Kad tuča počne, ne bira se motka

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH) Pobunjenici su još daleko od organizovane vojne sile koja se može suprotstaviti libijskoj vojsci, pa je pitanje šta saveznici moraju zraditi ako žele brzo ukloniti Muamera el-Gadafija Revolucionarni duh širom Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka ne jenjava ni nakon što su nezadovoljni narodi naletjeli na tvrd orah, ekscentričnog Muamera el-Gadafija. U Siriji je situacija bila na rubu eskalacije ali, je brutalna reakcija vladajućeg režima i pokušaj nametanja potpune medijske izolacije i iscenirane podrške narodnih masa vladajućem režimu, trenutno uvela zatišje za koje niko ne može garantovati koliko će trajati.U jednom trenutku se učinilo da će predsjednik Sirije Bashar al-Assad, koji je na toj poziciji zamijenio svoga oca, pod pritiskom naroda barem obećati početak reformi.

Cilj je podjela?

Međutim, kako su demonstracije koje su počele 15. marta pod pritiskom sigurnosnih snaga počele jenjavati, predsjednik je u svom obraćanju Parlamentu izjavio kako je uzrok svega što se dešavalo pokušaj „zavjere protiv Sirije“ koji nije uspio. Upozorio je da Sirija proživljava "izuzetan trenutak, koji izgleda kao test našeg jedinstva", i ocijenio da su neprijatelji zemlje iskoristili situaciju da posiju haos, a o razlozima narodnog nezadovoljstva i njihovim zahtjevima, ukidanju vanrednog stanja, novom zakonu o medijima i političkom pluralizmu, barem za sada, ni riječi.

U Jemenu se nastavlja natezanje naroda i predsjednika Ali Abdala Saliha, a čini se najveću korist od svega imaju šiitski pobunjenici- Husijuni, s kojima je režim Abdala Saliha vodio dugogodišnji rat i El-Kaida koja napada skladišta i tvornice naoružanja i regrutuje sve više pristalica, ne samo među nezadovoljnim Jemencima, nego i saudijskim disidentima. Ove dvije ideološki sukobljene strane, ali obje podjednako antizapadnjački orjentisane, koriste ovaj vakuum kako bi se spremile za neke nove vlastite ratove za prevlast nad Jemenom.U Kuvajtu je smijenjena vlada, a u Jordanu incidenti nižeg intenziteta traju već mjesecima. Ipak, situacija je i dalje daleko najdramatičnija u Libiji.

Zamjenik libijskog ministra vanjskih poslova Haled Kaim je u emisiji talijanske televizije optužio koaliciju koja napada Libiju da želi "podijeliti zemlju na dva dijela", prenijele su agencije.

"Koalicija svojom taktikom želi dovesti do bezizlazne situacije i podijeliti zemlju na dva dijela, što znači dovesti je do građanskog rata, rata koji bi potrajao, želi je dovesti do početka nove Somalije, što je izrazito opasna situacija", ocijenio je Kaim. "Pobunjenici i dalje napadaju naše oružane snage. Ako nas to dovede do građanskog rata doći će do pogibije nevinih civila", rekao je on, a prenijele svjetske i lokalne novinske agencije.

Ovo mišljenje, nažalost, dijeli sve veći broj svjetskih analitičara, ali i brojni svjetski centri političke moći kojima se sve više čini da za Libiju nema brzih rješenja i da bi u slučaju da se ne mogne ovladati Tripoliem bilo dovoljno ostvariti kontrolu nad naftom bogatom istoku zemlje. Svima je jasno da napadi saveznika na Libiju možda mogu spriječiti Gaddafija da slomi pobunu u zemlji, ali zasigurno neće okončati konflikt. Osim toga, ne treba zaboraviti da je režim Sadama Huseina u Iraku ostao na vlasti i pored pobune Kurda na sjeveru i šiita na jugu čak jedanaest godina nakon što je uspostavljena zona zabrane letenja, odnosno sve dok Amerikanci i njihovi saveznici nisu ušli kopnenim trupama i „čizmom zauzeli„ Irak.

CIA i specijalci

Zasada, međutim, prema zvaničnim izjavama Obamine administracije oni ni po koju cijenu neće dopustiit da se uvuku u građanski rat niti imaju planove za kopnenu intervenciju. Slično mišljenje imaju i drugi njihovi saveznici iz NATO-a, ali i Arapska liga koja je jasno rekla da je protiv vojnog prisustva stranih vojnih sila u Libiji. I pored toga, neki britanski mediji su izvijestili kako postoje informacije sa terena, ali i neimenovanih vojnih krugova, da su specijalne vojne jedinice britanske vojske u nekoliko navrata već intervenirale na libijskom tlu izvodeći izviđačke, diverzantske i tzv. precizne taktičke misije na ključnim mjestima kako bi olakšali pobunjenicima da se pregrupišu i kako bi omeli napredovanje Gaddafijevih trupa prema istoku zemlje.

Britanski operativci iz obavještajne agencije M16, kako navodi The New York Times , već neko vrijeme usmjeravaju vazdušne napade britanskih aviona i prikupljaju podatke o kolonama tenkova, artiljerijskim oruđima i raketnim instalacijama. Ipak svi znaju da se pobjeda nad Gaddafijevim trupama ne može izvojevati samo iz zraka i malim tektičkim i obavještajnim skupinama, a u nespremnosti saveznika, naročito SAD-a, da rasporede svoje kopnene snage i Libiju pretvore u novi Irak, ostaje samo jedna varijanta a to je da se za tu misiju iskoriste pobunjenici i da im se s tim ciljem i pomogne.

Za sada su pobunjenici pokazali da su, iako izrazitom motivisani, jako neorganizovana i dalek od ozbiljne vojne sile koja bi mogla da se nosi sa lojalnim elementima gadafijeve vojske. Zato je za očekivati da će saveznici u tom smislu pomoći pobunjenicima i po modelu CIA -inih akcija podrške afganistanskim mudžahedinima u borbi protiv SSSR-a dati neki oblik stručne pomoći različitim vojnim frakcijama. Tome u prilog govori i tekst iz izdanja The New York Times-a za 31.3.2011. u kojem se već tvrdi da je CIA još prije nekoliko sedmica ubacila svoje agente u Libiju.

Osim toga sve češće se spominje i mogućnost ili potreba da se pobunjenicima pomogne u oružju. Tačno je da su se pobunjena istočna libijska plemena u prvim danima revolucije, prije nego što je Gaddafijeva avijacija uništila izgubljene kasarne i skladišta oužja, dokopala znatnih količina naoružanja ipak bi im dobro došla podrška u određenim vrstama protivtenkovskih oružja koja bi im uz podršku NATO-a iz zraka osigurala taktičku prednost nad Gaddafijevim pristašama. Za sada zvanično NATO odbija tu mogućnost iz prostog razloga što bi to još više izvelo čitavu intervenciju iz okvira rezolucije Savjeta bezbjednosti. Tako je u prošli utorak po završetku međunarodnog samita o Libiji u Londonu, glavni sekretar NATO-a Anders Fogh Rasmussen na pitanje Sky Newsa postoji li mogućnost da dobiju oružje pristalice opoizicije odgovorio da je NATO "tu da štiti stanovništvo, a ne da ga naoružava", te dodao da „rezolucija Vijeća sigurnosti vrlo jasno zahtijeva embargo na oružje“.

O snabdijevanju pobunjenika oružjem "nije se razgovaralo" na sjednici, izjavio je britanski ministar vanjskih poslova William Hague, ali je Francuska izrazila spremnost da sa svojim saveznicima razgovara o vojnoj pomoći pobunjenicima. Malo ko vjeruje da saveznici vrlo brzo, ako to već i ne rade, neće početi sa obukom i opremanjem pobunjenika uz saglasnost međunarodne zajednice ili kako se to obično radi onako „ispod žita“. Naravno, u Americi i na zapadu svi znaju kakve je rezultate sličan eksperiment sa afganistanskim mudžahedinama imao i niko ne može garantovati da se nešto slično neće ponoviti. A s obzirom na heterogenost pobunjeničkih snaga postoji velika vjerovatnoća da bi se slični elementi mogli infiltrirati u sukob zarad vlastitih ciljeva, naročito ako sukob potraje.

Ruski folovi

A ako se iz čitavog procesa izrodi neka nova El-Kaida o tome će se pisati kasnije ili će to biti novi povod za neke nove intervencije u tom dijelu svijeta.

Bez obzira na to kakve će oblike saveznička intervencija u Libiji, koja bi se ovih dana trebala staviti pod zvaničnu komandu i koordinaciju NATO-a, imati u budućnosti ona je već sada, po mišljenju mnogih, izašla izvan okvira mandata kojeg su dobili od Savjeta bezbijednosti. Već u prvim danima uspostave noflight zone Arapska liga je imala prigovore tvrdeći da oni nisu dali saglasnost da se gađaju administrativne i druge građevine širom zemlje nego da se spriječe avioni libijske avijacije da gađaju civile u od centralne vlasti odmetnutim gradovima. Objašnjenje saveznika je bilo da uspostava zone zabrane letenja ne znači samo presretanje libijskih aviona nego, prema njihovom tumačenju, potpuno uništenje libijske avijacije i njenih potencijala, što znači i sistema protuzračne odbrane, sistema kontrole neba, aerodroma i uskladištenih aviona, komunikacja, pa i komande. Na taj način na listi potencijalnih meta se moglo naći sve što su saveznici htjeli da se nađe, pa čak i jedna od Gaddafijevih palata.

Najglasnija je u svom protivljenju trenutnom razvoju situacije Ruska Federacija koja je imala pravo veta i mogla spriječiti bilo kakvu intervenciju, ali to nije uradila. Naprotiv, upravo su oni uz Kinu dali prešutnu saglasnost u Vijeću sigurnosti da se otpočne saveznički pohod na Gaddafijev režim.

Danas se i oni kao i Arapska liga prave da su prevareni iako je teško povjerovati da stvarno nisu znali kakve razmjere će saveznička intervencija imati. Ali eto, već od prvih dana Rusi traže prekid "neselektivne" upotrebe sile koja uzrokuje stradanja civila u Libiji. Tako je glasnogovornik ruske diplomatije Aleksandar Lukačevič u saopćenju izdatom tim povodom izjavio kako su u „okviru zračnih udara na Libiju meta napada bili i ciljevi nevojne naravi".

Da Rusi znaju zbog čega se bune dokazuje i činjenica kako su napadi savezničke avijacije na libijske ciljeve nastavljeni i nakon što su u NATO-u ustvrdili da je zona zabrane letenja uspostavljena i da su svi vazduhoplovni kapaciteti libijske vojske uništeni. Pitanje je šta su u tom slučaju saveznici gađali što ne izlazi iz okvira UN-ove Rezolucije 1973. kojom se uspostavlja zona zabrane letenja.

I dok se Rusija i neke druge zemlje koje imaju tradicionalno dobre ekonomske odnose sa Libijom protive napadima saveznika na druge ciljeve i čak napade na logistiku i oklopne jedinice Gaddafijeve vojske, saveznici tvrde kako ista ta rezolucija „dopušta primjenu sile radi zaštite libijskih civila od napada režima pukovnika Moamera Gaddafija“. A kad tuča počne, ne bira se motka.

Muke po Obami

Kada je Barack Obama obećao da će kada bude predsjednik SAD-a uraditi sve kako bi ujedinio politički i ideološki duboko podijeljeno američko društvo i približiti demokrate i republikance, nije mogao ni slutiti da će mu to poći za rukom tek u protivljenju načinu na koji on radi svoj posao. A upravo se to dešava danas. Obama se našao pod žestokim napadom kako svojih tradicionalnih oponenata tako i svojih kolega iz stranke koji ga optužuju da se ponaša isto kako Bush Mlađi da je Ameriku uveo u rat bez jasne strategije, jasno definisanih ciljeva i bez konsultacija sa Kongresom. Najdalje je u kritikama otišao demokrata Dennis Kucinich, koji smatra da je Obama načinio prekršaj koji je dovoljan razlog za pokretanje procedure opoziva (an impeachable offense). Obama se brani da su oni morali priteći svojim evropskim i arapskim saveznicima koji su bili zabrinuti razvojem situacije u Libiji, ali i zato što nisu smjeli dozvoliti da se ponovi još jedna Bosna. Osim toga, on tvrdi je Kongres „konsultovan“ i da je poslije početka intervencije, u zakonskom roku od 48 sati, poslao i pismo u kojem objašnjava prirodu i ciljeve američkog vojnog angažovanja.

