Nova stranica o odgoju

Jedna agilna mlada žena, inače moja prezimenjakinja i poznanica sa nekoliko projekata, Medina Jusić pokrenula je jednu vrlo interesantnu stranicu o odgoju. http://www.odgoj.com/ Urednica je na stranici postavila i poziv za saradnju svima koje ova kod nas zapostavljena oblast interesuje. Na stranici je objavljen i moj tekst iz Takvima 2008. U nadi da će ovo postati stranica iz koje ćemo svi moći učiti želim puno uspjeha Medini i njenom timu.

Iran: Revolucija je još uvijek gladna

Moj tekst o Iranu možete čitati na Startovoj stranici sa novim dizajnom:

http://www.startbih.info/Tekst.aspx?id=67

Iran: Sukob konzervativaca

Revolucija je još uvijek gladna

Politički sukob u Iranu nije između reformista i konzervativaca, nego između ultrakonzervativaca i pragmatičnih konzervativaca. Mir Musavi svojom kampanjom i predizbornim obećanjima samo je uspio na svoju stranu pridobiti reformističke struje unutar iranskog političkog spektra koji bi radije njega vidjeli na čelu države nego Mahmuda Ahmadinedžada

Piše: Muhamed Jusić
U posljednjim danima dosta tinte, ali i krvi, prosuto je zbog sporenja oko regularnosti nedavnih predsjedničkih izbora u Iranu. Iako se izljev nezadovoljstva koje na ulicama Teherana i nekih drugih većih gradova pokazuju pristaše, barem prema zvanično objavljenim podacima, poraženog predsjedničkog kandidata Mir Hosein Musavija prikazuje, naročito u nekim američkim medijima, kao kontrarevolucija koja će, ako uspije, za sva vremena iz Irana protjerati tekovine Homeinijeve islamske revolucije, situacija na terenu je sasvim drugačija.
Prije će biti da veća opasnost stabilnosti Irana i poretku Islamske Republike prijeti od insistiranja Mahmuda Ahmadinedžada da po svaku cijenu osigura još jedan mandat, nego od njegovih političkih protivnika koje trenutno simbolizuje Mir Hosein Musavi.
Pometeni modernisti i reformisti
Treba imati na umu da politički sukob u Iranu nije između reformista i konzervativaca nego između ultrakonzervativaca i pragmatičnih konzervativaca. Tačno je da je Mir Musavi uspio svojom kampanjom i predizbornim obećanjima na svoju stranu pridobiti reformističke struje unutar iranskog političkog spektra koji bi radije njega vidjeli na čelu države nego Mahmuda Ahmadinedžada, ali reformisti nisu uspjeli istaknuti svog kandidata nakon što je bivši predsjednik Mohamad Katami odbio kandidaturu na proteklim izborima. Razlog zbog čega modernisti i reformisti više nisu značajan faktor u iranskoj politici, iako uživaju značajnu podršku naročito među mladim i dobro obrazovanim Irancima, krije se prvenstveno u pravu veta na kandidovanje za mjesto u parlamentu i drugim državnim pozicijama koje ima Savjet čuvara revolucije. Ovo tijelo koje obnaša funkciju najsličniju onoj ustavnog suda u drugim državama samo sa daleko većim ovlaštenjima je godinama sistematski istinskim reformistima, a o sekularnim ili antislamističkim elementima da i ne govorimo, uskraćivalo pravo kandidovanja na izborima, zbog čega su ovi pometeni sa iranske političke scene.
Represivnom kontrolom medija i javnosti onemogućeno je stasavanje bilo kakve ozbiljne opozicije koja bi u pitanje dovela same principe islamske republike. I dok je antiislamističke političke elemente bilo lako držati van političkih tokova jer ih se u javnosti moglo lako satanizirati, proglasiti neustavnim i kontrarevolucionarnim, pravi izazov su bili i ostali modernisti i reformisti koji se nisu borili protiv islamskog poretka nego su bili njegovi strastveni zagovornici, ali na sasvim drugačijim principima od onih koje su naučavali konzervativni ajatullasi.
Prema priznanju brojnih režimskih autora, sukob konzervativnog i modernističkog islamističkog modela je u Iranu aktuelan od prvih dana revolucije i on je bio istinski izazov čak i za imama Ruholaha Homeinija. Tako u specijalnom izdanju časopisa Beharistan povodom 30. godišnjice Islamske revolucije kojeg izdaje Kulturni centar Ambasade Islamske Republike Iran u Sarajevu u prilogu autora Jahje Fevzija čitamo kako su imam Homeini i mnogi vodeći šiitski autoriteti i fakihi (pravnici), zagovarajući ideju islamske republike ušli u spor s modernistima odmah nakon svrgavanja šaha sa vlasti.
U vezi s tim, autor u kontekstu rasprave o tome da li je moguća islamska republika (značajan broj modernista u to vrijeme je smatrao da se radi o sumnjivoj konstrukciji, kovanici jedne tradicionalne i jedne moderne riječi koje su po smislu posve oprečne i međusobno suprotstavljene) prenosi riječi Homeinija koji je kritikujući stavove modernista koji nisu dijelili njegovu viziju postrevolucionarnog Irana rekao: Oni žele da u republici koju ovdje uspostavljaju ne bude islama; žele demokratsku republiku u kojoj opet neće biti mjesta islamu, ili islamsku demokratsku republiku koja će opet biti posve zapadnjački obojena.
Nakon što je revolucija pojela sve one iz reda prozapadne inteligencije koji su bili protiv uređenja države po modelu vilajetu-l-fekih ili vladavine vjerskih pravnika, ona se razračunala sa modernistima koji su bili za islamski model uređenja države, ali na nekim principima koji su bliži savremenom poimanju države i individulnih sloboda, na red su došli reformisti koji su taj sistem pokušali popraviti iznutra, a ovo što vidimo danas je razračunavanje i sa samom djecom revolucije iz reda konzervativaca koji su nezadovoljni trenutnim stanjem, a koji su u potpunosti odani tekovinama revolucije, ali se ne slažu sa onim što smatraju da je radikalna i kontraproduktivna politika Mahmuda Ahmedinedžada. I kao toliko puta u historiji ponovo se pokazala tačnom ona tvrdnja o tome kako svaka revolucija jede svoju djecu.
Inflacija izborni adut
A Mir Hosein Musavi je, bez sumnje, dijete revolucije. On je bivši iranski premijer (dok je ta funkcija još postojala) i to za vrijeme iračko-iranskog rata, i iako je izvan političke scene bio dvije decenije, smatra se veteranom iranske politike.
