4.8.10

Promocija Monografije Ajvatovica

Promocija Monografije Ajvatovica,
5. avgusta 2010. godine u 19:00 sati, Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića
Promotori: Nusret ef. Avdibegović, Zoran Filipović, prof.dr. Enes Karić, prof.dr. Ismet Bušatlić i književnik Mile Stojić
Moderator Nazif Hasanbegović
Organizatori: Muftijstvo travničko, naklada Zoro, Platform CMC uz podršku Bošnjačkog instituta

Bujrum

28.7.10

Tribina "Islamistički pokreti i IZ u BiH između anarhije i pluralizma"

Sarajevo, 28. juli 2010. (MINA) - „Islamistički pokreti i Islamska zajednica u BiH između anarhije i pluralizma" bila je tema tribine BOSNA DANAS koja je u organizaciji Glavnog odbora Udruženja ilmijje IZ u BiH održana danas na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.
Teroristički čin koji se desio u Bugojnu na dan Ajvatovice ponovo je u centar pozornosti vratio pitanje prisustva radikalnih grupa u nekim džematima. Razmatrajući ovaj problem na svojoj redovnoj sjednici Glavni odbor je zaključio da je važno i potrebno organizirati tribinu o pomenutoj temi.
Uvodničar na današnjoj tribini bio je Muhamed Jusić, dobar poznavalac ove problematike koji je objavio (2005.) i knjigu pod naslovom „Islamistički pokreti".

Na početku svog izlaganja Jusić je istakao da su bosanskohercegovački muslimani dugo vremena bili pod staklenim zvonom i izolovani od dešavanja u muslimanskom svijetu. Izbijanjem agresije na BiH i u postratnom periodu kao zajednica i narod ušli smo preko noći u procese koji traju desetljećima u muslimanskom svijetu, tako smo se suočili sa čitavim spektrom različitih ideologija islamističkih pokreta u svijetu. Ne radi se samo o vehabizamu i selefizamu, rekao je Jusić.
On je naglasio veoma značajnim potrebu preciziranja granice gdje prestaje pluralizam, a nastaje anarhija. Bošnjačka tradicija nije isključiva prema različitim interpretacijama islama, ali je Hanefijski mezheb oficijelni i mora ga se pridržavati, jer je to definisano i Ustavom Islamske zajednice u BiH.
Islamska zajednico prema Jusićevim riječima ne može biti inkvizitor kako to neki od nje traže, ali ima obavezu da reaguje kada se uoči da se izlazi iz okvira učenja koja se temelje na Kur`anu, Hadisu i Šerijatu.
Analizirajući uzroke prihvatanja među mladim ideja koje se kose s bošnjačkom tradicijom on je naveo kao uzroke krizu u identitetu, osjećaju pripadnosti i potrebu za angažmanom, na čemu bi Islamska zajednica trebala više poraditi.

Učestvujući u raspravi na današnjoj tribini, reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić je pohvalio i podržao inicijativu Udruženja ilmijje na čelu s predsjednikom Muharemom Hasanbegovićem, da se pozabave ovim procesima, koji će prema njegovim riječima duže potrajati.
Podržao je program Udruženja ilmije u tom pogledu, a to je da se ovim problemima ne može prići propagandistički, već argumentima na osnovu Kur-ana i suneta, da se ta pitanja ne mogu rješavati represijom, već razgovorom i argumentima akaidske doktrine, artikuliranjem identiteta, razvijanjem osjećaja pripadnosti zajednici i većim angažmanom mladih u Islamskoj zajednici. Reisu-l-ulema je pozvao ulemu da se angažuje upravo na ovim principima.

25.7.10

Pojam „islamski terorizam“ je netačan i kontraproduktivan

Piše: Muhamed Jusić, Preporod- 14/928- 15. juli 2010.
Tekst je preuzeo i Rijasetov portal.


Američki predsjednik Barack Obama je naredio reviziju Američke nacionalne sigurnosne strategije s ciljem da se iz nje izbace svi termini koji povezuju islam sa terorizmom - prenose svjetske agencije.


Nakon stravičnog terorističkog napada u Bugojnu i pogibije nedužnog policajca koji je šokirao sve građane naše zemlje ovu spoznaju bi na umu trebali imati političari, mediji i javnost kako u BiH tako i u regionu kako ne bi pravili istu grešku u koju je nakon 11. septembra upala američka i svjetska javnost, a koju nova administracija sada pokušava ispraviti.

Dobro i zlo Georgea W. Busha
Prema pisanju Anwara Iqbala iz Dawn.com-a zvaničnici iz Obamine administracije su potvrdili kako će termini kao što su „islamski radikalizam“ biti izbačeni iz Nacionalne sigurnosne strategije, dokumenta kojeg je izradila ranija administracija kako bi ocrtao Bushovu doktrinu preventivnih ratova.
Inače Američka nacionalna sigurnosna strategija (The National Security Strategy of the United States of America) je dokument koji periodično za potrebe američkog Kongresa priprema izvršna vlast, a u kojem se navode glavni sigurnosni izazovi za državu i planovi kako izvršna vlast planira da ih riješi. Američki, ali i svjetski mediji obično terminologiju u svojim izvještajima crpe upravo iz ovog dokumenta.
U Bushovoj eri, zvanični dokumenti su tzv. rat protiv terorizma opisivali kao „borbu protiv militantnih islamskih (rjeđe islamističkih) radikala… veliki ideološki konflikt s početka 21. stoljeća“ i sl. Ta terminologija se dobrim dijelom uklapala u neokonzervativnu sliku svijeta u kojoj vlada sukob dobra i zla, a u kojem je Amerika, njen društveni poredak, vjera i način života jedini ispravan i model koji oslikava univerzalno dobro. Naravno, ista ta terminologija je ukorijenjena i u Samuel Phillips Huntingtonovoj teoriji o sukobu civilizacjia iz 1993, odnosno 1996. Međutim, većini je odavno bilo jasno da takav pristup tzv. „ratu protiv terorizma“stvara više problema nego što ih rješava.
Zato je ova odluka Obamine administracije dočekana, naročito u muslimanskom svijetu, ali i u akademskim krugovima širom svijeta, s oduševljenjem, te uz nadu da se neće zaustaviti samo na promjeni terminologije, nego da će je slijediti i zvanična politika koja će početi skidati stigmu terorizma sa islama i muslimana.
Ovaj potez je, čini se, samo još jedan dio šire strategije na kojoj Amerika od dolaska Obame u Bijelu kuću radi ne samo u okvirima „rata protiv terorizma“ nego i cjelokupnog odnosa prema islamu i muslimanskom svijetu.
Konkretna odluka je utemeljena na instrukcijama koje je 2008. godine izradio Američki protuteroristički centar (US National Counter-Terrorism Centre ) usvojivši dokument nazvan „Riječi koje djeluju i riječi koje ne djeluju - vodič za protuterorističku komunikaciju“( Words that Work and Words that Don’t: A Guide for Counter-Terrorism Communication) u kojem se sugeriše da se El-Kaida više ne naziva islamskom ili muslimanskom organizacijom jer to samo „nesvjesno daje legitimitet“ njihovim postupcima. Centar naglašava da njihovi zaključci nisu obavezujući za američke dužnosnike, niti da se te smjernice trebaju slijediti kada se izrađuju službeni izvještaji, analize ili stručni radovi, nego ih se treba shvatiti kao korak ka postizanju boljeg razumijevanja u duhu pravila PR-a prema kojem nije bitno šta se kaže nego šta oni kojima se govori čuju.
Je li islam sve što čine muslimani?
Unutar muslimanskih zajednica širom svijeta traje, prije svega ideološka borba, za „dušu islama“. U tom konfliktu apsolutna većina „kulturoloških“ i „vjerujućih“ muslimana želi pokazati kako nije sve što čine muslimani islam, a naročito ne ono što čine bombaši samoubice koji u ime islama ubijaju civile širom svijeta. Kada nasuprot toga imate političku i medijsku mašineriju koja čini sve da upravo te ekstremiste prikaže kao jedine predstavnike islama, onda je očito da takve institucije čine medvjeđu uslugu. Zato nije došlo kao iznenađenje što su brojne muslimanske organizacije, među kojima je i Savjet za američko-muslimanske odnose (The Council on American- Islamic Relations) pozdravio ovaj potez nazivajući ga „korakom u pravom pravcu“.
Čini se da je zvanična Amerika napokon na tragu da shvati kako nije u njenom, niti bilo čijem drugom, interesu da se stvori dojam kako je „rat protiv terorizma“ ustvari rat protiv islama. I ranije, još za vrijeme kada su neokonzervativci vodili ključnu riječ u Washingtonu, brojni intelektualci i eksperti su upozoravali kako poistovjećivanje terorizma sa islamom ide na ruku onim militantnim islamistima koji se žele prikazati kao stvarni predstavnici islama i muslimana.
Zato se u „Vodiču za protuterorističku komunikaciju“ posebno potcrtava kako administracija u Washingtonu, ali i mediji, trebaju izbjegavati da terorističke organizacije nazivaju islamskim i da ne forsiraju „sukob Amerike sa islamom“ jer to je upravo ono što El-Kaidina medijska mašina pokušava proturiti. U strategiji se podsjeća kako bi bilo pogubno izgubiti podršku tako značajnog dijela svjetske populacije koja sebe smatra muslimanima i da ni Amerika, niti bilo ko drugi, ne može sebi dopusti luksuz da protiv sebe okrene sve muslimane svijeta zato što će ih sve smatrati odgovornim zbog onoga što čini jedna mala skupina. Nadalje, dokument sugeriše kako iako El-Kaidina mreža iskorištava vjerska osjećanja i nastoji koristiti vjeru da opravda svoje postupke, ona se ipak treba tretirati kao nelegitimna politička organizacija, podjednako teroristička i kriminogena.
Kultu sklona organizacija El-Kaida
Umjesto nazivanja terorističkih organizacija islamskim ili muslimanskim, strategija predlaže da se one opisuju pojmovima kao što su totalitarne, terorističke ili nasilno ekstremističke, tj. terminima za koje se kaže da su „općepoznati termini koji na adekvatan način definišu našeg neprijatelja i istovremeno mu oduzimaju svaki oblik legitimiteta“.
Na temeljima iste teze strategija predlaže i da se „teroristi više ne nazivaju mudžahidima, niti njihove akcije džihadom“. „Mudžahid (ili mudžahedin) je sveti ratnik, odnosno pozitivna karakterizacija u islamskoj tradiciji u kontekstu pravednog rata. U arapskom jeziku džihad je „ulaganje truda na Božijem putu“ i koristi se u brojnim drugim kontekstima mimo onog ratnog. Nazivati naše neprijatelje mudžahidima, a njihov pokret globalnim džihadom znači nesvjesno legitimiziranje njihovih postupaka“- kaže se u dokumentu.
Usto, predlaže se da zvanični dužnosnici u budućnosti kada govore o El-Kaidi i njenim simpatizerima koriste pojmove kao što su „kult smrti“, „kultu sklona organizacija“, „sektaški kult“, „nasilni kultisti“. Također, se predlaže čak i odvajanje pojma islamizam i islamistički od terorističkih organizacija, kako bi se njima ubuduće opisivale organizacije koje zagovaraju politički islam, ali ne nužno i terorizam.
Iz dosadašnjeg iskustva postoje opravdani strahovi kako bi se efikasnom hvatanju ukoštac sa izazovom terorizma nekih islamističkih skupina i definiranju razumne strategije borbe protiv terorizma ponovo mogla ispriječiti čitava plejada novokomponovanih eksperata za islam i „islamski terorizam“ koji su preko noći ugrabili priliku da se domognu dobro plaćenih pozicija u sigurnosnim agencijama, medijima i naučnim institutima, ne samo u SAD-u nego i širom svijeta. Njihov cilj nije riješiti problem, nego ga konstantno držati aktuelnim, kako bi sebi osigurali materijalnu korist. Nisu rijetki slučajevi da takvi kvazi-eksperti svojim mišljenjima, kasnije pretočenim u političke odluke, samo dodatno pogoršavaju problem i stvaraju uslove za daljnju radikalizaciju muslimanskih masa, a nakon što je u Bugojnu i naša zemlja dobila svoj 11. septembar plašiti je se da se iste greške ne ponove i kod nas

