Ekološka katastrofa u Meksičkom zaljevu

Pohlepa rasula mrlju veličine pola Jadrana

Za Magazin Start BiH piše: Muhamed Jusić

Nakon što je u Meksičkom zaljevu 20. aprila eksplodirala, zapalila se i potonula platforma za bušenje nafte Deepwater Horizon došlo je do curenja nikada tačno utvrđenih količina nafte, što je izazvalo najveće zagađenje naftom u američkoj i svjetskoj povijesti. I dok se o razmjerima ekološke katastrofe još samo sa zebnjom nagađa, u prvi plan su isplivale političke konotacije čitavog incidenta.
Nemoć američke države pred pohlepnim korporacijama prijeti da nanese ozbiljnu šteti karizmatičnom američkom predsjedniku Baracku Obami. Neki već predviđaju da će ekološka katastrofa u Meksičkom zaljevu biti njegova Katrina, aludirajući na sporu reakciju Bushove administracije na posljedice poplava nakon uragana Katrine koji je zadesio isto područje, tačnije grad New Orleans, što je Bushu Mlađem i republikancima zadalo kobni politički udarac od kojeg se još nisu oporavili.

Laži BP-a
Prema posljednjim procjenama američkog Instituta za geološka istraživanja svakodnevno iz bušotine Deepwater Horizon istječe između 12 i 19 hiljada barela nafte, a ne 5 hiljada barela kako su donedavno tvrdili u British Petroleumu, naftnoj kompaniji odgovornoj za ekološku katastrofu u Meksičkom zaljevu. U samoj eksploziji je poginulo 11 članova posade platforme, ali su posljedice po prirodni sistem tog područja i živote miliona ljudi koji žive na obalama Meksičkog zaljeva neprocjenjive i osjećat će se u godinama koje dolaze. Sjedinjene države, pa i svijet, nikada do sada nisu iskusili izlijevanje ovolike količine nafte i ovako duboko, na nevjerovatnih 1,6 kilometara. Naučnici stoga upozoravaju da niko zapravo ne može predvidjeti budućnost okeana, niti živih bića čiji život zavisi od njih.
Prvi pokušaj BP da se zaustavi izlijevanje nafte u more spuštanjem velike betonske kocke koja bi poklopila čitavu bušotinu bio je ne samo neuspješan nego je izazvao podsmijeh američke stručne javnosti ali i stand up komičara poput Jay Lenoa, domaćina NBC-ove emisije The Tonight Show with Jay Leno koji se upitao da kojim slučajem BP-u ideje o tome kako zaustaviti curenje ne daje kojot iz crtanog filma Ptica trkačica. Pokušaj da se što brže i što jeftinije riješi problem i da sve bude kao da ništa nije ni bilo, jednostavno nije urodio plodom.
Drugi pokušaj bombastično nazvan top kill nije bio ništa uspješniji, a tada su planirali u bušotinu ubrizgati velike količine mulja, betona i gume. Tada je već svima, pa i američkom predsjedniku Baracku Obami, postalo jasno da se problem neće ni brzo ni lako riješiti i da će se u naftnoj mrlji veličine pola površine Jadrana umazati ne samo rijetke vrste morskih životinja nego i brojni globalni politički i ekonomski moćnici, pa možda i on sam.
Ovih dana je u toku treći očajnički pokušaj da se, ako ne sva nafta koja curi, onda barem jedan njen dio pohvata i da se kupljenjem ili spaljivanjem već postojeća mrlja spriječi od širenja i dolaska do naseljenih mjesta duž obale.
Prema posljednjim informacijama iz američke obalne straže poklopac stavljen na cijev iz koje se izljeva nafta omogućava sakupljanje 15 hiljada barela dnevno, što je za oko 4 hiljade barela više nego kada su počeli sa očajničkim pokušajem da se curenje zaustavi. Ali tri od četiri cijevi su i dalje otvorene, i iz njih se izlijeva na hiljade barela nafte koja odlazi na površinu. Dužnosnici BP-a su priznali da nemaju načina da zatvore bušotinu do augusta, kada će se dovršiti bušenje rezervnih otvora na istom ležištu nafte i omogućiti betoniranje bušotine.
Pa čak i da čitava operacija od sada bude uspješna, a dosadašnji način na koji se BP nosio sa čitavim problemom to ne obećava, naftna mrlja je već sada inficirala osjetljiv i jedinstven ekosistem Meksičkog zaljeva i obale, a niko ne može ni zamisliti šta će se desiti, i gdje bi sve sirova nafta mogla završiti kada ovo područje zahvate godišnji uragani.