Iako Obama tvrdi da je Amerika najveći dio posla u Libiji završila slamanjem kičme libijske vojske i da će sada sve veću ulogu imati saveznici, teško da će se Obama izvući iz čitave avanture bez političkih modrica. Jay Leno, poznati stand- up komičar i domaćin NBC-ovog The Tonight Show with Jay Leno, sve je već okrenuo na šalu i u jednom od svojih zadnjih nastupa, komentarišući činjenicu da Amerika danas vodi tri rata, rekao: „ a zamislte koliko bi ih tek vodila da Obama nije dobio Nobela za mir“.

Dan nama, dan njima

Muhamed Jusić (Start BiH)

Arapska revolucija je između dva broja Starta dobila sasvim novu dimenziju potencijalno prerastajući u međudržavni konflikt po davno izvučenim linijama neprijateljstva među starim političkim, vjerskim, idološkim, ekonomskim i nacionalnim rivalima.

Klub bogatih ili...
U procesu sveopće destabilizacija i izljeva nezadovoljstva na arapskoj ulici i situacije u kojoj su se preko noći otvorili skoro svi dugo potiskivani problemi brojnih zemalja Bliskog istoka i Sjeverne Afrike došlo je do eskalacije brojnih zaleđenih konflikata koji prijete da čitav region povuku u vrtlog otvorenog sukoba, ne samo režima sa nezadovoljnim masama, nego i nekih od najmoćnijih suparnika kao što su Iran i Saudijska Arabija ili SAD-a, odosno NATO-a i Gadafijevog režima.
Možda najbitniji prevrat desio se kada je u malu zaljevsku ostrvsku kraljevinu Bahrein ušlo oko hiljadu saudijskih vojnika u oklopnim vozilima kako bi zaštitili objekte sunitske vlade nakon što su uglavnom šiitski protestanti nadvladali policiju i blokirali ceste. Trupe su raspoređene na poziv bahreinskog kralja u prošli ponedjeljak kao dio snaga Vijeća za saradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council- GCC). GCC ili u arapskom originalu Medžlis et-Teavun el-Halidži je politička, ekonomska i djelomično sigurnosna organizacija šest naftom bogatih zemalja Arapskog zaljeva nastala još 1981. koja je sa manje ili više uspjeha radila na regionalnoj saradnji koja se kretala od pokušaja uvođenja zajedničke monete do formiranja zajedničke sigurnosne strategije i osnivanja zajedničkih interevntnih vojnih formacija. Upravo na osnovu tih sigurnosnih dogovora Saudijska Arabija je bila obavezna odazvati se pozivu članice Vijeća i priteći joj upomoć. Naravno, dok su jedni u Vijeću vidjeli jezgru koja bi po modelu integracije EU jednog dana mogla biti osnova za uspostavu unije arapskih, pa i muslimanskih, zemalja o kojem se tako dugo govorilo i sanjalo u tom dijelu svijeta, drugi su smatrali da je Medžlis uski klub bogatih zaljevskih despota koji su se udružili samo kako bi dodatno učvrstili svoju vlast i kako bi stvorili ekonomsku, političku i vojnu protutežu regionalno sve jačem i utjecajnijem Iranu. Zagovornici ovog drugog mišljenja dokaz za svoje stavove nalaze upravo u potezima poput trenutno aktuelne intervencije saudijske vojske u Bahreinu.
Gulf Daily News, list blizak bahreinskom premijeru, objavio je u prošli ponedjeljak da će snage GCC-a u kojima su vojnici Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta, Katara i Omana, štititi strateške objekte u Bahreinu, ali su do sada raspoređene samo saudijske trupe. Dan nakon ulaska saudijskih trupa u zemlju preko jednog od najdužih mostova na svijetu koji spaja Saudiju i Bahrein, a koji nosi ime saudijskog kralja Fahda, bahreinski kralj Hamad Ben Isa Al-Kalifa proglasio je izvanredno stanje u zemlji na razdoblje od tri mjeseca te izdao naređenje glavnokomandujućem oružanih snaga da uvede red. Govoreći na državnoj televiziji on je pozvao glavnokomandujućeg vojske da ponovo uspostavi vlast i da ima pravo koristiti vojsku, policiju, jedinice Nacionalne garde i "sve druge snage, ako se to pokaže potrebnim". U vrijeme kada je ovaj tekst nastajao trajale su sigurnosne operacije razbijanja manjih skupina demonstranata i sprovođenja zabrane okupljanja širom zemlje.
Ustvari, dešavanja u Bahreinu su još jednom pokazala da iza svake revolucije uvijek postoje najmanje dva faktora: i to onaj unutrašnji i vanjski. U ovom slučaju unutrašnji faktor je nezadovoljstvo većinskog šiitskog stanovništva, kojim vlada sunitska kraljevska porodica i uska elita, koje se godinama žali na diskriminaciju i manjak političkih sloboda, dok se vanjski krije u sumnjama da iza brojnih političkih, vjerskih i studentskih organizacija koje su organizovale antivladine i antimonarhijske demonstracije stoji šiitski Iran koji sebe doživljava zaštitnikom šiita ma gdje živjeli i koji ih, prema mišljenju njihovih kritičara, samo koristi za vlastite geostrateške ciljeve.

Američka pozicija
Zato i ne čudi da je Iran žastoko osudio saudijski potez nazvavši ga „uplitanjem stranaca u gušenje narodnih demonstracija u Bahreinu“. Iranski mediji su saopštili da je zvanični Teheran stava kako je „neophodno davanje prava i ostvarenja narodnih zahtjeva u Bahreinu“. Ramin Mehmanparast, glasnogovornik Ministarsva inostranih poslova Irana, u razgovoru za iranski kanal na engleskom jeziku Press TV je dodao, da je Islamska Republika Iran od ranije saopštila da vlada u Manami treba obratiti i posvetiti veću pažnju zahtjevima naroda. Glasnogovornik iranskog MIP-a također je zatražio od bahreinske vlade da ispita i analizira zahtjeve naroda, te da ne pribjegava upotrebi brutalnosti i reperesije protiv istih. Istovremeno Ramin Mehmanparast poručio je Americi da se, umjesto slanja svojih vojnih zvaničnika u region i nastojanja da uguši pokrete naroda, okrene poštivanju demokratije. Mehmanparast je izrazio zabrinutost zaoštravanjem krize u Bahreinu, koja je eskalirala nakon brutalnih postupaka prema narodu. On je dodao: ''Ovo se desilo istovremeno sa dolaskom američkog ministra odbrane u Manamu“- saopštila je iranska novinska agencija IRIB na bosanskom jeziku. Kao reakciju na ovakve izjave Bahrein je u prošli utorak povukao svog veleposlanika iz Teherana.

Naravno, svima je jasno da Saudijska Arabija, jedan od najbližih američkih saveznika u regionu, sigurno nije donijela odluku o raspoređivanju svojih trupa u Bahreinu bez barem prešutne saglasnosti Washingtona. Amerikanci u Bahreinu imaju usidrenu svoju V flotu i ne smiju ni sanjati da Bahrein prepuste svom zakletom neprijatelju Iranu. Zato i ne čude reakcije iz Washingtona koji je više puta pozvao vladu u Manami da se suzdrži od nasilja i da započne pregovore sa demonstrantima i opozicijom, ali nisu osudile saudijsku intervenciju. „Vidjeli smo izvještaje. To nije invazija zemlje“, rekao je glasnogovornik Bijele kuće Jay Carney na brifingu za novinare, te još jednom pozvao vladu u Bahreinu, ali ovaj put i druge u Vijeću za saradnju u Zaljevu, na suzdržanost. I uistinu američka pozicija nije jednostavna s obzirom da u isto vrijeme vrši pritisak na svjetske sile da se u Savjetu bezbijednosti isposluje saglasnost za neku vrstu intervencije protiv Gadafijevih snaga kako bi se pomoglo pobunjenicima, dok u Bahreinu čine sasvim suprotno.

Ahmežadinejadovi problemi
Bez obzira na kopleksnu poziciju u kojoj se nalazi Amerika, drugi ključni akter dešavanja u regionu, Iran, ne nalazi se u ništa manje komplikovanoj poziciji. Jer osnovno pitanje ovih dana jeste da li će i na koji način Iran reagovati na pokušaj slamanja šiitskog ustanka u Bahreinu i eventualno odgovoriti na saudijsku intervenciju. Realno Iran nema mnogo opcija. Jer upravo je nastojanje Irana da proširi svoju utjecaj u regionu (nerijetko i kroz destabilizaciju proameričkih režima i vlada), a ipak izbjegne otvorenu konfrontaciju sa ključnim regionalnim silama, bio je jedan od strateških ciljeva koji je ulaskom saudijske vojske u Bahrein dobrim dijelom kompromitovan.
Prema mišljenju Georgea Friedmana iz Stratfora „lopta je sada na iranskoj strani, ali ne i vrijeme“. Iran bi mogao iskoristi svoj utjecaj u Iraku i ponovo zaokupiti pažnju Amerike i eventualno pojačati svoju poziciju u nekim zakulisnim pregovorima, ali bi to samo dalo povoda Amerikancima da se u Iraku zadrže još duže što nije iranski interes. Spominje se i mogućnost da Iran aktivira Hizbullah u Libanu ali nikome nije jasno kako bi to pomoglo njihovoj poziciji. Naravno, tu je i varijanta dodatne eskalacije nasilja u Bahreinu i pokretanja neke vrste gerilske borbe protiv saudijskih i vladinih trupa, ali je malo vjerovatno da su bahreinski šiiti spremni platiti toliku cijenu. Da saudijska intervencija u Bahreinu neće biti šetnja po mjesečini i da je ozbiljna konfrontacija otvorena mogućnost svjedoči i činjenica da je već u prvim danima stradao jedan saudijski vojnik u sukobima sa demonstrantima.
Dodatni pritisak na vladu u Teheranu da poduzme mjere kako bi zaštitila šiitsku manjinu u Bahreinu i nastavila sa strategijom širenja utjecaja u Perzijskom zaljevu jeste i to što glasovi nezadovoljstva vladavinom režima Mahmouda Ahmadinejada u samo Iranu postaju sve glasniji, a upravo je njegova beskompromisna vanjska politika glavni njegov adut u pridobijanju popularnosti među tzv. antiimperijalističkim krugovima.
I dok Iranci smišljaju kao reagovati u novonastalim okolnostima Saudija je rasporedivši svoje trupe u Bahreinu postigla dvostruki cilj: stvorila je proksi prema iranskom utjecaju u svom okruženju i poslala odlučnu poruku šiitskim nezadovljnicima koji su u prošlim sedmicama pokušali organizovati antivladine demonstracije u naftom bogatom, većinski šiitskom regionu, Šerkije da će bilo kakav oblik pobune neće tolerisati.
Kako god, ovaj novi zaplet situacije oko Bahreina u kojem su saudijskom intervencijom usložnjeni odnosi i izgledi za mirnu demokratizaciju države uz postepeno ovladavanje snaga lojalnih vođi libijske revolucije Muameru El-Gadafiju odmetnutim gradovima umrtvilo je početni entuzijazam i polet arapske revolucije koji se mogao osjetiti nakon odlaska sa vlasti predsjednika Tunisa i Egipta. Igra izdržljivosti i istrajnosti između naroda i režima se nastavlja sa onom arapskom jamun lena ve jaumun alejna ili „dan nama dan njima“.