2.7.10

«Džem'at et-Tekfir ve-l-Hidžra»- Odlomka iz knjige Islamistički pokreti

Mislim da ova tema ovih dana ponovo postaje aktuelna, pa evo donosim jedno poglavlje iz knjige Islamistički pokreti da se podsjetimo na jednu epizodu iz historije tekfira u arapskom svijetu:

«Dže'at et-Tekfir ve-l-Hidžra»

Pokret «Džem'atu el-Muslimin» (Skupina muslimana) drugi su nazivali «Džem'at et-Tekfir ve-l-Hidžra» (anatema i iseljenje) zbog njihovog insistiranja na učenju o tome kako su muslimanska društva današnjice ustvari nevjernička jer ne sude po Božijim zakonima, te učenja da se istinski vjernici moraju iseliti u zajednice koje su uređene «prema volji Božijoj» po uzoru na iseljenje Božijeg poslanika iz Meke u Medinu (ar. hidžra). Ovo je jedan od najradiklanijih i najmilitantnijih pokreta koji se pojavio u arapskim zemljama u proteklom vijeku.
Pokret je u Egiptu (najvjerovatnije 1975. god ili čak ranije) osnovao mladi inženjer agronomije Šukri Mustafa. Mustafa je prvovremeno bio član pokreta Muslimanske braće a o mogućim razlozima njegovo istupanja iz ove organizacije Dejan Lukić (dugogodišnji dopisnik sa Bliskog istoka) kaže: „Muslimanska braća koja su u nekoliko navrata okusila surovu represiju arapskih ražima, a njihovi lideri visili na konopcima ili padali pokošeni rafalima tajne policije, nisu za mladog Šukri Mustafu bili dovoljno radikalni. Njemu su bili već preko glave jalovi politički manevri Muslimanske braće. Težio je akciji bez kompromisa. Po svaku cijenu i uz sve žrtve…“ (Lukić, Dejan Islamski ekstremizam, str. 12)
Šukri je u egipatski zatvor ušao kao pripadnik Muslimanske braće ali je fizička i mentalna tortura koju je tamo pretrpio radikalizirala njegove stavove tako da je još za vrijem svoga robijanja zbog stavova koje je zastupao izbačen iz bratstva kao „suviše“ ekstreman.
Nakon što je oslobođen 1971. Šukri je odmah počeo sa okupljanjem istomišljenika a tri godine kasnije kairska štampa će početi pisati o postojanju „tajne terorističke skupine mladića koji sebe nazivaju imenom „Džem'atu el-Muslimin“ (Skupina muslimana)“.
Muslimanska braća su pokušala urazumiti Šukrija i njegove sljedbenike i vratiti ih u okvire matičnog pokreta, ali svi njihovi pokušaji nisu urodilo plodom. Čak je i sam tadašnji vrhovni vođa Muslimanske braće (ar. muršid) Hasan el-Hudejbij direktno odgovorio Šukriju i njegovim sljedbenicima u knjizi pod naslovom „Propovjednici- da, sudije- ne“ (ar. Du`at la kudat).
Šukri Mustafa je vodio Tekfir kao visoko discipliniranu organizaciju, koju je kontrolirao njen emir (vođa). Kao i pripadnici Muhamedove mladeži, i Tekfir je savremeno egipatsko društvo smatrao neislamskim, društvom nevjernika. Imajući u vidu primjer Poslanika Muhameda, koji je, suočen s nevjernicima u Meki, prešao u Medinu, Tekfir je osnovao svoje sopstvene "ispravno vođene" (to jest, Božijoj riječi odane) zajednice u kojima su ljudi radili, učili i molili se. Njihov cilj je bio da se u Egiptu stvori zasebna zajednica istinskih vjernika. Kao kod Muslimanske braće i organizacije Džema'at-i islami u Pakistanu, u njima je postojalo stepenovanje članstva. Od onih koji su bili punopravni članovi očekivalo se da se potpuno posvete radu zajednice i da napuste posao, porodicu i prijatelje. Ideal je bio mučeništvo, spremnost da se da život u borbi za islam. Emir je zahtijevao bespogovornu poslušnost. Kolebljivi članovi su ili ekskomunicirani i/ili kažnjavani. (John L. Esposito Islamska prijetnja mit ili stvarnost Selsebil- Živinice 2001. str.163)
Svu svoju brutalnost pokret je pokazao otmicom i ubistvom egipatskog ministra za vakufe (vjerska dobra) Šejha Ez-Zehebija. Ez-Zehebi je bio cijenjen i štovan širom islamskog svijeta zbog svoje naobrazbe i većeg broja dijela iz različitih oblasti islamske teologije i muslimanske svakodnevnice.
3. jula 1977. godine, Šejha su iz njegove kuće oteli pripadnici Tekfira da bi kasnije pregovarali sa egipatskim režimom o njegovom puštanju na slobodu. Kada su pregovori propali oni su ga brutalno zadavili.
Osmog jula, 1977. god, pet dana nakon kidnapovanja Zehebija, uhapšen je Šukri Mustafa, a dan kasnije i njegov zamjenik Enver Šukri. Nakon ovoga država je uz podršku javnog mijenja krenula ka slamanju Tekfira, u čemu je u dobroj mjeri uspjela. U avgustu iste godine 620 članova i simpatizera pokreta našlo se iza rešetaka u jednom od najvećih sudskih procesa islamistima u historiji.
Nakon ovoga pokret se u organizacionom smislu nikada više nije oporavio ali je duh „tekfira“, koji je duže vremena bio pokopan, ponovo probuđen nastavio da tumara islamističkim ideologijama muslimanskog svijeta.

Učenje o „tekfiru“ ili proglašavanju drugih muslimana nevjernicima i odmetnicima od vjere rodilo se jako rano u muslimanskoj teološkoj misli. Začetnici ovog učenja bili su pripadnici vjersko-političkog pokreta poznatog kao haridžiti ili haridžije.
Zanimljivo je to da u prvi mah islamistički krugovi u militantnom miljeu nisu blagonaklono gledali na ovu radilkalizaciju stavova naspram ostatka muslimanske zajednice. Tako je zabilježen pokušaj atentata na Usamu bin Ladina od strane pripadnika pokreta Džem'at et-Tekfir ve-l-Hidžra za vrijeme njegovog boravka u Sudanu. Naime, za njih Usama nije pio dovoljno militantan niti dovoljno predan idejama „svete borbe“.

