Izrael je opet počinio zločin
Piše: Muhamed Jusić (Start, br. 299)
Izrael je još jednom šokirao svijet svojom brutalnošću i nepoštivanjem bilo kakvih normi međunarodnog prava. Ali sve što se može reći o napadu izraelskih komandosa u ponedjeljak ujutro 31.5.2010. na šest brodova sa 600 pro-palestinskih aktivista i 10.000 tona humanitarne pomoći, koji su pokušali probiti pomorsku blokadu Gaze, kada je ubijeno osam Turaka i jedan Amerikanac (turskog porijekla), a 36 osoba je ranjeno, uključujući i sedam izraelskih vojnika jeste da je Izrael počinio samo još jedan zločin. Ništa novo, moglo bi se reći, osim što ovog puta žrtve nisu bili Palestinci čije ubijene više niko i ne broji, nego građani na međunarodnoj političkoj sceni sve jače republike Turske i jedne od članica NATO saveza.
Prešutna saglasnost
Predugo Izrael čini šta hoće bez ikakvih posljedica. Lista sličnih i gorih zločina nad Palestincima i drugim susjedima Izraela bi se odužila i svaki put bi se međunarodna javnost uzbudila i „opreznim rječnikom“, kao što to ovih dana čini Obamina administracija, kritikovala metode vlade i vojske iz Tel Aviva. Mladići i djevojke širom svijeta bi, i ovih dana to čine, izlazili na ulice da protestuju umotani u kufije, a za koji dan sve bi bilo, i biće, kao da se ništa nije desilo. U međuvremenu, izraelska medijska mašinerija će izvoditi spinove da zbuni i obmani javnost o tome ko je žrtva, a ko zločinac, Amerika će otezati i vetom blokirati svaku ozbiljnu rezoluciju u Savjetu bezbjednosti, a hronično neefikasni UN će osnovati komisiju koja će nalaze svog istraživanja sročiti u tekst politički korektno napisanog izvještaja i objaviti ga kada se malo ko bude sjećao o kojem se tačno prekršaju svih konvencija humanitarnog prava radi.
Međutim, to što se desilo na pučini 20 nautičkih milja od Gaze je samo indikator tvrdoglave implementacije jedne propale politike u čijem provođenju Izrael ima brojne saučesnike. Već godinama, većina međunarodnih igrača, pa čak i arapskih zemalja regiona (prije svega Egipta), prešutno ili aktivno podržavaju izolaciju Gaze nadajući se da će to oslabiti islamistički pokret Hamas koji je tamo na vlasti. Međunarodna krizna grupa (The International Crises Group) i brojne druge nevladine i humanitarne organizacije već dugo upozoravaju kako je to „nemoralna politika koja je osuđena na propast“ i koja je usmjerena. Prije svega, protiv stanovništva Gaze, a ne Hamasa čija vlast nije oslabila. Iako je svima jasno da je Gaza pretvorena u jedan veliki koncentracioni logor svi se pretvaraju kao da se ništa ne dešava.
Zato dok slušamo osude i pozive na „nezavisne istrage“ moramo imati na umu da je većina tih istih država i institucija podržavala, a neke još uvijek podržavaju, politiku potpune izolacije Gaze, te da bi oni trebali priznati svoju ulogu i ponijeti dio odgovornosti. Svi, a ne samo Izrael, trebaju priznati da politika blokade građana Gaze kako bi se oni okrenuli protiv Hamasa i forsiranje samo Zapadne obale ne daje rezultate, te da je nehumana i nemoralna.
Geto za 1,4 miliona ljudi
Fokusirati se samo na detalje posljednje tragedije je pogrešno i puko izbjegavanje suočavanja sa stvarnim problemom. Nije pravo pitanje da li su komandosi prvi otvorili vatru na brodove i da li je sve ranije bilo pripremljeno (a svi pokazatelji i svjedočenja učesnika govore tako) ili su humanitarci pokušali spriječiti specijalce da ovladaju brodom (ili brodovima), što bi valjda trebale ustanoviti te toliko najavljivane komisije, nego to ko ima pravo da oko 1.4 miliona stanovnika (oko milion sa statusom registrovanih izbjeglica) Gaze drži u skoro potpunoj izolaciji na svega 360 km² bez dovoljne količine hrane, vode, struje, lijekova i drugih potrepština za normalan život.