Prema njegovom profilu kojeg je sačinio Glas Amerike on se odmah po završetku univerziteta pridružio vjersko-nacionalističkoj političkoj organizaciji koja se suprotstavljala šahu, koji je nakon što 1979. islamskom revolucijom zbačen, pobjegao iz zemlje. Neposredno nakon toga je osnovana Stranka Islamske Republike. Musavi je bio urednik novina te stranke, sve dok nije imenovan za ministra vanjskih poslova. Kada je predsjednik Mohamad Ali Raji ubijen 1981. u bombaškom napadu, Ajatolah Ali Khamnei je postao predsjednik, a Mir Hosein Musavi je imenovan za premijera. On je obavljao tu funkciju tokom osam godina dugog iransko-iračkog rata. Borio se da ojača ekonomiju i smanji inflaciju, nacionalizirajući najveći dio privatnog sektora. Godine 1988. Iran je prihvatio primirje kojem su posredovali Ujedinjeni narodi. Godinu dana kasnije Ajatolah Homeini je umro, a Ajatolah Khamnei je postao vrhovni lider. Pozicija predsjednika i premijera je ujedinjena, a Ali Akbar Hašemi Rafsandžani je izabran za predsjednika. Nakon toga je Musavi napustio politiku sve do ovih izbora kada se uz podršku i na nagovor značajnog broja drugih bivših revolucionara i umjerenih ajatullaha odlučio sa Ahmedinedžadom podijeliti mejdan.
Apsurdno je da se danas sa njim i onima koji ga u vjerskim i političkim krugovima podržavaju obračunavaju na isti način i istim metodama kojima su neki od današnjih lidera opozicije gušili glasove reforme i modernizacije u vrijeme kada su oni bili na vlasti (a neki od njih, poput Ali Akbar Hašemi Rafsandžanija, još uvijek i jesu na ključnim pozicijama). Ako ovaj proces bude zaustavljen, uslijedit će dalje odvođenje Irana u izolacionizam, zatvaranje i ideologizaciju čitavog društva, što će neminovno dovesti do slabljenja procesa demokratizacije koji je u Iranu daleko ispred većine zemalja u okruženju.
I upravo se toga mnogi analitičari pribojavaju, jer, iako postoji velika vjerovatnoća da su neki elementi unutar iranske opozicije instruirani, pa čak i finansijiski i organizaciono podržani prije svega od Amerike kako bi iznutra destabilizovali Iran, ipak ostaje činjenica da se može raditi samo o malim skupinama, dok najveći broj nezadovoljnika ipak dolazi iz reda iranskih konzervativaca, koji se ne mogu optužiti da rade za strane sile protiv svoje domovine. Međutim, proces slamanja opozicije i uvođenje reda na ulicama Teherana neće spriječiti vanjsko uplitanje imperijalističkih sila u unutrašnja pitanja Irana, kako tvrdi Ahmedinedžad, nego će možda za sva vremena ugušiti proces demokratizacije iranskog društva, koji će neminovno voditi stvaranju totalitarnog režima. A historija nas uči da takvi režimi, bez obzira koliko spremni bili da koriste represivne mjere u gušenju volje naroda, prije ili kasnije bivaju svrgnuti u nekim novim revolucijama.
Mir Hosein Musavi je svoju predizbornu kampanju prije svega temeljio na lošoj ekonomskoj situaciji u koju je Iran zapao u vrijeme vladavine Ahmedinedžada (inflacija u Iranu iznosi 24 posto i 15 posto je veća nego kada je Ahmedinedžad došao na vlast), ali i na onome što je on smatrao da je Ahmedinedžadova iracionalna politika zaoštravanja odnosa sa svijetom i nepotrebna eskalaciji napetosti na međunarodnom planu (negacija razmjera holokausta i tvrdnje o potrebi brisanja Izraela sa lica zemlje), čime je, prema autorima Mirove izborne strategije, samo skretao pažnju sa svog nekompetentnog upravljanja iranskom ekonomijom. Ahmedinedžadovi kritičari kao dokaz (ali i vrhunac) njegovog iracionalnog i ultrakonzervativnog metoda vođenja iranske politike navode njegov navodni mehdizam kojem je podredio čitavu iransku naciju.
Ahmedinedžad - Bush idealan tim
Od osnivanja Islamske Republike 1979. do dolaska Ahmedinedžada na vlast u augustu 2005. mehdizam je bio samo vjerska doktrina koja se naučavala u husejnijama (šiitski ekvivalent za džamiju) i on nije imao svoju političku manifestaciju. Čitav politički sistem, iako duboko ukorijenjen na šiitskoj tradiciji, ipak je funkcionisao daleko od mesijanskog učenja o ponovnom dolasku Mehdija (Mejsije). Najdalje što je Homeini otišao u oživljavanju mehdijanskog učenja je u njegovoj instrukciji šiitima da ne trebaju samo pasivno čekati dolazak Mehdije, nego aktivno pripremati uslove za njegov dolazak kroz stvaranje države i društva utemeljene na šiitskoj tradiciji.
Međutim, prema mišljenju Y. Mansharofija iz Iran Presss Servicea, sve se promijenilo sa dolaskom Ahmedinedžada na vlast. On tvrdi kako je od tada ta vjerska doktrina postala politička filozofija zauzevši centralno mjesto u njegovoj politici. On je, prema citatima iz dnevne iranske štampe koje A. Savyon i Y. Mansharofij navode u svom zajedničkom tekstu, čak više puta javno izjavio kako predviđa njegov skori dolazak. Tako oni citiraju navode iz iranske štampe (Aftab, 16. novembar 2005. prema citatu iz Rooz, 12. decembar 2005.) prema kojima je Ahmedinedžad navodno na sastanku sa ministrima vanjskih poslova muslimanskih zemalja izjavio kako kriza u Iranu najavljuje skori dolazak Skrivenog Imama, koji će se pojaviti u iduće dvije godine.
Oni su se u ovom kontekstu prisjetili i njegovih navodnih tvrdnji koje je izrekao po povratku u Iran 2005. godine nakon što je održao govor Generalnoj Skupštini UN-a, kako je dok je govorio osjetio da je okružen blistavom svjetlošću. U nastavku svoje analize oni tvrde kako i njegova vanjska politika počiva na istim principima mehdizma za koje oni tvrde da dolaze od Ahmedinedžadovog mentora, ultrakonzervativnog ajatullaha Muhameda Tagi Mesbah Yazdija. Inače, Ahmedinedžadovi kritičari tvrde kako je on pod prevelikim utjecajem ajatullaha Yazdija i da je to glavni razlog zbog čega uživa podršku vrhovnog lidera ajatullaha Alija Hameneija (koji se, opet, plaši da izgubi podršku ovog utjecajnog ajatullaha i ljudi oko njega), ali zbog čega je protiv sebe okrenuo veliki broj šiitskih vjerskih autoriteta koji se oštro suprotstavljaju Yazdijevom radikalnom učenju.
Oni koji povlače paralele između američke politike i one iranske tvrde kako je ajatullah Yazdi nešto kako iranski Dick Cheney dok je Ahmedinedžad ekvivalent Georgeu Bushu. Isti ti analitičari tvrde kako su Ahmedinedžad i Bush Mlađi bili idealan tim i kako su (sjetimo se samo Bushovih izjava o križarskim pohodima i Božijoj volji u njegovim odlukama) i pored svih sukobljenosti njihovi pogledi na svijet bili jako slični samo sa suprotstavljenih pozicija. Odlaskom Busha i nakon Obamine pružene ruke Irancima, bilo je za očekivati da dođe i do promjene u Iranu i da i tamošnju politiku počne voditi neko ko neće vjerovati u neku svoju mesijansku ili mehdijansku misiju, nego će raditi u interesu svog naroda i države ovdje i sada, a ne u nekoj svetim tekstom obećanoj budućnosti u kojoj će Mejsije i Mehdi riješiti svijet svih problema i zala.
Dvanaesti imam Muhamed el-Mehdi

