Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)Kao i uvijek kroz historiju ljudi na ulici izlaze tražiti svoja prava i tamo iznose svoje zahtjeve samo onda kada političke elite, ili u slučaju višestranačkih demokratskih društava, postojeće političke opcije, prestanu artikulisati njihove stvarne stavove i interese. I upravo je to najmanji zajednički imenitelj „dešavanja naroda“ koja se ovih mjeseci viđaju na ulicama i trgovima od onog Zelenog u Tripoliju do Markovog u Zagrebu. Otuđenost onih koji u ime naroda obnašaju vlast i njihova nesposobnost da iznađu kvalitetne politike koje bi se adekvatno nosile sa problemima generisanim globalnom recesijom, te drugim lokalno ukorijenjenim problemima svakog društva i države ponaosob, kod građana širom svijeta stvaraju bunt i sve glasnije zahtjeve za radikalnim promjenama. Očekivanja „narodnih masa“ su u većini zemalja nadrasla sposobnost političkih elita da im ostvare politička obećanja o stalnom ekonomskom rastu i boljem i lagodnom životu. Taj gnjev i revolucionorni duh koliko ulijeva nadu da će se stvari širom svijeta početi kretati u pravcu veće demokratizacije, istovremeno i plaši jer u vremenima općeg nezadovoljstva i sveopšte društvene krize najčešće profitiraju ekstremne ideologije. O strahu da bi arapska revolucija na vlast mogla dovesti još rigidnije diktatorske režime se ovih dana u političkim centrima moći nadugo i naširoko razglabalo. Taj strah da se na političkoj sceni pojave ekstremne političke snage koje će zagovarati radikalna rješenja i pokupiti glasove razočaranih, ovih se dana kao bauk nadvija nad Evropom u kojoj iz godine u godinu krajnja desnica sve više jača. Isti bauk je došao i do našeg susjedstva i prvih nam komšija, Hrvata. Inspirisana „arapskim proljećem“ ili ne, vrlo heterogena grupa nezadovoljnika je demonstrirala širom „Lijepe naše“. Na ulicama su se našli demobilisani borci ili branitelji, neformalna skupina mladih organizovana preko internet društvene mreže Facebook, te malobrojna skupina huligana koji su, čini se, došli samo s ciljem da se „pomarišu sa murijom“ (što su naravno i uradili).
Ono što brine brojne u Hrvatskoj jeste to što su demonstranti podjednako nezadovoljni i pozicijom i opozicijom, tj čitavim sistemom i pravcem u kojem se Hrvatska kreće, te što se sve češće čuju glasovi za artikulisanje sasvim nove i drastično radikalne političke opcije. Skoro pet hiljada nezadovoljnika je u Gundulićevoj ulici pokušalo spaliti zastavu HDZ-a, koja se pokazala otpornom na palež, ali su malo kasnije na Iblerovom trgu ipak uspjeli spaliti zastave SDP-a i Europske unije.Među prvima koji su primjetili da bi se iz nezadovoljstva „hrvatske ulice“, baš kao i iz one arapske, mogla uzdignuti jedna nova, krajnje radikalna, politička opcija koja bi bila spremna u pitanje dovesti i sam model demokratske i građanske države je Vesna Pusić, potpredsjednica HNS-a i šefica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU. Za više hrvatskih medija ona je izjavila kako su oni koji su organizovali demonstracije branitelja artikulirali, ono što gospođa Pusić smtra da je „vrlo opasan program“. Ona podsjeća hrvatsku javnost kako se predstavnici branitelja prvo zalažu za to da Hrvatska ne treba ući u EU, te da to ide naruku jedino lovcima u mutnom kojima je cilj da institucije ne funkcionišu. Zatim, oni se pozivaju na slučaj Purda, a da su institucije funkcionisale slučaj Purda, smatra gospođa Pusić, bi se riješio u Hrvatskoj još 2007. i nikad ne bi došlo do ovoga.
Drugi opasan zahtjev je da se odustane od borbe za neovisno pravosuđe. „Bila sam zgranuta“, izjavila je Pusić za Jutarnji list, „tim zahtjevom u kojem stoji da bez obzira na optužnicu ili sumnju, ako je netko branitelj, ne smije ga se procesuirati. To je apsurdno. Nadalje, tu je zalaganje za lustraciju čija je glavna karakteristika da kriterij po kojem ćemo izbaciti nekog iz prava da se javno angžaira u politici ili dobije posao u državnoj službi, određuje onaj tko je na vlasti. I konačno, zahtjev o dokidanju zakona o amnestiji. To znači `raskopavanje` Slavonije. Zakon o amnestiji je omogućio povratak i postepenu stabilizaciju odnosa u Istočnoj Slavoniji. A sada se zahtjeva da se to poništi i krene u destabilizaciju zemlje. Respektiram da oni imaju takve stavove, ali sam apsolutno protiv njih. Želim jasno reći da ćemo stajati na braniku većinske građanske Hrvatske, koja želi na izborima izabrati drugačiju vladu i koja želi pristojnu civiliziranu zemlju“.
U još uvijek uzavrelom arapskom i muslimanskom svijetu takođe postoji identičan strah da će revolucija izroditi radikalne politike i da će neko revoluciju „kidnapovati“.
Tako se na iste događaje u tim zemljama, ali i širom svijeta, gleda iz različitih uglova i u iznenadnim smjenama režima različiti ideolozi slijeva i zdesna vide dokaze za vlastitu teoriju društvenih procesa, ali i priliku da nezadovoljstvo masa instrumentaliziraju za vlastiti interes i da ga zarad vlastitih ciljeva ideologiziraju. Tako je zanimljivo vidjeti kako npr. ljevičari širom Evrope, pa i našeg regiona, u tome šta se dešava u arapskim zemljama vide pobunu proleterijata protiv „omražene buržoazije“ i „američkog imperijalizma“, dok istovremeno radikalni islamisti na internet stranicama i forumima u istim događajima vide konačan slom taguta (silnika koji uzurpiraju Božije pravo i umjesto Njega vladaju ljudima), treći, pak, u svemu vide još jedan dokaz superiornosti neoliberalne ekonomije i demokratije koja je kroz otvorene granice i slobodnu trgovinu „izvezla“ i „our way of life“ uz prateće vrijednosti demokratskog društva.
Realnost na terenu i struktura demonstranata, te razlozi zbog kojih su se oni našli na ulicama teško da idu u prilog bilo kojoj od barem ove tri spomenute ideologije. Malo koji seljak (arapski felah) ili stanovnik predgrađa koji je u Kairo, Aleksandriju, Bengazi ili bilo koji drugi grad došao da svrgne „faraona novog doba“ zna išta o sukobljenim ideologijama i vizijama svijeta o kojima naglabaju arapske i svjetske elite. Tim ljudima je dosta nesloboda, besperspektivnosti, korupcije koja se uvukla u sve pore života, nezaposlenosti i siromaštva. Oni ne znaju kako to riješiti i, prema prvim istraživanjima, nisu ni sigurni ko bi to mogao znati, ali oni od vlasti žele više i žele priliku da se i oni pitaju o tome šta se s njihovim životima dešava. I upravo je to najbitniji iskorak koji su ova društva napravila, iako je teško predvidjeti koliko će ti procesi trajati i koju ideološku ili drugu formu će u konačnici poprimiti, te da li će neko te revolucije uistinu „kidnapovati“.