Novi teksts u Startu BiH o najmanjem zajedničkom imenitelju dešavanja od Libije do Hrvatske

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)

Kao i uvijek kroz historiju ljudi na ulici izlaze tražiti svoja prava i tamo iznose svoje zahtjeve samo onda kada političke elite, ili u slučaju višestranačkih demokratskih društava, postojeće političke opcije, prestanu artikulisati njihove stvarne stavove i interese. I upravo je to najmanji zajednički imenitelj „dešavanja naroda“ koja se ovih mjeseci viđaju na ulicama i trgovima od onog Zelenog u Tripoliju do Markovog u Zagrebu. Otuđenost onih koji u ime naroda obnašaju vlast i njihova nesposobnost da iznađu kvalitetne politike koje bi se adekvatno nosile sa problemima generisanim globalnom recesijom, te drugim lokalno ukorijenjenim problemima svakog društva i države ponaosob, kod građana širom svijeta stvaraju bunt i sve glasnije zahtjeve za radikalnim promjenama. Očekivanja „narodnih masa“ su u većini zemalja nadrasla sposobnost političkih elita da im ostvare politička obećanja o stalnom ekonomskom rastu i boljem i lagodnom životu. Taj gnjev i revolucionorni duh koliko ulijeva nadu da će se stvari širom svijeta početi kretati u pravcu veće demokratizacije, istovremeno i plaši jer u vremenima općeg nezadovoljstva i sveopšte društvene krize najčešće profitiraju ekstremne ideologije. O strahu da bi arapska revolucija na vlast mogla dovesti još rigidnije diktatorske režime se ovih dana u političkim centrima moći nadugo i naširoko razglabalo. Taj strah da se na političkoj sceni pojave ekstremne političke snage koje će zagovarati radikalna rješenja i pokupiti glasove razočaranih, ovih se dana kao bauk nadvija nad Evropom u kojoj iz godine u godinu krajnja desnica sve više jača. Isti bauk je došao i do našeg susjedstva i prvih nam komšija, Hrvata. Inspirisana „arapskim proljećem“ ili ne, vrlo heterogena grupa nezadovoljnika je demonstrirala širom „Lijepe naše“. Na ulicama su se našli demobilisani borci ili branitelji, neformalna skupina mladih organizovana preko internet društvene mreže Facebook, te malobrojna skupina huligana koji su, čini se, došli samo s ciljem da se „pomarišu sa murijom“ (što su naravno i uradili).
Ono što brine brojne u Hrvatskoj jeste to što su demonstranti podjednako nezadovoljni i pozicijom i opozicijom, tj čitavim sistemom i pravcem u kojem se Hrvatska kreće, te što se sve češće čuju glasovi za artikulisanje sasvim nove i drastično radikalne političke opcije. Skoro pet hiljada nezadovoljnika je u Gundulićevoj ulici pokušalo spaliti zastavu HDZ-a, koja se pokazala otpornom na palež, ali su malo kasnije na Iblerovom trgu ipak uspjeli spaliti zastave SDP-a i Europske unije.
Među prvima koji su primjetili da bi se iz nezadovoljstva „hrvatske ulice“, baš kao i iz one arapske, mogla uzdignuti jedna nova, krajnje radikalna, politička opcija koja bi bila spremna u pitanje dovesti i sam model demokratske i građanske države je Vesna Pusić, potpredsjednica HNS-a i šefica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU. Za više hrvatskih medija ona je izjavila kako su oni koji su organizovali demonstracije branitelja artikulirali, ono što gospođa Pusić smtra da je „vrlo opasan program“. Ona podsjeća hrvatsku javnost kako se predstavnici branitelja prvo zalažu za to da Hrvatska ne treba ući u EU, te da to ide naruku jedino lovcima u mutnom kojima je cilj da institucije ne funkcionišu. Zatim, oni se pozivaju na slučaj Purda, a da su institucije funkcionisale slučaj Purda, smatra gospođa Pusić, bi se riješio u Hrvatskoj još 2007. i nikad ne bi došlo do ovoga.
Drugi opasan zahtjev je da se odustane od borbe za neovisno pravosuđe. „Bila sam zgranuta“, izjavila je Pusić za Jutarnji list, „tim zahtjevom u kojem stoji da bez obzira na optužnicu ili sumnju, ako je netko branitelj, ne smije ga se procesuirati. To je apsurdno. Nadalje, tu je zalaganje za lustraciju čija je glavna karakteristika da kriterij po kojem ćemo izbaciti nekog iz prava da se javno angžaira u politici ili dobije posao u državnoj službi, određuje onaj tko je na vlasti. I konačno, zahtjev o dokidanju zakona o amnestiji. To znači `raskopavanje` Slavonije. Zakon o amnestiji je omogućio povratak i postepenu stabilizaciju odnosa u Istočnoj Slavoniji. A sada se zahtjeva da se to poništi i krene u destabilizaciju zemlje. Respektiram da oni imaju takve stavove, ali sam apsolutno protiv njih. Želim jasno reći da ćemo stajati na braniku većinske građanske Hrvatske, koja želi na izborima izabrati drugačiju vladu i koja želi pristojnu civiliziranu zemlju“.

U još uvijek uzavrelom arapskom i muslimanskom svijetu takođe postoji identičan strah da će revolucija izroditi radikalne politike i da će neko revoluciju „kidnapovati“.
Tako se na iste događaje u tim zemljama, ali i širom svijeta, gleda iz različitih uglova i u iznenadnim smjenama režima različiti ideolozi slijeva i zdesna vide dokaze za vlastitu teoriju društvenih procesa, ali i priliku da nezadovoljstvo masa instrumentaliziraju za vlastiti interes i da ga zarad vlastitih ciljeva ideologiziraju. Tako je zanimljivo vidjeti kako npr. ljevičari širom Evrope, pa i našeg regiona, u tome šta se dešava u arapskim zemljama vide pobunu proleterijata protiv „omražene buržoazije“ i „američkog imperijalizma“, dok istovremeno radikalni islamisti na internet stranicama i forumima u istim događajima vide konačan slom taguta (silnika koji uzurpiraju Božije pravo i umjesto Njega vladaju ljudima), treći, pak, u svemu vide još jedan dokaz superiornosti neoliberalne ekonomije i demokratije koja je kroz otvorene granice i slobodnu trgovinu „izvezla“ i „our way of life“ uz prateće vrijednosti demokratskog društva.
Realnost na terenu i struktura demonstranata, te razlozi zbog kojih su se oni našli na ulicama teško da idu u prilog bilo kojoj od barem ove tri spomenute ideologije. Malo koji seljak (arapski felah) ili stanovnik predgrađa koji je u Kairo, Aleksandriju, Bengazi ili bilo koji drugi grad došao da svrgne „faraona novog doba“ zna išta o sukobljenim ideologijama i vizijama svijeta o kojima naglabaju arapske i svjetske elite. Tim ljudima je dosta nesloboda, besperspektivnosti, korupcije koja se uvukla u sve pore života, nezaposlenosti i siromaštva. Oni ne znaju kako to riješiti i, prema prvim istraživanjima, nisu ni sigurni ko bi to mogao znati, ali oni od vlasti žele više i žele priliku da se i oni pitaju o tome šta se s njihovim životima dešava. I upravo je to najbitniji iskorak koji su ova društva napravila, iako je teško predvidjeti koliko će ti procesi trajati i koju ideološku ili drugu formu će u konačnici poprimiti, te da li će neko te revolucije uistinu „kidnapovati“.

Arapska ulica je rekla svoje- uvodnik na H-Alteru

Poruka sa "arapske ulice" je odaslana prema vladajućim režimima. Ovo je i poruka onima koji će eventualno u novim okolnostima upravljati tim državama, da ne računaju na uvođenje diktatura i nesloboda u ime nekih novih ideala, pa i onih vjerskih. Vlast mora biti podložna kritici i biti odgovorna pred ljudima. Promjene mogu početi na ulici, ali se tamo ne mogu završiti.

Više...

Komentar na dešavanja u Egiptu na novom broju magazina Start BiH

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)

Nakon nedavnih demonstracija protiv vladajućih oligarhija u Tunisu, trenutnih u Egiptu i nagovještaja „dešavanja naroda“ u još nekim arapskim zemljama jasno je svima da se taj dio svijeta nalazi na historijskoj prekretnici. I bez obzira na to kako će u Egiptu natezanje oko odlaska sa vlasti režima Hosnija Mubareka završiti, jedno je sigurno, u većini arapskih zemalja stvari više nikada neći bIti kao što su bile. Arapska ulica je pokazala da više neće u strahu trpjeti tiraniju, korupciju i siromaštvo i da će neprikosnoveni vladari tih zemalja početi podnositi račun svojim narodima.
Tamošnji despoti su dugo gušili svaki oblik organizovane opozicije, ali nisu bili spremni na spontane i masovne izlive nezadovoljstva naroda kakvi se viđaju ovih dana. Naravno, upravo ta spontanost i nepostojanje organizovane opozicije i brine brojne analitičare koji se plaše da bi ti nekoordinirani protesti mogli rezultirati jedino haosom i neredima koji bi, ako potraju, države mogli odvući u vrtlog građanskog rata i uništiti osnovne temelje ionako krhkog ekonomskog razvoja. Zato je mnogima stalo da revolucije u arapskim zemljama uspiju, tj. da nakon njih dođe do uspostave demokratskih i građanskih sistema, jer bi se time pokazalo da i ta društva imaju kapecitet da uhvate korak sa ostakom slobodnog svijeta i da im se demokratija ne treba dovoziti na američkim tenkovima.
Međutim, već na primjeru Egipta gdje već tri decenije neprikosnoveni vladar Hosni Mubarek pruža žilav otpor zahtjevima stotina hiljada demonstranata da odstupi sa vlasti, vidimo da će promjene ići teško i da je nezadovoljstvo arapske ulice tek privi korak ka stvarnom poboljšanju stanja. Naime, svima je jasno da sama revolucija i smjena režima sama po sebi neće donijeti promjene ako vlast koja će popuniti politički vakuum ne bude sposobna da provede potrebne ekonomske i političke reforme. I upravo se toga plaše mnogi, kako u Egiptu tako i van njega. Stvarno pitanje nije treba li Mubarek ostati na vlasti nego kako osigurati što bezbolniju tranziciju i kako osigurati da oni koji dođu na njegovo mjesto ne budu kao on ili gori od njega. Što neredi duže traju Egipat plaća ne samo cijenu u mladim životima nego i u krhkoj ekonomiji. Već danas, tržišta su dionica i mnoge banke zatvorene. Vladino blokiranje interneta otežalo je trgovinu. Mnoge kompanije ne rade ili rade smanjenim kapacitetom. Džunejha je pala na najnižu cijenu u posljednjih pet godina, a gubici od smanjenog priliva turista trebaju tek da se izračunaju.
Izvjesno je da će svaka vlast koja u budućnosti bude vladala Egiptom ako ne bude sposobna da se uhvati ukoštac sa stvarnim problemima građana i da ih adekvatno riješi pribjeći metodama diktature kako bi ostala na vlasti. Bitka za bolji život može početi na arapskim ulicama, ali se tamo ne može završiti. Nakon svega, prava bitka će početi kada (ili možda čak ako) nove snage dobiju priliku i kada budu morale raskrinkati kulturu korupcije i iznaći adekvatne politike koje će osigurati brži ekonomski rast, više radnih mjesta, građanske slobode i mnogo još šta što nezadovoljnicima na ulici nedostaje.
O tome ko bi, u konkretnom slučaju Egipta, mogao na sebe preuzeti tu odgovornost, još se spekuliše. Sigurno je da će u slučaju povlačenja Mubareka bitnu ulogu, a ona to već radi, odigrati vojska koja je u tom dijelu svijeta više puta (često sa diskutabilnim posljedicama) imala ulogu ustavnog čuvara. Tu je i ime Muhameda el-Baradeja koji uz sebe ima i malobrojnu ali utjecajnu egipatsku liberalnu elitu iz srednje klase. Na ranijim izborima su značajnu moć pokazale i opozicione partije okupljene u pokretu Kifaje.
Ipak, jedna od najvećih nepoznanica u raspletu trenutne situacije u Egiptu je pokret Muslimanske braće koji se smatra najbolje organizovanom političkom organizacijom u zemlji. U prvim sedmicama demonstracija oni su se držali ispod radara, jer nisu, kako se to može razumjeti iz zvaničnih saopštenja Bratstva, htjeli da se stvori dojam kako žele instrumentalizirati i ispolitizirati masovno nezadovoljstvo naroda. Analitičari koji izbliza prate rad Muslimanske braće smatraju kako oni ustvari čekaju da mase završe svoj dio posla, a onda bi oni kao najbolje organizovanana politička opoziciona frakcija lako poentirali. Postoje i drugačije analize koje objašnjavaju neistrčavanje Muslimanske braće u prve redove demonstranata. Prema tom mišljenju Ihvani su svjesni da se najveći razlog rezervisanosti administracije u Washingtonu pa i EU prestonicama zbog kojeg ne daju otvorenu podršku demonstrantima na kairskim ulicama i ne vrše pritisak na Hosnija Mubareka da odstupi, krije upravo u strahu da umjesto njega na vlast dođu islamisti iz Muslimanske braće ili njima slični koji ne pokazuju naklonost prema onome što nazivaju zapadno imperijalističko uplitanje u unutrašnja pitanja arapskih zemalja i koji su spremni otvoreno se suprotstaviti izraelskoj okupaciji palestinske zemlje. Naravno, postoje i oni koji ističu kako su Muslimanska braća pokazala da su pragmatična politička grupacija koja teško da se može smatrati radikalnom.
Pažnje vrijedno je i zapažanje Tarika Ramadana, jednog od vodećih muslimanskih intelektualaca koji živi u Evropi i bavi se pitanjem identiteta muslimana na Zapadu, inače unuka osnivača pokreta Hasana El Bene, koji je izjavio kako se jedan od razloga neodlučnosti Muslimanskog bratstva koje su pokazali tokom demonstracija u Egiptu krije i u činjenici da su oni unutar sebe izrazito sukobljeni, čak i na ideološkoj ravni. Naime, on tvrdi kako unutar pokreta postoje dvije struje, ona konzervativna koja zagovara islamizaciju egipatskog društva i mlađa liberalna struja koja bi rado vidjela da Muslimanska braća slijede model političkog djelovanja kojeg je trasirala AKP partija u Turskoj, tj. djelovanja na islamskim etičkim i moralnim principima u okvirima građanskog, demokratskog, pa i sekularnog društva.
Na tom tragu je i George Friedman iz „Stratfora“ koji smatra kako je tačno da današnja Muslimanska braća u Egiptu imaju više struja i da je veći dio pritajen zbog Mubarakove represije, ali ni njemu nije jasno da li je ova grupacija slabija od demonstranata koji traže demokratiju. Na kraju, on tvrdi kako ne treba miješati, odnosno izjednačavati opreznost „Muslimanske braće“ sa njihovom slabošću.