Mehdizam

Prema šiitskoj tradiciji, dvanaest imama (vođa), direktnih potomaka poslanika Muhameda su od Boga odlikovani bezgrešnošću i odlikama koje su stvorile predispozicije da samo oni mogu biti vođe pravovjernih i samim time halife, vjerski i svjetovni vladari muslimanske države, odnosno Božiji namjesnici na Zemlji. Međutim, šiiti vjeruju kako je dvanaesti u nizu imama Muhammed el-Mehdi misteriozno nestao 941. godine, te da će se on vratiti pred sami sudnji dan. Naime šiiti vjeruju da će se Dvanaesti imam ponovo pojaviti iz `potpune skrivenosti` da bi osnovao državu općenito zasnovanu na islamskim načelima. U odsutnosti Dvanaestog imama šiiti su odbacili vlast svjetovne države. Tokom cijele historije šiizma, šiiti su na temelju doktrine imamata vlast svjetovnih vladara nad Ummetom (zajednicom vjernika) bez ikakvih razlika smatrali ilegalnom (s izuzetkom šiitskih dinastija Bujida i Safavida). Budući da je upravljanje Ummetom isključivo pravo Dvanaestog imama, koje mu je podareno od Allaha, svi drugi vladari se mogu smatrati samo uzurpatorima Božanskog prava odsutnog Imama. Prema tome, ustanovljavanje bilo koje svjetovne vlasti osim vlasti Imama bila je uzurpacija. I pored toga Ajatullah Homeini se uspio postaviti za vođu Ummeta (šiitske zajednice) postavši tako prvim šiitskim pravnikom (bar među sljedbenicima džaferijske pravne škole) koji je preuzeo sve duhovne i političke funkcije Dvanaestog imama. On je ovu doktrinu nazivao vlašću pravnika (vilajetu-l-fakih) detaljno je razradivši u svom radu pod istim naslovom.
Iranska islamska revolucija (1978.) težila je ka ostvarenju upravo ovog obrasca i on i danas daje žilav otpor reformama koje zahtijevaju iranske mase.

Naručite knjigu Islamistički pokreti- reprezentativan pregled Muhameda Jusića

Naručite knjigu Islamistički pokreti- reprezentativan pregled Muhameda Jusića

Emanet- Zenica, 2005. br. stranica 196 (ISBN: 9958-9533-2-3)

O knjizi:
Knjiga „Islamistički pokreti- reprezentativan pregled“ (Emanet- Zenica 2005.) govori o kompleksnom fenomenu pokreta koji djeluju, ili su djelovali, u muslimanskom svijetu. S obzirom da se radi o izrazito širokom spektru različitih ideologija i utjecaja koje objedinjuje jedino korištenje islamske tradicije u svrhu promovisanja vlastite vizije islamskog preporoda ili osnivanja islamske države, autor o pokretima ne govori kao o jednoličnoj društvenoj pojavi. On pojedinačno analizira najznačajnije organizacije koje u muslimanskim društvima koriste islam kao osnovu za političko ili ideološko djelovanje. Traga za korijenima selefizma (danas u medijima poznatog kao vehabizam), analizira političko i reformističko djelovanje Muslimanske braće. Također razmatra i korijene islamističkog militantizma, danas oličenog u terorističkoj organizaciji El- Kaida. U knjizi možete pratiti genezu razvoja ideja tekfira prema kojima su sva muslimanska društva i države današnjice, ustvari, „nevjerničke“ jer ne sude po Božijim zakonima. Dio knjige je posvećen i onim pokretima čije se djelovanje svodi isključivo na islamski aktivizam sa nimalo, ili jako malo, ideoloških primjesa.
Autor ne daje svoj sud o tome koliko neki od pokreta koristi ili zloupotrebljava islam ili pak radi za dobrobit islama i muslimana. Naprotiv, ovo štivo je vodič kroz islamističku ideologiju koje će svakom prosječnom čitaocu dati osnovne informacije o najznačajnijim ljudima, sistemima mišljenja, te okolnostima u kojima su takvi pokreti nastali.
Knjiga bi, u svakom slučaju, trebala pomoći u razlikovanju islama i islamizma; islama kao posljednje Božije objave i ljudske želje da svoj život uskladi sa voljom Božijom i islamizma kao još jednog u nizu „-izama“ koji islam koristi samo kao sredstvo za ostvarivanje vlastitih političkih ili ideoloških ciljeva.

Ukoliko se želite uključiti u distribuciju nazovite: 061- 768 -717

Knjiga u BiH možete naručiti na e-mail autora jusicm2000@yahoo.com
Cijena je 10 KM + poštarina (5 KM)

Postoji li „muslimanski svijet“ kojem se Obama obratio?

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start)

Obamina diplomatska ofanziva u arapskom i muslimanskom svijetu se nastavlja. Nakon osam godina narušenih odnosa između Sjedinjenih Američkih Država i onog što se naziva muslimanskim svijetom, Barack Hussein Obama je, rukovodeći se novom strategijom u odnosu sa tim dijelom svijeta, poduzeo čitav niz diplomatskih poteza kojima želi okrenuti novu stranicu međusobne saradnje.
Samo osam dana nakon inauguracije, Obama je dao svoj prvi zvanični televizijski intervju arapskoj satelitskoj TV mreži Al-Arabiya. Već tada je poručio da je njegov glavni cilj u odnosima sa muslimanskim svijetom „uvjeriti ih da Amerikanci nisu njihovi neprijatelji.”
Dva i po mjeseca kasnije, američki predsjednik je otputovao u prvu međunarodnu posjetu preko Atlantika i to nigdje drugo nego u Tursku, gdje je u parlamentu u Ankari poručio: „Amerika nije i nikada neće biti u ratu s islamom“.
Ako i nije popravio imidž Amerike u muslimanskom svijetu, svoj sigurno jeste. Tako su nedavna američka ispitivanja javnog mnijenja u arapskim zemljama pokazala da oko 77 posto građana i dalje ima negativno mišljenje o SAD-u dok, u isto vrijeme, 45 posto njih ima pozitivno mišljenje o američkom predsjedniku Obami. Ovim je Obama pokazao da u ovoj fazi svoga predsjednikovanja uistinu uživa imidž lidera koji može da inspiriše i otvori nove perspektive u rješavanju starih konflikata. Da li će isto tako biti uspješan i u kovanju novih politika, naravno, ostaje da se vidi.Na kairskom univerzitetu Obama je, prema mišljenju većine, održao još jedan historijski govor kojih mladom i karizmatičnom Obami ne nedostaje u njegovoj biografiji. Njegov dugo najavljivani govor u kome će se „obratiti muslimanima iz jedne od njihovih prijestolnica“ je samo nastavak kampanje koju je izradilo nekoliko nevladinih organizacija u SAD-u poznate pod nazivom „Promjena kursa: nova uputstva za američke odnose sa muslimanskim svijetom" (Changing Course: A New Direction for U.S. Relations with the Muslim World) i Obama nije rekao ništa novo u odnosu na ranije govore. Bio je to bez sumnje nadahnut, smion i odmjeren govor, ali, kao i obično, nije bilo najava konkretnih političkih poteza.
Sam predsjednik SAD-a je na početku rekao da je svjestan da nijedan govor ne može da otkloni godine nepovjerenja i odjednom promjeni odnose, ali je pokazao da veliki govor može da ulije velike nade i optimizam i to je ono što je potrebo današnjem svijetu.