Novo lice „Tekfira“ ili „vjera Ibrahimova“

Pripadnici pokreta Tekfir su kroz svoje učešće u Afganistanskom džihadu uspjeli svoje stavove nametnuti mnogim pripadnicima različitih islamističkih pokreta koji su se borili rame uz rame sa njima. Po okončanju rata u Afganistanu, „Afganski mudžahidi“ (kako su nazivali veterane tog rata) su učenja o tekfiru nerijetko u nešto izmijenjenoj formi prenijeli u svoje matične države. A tekfir je postao skoro nezaobilazna nit u mustri militantne islamističke ideologije.
Među najznamenitijim osobama koje danas promovišu ideju tekfira u nešto modifikovanom učenju jeste Palestinac nastanjen u Jordanu poznat pod nadimkom šejh Ebu Muhamed Makdisi. (U knjizi je i intervju koji sam ja obavio sa El.Makdisijem nakon njegovog puštanja iz zatvora).
Puno ime mu je Asim sin Muhameda el-Burkavi, poznatiji pod nadimkom Ebu Muhamed El-Makdisi. Rođen je u selu Burka nedaleko od Nablisa u Palestini godine 1958. god. Kada je imao tri godine njegovi roditelji su se iselili u Kuvajt gdje je El-Makdisi odrastao. Tamo je završio osnovnu i srednju školu. Slijedeći želju svoga oca studirao je prirodne nauke na Univerzitetu u Mevsilu u Sjevernom Iraku. Za vrijem svog boravka u Mevsilu, došao je u kontakt sa različitim ideologijama mnogobrojnih islamističkih pokreta koji su djelovali u studentskim krugovima.
Najveći dio svoje mladosti proveo je na relaciji Irak- Kuvajt ostvarujući kontakt sa svim značajnijim pokretima i pojedincima koji su djelovali na islamističkom polju djelovanja.
Kako je kasnije sam tvrdio za sebe; najveći utjecaj na njega ostvarila su djela Ibn Tejmije i Ibn Kajima, te osnivača selefijskog pokreta Muhameda bin Abdulvehaba. Ovo nam pojašnjava zašto se njegova retorika u potpunosti ne razlikuje od one selefijske. Čak šta više, većina analitičara smatra da je učenje o „vladavini Allahovih zakona- hakimijetu“ kako ga zagovara el-Makdisi neminovan produkt dosljednog pridržavanja selefijske metodologije (ar. Menhedža).
Za vrijem afganistanskog džihada putovao je u Afganistan i Pakistan. Iako nije uzeo značajnije učešće u oružanoj borbi niti je uspio zauzeti značajnije mjesto među liderima (emirima) džihada, el-Makdisi je još u pakistanu štampao svoju prvu knjigu u kojoj je iznio osnove svoga viđenja problematike nepraktikovanja šerijatskog prava u muslimanskim zemljama. Knjiga je nosila simboličan naslov „Zajednica Ibrahimova“ (Miletu Ibrahim) čime je aludirao na dosljedno pridržavanje načela monoteizma (tevhida) čiji je simbol bio Allahov poslanik, Ibrahim, as. Naime, kako nam autor u knjizi sugeriše, svako praktikovanje bilo kakvih zakona koji nisu utemeljeni šerijatom je suprotno učenju o tevhidu, jer je propisivanje zakona isključivo u Božijoj „ingerenciji“ ta se svako donošenje drugih zakonskih regulativa smatra uzurpacijom Božijeg prava i poistovjećivanje sa Njim što je ravno herezi. Svaki musliman koji sprovodi te zakone ukoliko je njima zadovoljan postaje nevjernikom, jer je „prihvatio da nešto od onoga što pripada samo Uzvišenom pripiše ljudima (propisivanje zakona i toga šta je dozvoljeno a šta zabranjeno) čime se poistovjetio sa mnogobošcima i idolopoklonicima“.
Ovo će ostati okosnica el-Makdisijevog učenja a čitavu doktrinu on će nazvati „Tevhid el-hakimije“ ili „monoteizam u vlasti“.
Nije trebalo dugo a da ljudi u ovim stavovima prepoznaju učenje „tekfira“ koji je, kao što smo ranije spomenuli (posebno nakon ubistva Ez-Zehebija), od širih muslimanskih masa bilo dijabolizirano. Čak su i mnogobrojni islamski autoriteti upozoravali na ovakve stavove kao na neislamske. Posebno se na tom polju isticao selefistički Šejh Nasrudin el-Albani i Muhamed Ibrahimseš-Šakra i Šejh Halebi.
Kako bi izbjegao ove kritike i sa sebe i svojih sljedbenika skinuo etiketu „tekfira“ šejh El-Makdisi je napisao jednu knjigu u kojoj je kritikova navodne „ekstremne sljedbenike tekfira“ pokušavajući time da dokaže kako se ono što on zagovara razlikuje od uobičajenog učenja o anatemi.
1992. godine nastanio se u Jordanu gdje počinje sa ustrojem pokreta koji će promovisati učenje o „tevhidu hakimije“. Većina onih koji su se počeli okupljati oko El-Makdisija i njegovih predavanja koja je držao u jednoj lokalnoj džamiji i kućama svojih simpatizera bili su veterani afganistanskog džihada.
Nije prošlo duga a skupina oko El-Makdisija je privukla pažnju jordanskih obavještajnih službi. Nakon što je Šejh izdao fetvu kojom se dozvoljava svaki oblik borbe protiv izraelske okupacije Palestina, makar to bili sa teritorija Jordana, manja skupina ljudi koji su bili bliski sa njim je uhvaćena sa većom količinom oružja i eksploziva. 1994. El-Makdisi je sa većino svojih najbližih suradnika bio osuđen na dugogodišnje kazne zatvora. Za vrijeme svoga boravka u zatvoru Šejh je nastavio sa organizovanjem svojih simpatizera među kojim je bio i Ebu Musab ez-Zarkavi. Sa ovim mladim Jordancem el-Makdisi se razišao još u zatvoru zbog, kako su tvrdili neki od odgovornih u jordanskoj obavještajnoj službi el-Muhaberat, njegovog insistiranja na liderskoj poziciji. Abu Musab je 1999. godine u Afganistanu osnovaoorganizaciju Džundu-š-Šam koja će izrasti u jednu od najaktivnijih militantnih formacija nakon američke okupacije Iraka.

1.7.10

Temelje zla postavio drug Staljin

U svoj ovoj frci sam zaboravio postaviti ovaj tekst o Kirgistanu dok je bio aktuelan:

Temelje zla postavio drug Staljin

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start)

Geostrateške „tektonske ploče“ se ponovo pomjeraju i na rubovima dolazi do potresa u kojima, kao i u prirodnoj nepogodi, stradaju nevini. Posljednji takav se desio u bivšoj sovjetskoj republici Kirgistan. U etničkim sukobima između većinskih Kirgiza i manjinskih Uzbeka na jugu Kirgistana ubijeno je 179 ljudi, dok je skoro 100 hiljada izbjeglo u susjedni Uzbekistan. Strahuje da će broj ubijenih biti puno veći kada se otvore brojne masovne grobnice za koje očevici tvrde da se nalaze širom zemlje. Tako predstavnici uzbekistanske manjine u Kirgistanu navode da je poginulo i do 700 osoba, a prema procjenama UNHCR-a do sada je krizno područje napustilo ukupno 275 000 ljudi.

Sukob bandi kao uvertira
Uzrok sukoba nije još utvrđen, mada ima više verzija. Prema nekim navodima sve je počelo u četvrtak (10.06.) u gradu Ošu. drugom po veličini u Kirgistanu. koji se nalazi na jugu gdje skoro pola stanovništva čine etnički Uzbeci. Inače Uzbeci čine 15 posto od 5,2 miliona stanovnika Kirgistana. Prema tom scenariju, u Ošu su se sukobile dvije bande Uzbeka i Kirgiza a nakon toga se sukob proširi čitavim jugom nakon čega su naoružane bande većinskih Kirgiza krenule u krvavi pohod protiv manjinskih Uzbeka u kojem su palili, ubijali i silovali sve stanovništvo koje nije pobjeglo ili se zabarikadiralo u većinski uzbeške dijelove grada.
Ali ljudi se ne ubijaju tek tako i etnička čišćenja se ne dešavaju spontano i niotkud. To mi u Bosni barem dobro znamo.
Korijeni ovog sukoba su u dalekoj prošlosti, međuetničkoj netrpeljivosti i, naravno, kao što je to uvijek bilo u tom dijelu svijeta, u stalnoj želji Rusije da tu dominira ili da to barem bude zona njihovog strateškog utjecaja, te želje globalne velesile SAD-a da suvereno vlada ovim strateškim područjem.
Historijske temelje današnjeg krvoprolića postavio je ni manje ni više nego sam drug Josif Visarionovič Džugašvili Staljin, inače poznat kao kreativan kartograf. Kirgistanske granice su vještačka i neprirodna tvorevina, iscrtane, kao i druge interne granice sovjetskih republika, tako da se nikada nijedna od njih ne može osamostaliti, etnički, ekonomski ili geografski zaokružiti svoj prostor i time steći suverenitet. U Centralnoj Aziji postoji samo jedna istinski vrijedna i naseljena prostorna cjelina, a to je dolina Fergana. Staljin je obode i brda iznad doline odakle dolazi sva voda u dolinu dao Kirgistanu. Uzbekistan je dobio plodnu niziju, a Tadžikistan jedini pristojan ulaz u čitavu dolinu. Na taj način su sve tri države postale ovisne jedna o drugoj, ali su tako i dovedene na ivicu stalnog konflikta. Lokalno stanovništvo je tako izmiješano da su historijska područja svake etničke zajednice ostala u granicama republike ili države u kojoj oni nisu većina. To nije dolazilo do izražaja dok se države nisu osamostalile. Tada je preko noći došlo do eskalacije međuetničkih sukoba i međudržavnih teritorijalnih sporova između skoro svih republika.