Anterfile
El-ihvanu el-muslimun -Muslimanska braća
Ovaj pokret osnovan je 1929. godine u Egiptu i smatra se najmnogobrojnijim i najutjecajnijim islamističkim pokretom XX stoljeća. Pokret Muslimanske braće smatra se rasadnikom islamističkih ideja širom svijeta i matičnim pokretom iz kojeg će proisteći neke od najmilitantnijih i najradikalnijih organizacija u muslimanskom svijetu (poput nezadovoljnika iz Ihvana koji su osnovali Džihad, Tahrir, Tekfir i drugie islamističke pokrete). Osnivač ovog pokreta i njegovi istomišljenici su bili istinski pioniri ili neimari savremenog islamskog revivalizma, ljudi čije su ideologije i metodi izučavani i oponašani od Sudana do Indonezije.
Njegov osnivač je bio ambiciozni nastavnik Hasan Ahmed Abdurahman el-Benna (1906-1949). El-Benna se rodio u Mahmudiji, područje Buhajre 14. oktobra 1906. godine. Pripadao je prosječnoj seoskoj porodici koja se bavila poljoprivredom. Njegov otac se bavio hadiskom naukom. Očeva upućenost u islamske nauke Hasanu je još od djetinjstva dala kvalitetnu klasičnu islamsku naobrazbu.
Pored kućnog obrazovanja mladi El-Benna je prvo svoje znanje stekao u školi (mektebu) za učenje Kur`ana napamet u rodnoj Mahmudijji. Kasnije je upisao i završio osnovnu školu. Nakon toga upisao je Prvu učiteljsku školu u Demenhoru. Na fakultet Daru-l-`ulum u Kairu upisuje se 1923, godine i završava ga 1927. godine.
Nakon okončanja studija radi kao nastavnik u više lokalnih škola u Ismailijji.
Ubijen je od strane egipatskih vlasti u podmuklom atentatu u Kairu 12. februara 1949. godine, ispred sjedišta Udruženja Mladih muslimana. Ovaj čin su njegovi sljedbenici doživjeli kao žrtvovanje na Božijem putu zbog čega uz Hasanovo ime dodaju titulu „šehid“

El-ihvanu el-muslimun -Muslimanska braća- odlomak iz knjige Islamistički pokreti- Muhamed Jusić

S obzrom da se sve češće kao najveća nepoznanica mogućeg raspleta dešavanja u Egiptu spominje pokret Muslimanske braće prenosim vam dio iz knjige Islamistički pokreti o korijenima, historiji i najznačajnijim ličnostima ove organizacije koja će, čini se, sve više biti u žiži svjetske javnosti i koja će, nakon ovih dešavanja, (kakov god rapslet događaja bio) sigurno ispisatijoš jednu bitnu stranicu vlastite historije:

El-ihvanu el-muslimun -Muslimanska braća- odlomak iz knjige Islamistički pokreti- Muhamed Jusić

Ovaj pokret osnovan je 1929. godine u Egiptu, i smatra se najmnogobrojnijim i najutjecajnijim islamističkim pokretom XX stoljeća. Pokret Muslimanske braće smatra se rasadnikom islamističkih ideja širom svijeta i matičnim pokretom iz kojeg će proisteći neke od najmilitantnijih i najradikalnijih organizacija u muslimanskom svijetu (poput Džihada, Tahrira, Tekfira i drugih). Osnivač ovog pokreta i njegovi istomišljenici su bili istinski „pioniri ili neimari savremenog islamskog revivalizma, ljudi čije su ideologije i metodi izučavani i oponašani od Sudana do Indonezije.“
Njegov osnivač je bio ambiciozni nastavnik Hasan Ahmed Abdurahman el-Benna (1906-1949). El-Benna se rodio u Mahmudiji, područje Buhajre, 25, šabana 1324. hg. ili 14. oktobra 1906. godine. Pripadao je prosječnoj seoskoj porodici koja se bavila poljoprivredom. Njegov otac se bavio hadiskom naukom tako da je iza njega ostalo djelo iz ove oblasti islamske nauke pod naslovom „El-Fethu-r-rabbani fi tertibi musned imam Ahmed bin Hanbel eš-Šejbani“. Očeva upućenost u islamske nauke Hasanu je još od djetinjstva dala kvalitetnu klasičnu islamsku naobrazbu.
Pored kućnog obrazovanja mladi El-Benna je prvo svoje znanje stekao u školi (mektebu) za učenje Kur`ana napamet u rodnoj Mahmudijji. Kasnije je upisao i završio osnovnu školu. Nakon toga upisao je Prvu učiteljsku školu u Demenhoru. Na fakultet Daru-l-`ulum u Kairu upisuje se 1923, godine i završava ga 1927. godine.
Nakon okončanja studija radi kao nastavnik u više lokalnih škola u Ismailijji.
Ubijen je od strane egipatskih vlasti u podmuklom atentatu u Kairu 12. februara 1949. godine, ispred sjedišta Udruženja Mladih muslimana. Ovaj čin su njegovi sljedbenici doživjeli kao žrtvovanje na Božijem putu zbog čega uz Hasanovo ime dodaju titulu „šehid“ .

Historijske etape pokreta
U toku svoga postojanja pokret je prošao kroz više različitih etapa koje su bile određene vanjskim i unutrašnjim previranjima. Ukoliko ih raslojimo možemo primijetiti pet glavnih etape i to:
Prva etapa:
A to je period od osnivanja i prvobitnog širenja (1928.) do atentata na Hasana El-Bennu (februar 1949)- o čemu smo upravo govorili.

Druga etapa:
Nakon atentata na El-Bennu pokret nije izabrao muršida sve do 1951. kada na to mjesto dolazi Hasan El-Hudejbij. Ova „post-Bennina“ epoha trajala je sve do historijskog sukoba između Ihvana i Naserovog režima koji je izbio godine 1954.
Treća etapa:
Trajala je od početka sukoba sa Naserovim režimom koji je Muslimansku braću optužio za zavjeru i pokušaj atentata na predsjednika u Aleksandriji (1954.) pa sve do smrti Džemala Abdunnasera (1970).
Četvrta etapa:
Sa novim egipatskim predsjednikom Enverom Sadatom počela je i nova etapa zamrlog pokreta Muslimanske braće, tako da su u periodu od 1971. do 1975. iz zatvora bili oslobođeni svi članovi Pokreta.
Peta etapa:
Ova etapa je obilježena pokušajem ponovnog jačanja pokreta i njegovog preustroja. Iako je Hasan El-Hudejbij nastavio obnašati funkciju muršida sve do svoje smrti 1973. nije se desilo da su Ihvani značajnije iskoristili primirje sa vladajućim režimom sve do dolaska prof. Omera El-Telmisanija na njegovo mjesto. Zato velik broj poznavalaca prilika unutar pokreta uzima dolazak prof. Omera kao početak nove etape.

Ličnosti
Ibrahim M. Abu Rabi govoreći o najmarkantnijim ličnostima koje su odigrale središnju ulogu u formiranju i kasnijem širenju ideja Muslimanske braće izdvaja njih četvoricu:
„Četiri se čovjeka ističu po tome što su izvršili trajni utjecaj na teorijske temelje mišljenja Muslimanske braće i njihovo današnje širenje diljem arapskog i muslimanskog svijeta. To su Hasan el-Benna, osnivač Muslimanske braće, Abdulkadir Evdah, advokat po profesiji i jedan od ranih sljedbenika El-Benna, Sejid Kutb, koji je postao član pokreta Muslimanske braće tokom ranih pedesetih godina XX stoljeća, i Muhamed el-Gazali, plodonosni autor i učitelj za koga mnogi cijene da je očuvao živom mišljenje Muslimanske braće nakon smrti prva tri mislioca.
Među ostalim značajnijim ličnostima unutar pokreta Abu Rabi spominje i Jusufa Kardavija iz Egipta, Mustafu es-Siba`ija iz Sirije, Saida Havu iz Sirije, Hasana Turabija iz Sudana, i Rešida Ganušija iz Tunisa.
Svi oni su u zemljama u kojima su djelovali bili nosioci ideja Muslimanske braće i njihove vizije islamskog preporoda iako se dešavalo da su se neki od njih, poput Turabija, nakon neslaganja odvojili od matičnog pokreta.