Jedini konkretan politički potez koji se mogao iskopati u Obaminom govoru tiče se upravo najtežeg pitanja koje desetljećima opterećuje odnose SAD-a i arapsko-muslimanskog svijeta, tj. pitanje neupitne američke podrške Izraelu. Obama je nedvosmisleno podržao ideju o rješenju palestinskog pitanja kroz dvije države, izraelskoj i palestinskoj, koje žive u miru i saradnji. Poznato nam je da je ovakva vizija rješenja neprihvatljiva za trenutnu desničarsku vladu u Tel Avivu koju predvodi Benjamin Netanyahu. Čak štaviše, Obama je otišao korak dalje i ne samo da je pozvao Izrael da prestane sa širenjem jevrejskih naselja na okupiranim teritorijama nego je po prvi put u pitanje doveo njihovu legitimnost. Prema njegovim riječima: „Kako bi palestinski narod krenuo ka ispunjenju težnji, kako bi se ujedinio palestinski narod, Hamas mora prestati s nasiljem, priznati prošle dogovore i priznati pravo Izraela na postojanje. U isto vrijeme Izraelci moraju shvatiti da, isto kao što izraelsko pravo na postojanje ne može biti osporeno, ne može ni palestinsko. Sjedinjene Države ne prihvaćaju legitimnost širenja izraelskih naselja na palestinskim teritorijama. Gradnjom tih naselja krše se prijašnji dogovori i narušavaju napori za postizanjem mira. Vrijeme je da izgradnja naselja prestane.“
Ovakvim stavovima Obama je protiv sebe okrenuo moćni izraelski lobi kod kuće, ili barem onaj dio koji podržava politiku stranke Likuda.
Ali to nije ništa u poređenju sa bijesom konzervativaca i američkih desničara koju je na sebe privukao priznajući pogreške koje je Amerika činila o odnosu sa islamskim svijetom u prošlosti.

Apsolutna većina u „muslimanskom svijetu“ oduševljena je govorom u kojem je Obama citirao ajete iz Kur`ana, podsjetio na „slavnu historiju islama“, i dugi period vjerske tolerancije u Andaluziji, kada su Jevreji, muslimani i kršćani živjeli zajedno i u miru pod islamskom vladavinom, te na neprocjenjiv doprinos muslimanske civilizacije nauci, filozofiji, poeziji, muzici, naglašavajući tako kroz svaki paragraf ideju vodilju svog govora – poštovanje za arapski i muslimanski svijet. Naravno, nikada se svima ne može ugoditi. Neki su odmah predsjedniku zamjerili što nije spomenuo nedavne patnje naroda Gaze, niti loše stanje ljudskih prava u zemlji domaćinu, te što nije osudio apsolutističku vladavinu Hosnija Mubareka.
Međutim, najozbiljnije kritike dolaze od onog dijela intelektualaca iz tzv. muslimanskog svijeta koji smatraju da je prihvatanje podjele svijeta na „svijet islama“ i Zapad ustvari nasijedanje na Hungtintonovu podjelu svijeta prema paradigmi sukobljenih civilizacija. Za te kritičare „muslimanski svijet“ jednostavno ne postoji, kao što ne postoji niti jedan jedinstven Zapad. Ne dijele svi ljudi koji žive na Zapadu isti sistem vrijednosti, ista uvjerenja niti identičan svjetonazor.
Tako npr. Endy Bayun, urednik indonežanskog lista The Jakarta Post, smatra kako i sam Obama priznaje da je „upravo islam, i to na mjestima kakav je Al Azhar, nosio baklju znanja vijekovima, praveći put evropskoj renesansi i prosvjetljenju“, što dokazuje da je islam bio kontinuirano dio savremene civilizacije i da se njegov doprinos nalazi u korijenima evropske renesanse i prosvjetiteljstva koje je stvorilo današnji tzv. Zapad. Islam je i dio Zapada koji ga je djelomično oblikovao, a ne nešto njemu strano ili vanjsko.
Geografski gledano muslimanski svijet ne postoji, jer se on ne može ograničiti samo na zemlje Bliskog istoka- tvrdi Bayun. Šta je sa Indonezijom, Indijom pa ako hoćete i sa rastućom populacijom muslimana u Americi i Evropskoj Uniji? Muslimanski svijet se također ne može definisati kroz rasu niti kulturu. Velikom broju ne-Arapa muslimana, kao i ne tako maloj zajednici Arapa nemuslimana, smeta stalno izjednačavanje islama sa arapskom nacijom. Isto tako je nekorektno pretpostavljati kako više od milijardu muslimana širom svijeta pripadaju jednoj te istoj kulturi. Tzv. muslimanski svijet je izrazito kulturološki raznolik, a i u vjerskom smislu među muslimanima postoje izrazite sektaške, teološke i vjersko-pravne razlike.
On, nadalje, smatra kako generalizacija pitanja kao što su sloboda, demokratija, vjerska tolerancija i tzv. gender jednakost o kojima je Obama govorio kao o glavnim izvorima tenzija između muslimanskog svijeta i Amerike na čitav muslimanski svijet može biti jako problematična. „Muslimanski svijet“, danas, čine stasavajuće demokratije kao što je, prema Bayunovom mišljenju, Indonezija i Turska, gdje sloboda i jednakost postaju temeljne vrijednosti, ali ga isto tako čine i brojne vojne diktature i apsolutističke monarhije. Gdje u tzv. muslimanski svijet uvrstiti muslimanske manjine u Indiji, Kini, Evropi i Americi koje su prisvojile brojne univerzalne i lokalne vrijednosti naroda i kultura u kojima žive?
Sagledaju li se stvari ovako, onda je očito da ne postoji jedan „muslimanski svijet“ i zato ne bi trebala postojati niti jedna američka politika prema svim muslimanima nego više njih. Iako niko ne sumnja u dobronamjernost Obaminog govora i iako on predstavlja hvale vrijedan iskorak od huškačke i ratoborne politike neokonzervativaca koji su od islama i muslimana pravili „barbare pred zidinama civilizacije“ kako bi strahom vladali nad svojim narodima i dali vlastitoj civilizaciji motiva da idu dalje, ne tako mali broj muslimana ipak vjeruje kako je bolje sačuvati se svake generalizacije. Oni su mišljenja kako je došlo vrijeme da se izdignemo iznad Huntingtonove vizije svijeta i da odnose među narodima i državama počnemo prihvatati onakvim kakvi oni jesu; kompleksni i nesvodljivi na bilo kakve simplicističke modele crno-bijele vizije svijeta.

Anterfile
O Bosni u Kairu
Mnogi kod nas su naročito važnim smatraju činjenicu da je Obama u svom govoru spomenuo Bosnu i stradanje njenih građana. Za njih je to dokaz da nova američka administracija nije zaboravila na Bosnu i Hercegovinu i na to što se ovdje dešavalo, pa će je valjda nastaviti zanimati šta se to danas dešava u toj balkanskoj zabiti. Međutim, prije će biti da je Obama spomenuo Bosnu zajedno sa Darfurom kako bi poslao jednu sasvim drugačiju poruku muslimanskom svijetu, a to je da američka vanjska politika nije uvijek protiv muslimana jer, eto, i u Bosni i u Darfuru su ginuli nevini muslimani i Amerika je stala u njihovu zaštitu. Ranije se najavljivalo kako će Obama uz BiH i Darfur spomenuti i Kosovo, ali su očito pisci govora osjetili da bi to bilo primitivno nabijanje na nos, a osim toga u velikom broju arapskih i muslimanskih zemalja koje još nisu priznale Kosovo ne vlada baš oduševljenje oko činjenice da je Amerika podržala nezavisnost jednog većinski muslimanskog naroda i da ga je zaštitila od genocida.

Kada Saudijcu povrijede privatnost

Danas sam u arhivi tražio jedan stari tekst koji mi je zatrebao i nabasam na folder sa starim slikama iz Saudije. Rekoh, da se podsjetim i počnem listati, kad tamo i ove dvije slike iz Džide. Čovjek je napravio vilu; tačnije više njih, u centru grada. Kada su mu u komšiluku sagradili zgrade, on nije htio da se seli nego je za shodno našao da sagradi ovaj ogromni krov kako bi sebe i svoju porodicu zaštitio od pogleda znatiželjnika. Eto da podijelim sa Vama na šta je Saudijac spreman kada mu povrijede privatnost.