Rusko-američka igrica
Ali uzroci stravičnih događaja u Kirgistanu ne leže samo u prošlosti, nego i u geostrateškim igrama i igricama Rusije, SAD-a i lokalnih moćnika željnih vlasti. Tako u institutu Startfor (izvještaj Peter Zeihana od 25. juna 2010) podsjećaju na kompleksnu ulogu koju Rusija igra u regionu. Naime, američka zauzetost Bliskim istokom je dala Rusiji zlatnu priliku da ponovo uspostavi svoju sferu utjecaja u regionu i da postepeno širi zonu kontrole tako da je ona danas skoro pa dosegla granice bivšeg SSSR-a. Od 2005, kada je proces započeo, Rusija se uspjela ponovo nametnuti kao dominantna sila u Armeniji, Bjelorusiji, Kazahstanu, Azerbejdžanu, Kirgistanu, Tadžikistanu i Ukrajini, dok su Gruziju i Turkmenistan pretvorili u tihe posmatrače- tvrde u Stratforu.
Kirgistan je brdovita zemlja sa zabačenim i raštrkanim gradićima i selima u kojima vladaju lokalni moćnici i u kojima skoro da ne postoji centralna vlast. To ovu zemlju čini podložnom manipulacijama i stranom utjecaju, ne samo Rusije nego i brojnih drugih „stranih igrača“.
Tako su prije nešto malo više od pet godina, prozapadne nevladine organizacije (i u Stratforu tvrde sigurno značajan broj obavještajnih službi) udružile snage sa nekim od ovih lokalnih i regionalnih moćnika s ciljem da s vlasti skinu prorusku vladajuću elitu. U tome su i uspjeli, a puč je ostao poznat kao „obojena revolucija“ ili „revolucija tulipana“. Kirgistan se nakon revolucije i dolaska na vlast opozicionara Kurmanbek Bakijeva, približio zapadu, možda ne u potpunosti, ali za ruski ukus i to je bilo previše i ubrzo su pokazali da su i oni izučili zanat „smjene vlasti preko dešavanja naroda i nezavisnih nevladinih organizacija“. U aprilu ove godine uslijedila je kontrarevolucija i novi puč u kojem je Bakijev svrgnut i prognan, dok je na poziciju vršiteljice dužnosti predsjednika došla Roza Otunbajeva.


Pucnji iza zatamljenog stakla
Već u prvim danima puča došlo je do sporadičnog nasilja na jugu u gradovima Ošu i Džalalabadu u kojima je nasilje kulminiralo ovih dana, jer je svrgnuti predsjednik među tamošnjim Uzbecima imao svoju političku bazu (a od tamo je i rodom). I dok za stravični pokolj jedni krive trenutnu vladu u Biškeku koja na taj način pokušava da uspostavi kontrolu nad državom i etničkim čišćenjem ukloni svaku opoziciju, ovi za sve optužuju svrgnutog predsjednika. Tako Radio DW i drugi svjetski mediji prenose izjavu zamjenika kirgistanskih Snaga sigurnosti Kubata Baibalova koji je izjavio kako je njihova istraga pokazala da je grupa naoružanih ljudi prošle sedmice iz auta sa zatamnjenim staklima otvorila vatru na Uzbekistance i Kirgistance kako bi isprovocirala njihov međusobni obračun. „Naručitelj ove akcije je vrlo blizak porodici Bakijev,“ -kaže sa apsolutnom dozom sigurnosti Baibalov.
Istovremeno je i kirgistanska Vlada saopćila da su osumnjičeni za napad prilikom hapšenja izjavili kako su radili po nalogu pristalica bivšeg predsjednika Bakijeva s ciljem stvaranja nemira kako bi se poremetilo održavanje ustavnog referenduma zakazanog za 27. juni.
Bakijev, koji je nakon svrgnuća pobjegao u Bjelorusiju, odbacio je svaku odgovornost u ovom smislu, ali naglasio da događaji na jugu dokazuju da je trenutna vlada nesposobna da uspostavi red u državi.
Problemi ne prestaju tu, jer u jednom tako složenom području vrlo lako sve može izmaći kontroli i čitav sukob bi se mogao preliti preko granica Kirgistana. O kako ozbiljnoj situaciji se radi najbolje pokazuje oprezna reakcija Rusije koja je, svima je to jasno, jedan od bitnih igrača u zemlji. Ali Rusija nije i jedini igrač, jer u Kirgistanu svoje vojne baze imaju i Amerikanci i Rusi, i do sada su se i jedni i drugi itekako petljali u sve što se tamo dešavalo. Iako je trenutna predsjednica odmah zatražila vojnu pomoć od njoj bliske Rusije i kada je većina mislila da će Kremlj iskoristiti ovu priliku da pojačaju svoje vojno prisustvo u još jednoj bivšoj SSSR republici, kao što su nedavno uradili u Gruziji, Rusija je rekla da neće poslati svoje trupe nego su dva odreda ruskih komandosa s oko 150 pripadnika upućena u zrakoplovnu bazu Kant radi zaštite porodica ruskih vojnika.
Dok neki smatraju kako se Rusija nije smjela uplitati zbog regionalno moćnog Uzbekistana kako ne bi bila uvučena u rat koji teško može dobiti, drugi su mišljenja kako je poziv Rusiji za pomoć bio potreban samo kako bi se Uzbekistan spriječio da stane u zaštitu svojih sunarodnjaka dok posao njihovog progona ne bude završen.
Zato je pitanje svih pitanja kako će reagovati Uzbekistan i hoće li ostati po strani, tj. da li će se sukob pretvoriti u regionalni, ali i to kako će reagovati Amerika koje se sve ovo itekako tiče jer je Roza već bila najavila kako bi mogla razmisliti o zatvaranju američke zračne baze Manas koja iritira Moskvu. Lopta je sada na njihovoj strani, a ubijeni i protjerani nikada u takvim igrama nisu ni bili u prvom planu.
Zadnje vijesti koje stižu iz Kirgistana kažu kako je Roza Otunbajeva najavila kako im neće trebati ni ruske niti bilo kakve druge snage da uspostave red u zemlji. Naravno, posao etničkog čišćenja je skoro završen, a niko ne govori o povratku protjeranih Uzbeka ili procesuiranju odgovornih koji iza kulisa vuku konce zapetljane igre u brdima Tian Shana.

29.6.10

Vehabizam i terorizam u BiH- prilog Slobodne Evrope

Marija Arnautović - Slobodna Evropa
U Bugojnu je u utorak ukopan policajac Tarik Ljubuškić, žrtva terorističkog napada koji se prije dva dana dogodio u tom gradu.

Teroristički napad na policijsku stanicu u Bugojnu otvorio je brojna pitanja - od toga koliko je terorizam prijetnja Bosni i Hercegovini, rade li sigurnosne agencije i tužilaštva svoj posao, do onog koje je konstantna tabu tema: zašto se najuticajniji bošnjački političari i inteligencija, na čelu sa Islamskom zajednicom, nisu zvanično ogradili od ekstremnog djelovanja vehabijskog pokreta.

Islamski teolog Muhamed Jusić vjeruje da je ćutnja Bošnjaka o vehabijskoj zajednici uzrokovana, između ostalog, time što se postojanje ovog pokreta uvijek koristilo za političku manipulaciju:

„To je onda izazvalo jedan kontra stav na bošnjačkoj strani da je najbolje o tome ne govoriti, da je to najbolje gurnuti pod tepih zato što se svako otvaranje zloupotrebljava ili od nekih lokalnih političkih centara moći, možda čak i međunarodnih. I onda je to dovelo do toga da je to samo produbilo taj pokušaj da se o tom pitanju unutar Bošnjaka ne raspravlja kako se ne bi davali argumenti onima koji su željeli da to pitanje ne riješe, nego da ga zloupotrijebe za neke dnevno-političke ciljeve.“

Ni političko ni duhovno rukovodstvo Bošnjaka nije se nikada dovoljno ogradilo od vehabijskog pokreta, koji sam po sebi ne mora značiti terorizam, upozoravaju stručnjaci. Razloga za guranje problema pod tepih bilo je dovoljno. Jedan od njih svakako je i ratna prošlost i povezanost današnjih ljudi na funkcijama sa nekim od pripadnika takozvanog vehabijskog pokreta.