Problemi koji se postavljaju pred pokret u današnjici
Organizacijske okolnosti unutar pokreta u matici (Egiptu) danas:
Svim poznavaocima situacije unutar Muslimanske braće jasno je da vodstvo egipatskog ogranka pokreta i dalje igra vodeću ulogu u upravljanju politikom pokreta u cijelom svijetu. Upravo zato rješavanje nekih pitanja koje se tiču ihvana u matici ima ključnu ulogu na budućnost pokreta u cjelini.
Prije nego što se Muslimanska braća odluče na bilo kakav ozbiljniji korak ka definsanju budućih smjernica djelovanja pokreta morat će razriješiti neka duže vremena zataškavana pitanja oko kojih nikad nije izrečen zvanični stav, niti se sa trenutne historijske distance izrekla ocjena njihovog statusa. Među tim pitanjima je prije svega pitanje historijskog legaliteta sadašnjeg vodstva Muslimanske braće te preispitivanja utjecaja kojeg su oni ostvarili na cjlokupnu politiku pokreta.
Naime nakon što je Sadatov režim počeo sa oslobađanjem pripadnika Muslimaske braće iz zatvora došlo je do rađanja ideje o ponovnom oživljavanju aktivnosti pokreta, kao što smo to prethodno spomenuli. U tom smislu, realno je bilo očekivati da se okupe preživjeli članovi Osnivačkog komiteta pokreta (El-Hejetu et–tesisijjetu li-džem’a) i Izvršnog odbora (Mektebetu-l-iršad), koji su predstavljali njegovo legalno vodstvo, i da donesu odluku o načinu realizacije tih ciljeva. Međutim, to se nije desilo. Nakon smrti drugog po redu muršida Hasana El-Hudejbija okupilo je se vodstvo “Specijalnog aparata” (El-džihaz el-has) uzevši na sebe ovlasti da sprovede ideju ponovnog uspostavljanja pokreta. Ovdje trebamo pojasniti da je “Specijalni aparat” jedan od mehanizama pokreta, a osnovao ga je lično Hasan e-Benna godine 1939. i trebao je predstavljati vojno krilo Muslimanske braće. Analitičari islamskih pokreta, kao i sami pripadnici Muslimanske braće nisu jedinstveni oko pojašnjavanja razloga zbog kojih je prof. El-Benna osnovao ovaj aparat. Današnje vodstvo pokreta tvrdi da je on osnovan s ciljem suprotstavljanja Britanskoj kolonizaciji i kao podrška džihadu koji se vodio u okupiranoj Palestini. Međutim, neki od članova “Specijalnog aparata” koji su ga kasnije napustili tvrde, kao i neistomišljenici pokreta, da je on osnovan kao militantno krilo koje je za zadatak imalo dovesti pokret na vlast.
Bilo kako bilo, članovi “Specijalnog aparata” su izabrali tajnog generalnog vođu (El-Muršid el-a’am) negirajući ovlasti članova Osnivačkog komiteta pokreta i Izvršnog odbora koji su vodili pokret do njegovog gušenja 1954. Nakon što su se odlučili zatražiti bej’u (prisegu koja se prema muslimanskoj tradiciji daje halifi) od svih članova Muslimanskog bratstva većina njih je to odbila osporavajući njegov legalitet. Ovo osporavanje je bilo podjednako zastupljeno kako među članovima pokreta u Egiptu tako i među onima koji su bili u egzilu u zemljama Perzijskog zaljeva a posebno onih koji su utočište od Naserovog režima potražili u Saudijskoj Arabiji.
Ova kriza je prevaziđena tako što su članovi “Specijalnog aparata” ponudili Omeru El-Telmisaniju kao najstarijem članu Izvršnog odbora koji je uživao poštovanje svih frakcija unutar pokreta da zauzme funkciju muršida. I dok je prof. Omer samo formalno bio vođa pokreta članovi “Specijalnog aparata” su uspjeli preuzeti vodstvo nad pokretom. Njihova pozicija je bila ojačana ulaskom mladih kadrova koji su bili ozlojađeni represijama koje je provodio egipatski režim protiv Muslimanske braće zbog čega su bili skloni podržavanju radikalnih stavova koje je zastupalo novo vodstvo dok o problemu njihove legalnosti skoro da nisu ništa znali. Međutim i pored toga ova kriza je u velikoj mjeri oslabila pokret i usporila njegovu afirmaciju. Ostali članovi Osnivačkog komiteta pokreta (El-Hejetu et–tesisijjetu li-džem’a) i Izvršni odbor (Mektebetu-l-iršad) nikada nisu priznali novo vodstvo pokreta kao legalno i ovaj problem je prestao biti aktuelan tek nakon smrti većine njih, mada se sve češće čuju glasovi unutar pokreta koji traže reviziju stavova nastalih kao posljedica zauzimanja čelnih pozicija od strane članova militantnog krila “Specijalnog aparata”.

Problem pravnog statusa pokreta
Još jedno od ključnih pitanja koje i dalje otežavaju rad Muslimanskoj braći i koje bi se moralo riješiti jeste pitanje pravnog statusa pokreta u matici ali i u većini zemalja u kojima djeluje.
Kada je prof. El-Benna osnovao pokret Muslimanske braće u Egiptu 1928. on je bio prijavljen kao sveobuhvatna islamska organizacija što je bilo u skladu sa tadašnjim ustavom donesenim 1923. To je značilo da je pokret bio da’vetska, edukativna, društvena i politička (dva puta su se kandidovali na parlamentarnim izborima za života El-Benne) organizacija. Nakon sukoba sa Naserovim režimom i zabrane pokreta vlada je, a sve u sklopu općih reformi, u dva navrata mijenjajući ustav isposlovala zabranu javnog organizovanja osim kroz dva pravna oblika: političke partije (ustav iz 1977.) i apolitična udruženja građana (ustav iz 1964. koji je u dva navrata dorađivan). Ovim je pokušaj obnavljanja pokreta kao jedinstvene svestrane organizacije postao nemoguć jer je protuustavan, a ovo nije samo slučaj sa Egiptom već i sa većinom arapskih država.
Ovaj problem pravnog statusa pokreta nikada nije riješen i predstavlja nepotrebnu prepreku u njegovom radu.
Nakon što je Sadat pokrenuo nešto blažu politiku prema Muslimanskoj braći nuđeno im je da prijave novu političku partiju sa drugim imenom iz čijeg rukovodstva bi se udaljili članovi “Specijalnog aparata”. Međutim, tadašnje rukovodstvo pokreta, koje su sačinjavali upravo ti ljudi, je to odbilo i zadovoljilo se mogućnostima koje je nudila Sadatova politika “zelenog svjetla” po kojoj je pokret formalno nastavio da djeluje iako bez pravne zaleđine što mu uskraćuje sve povlastice koje takav status nudi.
Na pitanje koje se moglo često čuti od strane istaknutih članova Muslimanske braće, ali i javnosti muslimanskih zemalja, o tome kada i kako (da li odabiranjem jedne od dvije ponuđene opcije- politička stranka ili udruženje građana- ili prijavljivanjem druge pod drugačijim imenom) bi ovaj problem mogao biti riješen rukovodstvo je odgovaralo da je na tom planu u toku tužba pred Ustavnim sudom kojom se traži ukidanje odluke o zabrani rada pokreta od 1954. Mislim da nije potrebno dodatno pojašnjavati nesvrsishodnost ovog procesa s obzirom da makar takva presuda bude i donesena pokret više neće moći biti prijavljen u prvobitnoj formi zbog ustavnih promjena koje su se desile, a za osnivanje političke partije ili udruženja građana ona nije niti potrebna. Ovo nam samo govori koliko je pitanje opterećenosti tradicionalnim nasljeđem pokreta još uvijek nedefinisano i predstavlja uteg koji, nerijetko, sputava napredak pokreta.

Problem Internacionalne organizacije Muslimanske braće
Škola Muslimanske braće i njihovo učenje o preporodu i sveobuhvatnosti islamskog učenja se, još u ranom periodu pokreta, širila svijetom ostavljajući traga na reformatorske ideje koje su postajale sve prisutnije posebno u zemljama Bliskog istoka. Ovo je dovelo do širenja pokreta (posebno u Jordanu, Siriji i Sudanu) mada nije postojala organizacija koje bi okupljala sve ove ogranke. Jedina veza sve većeg broja ogranaka pokreta sa maticom u Egiptu je bila ona ideološke i duhovne prirode. Tek je prof. Mustafa Mešhur, koji je 1981. bio prisiljen da napusti Egipat i ode u azil, pokrenuo ideju o osnivanju internacionalne organizacije koja bi stavila pod jedinstveno vodstvo sve ogranke Muslimanske braće. I uistinu došlo je do osnivanja Internacionalne organizacija Muslimanske braće koju bi trebala predvoditi dva tijela: Generalni izvršni odbor (Mekteb el-iršad el-'amm) i Generalna skupština (Medžlis eš-šura el-'amm).
Međutim od osnivanja ove organizacije ona nikada nije istinski zaživjela. Tako na primjer niti jednom od njenog osnivanja nije se držalo pravilnika o izabiru generalnog vođe. Pravilnik je prekršen u slučaju izabora prof. Muhameda Hamida Ebu-Nasra na ovu poziciju, kao i u slučaju izabora Mustafe Mešhura. U svim ovim slučajevima ključnu riječ je imalo rukovodstvo egipatskog ogranka organizacije koje sebe idalje vidi kao jedino istinsko vodstvo. Treba dodati da nisu rijetki slučajevi kada su ogranci u drugim državama svijeta odbijali odluke Izvršnih odbora (posebice onog egipatskog).

I ovo otvoreno pitanje će Muslimanska braća i njihovi novi muršidi morati što prije riješiti iz razloga što sve većem broju ogranaka Muslimanske braće činjenica da su dio jedne internacionalne organizacije koja se rukovodi izvana predstavlja kamen spoticanja sa vladajućim režimima u njihovim matičnim zemljama. Ovome moramo pridotati novonastale okolnosti na svjetskoj političkoj sceni nakon 11 septembra koje nikako ne idu u prilog Internacionalnoj organizaciji jer dovođenje u sumnju rada bilo kojeg ogranka (a smatra se da djeluju u preko 70 država) organizacije bilo gdje u svijetu može biti smetnja radu organizacije u cjelini. Koliko je ovo ozbiljan problem najbolje govori slučaj banke Et-Takva koji je prodrmao redove Muslimanske braće.
Zato će rukovodstvo Muslimanske braće morati ili raspustiti Internacionalnu organizaciju i zadovoljiti se da bude samo duhovni vođa ostalim ograncima u svijetu ili uozbiljiti njen rad u smislu da bude u stanju odgovorno stati iza postupaka svih njenih ogranaka.

Tunis: Arapska ulica više ne može čekati

إذا الشعب يوما أراد الحياة

فلا بد أن يستجيب القدر

ولا بد لليل أن ينجلي

ولابد للقيد أن ينكسر

أبو القاسم الشابي

Ako, jednog dana, narod poželi slobodno živjeti
Onda će se sudbina morati odazvati
Noć će ustuknuti
A okovi se pokidati

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH)

Lavina je krenula
Ovo su zadnje strofe himne Republike Tunisa ispisane perom tuniškog pjesnika Ebu Kasim eš-Šabia (1909-19034.) koje su pridodate ostatku teksta himne, inače poeme, Himat el-Hima (Branioci domovine) iz pera egipatskog poete Mustafe Sadik el-Rafiia (1880-1937). I jedna i druga pjesma su nastale u duhu revolucionarne borbe arapskih naroda Sjeverne Afrike za svoju nezavisnost od kolonijalnih upravitelja. Pjesnici koji su ih tada pisali u zanosu borbe za nacionalno oslobođenje nisu mogli ni slutiti kakva će značenja one dobiti početkom dvadeset i prvog vijeka i da će se s tim riječima na usnama njihovi sinovi i unuci boriti protiv diktatora iz vlastitog naroda, čija borba neće biti ništa manje okrutna od njihove. A upravo jednoj takvoj borbi bili smo svjedoci ovih dana u, za Bosance i Hercegovce, samo po ljetovanju poznatom Tunisu.
Malo je ko mogao vjerovati, kada je satelitski kanal El-Džezira objavio kako se 17. novembra u provincijskom gradiću Sidi Buzeid u znak protesta spalio univerzitetski obrazovan nezaposleni dvadesetšestogodišnji Mohamed Buazizija, da će baš daj događaj pokrenuti lavinu protesta koja će s vlasti skinuti jednog od bolje učvršćenih arapskih autokrata i možda pokrenuti opću revoluciju u dijelu svijeta sa najvećim brojem diktatora po kilometru kvadratnom. Taj dan je policija Buzeidu oduzela mala kolica s kojih je prodavao voće i pokušava preživjeti, nakon što se on usprotivio oni su ga javno ponizili pred njegovim sugrađanima. Njegov grob je već sada grob narodnog heroja kojeg obilaze brojni Tunižani.
I ranije su se dešavali manji protesti širom Tunisa koje su najčešće organizovali sindikati ili manje skupine građana okupljenih s ciljem rješavanja nekog najčešće konkretnog administrativnog problema. Međutim, samospaljivanje Buazizija je pokrenulo lavinu nezadovoljnika koji su se poput grudve snijega puštene niz padinu iz dana u dan samo povećavali.
Prve ozbiljne analize koje nam dolaze, a koje pokušavaju rasvijetliti šta se uistinu desilo u Tunisu govore kako se razlog zbog kojeg zastrašujući izraz protesta mladog Buazizija i neredi koji su uslijedili nisu prošli nezapaženo kao brojne druge demonstracije, leži u novoj medijskoj realnosti koja vlada u svijetu. Naime, internacionalni kanal Al-Jazeera, čiji se dolazak u Sarajevo očekuje ovih mjeseci, na arapskom jeziku je konstantno držao priču živom dajući svakodnevnu dozu kisika maloj vatri koja se počela širiti.