Eksploatacija bez nadzora i regulative
I dok brojni svjedoci ističu kako je do nesreće došlo kombinacijom zatajenja opreme i nemara odgovornih osoba na platformi koje nisu na vrijeme pokrenule sigurnosnu proceduru koja je trebala spriječiti istjecanje nafte, problem je daleko složeniji i otkriva sve slabosti američkog nemilosrdnog kapitalizma. Naime, već je preliminarna istraga pokazala kako je "British Petroleum pri izgradnji bušotine štedio novac nauštrb materijala, te tako povećao opasnost od izlijevanja nafte". Ustvari, ova katastrofa je pokazala nedostatak regulative i legislative u naftnoj industriji. I dok u čitavom svijetu na svim poslovima postoje striktna sigurnosna pravila i regulative koje trebaju spriječiti nesreće i osigurati da ne dođe do neželjenih katastrofa, neobjašnjivo je da slične pa i strožije regulative ne postoje kada se radi na složenim zahtjevima kakav je bušenje na dubini od 1,6 kilometara. Stručnjaci ovo objašnjavaju pukom snagom naftnih korporacija i njihovim lobističkim utjecajem koji je uspio u Washingtonu, a zamislite šta tek rade u zemljama trećeg svijeta, osigurati da rade bez skoro bilo kakvog nadzora države i djelotvornih sigurnosnih mjera.
Vrhunac, svog utjecaja oni su imali u periodu kada je u Bijeloj kući sjedio Dick Cheney čovjek koji i sam, kao i njegov nadređeni George Bush, dolazi iz krugova naftnih moćnika. Da apsurd bude veći, i u ovom incidentu Cheney je prošao najbolje. Sve poslove oko sanacije bušotine, zatrpavanja i betoniranja dobio je teksaški gigant u održavanju naftnih polja Halliburton čiji je direktor nekada bio baš Cheney. Osam godina su naftni lobisti i direktori nogom otvarali vrata u Bijeloj kući i Washingtonu, a šta su na tim zatvorenim sastancima izdogovarali najbolje se vidi u Meksičkom zaljevu danas.

Obama i posljednji škampi
Zato se Obamina administracija u prvih nekoliko sedmica držala po strani, jer nije željela da na sebe uzima rješavanje problema za kojeg su krivili isključivo BP i ranije vlastodršce. Međutim, kako su postajali svjesniji razmjera katastrofe i kako je pritisak javnosti rastao, Obama se morao uključiti iako je znao da će ga to koštati. Prvo je obišao pogođeno područje. Kamere su ga snimile kako u Louisiani sa lokalnim ribarima jede škampe i rakove, valjda da pokaže da voda nije toliko zagađena ili da još koju pojede dok ih ima, jer ekolozi upozoravaju da bi neka od najpoznatijih i najbogatijih lovišta škampi mogla decenijima biti uništena. Kakogod, kamere nisu sakrile negodovanja lokalnog stanovništva koje smatra da je Obama presporo reagirao. Kamere su prenijele i pitanje uzrujanog Eugenea Ryamana iz grada Grand Isle koji je rekao: „Nije on neki vođa. Plažu možete očistiti. Ali močvaru ne možete. Gdje je tu vodstvo? Želim čuti što se vezano za to radi“. Obama je po svom običaju kulirao, bio uz obespravljene i tom prilikom i za medije izjavio kako „su mještani s kojima je razgovarao otporni ljudi. Prošli su oni kroz uragane, niske cijene njihovih proizvoda. Navikli su na teškoće i na to kako se s njima nositi. Ali, ovo je katastrofa za ovu regiju i ljudi su s pravom preplašeni i zabrinuti zbog onog što ih čeka idućih nekoliko mjeseci i idućih nekoliko godina“, te dodao „Nemam problem s time da BP ispuni svoje pravne obaveze. No, želim da BP-ju bude vrlo jasno: oni imaju moralne i pravne obaveze ovdje u Zaljevu za nastalu štetu. Pobrinut ćemo se da isplate svaki cent koji duguju ljudima uz obalu.“
Međutim, teško da će se Obama tako lako otrgnuti s udice. Nije baš da je i on jučer preuzeo vlast. Ljudi i sve veći broj medija se pita šta je njegova administracija uradila za ovo vrijeme da promijeni politiku Busha i Cheneya. Tačno je da je bilo jako puno najavljivanja da će se stvari promijeniti, ali malo šta je urađeno. Pa i posljednja ekološka dozvola za rad koju je BP donio izdata je od ljudi koje je Obama postavio.
Iako će konzervativci pokušavati da skreću pažnju i da okrivljuju svakoga za to što se desilo, kao što već na primjer za sve krive aktiviste za zaštitu okoliša jer, pobogu, da nije njih koji ne daju da se buši blizu obale i u nenaseljenim područjima kao što je Aljaska, ne bi jadne naftne kompanije morale bušiti na ovolikim dubinama, samo kako bi izbjegli da kritikuju vlastitu ideologiju pohlepnog kapitalizma, to ne znači da je bilo ko drugi lišen svoga dijela odgovornosti, pa tako ni Obama.
U međuvremenu, iako je BP potrošio dosta novca na sanaciju šteta, a vjerovatno će još dosta novca iskesati na tužbe koje će protiv njih (što je u SAD-u uobičajeno) podizati svi oštećeni, kompanija je daleko od toga da propadne. Tako se iz redovnog plana aktivnosti koji mora biti dostupan javnosti vidi kako planiraju potrošiti 50 miliona dolara na reklame (čitaj spin kampanju koja treba popraviti njihov imidž i svaliti što više krivice na nekog drugog), te da planira isplatiti više od 10 milijardi dolara dividendi. Drugim riječima business as usual, ili već uračunat mogući rizik.