Program 499. dana Ajvatovice

Evo i ovogodišnjeg programa Ajvatovice:

U srijedu 10. juna 2009. godine Organizacioni odbor manifestacije Dani Ajvatovice organizuje press konferenciju na kojoj će upoznati javnost sa pripremama i programskim sadržajima 499. dana Ajvatovice. Press konferencija će biti organizirana na platou Hasan Kafijine džamije u Pruscu sa početkom u 11:00 sati.

PROGRAM 499. DANA AJVATOVICE

Ponedjeljak, 15. juni 2009. god.
17:30 PRUSAC, Srt, Medresa ''Hasan Kafija Pruščak''; Svečano otvaranje manifestacije'‘Dani Ajvatovice 2009''18:30 PRUSAC, Brdo, Promocija projekta ''Konak – Saray''

19:00 PRUSAC, Dom Hasan Kafije Pruščaka, Promocija ''Info ureda''

20:00 PRUSAC, Stari grad, Predstava ''Ajvaz dedo''

Utorak, 16. juni 2009. god.
19:00 BUGOJNO, KSC Pozorišna dvorana; Medžlis IZ-e Bugojno, Kolažni program – modna revija za žene

20:00 TRAVNIK, Elči Ibrahim-pašina medresa; Tribina ''Uloga i značaj muftije sa posebnim osvrtom na travanjske muftije''

Srijeda, 17. juni 2009. god.
17:00 TRAVNIK, Centar za kulturu; Sarajevska filharmonija, Opera ''Aska i vuk''

19:30 TRAVNIK, Kazamat; Promocija knjige prof. dr. Dubravka Lovrenovića ''Stećci''

20:00 BUGOJNO, ul. Zlatnih ljiljana; Sarajevska filharmonija

Četvrtak, 18. juni 2009. god.
19:00 TRAVNIK, Elči Ibrahim-pašina medresa; El-Kalem, Promocija Izabranih djela Rešada Kadića

20:00 BUSOVAČA, Gradski trg; Institut sevdaha – Omer Pobrić''Prođoh Bosnom kroz gradove''

Petak, 19. juni 2009. god.
10:30 DONJI VAKUF, Hotel Vrbas; Otvoreni kup BiH u Perzijskoj tavli

13:00 PRUSAC, Handanagina džamija; džuma-namaz

14:00 PRUSAC, Musalla; Završetak izgradnje šehidskog obilježja

17:00 GORNJI VAKUF, Bistrica; Kapija šehidsko obilježje, Početak radova

20:00 TRAVNIK, Centar za kulturu; Narodno pozorište Sarajevo, Predstava ''Omer i Merima''

Subota, 20. juni 2009. god.
10:00 BUGOJNO, Kulturno-sportski centar; XI Internacionalni karate kup ''Dani Ajvatovice 2008''

19:00 PRUSAC, Stari grad; Nijaz Alispahić ''Pjesmovite priče''

Nedjelja, 21. juni 2009. god.
20:30 DONJI VAKUF, Plato Hotela Vrbas; Turnir u košarci ''Street Ball''

20:00 GORNJI VAKUF, Vrse; Tribina ''Ahmed ef. Burek i njegov doprinos islamskoj znanosti''

Ponedjeljak, 22.juni 2009. god.
19:00 DONJI VAKUF, Dom kulture; Promocija romana Isnama Taljić ''Sablja šejha Hasana Kaimije, Put iz Mekke''

20:00 JAJCE, Dom kulture; Gosti iz Irana, Večer ilahija i kasida ''Salavat tebi ja resullallah''

Utorak, 23.juni 2009. god.
19:30 BUGOJNO, Sala Medžlisa IZ-e Bugojno; Promicja radija Islamske zajednice ''BIR''

20:00 TRAVNIK, Zavičajni muzej Travnik; Izložba ''Pečati sa bujuruldija bosanskih i hercegovačkih namjesnika'' i promocija knjige dr. Vesne Miović ''Dubrovačka republika u spisima namjesnika Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog sandžaka''

Srijeda, 24. juni 2009.god.
19:00 PRUSAC, Dom Hasan Kafije Pruščaka; Agencija CMC,''Prusac u potrazi za identitetom''

19:00 LIVNO, Stari grad; Večer ilahija i kasida ''Dertom duše ja govorim''

21:00 TRAVNIK, Elči Ibrahim-pašina medresa; Projekcija dokumentarnih filmova Rasima Kadića i Kadira Plećana ''Rudari'' i ''Furmani''

Četvrtak, 25. juni 2009. god.
16:00 TRAVNIK, Gornja čaršija; Biciklistički kup ''Ajvatovica 2009''

16:30 VITEZ, Kruščica; Hor Ak-Saray, Kulturno-zabavni program, Ispraćaj konjanika

18:30 BUGOJNO, Plato KSC; IX Internacionalna smotra folklora

19:00 PRUSAC, Dom Hasan Kafije Pruščaka; Tugra, dr. Enes Karić, Promocija romana ''Pjesme divljih ptica''

21:00 DONJI VAKUF, Plato hotela Vrbas; Horovi BZK Preporod, Večer ilahija i kasida''Aškom duše da ti zborim''

Petak, 26. juni 2009. god.
13:00 DONJI VAKUF, Baš-džamija; Džuma-namaz

18:00 BUGOJNO, Ždralovići; BZK Preporod – Bugojno, Otkrivanje spomen ploče Muhamedu Ždraloviću

19:00 BUGOJNO, Kulturni centar Princeze Dževhere; Omage ''Muhamed Ždralović, život i djelo''

20:00 KARAULA; Institut sevdaha – Omer Pobrić, Kulturno-zabavni program

Subota, 27. juni 2009. god.
07:00 KARAULA, Plato ispred džamije; Ispraćaj konjanika

12:00 OBORCI, Šeherdžik; Doček konjanika

13:00 OBORCI, Šeherdžik; Podne-namaz

13:30 OBORCI, Šeherdžik; Spomen obilježje šehidima, Dova

16:00 DONJI VAKUF; Istanbul Tarihi Turk Muzigi, Doček i prolazak konjanika

17:30 PRUSAC; Doček konjanika

18:30 DONJI VAKUF, Stadion ''Radnik''; Vetererani SBK i SK, Revijalna utakmica

20:45 PRUSAC, Srt, Plato džamije Hasan Kafije Pruščaka;Akšam-namaz, Iranska organizacija za kulturu i islamsku komunikaciju, Prigodanmevludski program, predavanje i zikr

22:45 PRUSAC, Srt, Plato džamije Hasan Kafije Pruščaka; Jacija-namaz

23:30 PRUSAC, Srt, Plato džamije Hasan Kafije Pruščaka; Tarikatski centar, Zikr

Nedjelja, 28. juni 2009. god.
08:00 PRUSAC; Prolazak konjanika ispred Handanagine džamije

08:30 PRUSAC; Prozivka bajraka ispred Handanagine džamije

08:45 PRUSAC; Polazak ka Ajvatovici09:30 HAN; Odmor na Hanu

10:30 STIJENA; Prolazak kroz stijenu i dova

11:00 PLATO AJVATOVICE; Vjersko-kulturni program

12:15 PLATO AJVATOVICE; Obraćanje Muftije travničkog

12:30 PLATO AJVATOVICE; Poruka Reisu-l-uleme

13:00 PLATO AJVATOVICE; Podne-namaz i dova

13:00 PRUSAC, Srt, Plato džamije Hasan Kafije Pruščaka; Podne-namaz, Mevlud – program za žene

Svijet nakon Amerike?