Svemoćna „aila“
U istim analizama se kao ključni faktor uspjeha narodnog bunta navode nove tehnologije poput društvenih mreža, prije svega Facebooka i Twitera, te anonimni autori iz blogosfere koja nisu dozvolili da priča umre. Kao bitan katalizator procesa se spominje izvještaj koji je objavio Wikileaks, a u kojem američky ambasada u Tunisu opisuje nezapamćen stepen korupcije u toj zemlji. U toj depeši se kao glavni krivac imenuje predsjednik Zine El Abidine Ben Ali, suvereni vladar te sjevernoafričke zemlje. Izvještaj je ustvari samo potvrdio ono što su svi ljudi u Tunisu znali o korupciji, bogatstvu i neupitnoj vlasti predsjednika, njegove porodice i malog broja njihovih najbližih saradnika. Još ranije su mi prijatelji iz tog dijela svijeta i oni koji su tamo poslovali govorili kako je u Tunisu dovoljno reći „aila“ što u arapskom znači porodica pa da svi znaju o kome se radi i da se bez njih ništa u državi ne dešava. Za svaki poslovni aranžman morala se osigurati njihova podrška, za što je bilo neophodno izdvojiti postotak, a ako bi se na drugoj strani pravnog ili poslovnog spora našao neko od članova „aile“ najbolje je bilo na vrijeme se povući.
Kakogod, više od mjesec dana širom Tunisa su bjesnile demonstracije nezadovoljnih građana koji više nisu mogli trpjeti nezaposlenost, inflaciju i korupciju prije svega vladajuće porodice ali i čitave administracije. Sve je kuluminiralo ostavkom predsjednika Zine El Abidine Ben Alia koji je prvo pokušao napraviti brojne kompromise prema demonstrantima, između ostalog i obećati kako se više neće kandidirati za tu poziciju, a zatim izbjegao u Saudijsku Arabiju. Nakon njegovog odlaska premijer vlade Mohammed Ghannouchij, inače desna ruka predsjednika u svemu (demostranti kažu i u korupciji), imenovan je za privremenog predsjednika. Međutim, ubrzo nakon što su zavirili u Ustav, Ustavno vijeće je proglasilo upražnjeno mjesto predsjednika i imenovalo predsjednika parlamenta Foueda Mebezza na mjesto privremenog predsjednika.
Nakon toga se pristupilo procesu formiranja vlade nacionalnog jedinstva što je u vrijeme kada je ovaj tekst nastajao išlo jako sporo, jer demonstranti nisu bili zadovoljni činjenicom da su neki ministri iz stare vlade zadržali poziciju i u novoj. Mandatar tvrdi da su to ljudi s čistim rukama i da je njihov angažman neophodan radi iskustva kojeg imaju. U isto vrijeme, imenovanje premijera Gannouchija na osnovu člana 56. Ustava ostavilo je otvorenu mogućnost povratka na vlast Ben Alija u čemu su demonstranti vidjeli još jedan pokušaj prevare zbog čega su se nemiri na ulicama nastavili.
U trenucima se činilo kako se Tunis mogao sunovratiti u provaliju građanskog rata. Krugovi bliski tuniškoj opoziciji koja je do sada djelovala samo iz egzila tvrde kako su nasumična ubistva, pljačke i nemiri koji su uslijedili nakon svrgavanja predsjednika Ben Alija organizovani od strane režima. Naime, oni tvrde kako je Ben Ali kada je postalo izvjesno da će morati napustiti zemlju dao, odriješene ruke do tada svemoćnoj obavještajnoj službi da izazove haos, a ako je potrebno i građanski rat, kako bi pokazali da revolucija nije uspjela i da je jedini način izlaska iz krize ponovni povratak Ben Alija.

Ljudi i vladari
Htjeli su još jednom pokazati „arapskoj ulici“ da je i korumpirana i diktatorska vlast bolja od nikakve. U tim prvim danima građani su se počeli naoružavati i sami organizovati u zaštiti od fantomskih skupina militanata koji su nasumice ubijali i pljačkali širom zemlje, što je uvijek u svijetu bio uvod u građanski rat. Na svu sreću, vojska je pokazala spremnost da se sa tim elementima obračuna, tako da su nemiri na ulicama koji još traju za sada ograničeni samo na proteste koji nerijetko pređu u manje sukobe sa policijom. Imajući na umu iskustvo Alžira i brojnih drugih arapskih država u kojima se dirnulo u osinje gnijezdo i pokušalo smijeniti vladajuću oligarhiju, svi preželjkuju, a brojni sumnjaju, kako će tuniški model relativno „mirne“ (žrtve su pokazale da mirna revolucija ipak ne postoji) revolucije uroditi plodom.
Ako bi se pak desilo da promjene uspiju i da Tunis krene putem izgradnje demokratskog i građanskog društva, to će bez sumnje biti podstrek da se slični procesi nastave i u drugim arapskim državama gdje vlada identična situacija. I ovo do sada je već probudilo duhove u za demokratijom i slobodom žednim arapskim društvima koja se guše u korupciji i siromaštvu. Zato na dešavanja u Tunisu arapski vladari gledaju sa strahom, a narodi sa nadom. Naravno i narodi, kao i neke opozicione partije, već su pokušali zajahati na valu promjena koji je krenuo iz Tunisa. Tako su širom arapskog svijeta organizovane slične demonstracije. Bilo je čak i više slučajeva samospaljivanja. Tako je zabilježeno kako su se dvojica mladića, jedan u Egiptu a drugi u Mauritaniji spalili iz istih razloga kao i mladi Tunižanin.
Vjerovatno su iz predrostrožnosti,skoro svi arapski vlastrodršci požurili da poduzumu mjere protiv rasta cijena osnovnih životnih namirnica. U Jordanu, Egiptu, Mauritaniji i Siriji poduzete mjere se prije svega odnose na šećer, rižu i lož-ulje. Alžirska i libijska vlada su već prije svrgavanja Ben Alija poduzele slične mjere. A predsjednik Libije je u svom stilu osudio narod Tunisa rekavši da njegovi susjedi „pate zbog krvoprolića i bezakonja jer su se ljudi u zemlji previše žurili da se riješe svog predsjednika“. "Vrlo sam povrijeđen time što se događa u Tunisu", rekao je Gadafi u govoru koji je prenijela libijska službena novinska agencija Jana. "Tunis sada živi u strahu ... porodice bi mogle biti napadnute i ubijene u svojim spavaćim sobama, a građani ubijeni na ulici...", rekao je Gadafi, libijski vođa od 1969. godine. "Zbog čega sve to? Zbog promjene Zine al-Abidinea? Nije li on rekao da će odstupiti nakon tri godine? Budite strpljivi tri godine, a vaš će sin ostati živ", rekao je Gadafi.
Očito je da je i političkom dinosarusu Gadafiju jasno da će arapskim narodima biti sve teže vladati i da se društvena, medijska i politička realnost razvija u pravcu promjena i da za razliku od vladara, ljudi s „arapske ulice“ nemaju vremena za čekanje.

Predavanju na temu: "Historija islama u Sjedinjenim Američkim Državama"

Poštovani/a,
Pozivam Vas da prisustvujete predavanju na temu: "Historija islama u Sjedinjenim Američkim Državama" koje će se održati u srijedu, 26. januara 2011. u 14 sati u Američkom kutku Sarajevo (Radićeva 7).
Predavač će biti Ali E. Lejlić, drugi sekretar i politički oficir u Ambasadi SAD u BiH (biografija je u dnu teksta). Ali E.Lejlić će predstaviti historijat islama u SAD, a govoriće i o islamu u Americi danas, prisustvu islama u javnom životu, statusu muslimana u američkom društvu, islamskim i međuvjerskim organizacijama i aktivnostima, te naporima različitih vjerskih grupa u SAD da rade zajedno i unaprijede zajedničko razumijevanje.
Predavanje će se realizirati na bosanskom jeziku.
Dobro došli!
Srdačan pozdrav,
Amra Pandžo
Voditeljica Američkog kutka Sarajevo

Biography of Ali E. Lejlic:
Ali E. Lejlic currently serves as Second Secretary and Political Officer at the U.S. Embassy in Sarajevo. He arrived in early August. Ali was Cultural Affairs Officer at the U.S. Embassy in Kuwait City from 2004-2006 where he worked on educational exchanges and cultural outreach. From 2007 t0 2010, Ali served in the Political, Consular and then Economic Sections at the U.S. Embassy in Amman Jordan, where he conducted multiple lectures on the History of Islam in America at the University of Jordan in Amman and at the Hashemite University in Zarqa.
Ali’s current portfolio focuses on State Court and UN-related issues. He earned his BA degree in Public Policy/International Relations at the University of Chicago and attended graduate school in International Relations and Security Studies at the Massachusetts Institute of Technology near Boston, Massachusetts. Ali is from Chicago, Illinois and is of Bosnian-American heritage. He speaks some Arabic and is fluent in Bosnian/Croatian/Serbian.

Napad na kopte u Egiptu

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)
Za kršćansku koptsku zajednicu u egipatskoj Aleksandriji doček Nove godine pretvorio se u krvavu tragediju kada je, ispostaviće se kasnije, bombaš samoubica aktivirao auto- bombu ispred crkve El- Kidisin u naselju Sidi ubivši dvadeset i jednu, a ranivši četrdeset i tri osobe.

Napali ministre

Iako teroristički napadi u tom dijelu svijeta, nažalost, nisu ništa neuobičajeno i jedva da predstavljaju vijest, ovaj napad je zbog specifičnosti žrtve i vremena napada izazvao burne reakcije kako u Egiptu i regionu tako i širom svijeta. Toga su očito bili svjesni i oni koji su napad organizovali i koji vrlo dobro znaju kako je malo potrebno u društvima Bliskog istoka da se izazovu međusektaški, međuvjerski, međuplemenski i svaki drugi sukobi koji se onda poput plamene stihije na vjetru šire lakozapaljivim terenom kolijevke civilizacije. Zato je većina egipatskih zvaničnika več idućeg jutra upozorila kako je cilj napadača bio da izazove sukob između muslimana i kršćana i da se upravo to treba spriječiti. Toga je, čini se, bio svjestan i predsjednik Hosni Mubarak koji je obraćajući se naciji u jednom od rijetkih govora putem televizijskih ekrana pozvao na jedinstvo u borbi protiv terorizma: „Dragi Bog nam je ponovo pokazao da muslimani i kršćani sjede u istom brodu i da smo svi skupa izloženi terorizmu.“
Međutim, za Kopte koji se već dugo žale da ih se diskriminira u Egiptu to nije bilo dovoljno dobro objašnjenenje, tako da poziv na razum i „nenasijedanje na provokacije radikala“ nije urodio plodom. Njih ne interesuje zašto ih neko mrzi i što preko njih želi destabilizovati Egipat, već se žale na činjenicu da ih država ne želi ili ne može zaštititi. Tako je odmah nakon što je vijest o napadu procurila svjetskim agencijama uslijedila vijest o tome kako su se gnjevni kršćani sukobili s policijom i lokalnim muslimanima nedaleko od crkve, te da su u znak odmazde kamenjem zasuli obližnju džamiju koja je također bila oštećena u eksploziji i u kojoj je ozlijeđeno šest vjernika. Nekoliko demonstranata je nasilu ušlo u džamiju i na ulicu pobacalo sve knjige među kojima su se nalazili i Kur`ani što je onda razbjesnilo i one muslimane koji su se u prvi mah solidarisali sa svojim sunarodnjacima kršćanima. Na kraju su morale intervenirati snage sigurnosti koje su demonstrante rastjerale suzavcem. Nemiri se nisu zaustavili tu večer nego su uslijedili i u narednim danima. Uzalud je bio i morbidni pokušaj vlasti da ne dopusti rodbini da dođu mrtvačnicu po tijela poginulih strahujući da bi pokopi mogli biti novi povod za nasilje. Demonstracije su se nastavile i proširile i na druge gradove među kojima je i Kairo. Tako je tokom demonstracija organizovanih u Kairu skupina okupljenih napala ministre koji su došli u crkvu Svetog Marka na nedjeljnu misu da pokažu svoju podršku i solidarnost s kršćanskom zajednicom. Jedno od ministarskih automobila zasuto je kamenjem. Demonstranti su se sukobili sa policijom, a neredi su nastavljeni i tokom noći.