Naravno izraelska medijska mašinerija se iz petnih žila upinje da pokaže kako u Gazi „nema nikakve humanitarne krize", jer se, kako se tvrdi, preko Izraela Gazi svake sedmice dostavlja po 15.000 tona hrane i drugoga materijala. Ono što niko ne govori je to da je prema UN-ovoj agenciji za izbjeglice ta količina tri puta manja od neophodne. Služba za odnose sa javnošću izraelske vojske je dan prije napada na brodove novinarima iz čitavog svijeta dijelila kopije jelovnika navodno ekskluzivnih restorana u Gazi na kojima se mogu naći svjetski specijaliteti. Ali kada su prisutnim novinarima emitovali snimke iz jednog takvog restorana novinarka arapskog satelitskog kanala El-Džezira vrlo je brzo prepoznala da se radi o snimcima koji su napravljeni prije ko zna koliko godina u restoranu koji je u izraelskom napadu na Gazu januara 2009. uništen.
Zato, smatraju u Kriznoj grupi, čitavu dosadašnju izraelsku i međunarodnu politiku prema Gazi treba ispitati. Neposredno nakon tragedije, Amerika, EU i članice Kvarteta su pozvale na djelomično otvaranje blokade i otvaranje koridora za doturanje pomoći ali niko nije rekao da izolacija treba prestati i da se ti ljudi više ne mogu držati u ogromnom zatvoru.
Isto mišljenje dijeli i glavni povjerenik UN-ove agencije za palestinske izbjeglice (UNWRA) Filippo Grand koji je za norveške medije izjavio kako je ukidanje blokade nametnute pojasu Gaze i dozvola za uvoz proizvoda iz Izraela ključ za rješenje krize. On je izjavio da napad izraelskih komandosa u ponedjeljak na konvoj brodova koji su vozili humanitarnu pomoć Gazi pokazuje da je postojeći sistem neodrživ i da predstavlja faktor napetosti u regiji. U agencijskoj vijesti on je izrazio zadovoljstvo što su lideri širom svijeta uputili apele za ukidanje blokade Gazi nakon drame u ponedjeljak i izrazio nadu da je ona otvorila "oči svih onih koji donose odluke" i ubijedila svijet da je važno otvoriti prelaze kako bi se uspostavila "normalnost".
"Prevedimo ove riječi u konkretnu akciju. Vrijeme je. Ako čekamo, propustit ćemo ovu priliku“- upozorio je Grand.
Izraelsko- turski odnosi:
Zaoštravanje s neizvjesnim ishodom
Napad Izraela na brodove pod turskom zastavom u međunarodnim vodama i ubistvo turskih državljana prijeti da trajno naruši dobre odnose koje su nekada imale ove dvije zemlje. Premijer Turske, Recep Tayyip Erdogan, napad je nazvao "državnim terorizmom", te upozorio kako trenutna izraelska politika čini sve da izgubi jedinog prijatelja u regionu.
Odnosi dvije zemlje zahladili su ranije nakon što je turski premijer Erdogan javno u debati sa izraelskim predsjednikom Shimonom Peresom na ekonomskom forumu u švicarskom Davosu kritizirao izraelski napad na Gazu u januaru 2009. godine.
U pedesetogodišnjem arapsko-izraelsko konfliktu Turska je od osnivanja moderne republike zbog dobrih odnosa obje države sa Amerikom bila ili neutralna ili bliža Izraelu. Zemlje Istočnog bloka su pomagale i podržavale ljevičarske palestinske organizacije, kao i kurdske pobunjenike s kojima Turska ima problema. Kada se tome dodaju još i historijski animozitet između Arapa i Turaka jasno je bilo da su ekonomske, vojne i političke veze između ove države bile više nego dobre. Međutim, dolaskom AKP partije na vlast u Turskoj, a u Izraelu desničarke vlade premijera Benjamina Netanyahua, te naročito nakon krvavog pohoda na Gazu 2009. odnosi nisu što su nekada bili. Otkazano je nekoliko zajedničkih vojnih vježbi, a nakon ovih posljednjih dešavanja očekivati je i daljnje pogoršavanje. Izrazito aktivna turska vanjska politika je čini sve važnijim faktorom u tom dijelu svijeta tako da Izrael, možda još uvijek, nije svjestan šta rizikuje zaoštravanjem odnosa sa Turskom. I dok jedni očekuju da će Turski indirektni ulazak u pola stoljeća dugi bliskoistočni konflikt doprinijeti njegovom konačnom okončanju, drugi smatraju da bi turska diplomatija mogla „polomiti zube“ na Izraelu i pretrpjeti svoj prvi veći poraz.