Svjetski policajac postaje „globalni broker“

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH- br. 273. 2.6.2009.)

Nedavna posjeta potpredsjednika SAD-a Josepha Bidena našoj zemlji i regionu je trebala biti u duhu nove američke strategije u vanjskoj politici koju je nagovijestio predsjednik Barack Obama i njegova administracija. Prema toj strategiji, Amerika je odlučila raskrstiti sa neokonzervativnom doktrinom intervencionalizma koju su pratili ultimatumi, diktati i, ako je potrebno, korištenje sile. Amerika bi od sada, i to je i sam Biden više puta ponovio, trebala više slušati, a manje izdavati naređenja, više se konsultovati sa svojim saveznicima i graditi međunarodni koncenzus za svoju politiku. Međutim, već na Balkanu je postalo očito kako taj novi pristup međunarodnoj politici nije nimalo lako primijeniti i kako, čini se ni zvaničnicima SAD-a, nije jasno da li će on uspjeti. Svijet je jednostavno naučio da Amerikanci „završavaju stvari“ (get things done) i da ih završavaju upravo zato što su, za razliku od drugih (EU, na primjer) spremni zavrtati ruke i kloniti se jalovih nadmudrivanja sa svim bitnim i umišljenim faktorima globalne politike sa svim njihovim parcijalnim interesima. Hoće li svijet moći bez Amerike u ulozi svjetskog policajca kako smo navikli ili je posrijedi samo promjena taktike i javnog diskursa nove administracije kako bi američka vanjska politika bila manje iritantna za razliku od one koju je vodio Bush i ljudi oko njega, ili će sve ostati po starom barem kad je riječ o malim zemljama poput Bosne i Hercegovine, teško je znati. To u slučaju naše zemlje vjerovatno znaju samo Haris Silajdžić i Milorad Dodik koji su bili na peglanju od po sahatak vremena. Oni znaju je li Biden stvarno više „slušao“ ili „izdavao naređenja“.

Početak kraja?
Koliko god novi američki pristup vanjskoj politici bio suštinski ili ne, on je već pokrenuo čitav niz rasprava u akademskim, političkim i naročito analitičkim krugovima u svijetu. Rekli bi, ništa novo s obzirom da je godinama omiljena zanimacija brojnih teoretičara razrada različitih paradigmi po kojima se trebaju, ili se već, odvijaju međunarodni odnosi.
Danas, najaktuelnija teorija koja objašnjava zašto se Amerika odlučila na ovaj novi pristup je ona koja se, pravdi na volju, mogla čuti i toliko puta ranije (ali se nikada nije obistinila) a prema kojoj su Sjedinjene Američke Države jednostavno bile prisiljene smekšati svoje stavove jer su doživjele svoj vrhunac. Prema ovoj teoriji pred nama je početak kraja američke globalne dominacije, a nove sile, kako što su Kina, Indija i Rusija, preuzet će primat.
S obzirom da su se ovakva predviđanja mogla čuti i ranije, ali da se još uvijek nisu obistinila, Ian Buruma u svom eseju „Nakon Amerike“ u aprilskom izdanju The New Yorker-a s pravom primjećuje kako „sve velike imperije opravdavaju punjenja skladišta predskazanjima svoje neminovne propasti. On se prisjeća grčkog pjesnika Constantine Cavafya koji u svojoj pjesmi „Čekajući barbare“ ukazuje na tu potrebu imperija da stvaraju osjećaj opasnosti kako bi opstale. Pjesnik se, naime, pita zašto trošiti toliko novca i ulagati toliki trud ako ne da se barbari zaustave na prilazima gradu?“
Poznato je da u totalitarnim i posrnulim društvima i državama sve uvijek funkcioniše besprijekorno i da samo“ izdajice i neprijatelji države i naroda“ govore o navodnim problemima, dok demokratska i otvorena društva prolaze kroz stalne krize i sučeljavanja sa stalno novim problemima što je glavni znak njihove vitalnosti. Zato i na ova predskazanja o „propasti američke globalne dominacije“ mnogi ne gledaju baš ozbiljno.
Ali i sam Buruma ukazuje na neke pokazatelje koji se ne smiju zapostaviti i nad kojima bi se moćnici iz Washingtona trebali dobro zamisliti. Tako, npr, znamo da je već neko vrijeme američka ekonomija prinuđena održavati se finansijskim injekcijama iz Kine, Singapura i bogatih zemalja Perzijskog zaljeva. Analize Svjetske banke predviđaju da bi Kina i Indija mogle utrostručiti svoj ekonomski output za otprilike deset godina. Do 2020. oni predviđaju da bi Kina mogla od Amerike preuzeti poziciju najveće svjetske ekonomije.
Evidentno je, kako tvrdi Burum, da ovakve procjene i spektakularni kineski turbo-kapitalizam kod nekih zapadnih komentatora inspirišu strahopoštovanje prema Kini kakvo se moglo osjetiti samo u pričama Marka Pola. Kao primjer on navodi Marka Leonarda koji u svojoj knjizi „Šta Kina misli?“ tvrdi, vjerovatno sa više entuzijazma nego vjerovatnoće, kako „grad veličine Londona nikne u Kini svake godine u delti Pearla“. Američku zabrinutost povećava i povratak Rusije, ojačane prihodima od nafte i gasa, na globalnu političku scenu, ali i jačanja čitavog niza manjih država i saveza koji, ako već nisu globalni igrači, onda sigurno jesu regionalni i bez njih se bilo kakva značajnija odluka već sada ne može donijeti.
Problemi čekaju u zasjedi
Tačno je da na umu treba imati i to kako ekonomski pokazatelji autokratija kakva je Kina obično nisu pouzdani, te da mnoge od tih novostasajućih nacija imaju čitav niz unutrašnjih problema koji mogu biti opasnost za ekonomsku, društvenu i političku stabilnost; problemi koje je SAD davno riješila ili ih je preduprijedila. Tako Kinu, kao u zasjedi, čekaju problemi sa nezadovoljnim manjinama i separatističkim težnjama stanovnika pokrajina Xinjang i Tibet, neuravnotežen priraštaj sa daleko većim brojem muške populacije nego ženske (zbog politike jednog djeteta po porodici), nekontrolisano ekološko zagađenje zemlje i sl. Ruska ekonomija još uvijek počiva na prihodima izvoza prirodnih resursa što je vrlo riskantna osnova za uravnotežen i stabilan ekonomski rast. Ni druge stasavajuće sile nisu ništa u boljoj poziciji.
Zato možda najodmjereniju analizu nove američke strategije, ali i opis realnosti u kojoj se svijet našao daje urednik Newsweek International-a i voditelj CNN-ovog showa Fareed Zakaria GPS u svojoj novoj knjizi „The Post-American World“ (Post-američki svijet). The New York Times, na čiju listu bestselera je ovih dana dogurala Fareedova knjiga, objavio je pregled knjige Michikoa Kakutanija u kojem on ukazuje na to kako se svijet i pozicija Amerike u njemu brzo promijenila u nekoliko zadnjih godina.