Lider Stranke demokratske akcije Sulejman Tihić kaže da je uvijek otvoreno govorio o problemima koje može donijeti radikalni islam u Bosni i Hercegovini. On podvlači da se svi pripadnici vehabijskog pokreta ne mogu označiti kao radikalni i da je riječ isključivo o pojedincima:

„Mi imamo tu potpuno jasan stav. Vidjeli ste da sam ja i lično napadnut od te osobe na jednom skupu koji je bio u Islamskom centru. Mislim generalno da smo mogli i da trebamo uraditi više, cijelo društvo, uključivši i lokalnu zajednicu i socijalni rad i političare i medije.“

Predsjednik Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ i profesor na sarajevskom Fakultetu političkih nauka Šaćir Filandra:

„Ne može se reći da Islamska zajednica nije učinila izvjesne napore oko kanoniziranja interpretacije islama u BiH, ali se može reći da ti napori nisu bili dovoljni. A određeni dijelovi javnosti različito su na to reagirali. Imamo neku slobodnu, medijski posredovanu javnost koja je uvijek vrlo kritički se odnosila prema tim pojavama, dok su određeni dijelovi javnosti očito bili nijemi, ili su se suglašavali s određnim pojavama ili im nisu pridavali određeni značaj.“

Vehabije predstavljaju veliku opasnost

Teroristički napad u Bugojnu prvi je od 1995. godine čiji planeri i izvođači su uvjereni da to čine u ime islama, a koji je direktno usmjeren protiv jedne državne institucije. Novinar i autor knjige „Mudžahedini garibi u BiH“ Esad Hećimović:

„Sada je očito da ove nove generacije islamista i radikalnih grupa postavljaju kao svoj cilj same državne strukture. Ta promjena se dogodila već 2006. godine kada su državne strukture BiH od strane ovih radikalnih islamskih grupa proglašene za nevjerničke.“

Iako su verbalni napadi nekih pripadnika vehabijskog pokreta bili usmjereni uglavnom na Islamsku zajednicu u BiH, čelni ljudi Rijaseta nikada javno i zvanično nisu osudili djelovanje ovog pokreta. Neki pripadnici vehabijskog pokreta, pored toga što ne priznaju način prakticiranja islama kakav vijekovima postoji u BiH, ne priznaju ni muslimanska dovišta, pa tako ni najveće među njima - Ajvatovicu. Bomba u Bugojnu eksplodirala je na dan kada se 20-tak kilometara dalje obilježavala petstota godišnjica ovog dovišta. Neki analitičari smatraju da je njena poruka bila jasna: bošnjačka Ajvatovica je nepoželjna.
Tog dana reis Mustafa ef Cerić nekoliko sati nakon eksplozije još jednom je, ali opet u rukavicama na Ajvatovici osudio djelovanje radikalnog islama u BiH:

„Naravno, ne možemo ne spomenuti ni unutarbošnjačku oikofobiju, strah od vlastite kuće, samomržnju, samoponižavanje i samodestrukciju, od čega nam se krv ledi.“

Profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu Adnan Silajdžić:

„Sve ono što se u bošnjačkoj muslimanskoj kulturi ne uklapa u njihovu percepciju islama biva proglašeno krivovjernim i zbog toga vehabije, ja sam davno upozorava u medijima, predstavljaju doista veliku opasnost i veliki problem muslimanima BiH.“

Vehabijski pokret unutar BiH nije monolitan, kaže Muhamed Jusić. Neki od njih priznaju autoritet reis-u-uleme, drugi ne. Islamska zajednica, dodaje Jusić, osuđivala je djelovanje vehabijskog pokreta insistirajući na tradiciji Bošnjaka u BiH, ali nikada nije otvoreno osudila sve pravce koji postoje unutar tog pokreta:

„Ja se plašim kad bi Islamska zajednica ušla u konflikt s tim što nazivamo svim vehabijama, bez izuzetka, znači bez obzira da li su militantni ili nisu, na šta bi to izašlo, šta bi to pokazalo, koliko bi, ustvari, Islamska zajednica bila efikasna da nešto takvo spriječi, kakve uopšte ona mehanizme da to uradi? Ona može osuditi - i šta poslije toga?“

Protestna šetnja građana Bugojna protiv terorizma

Na bugojanskom Gradskom trgu u ulici Zlatnih ljiljana sinoć su se okupili prijatelji policajca rahmetli Tarika Ljubuškića, koji je smrtno stradao u terorističkom napadu na Policijsku stanicu Bugojno.
Njima se pridružio veliki broj građana Bugojna u mirnoj šetnji prema sablasno oštećenoj zgradi Policijske stanice, gdje je proučena Fatiha i na drugi način odata počast poginulom- javila je FENA
Oni su uputili poruku svim odgovornim institucijama u ovoj državi da žele “slobodnu, suverenu i sigurnu zemlju, u kojoj će njihova djeca i unuci mirno šetati ulicama grada, i BiH u kojoj neće biti terorizma”.
Građani su danas najavili novo okupljanje i organizirani odlazak na dženazu rahmetli Ljubuškiću, koja će biti obavljena na mezarju u Jakliću, i nakon toga novu protestnu šetnju ulicama Bugojna. Iz Rijaseta su saopštili da će dženazu predvoditi reis Mustafa ef. Cerić.
Istraga je u toku,a prema medijskim izvještajima, uhapšeni Haris Čaušević Oks je priznao napad.

Stravićno je to što nam se desilo, a da sada ne otvaram temu o tome ko je zakazao. O uzrocima ovog zla sam na ovom blogu često pisao...

24.6.10

U Centru princeze Dževhere održana književna večer sa Džemaludinom Latićem

Auto:r Dževdet Šošić (http://www.ajvatovica.org.ba)
U utorak 22. juna u 20:00 sati u Bugojnu u Centru princeze Dževhere je održana književna večer sa Džemaludinom Latićem. Učesnici večeri su bili ugledni gosti: Akademik prof.dr. Muhamed Filipović, Gradimir Gojer, direktor Narodnog pozorišta Sarajevo i sam književnik prof.dr. Džemaludin Latić. Moderator večeri bio je Muhamed Jusić, prof.

Izvještaje sa svih dešavanja u okviru 500. Ajvatovice kao i najavu novih sadržaja možete pratiti na: http://www.ajvatovica.org.ba

23.6.10

Ekološka katastrofa u Meksičkom zaljevu

Pohlepa rasula mrlju veličine pola Jadrana

Za Magazin Start BiH piše: Muhamed Jusić

Nakon što je u Meksičkom zaljevu 20. aprila eksplodirala, zapalila se i potonula platforma za bušenje nafte Deepwater Horizon došlo je do curenja nikada tačno utvrđenih količina nafte, što je izazvalo najveće zagađenje naftom u američkoj i svjetskoj povijesti. I dok se o razmjerima ekološke katastrofe još samo sa zebnjom nagađa, u prvi plan su isplivale političke konotacije čitavog incidenta.
Nemoć američke države pred pohlepnim korporacijama prijeti da nanese ozbiljnu šteti karizmatičnom američkom predsjedniku Baracku Obami. Neki već predviđaju da će ekološka katastrofa u Meksičkom zaljevu biti njegova Katrina, aludirajući na sporu reakciju Bushove administracije na posljedice poplava nakon uragana Katrine koji je zadesio isto područje, tačnije grad New Orleans, što je Bushu Mlađem i republikancima zadalo kobni politički udarac od kojeg se još nisu oporavili.

Laži BP-a
Prema posljednjim procjenama američkog Instituta za geološka istraživanja svakodnevno iz bušotine Deepwater Horizon istječe između 12 i 19 hiljada barela nafte, a ne 5 hiljada barela kako su donedavno tvrdili u British Petroleumu, naftnoj kompaniji odgovornoj za ekološku katastrofu u Meksičkom zaljevu. U samoj eksploziji je poginulo 11 članova posade platforme, ali su posljedice po prirodni sistem tog područja i živote miliona ljudi koji žive na obalama Meksičkog zaljeva neprocjenjive i osjećat će se u godinama koje dolaze. Sjedinjene države, pa i svijet, nikada do sada nisu iskusili izlijevanje ovolike količine nafte i ovako duboko, na nevjerovatnih 1,6 kilometara. Naučnici stoga upozoravaju da niko zapravo ne može predvidjeti budućnost okeana, niti živih bića čiji život zavisi od njih.
Prvi pokušaj BP da se zaustavi izlijevanje nafte u more spuštanjem velike betonske kocke koja bi poklopila čitavu bušotinu bio je ne samo neuspješan nego je izazvao podsmijeh američke stručne javnosti ali i stand up komičara poput Jay Lenoa, domaćina NBC-ove emisije The Tonight Show with Jay Leno koji se upitao da kojim slučajem BP-u ideje o tome kako zaustaviti curenje ne daje kojot iz crtanog filma Ptica trkačica. Pokušaj da se što brže i što jeftinije riješi problem i da sve bude kao da ništa nije ni bilo, jednostavno nije urodio plodom.
Drugi pokušaj bombastično nazvan top kill nije bio ništa uspješniji, a tada su planirali u bušotinu ubrizgati velike količine mulja, betona i gume. Tada je već svima, pa i američkom predsjedniku Baracku Obami, postalo jasno da se problem neće ni brzo ni lako riješiti i da će se u naftnoj mrlji veličine pola površine Jadrana umazati ne samo rijetke vrste morskih životinja nego i brojni globalni politički i ekonomski moćnici, pa možda i on sam.
Ovih dana je u toku treći očajnički pokušaj da se, ako ne sva nafta koja curi, onda barem jedan njen dio pohvata i da se kupljenjem ili spaljivanjem već postojeća mrlja spriječi od širenja i dolaska do naseljenih mjesta duž obale.
Prema posljednjim informacijama iz američke obalne straže poklopac stavljen na cijev iz koje se izljeva nafta omogućava sakupljanje 15 hiljada barela dnevno, što je za oko 4 hiljade barela više nego kada su počeli sa očajničkim pokušajem da se curenje zaustavi. Ali tri od četiri cijevi su i dalje otvorene, i iz njih se izlijeva na hiljade barela nafte koja odlazi na površinu. Dužnosnici BP-a su priznali da nemaju načina da zatvore bušotinu do augusta, kada će se dovršiti bušenje rezervnih otvora na istom ležištu nafte i omogućiti betoniranje bušotine.
Pa čak i da čitava operacija od sada bude uspješna, a dosadašnji način na koji se BP nosio sa čitavim problemom to ne obećava, naftna mrlja je već sada inficirala osjetljiv i jedinstven ekosistem Meksičkog zaljeva i obale, a niko ne može ni zamisliti šta će se desiti, i gdje bi sve sirova nafta mogla završiti kada ovo područje zahvate godišnji uragani.