Zatočene supruge

Kao što je bilo i za očekivati ovaj incident nije još jednom podsjetio na napetost koja vlada među brojnim vjerskim, etničkim i sektaškim zajednicama na Bliskom istoku, nego je, čini se, dugoročno narušio odnose između muslimanske većine i nekih deset posto stanovnika koptske vjeroispovijesti koliko ih živi u Egiptu. Naravno, ta napetost se već prenijela i na druge arapske zemlje u kojima živi značajan broj različitih arapskih kršćanskih denominacija. Nije izostala ni očekivana politizacija čitavog slučaja. Tako je bivši libanski predsjednik Amin Gemayel izjavio da „ekstremističke grupe vrše genocid nad kršćanima na Bliskom istoku“, te da je jedino rješenje da se kršćanskim zajednicama da veća politička uloga.
Odgovornost
Za sada niko nije preuzeo odgovornost za napad, ali egipatski sigurnosni stručnjaci sumnjaju na simpatizere međunarodne terorističke organizacije El-Kaida. Jedan od razloga zašto se upravo oni sumnjiče je i to što se upravo ova crkva, kao i brojni drugi objekti egipatskih Kopta, našla početkom decembra prošle godine na listi potencijalnih meta objavljenih na web-stranici Šumuh el-Islam na kojoj se nalaze saopštenja, forumi i sadržaji El-Kaidinih simpatizera. Tu listu potencijalnih koptskih meta ne samo u Egiptu nego i nekim evropskim zemljama, poput Francuske, Njemačke i Velike Britanije, sačinio je ogranak El-Kaide u Iraku koji je već preuzeo odgovornost za smrtonosni napad 31. oktobra na jednu katedralu u Bagdadu, kada je ubijeno 46 vjernika. Razlog koji su pripadnici iračkog ogranka El-Kaide naveli kao opravdanje za napade na Kopte u proglasu naslovljenom sa „Ustani i ne spavaj- važno upozorenje povodom obaveze napada na kršćanske crkve tokom Božića“, je jedan slučaj koji je prije nekoliko mjeseci izazvao ništa manje nemire u Egiptu. Naime, tada su na ulice izašli pripadnici brojnih islamističkih organizacija koji su zahtijevali da država i Koptska crkva oslobode dvije Koptkinje koje su prešle na islam iz onoga što oni nazivaju zatvoreništvo. Naime, radi se o Camiliji Chehati i Wafi Constantin, suprugama koptskih svećenika, koje su navodno nakon njihovog prelaska na islam crkveni zvaničnici zatvorili u jedan samostan odakle su one uspjele poslati „pismo svojoj muslimanskoj braći“ sa zahtjevom da ih oslobode.
Pojava da koptske žene prelaze na islam je više nego česta, ali bolji poznavaoci prilika u Egiptu, tvrde da je to prije svega zbog toga kako bi mogle dobiti razvod braka. Kopti u Egiptu uživaju neku vrstu pravne autonomije, koja svoje korijene ima još u Šerijatu, zato država ne priznaje razvod braka koptskim ženama bez saglasnosti Crkve. Neke sekularne koptske organizacije su u tome vidjele još jedan oblik diskriminacije i tražile da država odustane od tog principa čemu se zvanična koptska vjerska zajednica žestoko suprotstavila.
Bez obzira koliko će trebati da se strasti zbog stravičnog napada smire i koliko će to dugo potrajati (vjerovatno do prvog idućeg incidenta), ekstremisti su uspjeli u svom naumu da vjeru iskorite kao sredstvo promovisanja mržnje i destrukcije i da ona kao toliko puta u historiji iznevjeri svoju osnovnu božansku misiju širenja mira i spasenja među ljudima.

Egipatski muftija: „Teroristi su zločinci koji nemaju nikakve legitimne veze sa čistim islamskim putem“

Među brojnim domaćim i svjetskim političkim i vjerskim liderima koji su osudili napad na crkvu u Aleksandriji posebnu pažnju je privuklo reagovanje i Vrhovnog egipatskog muftije dr. Ali Džuma jednog od najutjecajnijih muslimanskih lidera današnjice. U saopštenju koje je prenio oficijelni portal Rijaseta IZ BiH se navodi:
„Ne postoji nijedna religija dostojna svog imena a da ne poštuje svetost ljudskog života. Islam ne predstavlja izuzetak od ovog pravila. Uistinu, Bog je to nedvosmisleno naglasio u Kur`anu ističući univerzalnu zabranu ubistva kroz riječi da onaj ko uzme i samo jedan nevin život kao da je `ubio cijelo čovječanstvo`. Islam na ubistvo gleda i kao na zločin koji se kažnjava na sudovima ovog svijeta, ali i kao na najveći grijeh za koji se kažnjava i na Onom svijetu. Poslanik Muhammed a.s. je rekao: `Prvo za što će se na Sudnjem danu suditi među ljudima jeste prolijevanje krvi...` , terorizam ne može biti produkt nijednog ispravnog razumijevanja religije. To je više manifestiranje nemoralnosti ljudi sa okrutnim srcima, oholim dušama i iskrivljenim shvatanjem. Zbog toga sa velikom tugom i žalošću svjedočimo dolasku ove pošasti i u naš narod kroz nedavni bombaški napad ispred crkve u Aleksandriji u kojem je poginulo na desetine građana Egipta.
Nema sumnje da takav barbarizam treba osuditi na najteži način i suprotstaviti mu se u svakom trenutku. Ono što je važno jeste da se suprotstavimo devijantnim vjerovanjima koja svoje temelje pronalaze u ovakvim prestupima. I pored njihovih konfuznih tvrdnji, teroristi su zločinci koji nemaju nikakve legitimne veze sa čistim islamskim putem čija historija i ispravne doktrine su testamenti islamske predanosti toleranciji, saosjećanju i miru. U Kur`anu jasno stoji da je `Allah počastio sinove Ademove.` Stoga islam ne pravi razliku među rasama, nacijama niti različitim religijskim uvjerenjima i svi ljudi zaslužuju osnovno ljudsko dostojanstvo. Osim toga, islam je postavio pravdu, mir i međusobnu saradnju kao glavne principe međusobnog djelovanja različitih vjerskih skupina, upućujući muslimane da je lijepo ophođenje prema onima koji nisu agresivni prema nama, djelo dobrote i pravde. Zaista, to je put istinskog muslimana, u ime `Boga koji voli pravdu`.“- navodi se između ostalog u muftijinom reagovanju.

Čitavo muftijino reagovanje pogledajte na rijaset.ba

Godina koja je iscurila na Wikileaksu

Wikileaks je još jednom pokazao da mediji sve češće kreiraju stavrnost, a ne samo da o njoj izvještavaju

Piše: Muhamed Jusić (www.rijaset.ba)

Ko zna kakvi će još dokumenti procuriti na „stranicama ogledalima" koje dupliciraju sadržaje famoznog Wikileaksa nakon blokiranja njihove domene. Kakogod, njen osnivač ­­­­­ Julian Assange, vidi se to i po tituli ličnosti godine koju je dobio u brojnim svjetskim medijima, sigurno je već sada zadao glavobolju brojnim svjetskim moćnicima, ali i otvorio brojna pitanja od regulisanja interneta, odgovornosti medija za ono što objavljuju do osnova na kojima počivaju međunarodni odnosi.
Prije svega treba imati na umu da je to što je, barem kada se radi o hiljadama objavljenih tajnih depeša iz američkih diplomatskih predstavništava širom svijeta (ranije objavljeni dokumenti o ratu u Iraku i Afganistanu i dokumenti o poslovanju nekih od najvećih banaka i korporacija koji se tek očekuju, su nešto drugo), do sada objavljeno možda iznenadilo samo one koji su skloni tome da često budu iznenađeni svijetom koji ih okružuje. Naime ,rijetko je u onome što smo do sada mogli pročitati procurila bilo koja informacija koja već nije bila poznata u javnosti zemlje o kojoj su američke diplomate prenosili svoje utiske. Naravno da je vrijedno imati potvrdu da su te „javne tajne" došle do međunarodnih diplomatskih krugova, te dobiti potvrdu brojnih špekulacija o stvarnim stavovima državnika i javnih ličnosti o kojima govore samo na zatvorenim sastancima, a koji su daleko od zvaničnih saopštenja i praznog diplomatskog jezika iz dnevne doze informacija koje smo prinuđeni konzumirati. Ali osim toga, teško da će se od čitavog skandala i najavljivanog „11. septembra" u međunarodnim odnosima koji je bombastično prognoziran na početku curenja tajnih dokumenta išta desiti. Naprosto, svima koji znaju išta o međunarodnoj diplomatiji malo šta je, od onoga što je procurilo kao tajni dokument američkog Ministarstva vanjskih poslova, došlo kao novost. Svi znaju da je posao svake ambasada u svakoj državi da, osim ustaljeniih konzularnih poslova, prezentovanja vanjske politike, izgradnje čvrstih ekonomskih, kulturnih i političkih veza sa zemljom domaćinom, prikuplja informacije o glavnim tokovima u političkim i društvenim strukturama.

Međutim, ono što može biti interesantno i što je curenje dokumenata na Wikileaks-u pokazalo, barem u slučaju BiH i onih nekoliko drugih zemalja i tema koje su predmet interesovanja potpisnika ovih redova, jeste način na koji te ambasade, u konkretnom slučaju američka, dolaze do informacija o tome šta se dešava u zemljama u kojima diplomate djeluju. Jadan dio informacija, jasno, dolazi iz direktnih kontakata diplomata sa relevantnim društvenim i političkim akterima, i oni će, čini se, barem u onim zemljama u kojima se na saradnju sa SAD-om ne gleda „blagonaklono", platiti najvišu cijenu. E sada, da li će se to desiti zbog neodgovornosti Wikileaksa, koji nije ukrao niti „haknuo" informacije, nego ih je samo objavio nakon što su im ih treća lica dostavila, ili američke administarcije koja je je dopustila da takvi podaci procure, priča je za sebe. Ali, ne može se oteti dojmu da, konkretno u slučaju BiH, najviše informacija dolazi iz dominantnih i printanih i elektronskih medija. I to još jednom potvrđuje onu poznatu tezu da mediji (naročito oni neprofesionalni) sve češće stvaraju stvarnost umjesto da o njoj izvještavaju.

Pogrešno je vjerovati, i to su u nekoliko navrata pojasnili i visoko pozicionirani zvaničnici administracije u Washingtonu, kako su dojmovi, ocjene i stavovi koje su američke diplomate dijelili sa svojom centralom u DC-u, zvanični stavovi američke administracije. To su tek „sirovi materijali" koji prolaze brojne analize i provjere prije nego postanu „politički stavovi". Ali, isto tako, niko ne negira da se upravo na osnovu tih analiza i stavova kreiraju političke odluke i grade stavovi o državama, narodima, pojedinim političarima i istaknutim ličnostima. Skoro pa da bi se mogao pratiti trag kako senzacionalistički natpisi u medijima i pored svih navodnih filtera, a to najbolje pokazuju brojni do sada objavljeni dokumenti Wikileaksa, nalaze svoj put do svih relevantnih institucija „najveće svjetske supersile" koje stoje u zaglavlju skoro svakog telegrama: od CIA-e, do brojnih odsjeka Ministarstva vanjskih poslova nadležnih, konresnih komisija i koga sve ne, gdje se upravo na osnovu njih kreiraju zvanični stavovi američke administracije, koji mogu biti presudni u brojnim otvorenim pitanjima u svijetu, a naročito kod nas u BiH, gdje SAD imaju ključnu ulogu u stabilizaciji prilika. Zato je fenomen Wikileaksa ne samo obilježio godinu iza nas kroz otkrivanje brojnih diplomatskih smicalica i „poslastica" nego, nadati je se, i kroz otvaranje diskusije o brojnim teškim pitanjima uključujući i pitanje o odgovornosti medija ne samo kroz to šta smiju ili ne objaviti, nego i o tome kako izvještavju o realnosti i da li svjesno ili ne skreću pažnju s krucijalnih pitanja na ona manje bitna i na taj način poturaju pogrešnu agendu i kreiraju iskrivljenu sliku stvarnosti.