Mali vazali
U svom članku u Newsweeku iz 2003, napisanom uoči same invazije na Irak, Fareed Zakaria, kolumnist ovog magazina i urednik njegovog međunarodnog izdanja, je napisao: „ Sad je jasno da ovo razdoblje može dobiti samo jedno ime, unipolarni svijet- doba sa samo jednog globalnom silom. Pozicija Amerike danas je bez presedana. „ Dalje navodi da „američka dominacija nije tek vojna. Američka ekonomija je velika kao japanska, njemačka i britanska zajedno.“, kao i to da je ona „ekonomski dinamičnija, demografski podmlađenija i kulturalno fleksibilnija od svih ostalih dijelova svijeta.“ Ono što zabrinjava ljude širom svijeta je prije svega, kako on navodi „život u svijetu koji oblikuje i kojim dominira jedna zemlja- Sjedinjene Američke Države.“- podsjeća čitaoce The New York Timesa Kakutani.
U svojoj novoj knjizi „Post-američki svijet“, Zakaria danas piše da je Amerika i dalje ostala političko-vojna supersila, ali da se „u svakoj drugoj dimenziji- industrijskoj, finansijskoj, obrazovnoj, društvenoj, kulturnoj- raspodjela moći mijenja u smjeru sve manje američke dominacije“. Usponom Kine, Indije i ostalih narastajućih tržišta, ekonomskim rastom koji zahvata skoro cijeli svijet, i njegovom sve većom decentralizacijom i međupovezanošću, Zakaria tvrdi da „prelazimo u post-američki svijet, kojeg određuju i kojim upravljaju više mjesta i više naroda.“
U tom smislu, Zakaria tvrdi da se trenutno nalazimo usred trećeg velikog tektonskog pomjeranja moći u posljednjih 500 godina: prvo je bilo uspon Zapada, koji je rezultirao „modernošću kakvu danas poznajemo: naukom i tehnologijom, komercijalnošću i kapitalizmom, poljoprivrednim i industrijskim revolucijama“; drugo je bilo uspon SAD-a u 20. stoljeću, a treće naziva „uspon ostalih“, u kojem Kina i Indija postaju „ sve jači igrači u svom okruženju i šire“, Rusija postaje agresivnija, a Evropa nastupa sa „beskrajnom snagom i svrhom“ kad je riječ o pitanjima ekonomije i trgovine.
Što se tiče nove uloge koju će Amerika zbog novonastale globalne realnosti od sada igrati u svijetu Zakaria tvrdi da bi ona trebala, i da će, postati neka vrsta „globalnog brokera“ koji će samo pokretati inicijative, ali više ništa neće moći završavati sama i bez pristanka novih centara moći. Od sada će se svi svjetski problemi rješavati kroz duge, komplikovane i zbog različitih interesa vjerovatno često konfliktne procese multilateralnih pregovora koji će morati zadovoljiti brojne moćnike. I upravo je to ključni detalj čitave priče jer će faktori globalnih dešavanja postati samo moćni i nova pravila u odnosu Amerike sa Svijetom će važiti samo za njih dok se mali i dalje neće ništa pitati. Njima ostaje da se priklanjaju jačima nudeći svoje prirodne resurse i vazalski odnos (vidi pod odnos RS i Rusije, te „bošnjačke politike“ i SAD) za njihovu podršku što će vremenom dovesti do novih blokovski podjela i nekog novog crtanja interesnih sfera.

Gostovanje na Radiju Beograd 2

U ponedjeljak sam imao priliku biti gost u emisiji „Rečeno i prećutano“ voditeljice Dijane Ivanović na Radiju Beograd 2. Gosti su bili, u BiH zbog svojih ranijih stavova ne baš tako omiljeni, prof. dr. Darko Tanasković i muftija srbijanski Muhamed Jusufspahić. Temu emisije možete pogoditi i na osnovu pozvanih gostiju. Naravno, razgovarali smo o raskolu u Islamskoj zajednici u Srbiji, nedavnoj posjeti reisul-uleme Mustafe ef. Cerića Sandžaku, te kontraverznom saopštenju Ministarstva vjera Srbije. Ja sam pokušao predočiti raspoloženje koje vlada u najvećem dijelu bh javnosti koje se taj problem tiče...
Iako su se mogli čuti već poznati i u javnosti već ranije izneseni stavovi svih učesnika, razgovor je bio konstruktivan. Međutim, dojam koji sam ja stekao iz razgovora (u kojem nije učestvovao niko od predstavnika Mešihata IZ u Srbiji) je da će ovaj unutar-muslimanski sukob potrajati još dugo i da se on već sada pretvorio u još jedan zaleđeni balkanski konflikt, kakvih je na ovim prostorima sve više.

Yusuf Islam- Roadsinger (2009)

Yusuf Islam je izdao novi album - Roadsinger (2009). Dugo se čekalo da se ponovo vrati. Prije prelaska na islam Cat Stevens je bio dobro poznata zvijezda onim starijim. Onda se jedno vrijeme bio povukao iz svijeta muzike, da bi se ponovo vratio sa albumom čije pjesme, barem se meni tako čini, kvalitetom ne zaostaju za njegovim nekadašnjim hitovima. Njega se sjećamo i po angažmanu tokom rata u BiH kada se nakratko vratio muzici i snimio pjesmu i album I Have No Cannons That Roar prema tekstu rahmetli Irfana Ljubijankića.

Nakon što je album Roadsinger objavljen (5. maja 2009.) Islam je održao nekoliko zapaženih nastupa širom svijeta. A postao je redovan gost svih značajnijih talk- show-ova od Amerike do Njemačke. Iznenadio sam se kada sam ga vidio kao muzičkog gosta u The Tonight Show kod Jay Lenoa .

Evo, nabasao sam i na čitav studijski album:

01- Welcome Home

02- Thinking 'Bout You

03- Everytime I Dream

04- The Rain

05- World O' Darkness

06- Be What You Must

07- This Glass World

08- Roadsinger

09- All Kinds Of Roses

10- Dream On (Until...)

11- Shamsia

D O W N L O A D

Talibani- nova atomska sila!?

Piše: Muhamed Jusić (START)

U redovnom godišnjem izvještaju State Departmenta o stanju terorizma u svijetu navodi se kako je broj terorističkih napada u svijetu prošle godine opao za 18 procenata, ali da je jedino u Pakistanu „zabilježen alarmantan porast nasilja“. U toj zemlji broj napada povezanih sa terorizmom je lani udvostručen u odnosu na 2007. godinu, a četverostruko je veći nego u 2006. U istom izvještaju se navodi kako, prema izvještajima američkog Ministarstva vanjskih poslova, „Al Kaida i dalje ostaje najveća teroristička prijetnja SAD-u i saveznicima, te da pristalice te terorističke mreže koriste udaljena područja Pakistana za svoja utočišta i obuku odakle komuniciraju sa sljedbenicima, planiraju napade, te upućuju borce u Afganistan“.
Autori izvještaja na osnovu posljednjih nekoliko ofanziva koje se pokrenuli pakistanskim talibani (Tahrik-e-Taliban) konstatuju da su „talibani i terorističke grupe koje sarađuju s Al Kaidom povećali koordinaciju, sofisticiranost i učestalost samoubilačkih i drugih bombaških napada i vlada Pakistana nije u stanju da se im se uspješno suprotstavi“.