Izrael je još jednom šokirao svijet svojom brutalnošću i nepoštivanjem bilo kakvih normi međunarodnog prava. Ali sve što se može reći o napadu izraelskih komandosa u ponedjeljak ujutro 31.5.2010. na šest brodova sa 600 pro-palestinskih aktivista i 10.000 tona humanitarne pomoći, koji su pokušali probiti pomorsku blokadu Gaze, kada je ubijeno osam Turaka i jedan Amerikanac (turskog porijekla), a 36 osoba je ranjeno, uključujući i sedam izraelskih vojnika jeste da je Izrael počinio samo još jedan zločin. Ništa novo, moglo bi se reći, osim što ovog puta žrtve nisu bili Palestinci čije ubijene više niko i ne broji, nego građani na međunarodnoj političkoj sceni sve jače republike Turske i jedne od članica NATO saveza.Prešutna saglasnost
Predugo Izrael čini šta hoće bez ikakvih posljedica. Lista sličnih i gorih zločina nad Palestincima i drugim susjedima Izraela bi se odužila i svaki put bi se međunarodna javnost uzbudila i „opreznim rječnikom“, kao što to ovih dana čini Obamina administracija, kritikovala metode vlade i vojske iz Tel Aviva. Mladići i djevojke širom svijeta bi, i ovih dana to čine, izlazili na ulice da protestuju umotani u kufije, a za koji dan sve bi bilo, i biće, kao da se ništa nije desilo. U međuvremenu, izraelska medijska mašinerija će izvoditi spinove da zbuni i obmani javnost o tome ko je žrtva, a ko zločinac, Amerika će otezati i vetom blokirati svaku ozbiljnu rezoluciju u Savjetu bezbjednosti, a hronično neefikasni UN će osnovati komisiju koja će nalaze svog istraživanja sročiti u tekst politički korektno napisanog izvještaja i objaviti ga kada se malo ko bude sjećao o kojem se tačno prekršaju svih konvencija humanitarnog prava radi.
Međutim, to što se desilo na pučini 20 nautičkih milja od Gaze je samo indikator tvrdoglave implementacije jedne propale politike u čijem provođenju Izrael ima brojne saučesnike. Već godinama, većina međunarodnih igrača, pa čak i arapskih zemalja regiona (prije svega Egipta), prešutno ili aktivno podržavaju izolaciju Gaze nadajući se da će to oslabiti islamistički pokret Hamas koji je tamo na vlasti. Međunarodna krizna grupa (The International Crises Group) i brojne druge nevladine i humanitarne organizacije već dugo upozoravaju kako je to „nemoralna politika koja je osuđena na propast“ i koja je usmjerena. Prije svega, protiv stanovništva Gaze, a ne Hamasa čija vlast nije oslabila. Iako je svima jasno da je Gaza pretvorena u jedan veliki koncentracioni logor svi se pretvaraju kao da se ništa ne dešava.
Zato dok slušamo osude i pozive na „nezavisne istrage“ moramo imati na umu da je većina tih istih država i institucija podržavala, a neke još uvijek podržavaju, politiku potpune izolacije Gaze, te da bi oni trebali priznati svoju ulogu i ponijeti dio odgovornosti. Svi, a ne samo Izrael, trebaju priznati da politika blokade građana Gaze kako bi se oni okrenuli protiv Hamasa i forsiranje samo Zapadne obale ne daje rezultate, te da je nehumana i nemoralna.
Geto za 1,4 miliona ljudi
Fokusirati se samo na detalje posljednje tragedije je pogrešno i puko izbjegavanje suočavanja sa stvarnim problemom. Nije pravo pitanje da li su komandosi prvi otvorili vatru na brodove i da li je sve ranije bilo pripremljeno (a svi pokazatelji i svjedočenja učesnika govore tako) ili su humanitarci pokušali spriječiti specijalce da ovladaju brodom (ili brodovima), što bi valjda trebale ustanoviti te toliko najavljivane komisije, nego to ko ima pravo da oko 1.4 miliona stanovnika (oko milion sa statusom registrovanih izbjeglica) Gaze drži u skoro potpunoj izolaciji na svega 360 km² bez dovoljne količine hrane, vode, struje, lijekova i drugih potrepština za normalan život.