Eksploatacija bez nadzora i regulative
I dok brojni svjedoci ističu kako je do nesreće došlo kombinacijom zatajenja opreme i nemara odgovornih osoba na platformi koje nisu na vrijeme pokrenule sigurnosnu proceduru koja je trebala spriječiti istjecanje nafte, problem je daleko složeniji i otkriva sve slabosti američkog nemilosrdnog kapitalizma. Naime, već je preliminarna istraga pokazala kako je "British Petroleum pri izgradnji bušotine štedio novac nauštrb materijala, te tako povećao opasnost od izlijevanja nafte". Ustvari, ova katastrofa je pokazala nedostatak regulative i legislative u naftnoj industriji. I dok u čitavom svijetu na svim poslovima postoje striktna sigurnosna pravila i regulative koje trebaju spriječiti nesreće i osigurati da ne dođe do neželjenih katastrofa, neobjašnjivo je da slične pa i strožije regulative ne postoje kada se radi na složenim zahtjevima kakav je bušenje na dubini od 1,6 kilometara. Stručnjaci ovo objašnjavaju pukom snagom naftnih korporacija i njihovim lobističkim utjecajem koji je uspio u Washingtonu, a zamislite šta tek rade u zemljama trećeg svijeta, osigurati da rade bez skoro bilo kakvog nadzora države i djelotvornih sigurnosnih mjera.
Vrhunac, svog utjecaja oni su imali u periodu kada je u Bijeloj kući sjedio Dick Cheney čovjek koji i sam, kao i njegov nadređeni George Bush, dolazi iz krugova naftnih moćnika. Da apsurd bude veći, i u ovom incidentu Cheney je prošao najbolje. Sve poslove oko sanacije bušotine, zatrpavanja i betoniranja dobio je teksaški gigant u održavanju naftnih polja Halliburton čiji je direktor nekada bio baš Cheney. Osam godina su naftni lobisti i direktori nogom otvarali vrata u Bijeloj kući i Washingtonu, a šta su na tim zatvorenim sastancima izdogovarali najbolje se vidi u Meksičkom zaljevu danas.

Obama i posljednji škampi
Zato se Obamina administracija u prvih nekoliko sedmica držala po strani, jer nije željela da na sebe uzima rješavanje problema za kojeg su krivili isključivo BP i ranije vlastodršce. Međutim, kako su postajali svjesniji razmjera katastrofe i kako je pritisak javnosti rastao, Obama se morao uključiti iako je znao da će ga to koštati. Prvo je obišao pogođeno područje. Kamere su ga snimile kako u Louisiani sa lokalnim ribarima jede škampe i rakove, valjda da pokaže da voda nije toliko zagađena ili da još koju pojede dok ih ima, jer ekolozi upozoravaju da bi neka od najpoznatijih i najbogatijih lovišta škampi mogla decenijima biti uništena. Kakogod, kamere nisu sakrile negodovanja lokalnog stanovništva koje smatra da je Obama presporo reagirao. Kamere su prenijele i pitanje uzrujanog Eugenea Ryamana iz grada Grand Isle koji je rekao: „Nije on neki vođa. Plažu možete očistiti. Ali močvaru ne možete. Gdje je tu vodstvo? Želim čuti što se vezano za to radi“. Obama je po svom običaju kulirao, bio uz obespravljene i tom prilikom i za medije izjavio kako „su mještani s kojima je razgovarao otporni ljudi. Prošli su oni kroz uragane, niske cijene njihovih proizvoda. Navikli su na teškoće i na to kako se s njima nositi. Ali, ovo je katastrofa za ovu regiju i ljudi su s pravom preplašeni i zabrinuti zbog onog što ih čeka idućih nekoliko mjeseci i idućih nekoliko godina“, te dodao „Nemam problem s time da BP ispuni svoje pravne obaveze. No, želim da BP-ju bude vrlo jasno: oni imaju moralne i pravne obaveze ovdje u Zaljevu za nastalu štetu. Pobrinut ćemo se da isplate svaki cent koji duguju ljudima uz obalu.“
Međutim, teško da će se Obama tako lako otrgnuti s udice. Nije baš da je i on jučer preuzeo vlast. Ljudi i sve veći broj medija se pita šta je njegova administracija uradila za ovo vrijeme da promijeni politiku Busha i Cheneya. Tačno je da je bilo jako puno najavljivanja da će se stvari promijeniti, ali malo šta je urađeno. Pa i posljednja ekološka dozvola za rad koju je BP donio izdata je od ljudi koje je Obama postavio.
Iako će konzervativci pokušavati da skreću pažnju i da okrivljuju svakoga za to što se desilo, kao što već na primjer za sve krive aktiviste za zaštitu okoliša jer, pobogu, da nije njih koji ne daju da se buši blizu obale i u nenaseljenim područjima kao što je Aljaska, ne bi jadne naftne kompanije morale bušiti na ovolikim dubinama, samo kako bi izbjegli da kritikuju vlastitu ideologiju pohlepnog kapitalizma, to ne znači da je bilo ko drugi lišen svoga dijela odgovornosti, pa tako ni Obama.
U međuvremenu, iako je BP potrošio dosta novca na sanaciju šteta, a vjerovatno će još dosta novca iskesati na tužbe koje će protiv njih (što je u SAD-u uobičajeno) podizati svi oštećeni, kompanija je daleko od toga da propadne. Tako se iz redovnog plana aktivnosti koji mora biti dostupan javnosti vidi kako planiraju potrošiti 50 miliona dolara na reklame (čitaj spin kampanju koja treba popraviti njihov imidž i svaliti što više krivice na nekog drugog), te da planira isplatiti više od 10 milijardi dolara dividendi. Drugim riječima business as usual, ili već uračunat mogući rizik.

21.6.10

Pozivnica: Književna večer sa Džemaludinom Latićem

U okviru 500. Ajvatovice bit će upriličena književna večer sa Džemaludinom Latićem. Ovo je pozivnica za one koji su u Bugojnu, okolici ili će tih dana doći do nas da nam se pridruže.

Književna večer sa Džemaludinom Latićem

Utorak, 22. juni 2010. u 20:00 sati
Kulturni centar Princeze Dževhere, Bugojno

O književnom opusu prof. dr. Džemaludina Latića govorit će:

Akademik prof. dr. Muhamed Filipović
Gradimir Gojer, direktor Narodnog pozorišta Sarajevo
prof. dr. Džemaludin Latić
Muhamed Jusić, moderator

12.6.10

Kulturni bum ispod Ajvaz-dedine stijene

Uz 500. Ajvatovica u Pruscu- Magazin Start

Kulturni bum ispod Ajvaz-dedine stijene

Piše: Muhamed Jusić (magazin Start BiH)
U subotu 5. juna na prostoru Musale u Pruscu pored Donjeg Vakufa, svečano je otvorena petstota kulturno-vjerska manifestacija Ajvatovica. Organizatori ove jubilarne manifestacije najavljuju da će ovogodišnji program i sadržaji biti dostojni ovog značajnog jubileja. Istovremeno u Muftijstvu travničkom koji je uz Organizacioni odbor glavni nosilac poslova organizacije, s ponosom ističu kako je Ajvatovica najveći skup muslimana u Evropi, a ove godine se očekuje rekordan broj gostiju ne samo iz čitave BiH nego i iz brojnih evropskih zemalja, te naročito iz Turske.
Na dovištu (mjestu sa kojeg se upućuje dova ili molitva) iznad Prusca već se pola milenija okupljaju mještani i njihovi gosti, pješaci i konjanici, tradicionalno sedmog ponedjeljka po Jurjevu, kako bi Svemogućem uputili molitvu za mir i blagostanje. Za Ajvatovicu se veže legenda o mističnom događaju iz života Ajvaz- dede za kojeg se kaže da je u Bosnu došao sa njenim osvojiteljem sultanom Mehmedom el-Fatihom II 1463. godine i da se u Pruscu nastanio sa zadatkom da na području Skopaljske doline širi islam.