Novi broj časopisa Demokratija i sigurnost u Jugoistočnoj Evropi

Atlanska incijativa predstavlja novi broj časopisa "Demokracija i sigurnost u Jugoistočnoj Evropi", broj 4-5. Tema broja je "Rusija i Zapadni Balkan. " Ja sam pisoa o situaciji u Helmandu i tome koji izazovi očekuju vojnike iz BiH u toj afganistanskoj pokrajini. Čitav broj preuzmite u pdf-u.
Ovdje možete preuzeti i englesku verziju časopisa.

Sutra se obilježava 100 godina od izlaska prvog broja časopisa Muallim

Sutra (24.12.2010) će se prigodnim programom obilježiti 100-ta godišnjica od izlaska prvog broja časopisa Muallim. Svečanost upriličena povodom ovog velikog jubileja održat će se na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu sa početkom u 15 sati.

Program će biti podjeljena u dva dijela. Na tribini u okviru prvog djela programa prisutnima će se obratiti: Mustafa Spahić „Muslimansko školstvo u BiH - kratak povijesni presjek" te prof. dr. Edina Vejo „Savremene pedagoške teorije i pedagoška praksa u muslimansom školstvu".

U okviru svečane akademije u drugom dijelu programa prisutnima će se obratiti: Meho Šljivo, glavni i odgovorni urednik „Novog muallima", zatim Muharem Hasanbegović, predsjednik Udruženja ilmijje IZ u BiH, prof. dr. Enes Karić - „Kulturni i odgojno prosvjetni značaj časopisa Muallim" te mr. hfz. Mevludin Dizdarević koji će govoriti o počecima i razvoju časposa „Muallim".

Meka koja nestaje

Meka koju ne vide hadžije

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)

Iza nas je još jedan uspješno organizovan hadž (hodočašće muslimana Meki) i sve bh hadžije, njih 1778, sretno se vratilo u domovinu. Saudijske vlasti su više nego zadovoljne ovogodišnjom organizacijom i u više navrata su preko svojih zvaničnika istakle da je to posljedica sistematskog ulaganja u postojeće kapacitete mjesta na kojima se hodočašće obavlja, te u nove tehnologije. Međutim, nisu svi oduševljeni Novom Mekom.

Koliko je hadžija
Hodočašće u Meku je prema učenju islama obaveza jednom u životu svakog muslimana koji za to ima fizičku i materijalnu mogućnost i ove godine se na tom najvećem skupu muslimana u svijetu okupilo, prema zvaničnim podacima, tri i po miliona ljudi. Naravno, to je broj izdanih viza za strance i saglasnosti za stanovnike Saudijske Arabije, koji po zakonu mogu samo jednom u pet godina obaviti hadž, ali stvarni broj je veći, prema procjenama, možda i za čitav milion. Tačan broj hadžija se ne može odrediti zbog toga što je nemoguće procijeniti koliko je stanovnika Meke i okolnih mjesta učestvovalo u obredima, a vrlo je teško i pored rigoroznih kontrola spriječiti one koji bez saglasnosti dolaze u Meku i učestvuju u obredima. Saudijske vlasti zato iz godine u godinu čine sve kako bi broj prisutnih držali u granicama postojećih kapaciteta, ali i kako bi te kapacitete proširili. S tim ciljem je Organizacija islamske konferencije donijela odluku kojom se kvota hadžija iz svake zemlje određuje po principu da na hiljadu muslimana jedan može obaviti hadž. I pored toga, prirodni rast stanovništva i nastanak novih muslimanskih zajednica u zemljama koje nisu tradicinalno muslimanske, te sve veće interesovanje za taj put, stvara stalni pritisak na Kraljevinu da osigura povećanje kapaciteta za sigurno obavljanje hadža. Međutim, povećanje broja hadžija moraju pratiti inovativna rješenja na vrlo ograničenom prostoru kako bi svi hodočasnici sigurno obavili vremenski vrlo ograničene obrede i kako se ne bi dešavalo da zbog stampeda i velikih gužvi na „uskim grlima“ stradaju ljudi. Prema postojećim planovima Ministarstva hadža Meka bi trebala do 2014. imati kapacitete da je tokom godine posjeti 14 milona hodočasnika koji će obaviti hadž ili umru- posjetu Svetom hramu (džamiji Mesdžidul-haram) mimo obreda hadža, tj. tokom ostatka godine. Zato je čitava Meka, ali i Medina- drugi sveti grad koji hadžije posjete prije ili nakon obavljenog hadža, u kome se nalazi grob Poslanika, te mjesta na kojima se obredi obavljaju, jedno veliko gradilište. Kranovi su posvuda, a građevinska čuda i megagrađevine nastaju na svakom koraku. Dok jedni u tome vide „neminovno kretanje u korak s vremenom“ i modernizaciju grada i načina na koji se obred obavlja, drugi u velikom broju megahotela, među kojima je i jedan uz samu Kabu, sa najvišom sahat-kulom na svijetu, te automatizaciji kretanja hadžija, vide ubijanje samog duha Meke.

Oko arhitekte

Jedan od onih koji ne prihvata argument da su svi dosadašnjih građevinski zahvati u Meki bili neophodni kako bi se umanjila opasnost od nesreća i kako bi se stvorili uslovi da što veći broj ljudi posjeti Meku je i arhitekt i osnivač Instituta za Hadž studij u Meki, Sami al Angawi. On je novinaru DW-a izjavio da se upravo ovim zdanjima i intervencijama izgubio i zadnji dašak spiritualnosti kojim je ovo mjesto prije zračilo. “Protivim se zapravo svemu što se trenutno u Meki i Medini gradi. Ova mjesta više nemaju ništa zajedničko s nekadašnjim karakterom i poviješću vezanima uz hadž. Sva ova ulaganja vode ka apsolutnoj mehanizaciji hodočašća koja je miljama udaljena od početnih misli poslanika Muhameda i Ibrahima”, kaže Al Angawi.
Ima i onih, poput kolumnistkinje dnevnih saudijskih novina Al-Watan, Maram Abdurahman Mekavi, koji upozoravaju kako se malo ko brine o tome kako žive Mekenlije i kako se sve te graditeljske intervencije i povećanje broja posjetilaca odražavaju na život njenih starosjedilaca. Ona u svojoj kolumni objavljenoj u dane hadža tvrdi kako oni dijelovi Meke na kojim ne borave hadžije u posljednjih trideset godina nisu dobili svoj dio naftnog bogatstva poput drugih saudijskih gradova. Oni smatraju kako privilegiju da žive u najsvetijem gradu svih muslimana, kojom se svi u Meki ponose, plaćaju visokom cijenom koja se ne ograničava samo na nezamislive gužve u vrijeme obreda hadža i umre u ramazanu.
I uistinu, u razgovoru sa mještanima Meke brzo se stiče dojam da postoji jedna druga Meka u kojoj žive njeni starosjedioci i koja ima malo zajedničkog sa onom Mekom kroz koju godišnje prođu milioni stranaca iz čitavog svijeta. Te stare mekanske porodice sve češće žive u novim četvrtima sve dalje od centra grada i gužvi koje tamo vladaju. Međutim, oni kao i Maram, koja trenutno živi u Londonu, upozoravaju kako u tim dijelovima nema svih onih pratećih sadržaja koje drugi saudijski gradovi imaju i da je u Meki sve podređeno hodočasnicma.

Gdje je birićet

U tim novim nastambama na obodima grada nema onog duha koji je nekada vladao u zbijenim četvrtima i sukovima uz samu Kabu. Zbog toga sve veći broj mekanskih porodica prelazi da živi u susjedni grad Džidu na obali Crvenog mora. Na taj način, tvrdi nostalgična Mekenlijka, ovaj grad, kojeg nazivaju Sveti glavni grad, ostaje bez nečega puno vrjednijeg od svojih stanovnika koji bivaju zamjenjeni imigrantima iz čitavog svijeta. On, tvrdi Maram ostaje bez svog duha. I usitinu, Meka je kroz historiju bila centar isamske duhovnosti, poezije i književnosti, a ne samo mjesto hodočašća na koje se sliju milioni ljudi iz čitavog svijeta da dožive iskustvo susreta sa Svetim hramom i Kabom, prvim hramom sagrađenim na zemlji u kojem se štuje samo jedan Bog. Tako Maram podsjeća da je taj duh bio prisutan donedavno u Meki i da smo s početka dvadesetog vijeka u njoj imali velikane pisane riječi poput El-Gazavija, Es-Sibaija, El-Ensarija, El-Fikija i drugih koji su još tada zagovarali društvenu, političku i svaku drugu reformu i preporod muslimanskih zajednica insistirajući na pravima žene. Dio tog vremena se i sada može naći u koricama knjiga poput one štampane 1936. „Nadahnuće pustinje“ (Min Vahji es-Sahara) dvojice mekanskih književnika, Muhameda Saida Abdulmaksuda Hodže i Abdullaha Omera Bilhejra. Skoro ništa od toga danas nije ostalo u Meki- tvrde oni.
Jedan taksista u Meki s kojim sam posljednjih dana hadža podijelio ova razmišljanja njegovih sunarodnjaka kako bi dobio još nekoliko detalja o tome kako žive stare Mekenlije, nije bio tako dramatičan oko svih ovih promjena i nije dijelio mišljenje svojih sugrađana. On mi je samo rekao kako duboko vjeruje da je Bog blagoslovio Meku još od vremena kada je za nju molio Božiji poslanik Ibrahim (Abraham) i da u Meki, dok god je u njoj Kaba neće nedostajati duhovnosti, te da megagrađevine nikada neće moći zasjeniti jednostavnost i snagu kojom Kaba zrači. On mi je samo dodao i to da mu je drago da se u Meku napokon počinje ulagati i da se nada da će dio tih investicija biti usmjeren ka poboljšanju životnog standarda njegovih građana, a ne samo kako bi se prihvatio što veći broj hodočasnika iz čitavog svijeta. A što se promjena tiče, on mi reče ono što sam toliko puta kod Arapa čuo: „el-bereke fil hareke“ - berićet je u kretanju, ili po naški „samo neka se nešto dešava“.

Meka Metro
Jedna od inovacija koju je ove godine implementirala saudijska vlada kako bi olakšala kretanje velikog broja ljudi na relativno ograničenom prostoru i u izrazito kratkom vremenskom roku je i "Mašair željeznica", poznata kao Meka Metro ili „Željeznica svetih mjesta“. Ove godine je pušten samo prvi eksperimentalni dio čitavog sistema i rezultati su, prema prvim analizama, zadovoljavajući, jer je samo u ovoj prvoj fazi iz upotrebe povučeno četiri hiljade autobusa što je znatno smanjilo gužvu. Eksperimentalna željeznička pruga s dvije trake, s početnim brojem od devet stanica, povezuje tri sveta mjesta - Mina, Muzdelifa i Arefat - područja u kojima vladaju velike gužve tokom petodnevnog hodočašća. Posao na izgradnji željeznice je dobila kineska firma, a francuska kompanija „Sistra“ je dobila posao da rukovodi konzorcijem britanskih i njemačkih kompanija koje će obavljati nadzor nad projektom.
Željeznica će raditi pet dana u godini, u vrijeme hadža, i ove godine je radila s kapacitetom od 35 %,, dok se u iduće dvije godine očekuje da sve hadžije putuju metroom i da se projekt nastavi tako da se spoje džamije u Meki i Medini, te hadžski terminal aerodroma u Džidi.