Naravno izraelska medijska mašinerija se iz petnih žila upinje da pokaže kako u Gazi „nema nikakve humanitarne krize", jer se, kako se tvrdi, preko Izraela Gazi svake sedmice dostavlja po 15.000 tona hrane i drugoga materijala. Ono što niko ne govori je to da je prema UN-ovoj agenciji za izbjeglice ta količina tri puta manja od neophodne. Služba za odnose sa javnošću izraelske vojske je dan prije napada na brodove novinarima iz čitavog svijeta dijelila kopije jelovnika navodno ekskluzivnih restorana u Gazi na kojima se mogu naći svjetski specijaliteti. Ali kada su prisutnim novinarima emitovali snimke iz jednog takvog restorana novinarka arapskog satelitskog kanala El-Džezira vrlo je brzo prepoznala da se radi o snimcima koji su napravljeni prije ko zna koliko godina u restoranu koji je u izraelskom napadu na Gazu januara 2009. uništen.
Zato, smatraju u Kriznoj grupi, čitavu dosadašnju izraelsku i međunarodnu politiku prema Gazi treba ispitati. Neposredno nakon tragedije, Amerika, EU i članice Kvarteta su pozvale na djelomično otvaranje blokade i otvaranje koridora za doturanje pomoći ali niko nije rekao da izolacija treba prestati i da se ti ljudi više ne mogu držati u ogromnom zatvoru.
Isto mišljenje dijeli i glavni povjerenik UN-ove agencije za palestinske izbjeglice (UNWRA) Filippo Grand koji je za norveške medije izjavio kako je ukidanje blokade nametnute pojasu Gaze i dozvola za uvoz proizvoda iz Izraela ključ za rješenje krize. On je izjavio da napad izraelskih komandosa u ponedjeljak na konvoj brodova koji su vozili humanitarnu pomoć Gazi pokazuje da je postojeći sistem neodrživ i da predstavlja faktor napetosti u regiji. U agencijskoj vijesti on je izrazio zadovoljstvo što su lideri širom svijeta uputili apele za ukidanje blokade Gazi nakon drame u ponedjeljak i izrazio nadu da je ona otvorila "oči svih onih koji donose odluke" i ubijedila svijet da je važno otvoriti prelaze kako bi se uspostavila "normalnost".
"Prevedimo ove riječi u konkretnu akciju. Vrijeme je. Ako čekamo, propustit ćemo ovu priliku“- upozorio je Grand.
Izraelsko- turski odnosi:
Zaoštravanje s neizvjesnim ishodom
Napad Izraela na brodove pod turskom zastavom u međunarodnim vodama i ubistvo turskih državljana prijeti da trajno naruši dobre odnose koje su nekada imale ove dvije zemlje. Premijer Turske, Recep Tayyip Erdogan, napad je nazvao "državnim terorizmom", te upozorio kako trenutna izraelska politika čini sve da izgubi jedinog prijatelja u regionu.Odnosi dvije zemlje zahladili su ranije nakon što je turski premijer Erdogan javno u debati sa izraelskim predsjednikom Shimonom Peresom na ekonomskom forumu u švicarskom Davosu kritizirao izraelski napad na Gazu u januaru 2009. godine.
U pedesetogodišnjem arapsko-izraelsko konfliktu Turska je od osnivanja moderne republike zbog dobrih odnosa obje države sa Amerikom bila ili neutralna ili bliža Izraelu. Zemlje Istočnog bloka su pomagale i podržavale ljevičarske palestinske organizacije, kao i kurdske pobunjenike s kojima Turska ima problema. Kada se tome dodaju još i historijski animozitet između Arapa i Turaka jasno je bilo da su ekonomske, vojne i političke veze između ove države bile više nego dobre. Međutim, dolaskom AKP partije na vlast u Turskoj, a u Izraelu desničarke vlade premijera Benjamina Netanyahua, te naročito nakon krvavog pohoda na Gazu 2009. odnosi nisu što su nekada bili. Otkazano je nekoliko zajedničkih vojnih vježbi, a nakon ovih posljednjih dešavanja očekivati je i daljnje pogoršavanje. Izrazito aktivna turska vanjska politika je čini sve važnijim faktorom u tom dijelu svijeta tako da Izrael, možda još uvijek, nije svjestan šta rizikuje zaoštravanjem odnosa sa Turskom. I dok jedni očekuju da će Turski indirektni ulazak u pola stoljeća dugi bliskoistočni konflikt doprinijeti njegovom konačnom okončanju, drugi smatraju da bi turska diplomatija mogla „polomiti zube“ na Izraelu i pretrpjeti svoj prvi veći poraz.