Dva ovna i rascijepljena stijena
Prema narodnom predanju Ajvaz- dedo je za vrijeme svoga boravka na poziciji imama u Pruscu pronašao dobro planinsko vrelo iz kojeg je pokušao dovesti vodu u to planinsko mjesto koje je već dugo vremena kuburilo s nedostatkom pitke vode. Nedaleko od samog vrela ispriječila mu se stijena duga 74, široka 30 metara. Legenda kaže da se Ajvaz-dedo četrdeset dana uzastopno ranim sabah-namazom obraćao Allahu da se stijena rastavi. Četrdeseto jutro učeći dovu nakon sabah-namaza je zaspao i u snu vidio kako su se dva bijela ovna sudarila i stijena se rastavila. Kada se probudio vidio je stijenu zaista rastavljenu. Nakon toga je Ajvaz- dedo sagradio vodovod od drvenih tomruka (cijevi) i proveo ga kroz spomenutu stijenu do Prusca. Nije poznato koliko je ovaj vodovod bio u ispravnom stanju iza smrti Ajvaz- dede, ali se zna da je prvi popravak vodovoda vršio Šejh Hasan Kafi Pruščak. Zatim ga je obnovio bosanski namjesnik Miralem - paša početkom 1785.godine. Ovaj vodovod je koristio Pruščanima sve do 1931. godine kada je higijenski zavod iz Banja Luke napravio moderan vodovod.
Od dana kada se, prema narodnom predanju, stijena rascijepila to mjesto postaje mjesto na koje su ljudi dolazili da se uvjere u snagu vjere koja je jača od kamene stijene i tako je ustanovljeno dovište na Ajvatovici čije petstoto obilježavanje se organizuje baš ove godine.

Zabrana trajala 44 godine
Nakon 1946. godine, Ajvatovica je bila zabranjena od tadašnjih komunističkih vlasti, a ponovna organizacija odlaska je otpočela 1990. godine i nije prestajala ni u godinama rata kada se plato pored Ajvaz- dedine stijene nalazio samo nekoliko stotina metara od vojne linije.
Nakon rata, Ajvatovica je prerasla u vjersko- kulturnu manifestaciju koja je iz godine u godinu obuhvatala sve više gradova i sve veći broj kulturnih, sportskih i vjerskih sadržaja. Najviše zasluga za transformaciju Ajvatovice u respektabilnu kulturnu, sportsku i vjersku manifestaciju pripada muftiji travničkom Nusretu ef. Abdibegoviću koji je od 1994. predsjednik Organizacionog odbora Dana Ajvatovice.
Tako su građani brojnih gradova Srednje Bosne u proteklih petnaest godina samo zahvaljujući Danima Ajvatovice mogli vidjeti kvalitetne pozorišne predstave, npr. Narodnog pozorišta iz Sarajeva ili Mostara, prisustvovati koncertu Sarajevske filharmonije ili kvalitetnoj promociji knjige, što se u ovom dijelu Bosne rijetko ili nikako ne dešava.
Istovremeno sa širenjem sadržaja išlo se i u izgradnju infrastrukture u Pruscu i njegovoj okolini. Prvo se asfaltirao put do samog Prusca iz pravca Bugojna i Donjeg Vakufa, a ovih dana se dovršava put i staza za konjanike i do same Ajvaz- dedine stijene pod planinom Šuljagom udaljene 6 km od Prusca. Prošle godine je pokrenuta inicijativa za brendiranje Prusca, a prave se i prvi planovi o tome kako iskoristiti turističke potencijale ovog kraja koji u okvirima Ajvatovice i van nje nisu do sada iskorišteni.
Pored brojnih sadržaja u Travniku, D.Vakufu, Bugojnu, G.Vakufu, Jajcu i Livnu i drugim manjim i većim mjestima ovog dijela BiH koji će biti organizovani u danima 500. Ajvatovice planirane su i vanprogramski sadržaji među kojima treba istaknuti postavljenje drame ''Gazi Husrev-beže ili bukagije'' Džemaludina Latića, promocija Ajvaz- dedinog štapa i staze i otkrivanje spomen-ploča na platou Ajvatovice. Centralna manifestacija će se održati u nedjelju 27. juna u Pruscu i ispred Ajvaz-dedine stijene uz direktan prijenos na BHRT-u.

Film "San o Ajvatovici"
Historija i tradicija „Ajvatovice“, najveće islamske kulturno – vjerske manifestacije u Evropi, ove godine bi trebala biti po prvi put ovjekovječena filmskim projektom. Dokumentarno-igrani film „San o Ajvatovici“ će putem dokumentarnih prikaza, ali i igranih scena prikazati legendu o Ajvaz-dedi, njegovu dovu Bogu, te njegovo zalaganje za dobrobit naroda tog kraja, saopćeno je iz agencije Mark-In.
Početak snimanja filma „San o Ajvatovici“ planiran je za mjesec mart na širem području grada Prusca. Glavnu ulogu tumačiti će priznati bh. glumac Admir Glamočak, a u okviru samog filma bit će izvedena i jedna od, prema mišljenju autora priloga, najljepših ilahija o vodi u izvedbi sopranistice Lejle Jusić.
Za produkciju ovog jedinstvenog filma zadužena je video produkcija agencije Mark-In, a autor, reditelj i scenarista filma je gdin. Janes Tadić. Ideja za realizaciju filma nastala je prošle godine u okviru projekta Festival ITEF, koji za jedan od ciljeva ima promociju turističkih potencijala Bosne i Hercegovine.
Samo u okviru Festivala ITEF 2010 „San o Ajvatovici“ bi trebalo pogledati preko 280.000 ljudi, a planirano je da bude uvršten i u program Splitskog festivala turističkog i eko- filma.
Svjetska premijera filma bit će realizovana u saradnji sa turskom nacionalnom televizijom TRT, koja je već iskazala veliki interes za njegovo emitovanje, a bh. premijera filma će biti dogovorena sa jednom od domaćih televizija.
Film „San o Ajvatovici“ bit će distribuiran i u DVD izdanju kako u Bosni i Hercegovini, tako i u inostranstvu, saopćeno je iz produkcijske kuće Mark-In.
Film, tvrde u Mark-In-u, realizuju uz punu podršku i odobrenje Muftiluka travničkog koji će pružiti svu tehničko-organizacionu podršku tokom snimanja.


Svečana spomen- monografija Ajvatovica
Povodom obilježavanja pola milenija postojanja dovišta Ajvatovica, izdavačko poduzeće ZORO d.o.o. iz Sarajeva, u saradnji s Muftijstvom travničkim je priredilo luksuznu spomen- monografiju pod naslovom Ajvatovica koja bi se trebala promovisati ovih dana. Izdavači s ponosom ističu kako je na izradi monografije radio tim stručnjaka i to „posljednjih desetak godina“. Za sada se zna da će se u monografiji naći prilozi: prof. dr. Mustafe ef. Cerića Mi smo potomci Ajvaz- dedini, mr. Nusreta ef. Abdibegovića Ajvatovica- simbol bosanske duhovnosti, akademika Enesa Karića Ajvatovica- duhovna značenja, Ivana Lovrenovića Tri zapisa o Ajvatovici, rahmetli dr. Muhameda Ždralovića Ajvatovica i ponešto oko nje, esej akademika Esada Durakovića Voda, Đoke Mazalića iz Zemaljskog muzeja Sarajeva Biograd- Prusac, stari bosanski grad i prof. Huseina Čepala Spomenička baština prusačkog kraja.
Monografija sadrži i sažetke svih studija an engleskom, francuskom, turskom i arapskom jeziku.

Ajvatovica- bogougodno djelo ili mrska novotarija
S jačanjem učenja islamske reformacije u BiH počele su se čuti sve otvorenije kritike na račun Ajvatovice kao pučke interpretacije vjere koja teško da ima uporište u islamskoj ortodoksiji. Iako su i raniji muslimanskih autoriteti, poput Mehmeda ef. Handžića, iskazivali skepticizam prema skupu na platou Ajvatovice, danas su najotvoreniji kritičari Ajvatovice iz reda pripadnika selefijskog (tzv. vehabijskog) pokreta. Za njih je Ajvatovica bida ili novotarija u vjeri koju je Poslanik Muhamed strogo zabranio. Oni obično citiraju hadis (izreku Poslanika) prema kojem je on zabranio bilo kakvo hodočašće osim u Meku, Medinu i Jerusalem. Za njih je neprihvatljivo to što neki od ljudi koji na Ajvatovicu dolaze to putovanje nazivaju „malim hadžom“ i što su nekada ljudi s tih mjesta donosili kamenje vjerujući da ono ima nadnaravne moći. Za brojne autoritete u Islamskoj zajednici, a ne samo selefije, takvi postupci su sporni i teško da mogu imati uporište u islamu. Bilo je i onih koji su javno za Ajvatovicu govorili kako je to samo jedan oblik širka ili politeizma. I pored svega većina smatra kako nijedan ozbiljan autoritet u IZ ne smatra Ajvatovicu „malom Ćabom“ i kako, ako se dese neke „nepravilnosti sa stanovišta šerijata“ onda treba raditi na tome da se one isprave, a ne na tome da se Ajvatovica sa svojom dugogodišnjom tradicijom ukine.

Ajvatovica- još od bogumilskih dana
Profesor historije i latinskog jezika u bugojanskoj Gimnaziji Husein Čepalo, inače autor knjige Ajvatovica- mala Ćaba je više puta iznio mišljenje kako današnja islamska Ajvatovica ima korijene u predislamskim korijenima Bošnjaka. Za njega je Ajvatovica specifičan islamski običaj koji ima autohtoni karakter, ali koji je prerastao iz bogumilskih molitvi za kišu, plodnost i zaštitu ljetnih usjeva. Kao dokaz za svoje tvrdnje prof. Čepalo navodi da i dova na Ajvatovici sadrži elemente proljetnih molitvi za dobru godinu, te da nakon održane dove pojedini težaci hodočasnici, obijaju i kupe prašinu sa Ajvaz-dedine stijene, da bi njome posuli svoje njive i livade, «kako bi rod što bolje ponio». I legenda o Ajvaz-dedi spominje sušne godine- tvrdi Čepalo.
O tome kako pomiriti dvije predaje: one o Ajvaz- dedi i tradicionalno bogumilskom svetištu Čepalo kaže: „Ajvaz-dedo je taj koji je pred pećinom dovu činio, pa je stijena raspukla i Prusac dobio vodu. Polazeći od toga da su ova godišnja dovišta izvorno bogumilska, onda se uklopila u religiozni sistem bosanskog islama, a tokom vremena gubili su bogumilski običaji i preovladali islamski.“

9.6.10

Izrael je opet počinio zločin

Teror nad Gazom- Magazin Start

Izrael je opet počinio zločin
Piše: Muhamed Jusić (Start, br. 299)

Izrael je još jednom šokirao svijet svojom brutalnošću i nepoštivanjem bilo kakvih normi međunarodnog prava. Ali sve što se može reći o napadu izraelskih komandosa u ponedjeljak ujutro 31.5.2010. na šest brodova sa 600 pro-palestinskih aktivista i 10.000 tona humanitarne pomoći, koji su pokušali probiti pomorsku blokadu Gaze, kada je ubijeno osam Turaka i jedan Amerikanac (turskog porijekla), a 36 osoba je ranjeno, uključujući i sedam izraelskih vojnika jeste da je Izrael počinio samo još jedan zločin. Ništa novo, moglo bi se reći, osim što ovog puta žrtve nisu bili Palestinci čije ubijene više niko i ne broji, nego građani na međunarodnoj političkoj sceni sve jače republike Turske i jedne od članica NATO saveza.

Prešutna saglasnost
Predugo Izrael čini šta hoće bez ikakvih posljedica. Lista sličnih i gorih zločina nad Palestincima i drugim susjedima Izraela bi se odužila i svaki put bi se međunarodna javnost uzbudila i „opreznim rječnikom“, kao što to ovih dana čini Obamina administracija, kritikovala metode vlade i vojske iz Tel Aviva. Mladići i djevojke širom svijeta bi, i ovih dana to čine, izlazili na ulice da protestuju umotani u kufije, a za koji dan sve bi bilo, i biće, kao da se ništa nije desilo. U međuvremenu, izraelska medijska mašinerija će izvoditi spinove da zbuni i obmani javnost o tome ko je žrtva, a ko zločinac, Amerika će otezati i vetom blokirati svaku ozbiljnu rezoluciju u Savjetu bezbjednosti, a hronično neefikasni UN će osnovati komisiju koja će nalaze svog istraživanja sročiti u tekst politički korektno napisanog izvještaja i objaviti ga kada se malo ko bude sjećao o kojem se tačno prekršaju svih konvencija humanitarnog prava radi.
Međutim, to što se desilo na pučini 20 nautičkih milja od Gaze je samo indikator tvrdoglave implementacije jedne propale politike u čijem provođenju Izrael ima brojne saučesnike. Već godinama, većina međunarodnih igrača, pa čak i arapskih zemalja regiona (prije svega Egipta), prešutno ili aktivno podržavaju izolaciju Gaze nadajući se da će to oslabiti islamistički pokret Hamas koji je tamo na vlasti. Međunarodna krizna grupa (The International Crises Group) i brojne druge nevladine i humanitarne organizacije već dugo upozoravaju kako je to „nemoralna politika koja je osuđena na propast“ i koja je usmjerena. Prije svega, protiv stanovništva Gaze, a ne Hamasa čija vlast nije oslabila. Iako je svima jasno da je Gaza pretvorena u jedan veliki koncentracioni logor svi se pretvaraju kao da se ništa ne dešava.
Zato dok slušamo osude i pozive na „nezavisne istrage“ moramo imati na umu da je većina tih istih država i institucija podržavala, a neke još uvijek podržavaju, politiku potpune izolacije Gaze, te da bi oni trebali priznati svoju ulogu i ponijeti dio odgovornosti. Svi, a ne samo Izrael, trebaju priznati da politika blokade građana Gaze kako bi se oni okrenuli protiv Hamasa i forsiranje samo Zapadne obale ne daje rezultate, te da je nehumana i nemoralna.

Geto za 1,4 miliona ljudi
Fokusirati se samo na detalje posljednje tragedije je pogrešno i puko izbjegavanje suočavanja sa stvarnim problemom. Nije pravo pitanje da li su komandosi prvi otvorili vatru na brodove i da li je sve ranije bilo pripremljeno (a svi pokazatelji i svjedočenja učesnika govore tako) ili su humanitarci pokušali spriječiti specijalce da ovladaju brodom (ili brodovima), što bi valjda trebale ustanoviti te toliko najavljivane komisije, nego to ko ima pravo da oko 1.4 miliona stanovnika (oko milion sa statusom registrovanih izbjeglica) Gaze drži u skoro potpunoj izolaciji na svega 360 km² bez dovoljne količine hrane, vode, struje, lijekova i drugih potrepština za normalan život.
Naravno izraelska medijska mašinerija se iz petnih žila upinje da pokaže kako u Gazi „nema nikakve humanitarne krize", jer se, kako se tvrdi, preko Izraela Gazi svake sedmice dostavlja po 15.000 tona hrane i drugoga materijala. Ono što niko ne govori je to da je prema UN-ovoj agenciji za izbjeglice ta količina tri puta manja od neophodne. Služba za odnose sa javnošću izraelske vojske je dan prije napada na brodove novinarima iz čitavog svijeta dijelila kopije jelovnika navodno ekskluzivnih restorana u Gazi na kojima se mogu naći svjetski specijaliteti. Ali kada su prisutnim novinarima emitovali snimke iz jednog takvog restorana novinarka arapskog satelitskog kanala El-Džezira vrlo je brzo prepoznala da se radi o snimcima koji su napravljeni prije ko zna koliko godina u restoranu koji je u izraelskom napadu na Gazu januara 2009. uništen.
Zato, smatraju u Kriznoj grupi, čitavu dosadašnju izraelsku i međunarodnu politiku prema Gazi treba ispitati. Neposredno nakon tragedije, Amerika, EU i članice Kvarteta su pozvale na djelomično otvaranje blokade i otvaranje koridora za doturanje pomoći ali niko nije rekao da izolacija treba prestati i da se ti ljudi više ne mogu držati u ogromnom zatvoru.
Isto mišljenje dijeli i glavni povjerenik UN-ove agencije za palestinske izbjeglice (UNWRA) Filippo Grand koji je za norveške medije izjavio kako je ukidanje blokade nametnute pojasu Gaze i dozvola za uvoz proizvoda iz Izraela ključ za rješenje krize. On je izjavio da napad izraelskih komandosa u ponedjeljak na konvoj brodova koji su vozili humanitarnu pomoć Gazi pokazuje da je postojeći sistem neodrživ i da predstavlja faktor napetosti u regiji. U agencijskoj vijesti on je izrazio zadovoljstvo što su lideri širom svijeta uputili apele za ukidanje blokade Gazi nakon drame u ponedjeljak i izrazio nadu da je ona otvorila "oči svih onih koji donose odluke" i ubijedila svijet da je važno otvoriti prelaze kako bi se uspostavila "normalnost".
"Prevedimo ove riječi u konkretnu akciju. Vrijeme je. Ako čekamo, propustit ćemo ovu priliku“- upozorio je Grand.

Izraelsko- turski odnosi:
Zaoštravanje s neizvjesnim ishodom
Napad Izraela na brodove pod turskom zastavom u međunarodnim vodama i ubistvo turskih državljana prijeti da trajno naruši dobre odnose koje su nekada imale ove dvije zemlje. Premijer Turske, Recep Tayyip Erdogan, napad je nazvao "državnim terorizmom", te upozorio kako trenutna izraelska politika čini sve da izgubi jedinog prijatelja u regionu.
Odnosi dvije zemlje zahladili su ranije nakon što je turski premijer Erdogan javno u debati sa izraelskim predsjednikom Shimonom Peresom na ekonomskom forumu u švicarskom Davosu kritizirao izraelski napad na Gazu u januaru 2009. godine.
U pedesetogodišnjem arapsko-izraelsko konfliktu Turska je od osnivanja moderne republike zbog dobrih odnosa obje države sa Amerikom bila ili neutralna ili bliža Izraelu. Zemlje Istočnog bloka su pomagale i podržavale ljevičarske palestinske organizacije, kao i kurdske pobunjenike s kojima Turska ima problema. Kada se tome dodaju još i historijski animozitet između Arapa i Turaka jasno je bilo da su ekonomske, vojne i političke veze između ove države bile više nego dobre. Međutim, dolaskom AKP partije na vlast u Turskoj, a u Izraelu desničarke vlade premijera Benjamina Netanyahua, te naročito nakon krvavog pohoda na Gazu 2009. odnosi nisu što su nekada bili. Otkazano je nekoliko zajedničkih vojnih vježbi, a nakon ovih posljednjih dešavanja očekivati je i daljnje pogoršavanje. Izrazito aktivna turska vanjska politika je čini sve važnijim faktorom u tom dijelu svijeta tako da Izrael, možda još uvijek, nije svjestan šta rizikuje zaoštravanjem odnosa sa Turskom. I dok jedni očekuju da će Turski indirektni ulazak u pola stoljeća dugi bliskoistočni konflikt doprinijeti njegovom konačnom okončanju, drugi smatraju da bi turska diplomatija mogla „polomiti zube“ na Izraelu i pretrpjeti svoj prvi veći poraz.