Nadomak Islamabada
E sada, teško je znati da li je baš ovaj izvještaj pokrenuo odlučnu ofanzivu pakistanske vojske protiv talibana u graničnim pokrajinama sa Afganistanom (i kod nas se ekspeditivna operacija hapšenja tzv. lica afro-azijskog porijekla kojima je oduzeto bh državljanstvo povezuje upravo sa objavljivanjem ovog izvještaja) ili se to desilo zbog drskosti talibana čije su paravojne formacije počele patrolirati gradovima udaljenim samo stotinu kilometara od glavnog grada Islamabada, zatvarajući škole za djevojčice, paleći muzeje i trgovine muzičkih instrumenata.
Kako god, pakistanska vojska je bila prisiljena ući u gerilski rat protiv vlastitih građana kojeg se dugo plašila i kojeg su svi pokušavali izbjeći. Do dana kada je ovaj tekst završen, stotine mrtvih su na obje strane, a prema procjenama humanitarnih organizacija, preko pola miliona civila je već prisiljeno napustiti svoje domove i sigurnost potražiti u drugim dijelovima Pakistana. Broj onih koji bi rado napustili ratom zahvaćena područja je daleko veći, ali ih silina ratnih dejstava sprječava da napuste dolinu Swat gdje se vode najteže borbe.
Pakistanska vojska koja je već godinama iscrpljenja dugim, čas aktivnim čas zamrznutim konfliktom sa Indijom oko sporne pokrajine Kašmir, zna kako opasni mogu biti ratovi protiv gerile koja se infiltrira među civilno stanovništvo i koja uživa njihovu podršku. Razlog više za zabrinutost pakistanskih generala, zbog čega ranije nisu ušli u sličan obračun, je i to što oni vrlo dobro znaju s kim imaju posla i na šta su sve talibani, danas predvođeni Bejtullahom Mesudom, spremni i to iz prostog razloga što su ih organizovali i obučili pripadnici pakistanske vojne obavještajne službe (ISI) kako bi proširili svoj utjecaj na susjedni Afganistan. Danas se oni moraju suočiti sa neprijateljem kojeg su sami stvorili i koji se oteo kontroli.

Da li je bomba na sigurnom?
Pritisak na pakistansku vojsku da se obračuna sa talibanima pod svaku cijenu počeo je dolaziti od zabrinutih vlada svijeta čijim se predstavnicima ledi krv u žilama od same pomisli da bi se talibani mogli dokopati atomske bombe koju Islamabad posjeduje. Strah od talibana sa atomskom bombom se povećao sa sve češćim izjavama „anonimnih izvora“ iz Pentagona i američkog Ministarstva odbrane kako Amerika ne može više garantovati da su joj poznate tačne lokacije na kojima se pakistansko oružje nalazi. Naime, javna je tajna da je američka administracija nakon dešavanja od 11. septembra i nakon što se uvjerila u sve taktičke i vojne mogućnosti talibana i njihovih saveznika sa pakistanskom vojnom i civilnom vlašću postigla dogovor da će u slučaju da u Pakistanu dođe do državnog udara i da talibani pokušaju doći na vlast, američke specijalne jedince staviti atomsku bombu pod svoju kontrolu. Da su Pakistanci Amerikancima odali gdje se nalazi njihov arsenal atomskog oružja potvrdio je ovih dana (10.5.2009.) i sam predsjednik Ali Zardari gostujući kod CNN- ovog voditelja Wolfa Blitzera u emisiji 'The Situation Room', samo što je ustvrdio da je to uradio neko od njegovih prethodnika iz vojnog i političkog rukovodstva Pakistana.
Danas nakon što su se više puta tačnim pokazale optužbe o tome kako pakistanska Vojna obavještajna služba ISI (Inter- Services Intelligence Directorate) ne samo da blisko sarađuje sa nekim islamističkim militantnim organizacijama nego je jako teško raspetljati ko se tu kome infiltrirao, da li obavještajci među islamiste ili islamisti među obavještajce, niko sa sigurnošću ne može garantovati da se, ako ne atomska bomba, a onda nuklearni materijal potreban za izradu tzv. prljave bombe neće naći u rukama talibana ili Al Kaide. Da bi smirio paniku u Americi, ali i drugim zapadnim metropolama, general David Petraeus, komadant američkih snaga u regiji u više je navrata na svim gledanijim američkim televizijama ponavljao kako „Sjedinjene Američke Države imaju povjerenja u sigurnost pakistanskog nuklearnog arsenala“. O konkretnim mjerama na kojima temelji taj svoj optimizam general Petraeus nije govorio.

Šerijat za mir
S obzirom da talibani zvanično tvrde da njihov cilj u Pakistanu nije dolazak na vlast nego uvođenje šerijata u tu većinski muslimansku zemlju, vlada u Islamabadu je, kako bi izbjegla eskalaciju nasilja, bila spremna napraviti kompromis sa tzv. umjerenim talibanima i ponuditi im uvođenje šerijatskih sudova.
Tako je, u februaru ove godine, postignut dogovor sa talibanima poznat pod imenom „šerijat za mir“ prema kojem se u pakistanskoj sjeverozapadnoj graničnoj provinciji Swat uvode šerijatski sudovi. Zbog ove odluke su predsjednika Asif Alija Zardarija žestoko kritikovali kako zapadni saveznici, tako i sekularna elita u Pakistanu. Međutim, nije trebalo proći dugo pa da se dogovor sam od sebe uruši. Predsjednik je insistirao da Vrhovno sudsko vijeće imenuje sudije što je talibanima bilo neprihvatljivo s obzirom da su tvrdili kako ih predsjednik i vlada pokušavaju izigrati i da će šerijatski sudovi suditi prema nečemu što je daleko od njihove verzije šerijata i onog što oni smatraju da je islam.
Osim toga zbog ovog dogovora došlo je do otvorene političke konfrontacije između MQM (Mutahiddah Qaumi Movement) političkog pokreta koji predstavlja Muhadžire, odnosno muslimane koji su se iz onih krajeva koji će postati današnja Indija preselili u Pakistan i ANP partije (Awami National Party) koja vlada tom pokrajinom i koja predstavlja političke interese Paštuna. MQM ima imidž sekularne partije, dok se ANP smatra talibanima bliskom političkom opcijom koja je i bila posrednik u sklapanju primirja između vlade i krovne organizacije različitih islamističkih frakcija koje su se ujedinile oko zahtjeva za uvođenjem šerijata u pakistanu poznate kao TNSM (Tehrik Nifaz-i- Sheriat-i-Muhammadi). Upravo ovaj politički konflikt odaje jedan daleko dublji raskol koji vlada u pakistanskom društvu i koji nije samo ideološke prirode, nego korijene ima u plemenski duboko podijeljenom društvu. Talibani nikada ne bi bili tako bitan vojni i politički faktor da ne uživaju posebnu podršku unutar Paštuna za koje se vjeruje da ih ima oko 40 miliona, a koji žive upravo u spornim područjima Afganistana i Pakistana. Zato će ovi zadnji sukobi u kojima pored talibanskih militanata ginu i brojni Paštuni civili ostaviti duboke rane s obje strane granice koje će, ako se i porazi talibanska islamistička ideologija, još dugo opterećivati društvene odnose ionako opterećene principima plemenske časti i krvne osvete.

Rusko lobiranje

Pakistan je početkom godine, nakon što je Kirgistan, navodno potaknut kreditom Rusije od dvije milijarde dolara, izbacio vojsku SAD-a iz svoje baze Manas, preko koje se NATO opskrbljivao za svoju misiju u Afganistanu, postao glavna ruta snabdijevanja za NATO logistiku. Jedino se oružje i vojna tehnika dopremaju zračnim putem, sve ostalo mora doći preko Pakistana.
Prema posljednjem izvještaju instituta Stratfor džihadisti su u ovom ruskom lobističkom blokiranju NATO-a vidjeli izvrsnu priliku da poremete planove Amerikanca i njihovih saveznika u regionu. Pored talibana priliku da napadima na konvoje vojne logistike postignu, ne vojnu niti političku, nego materijalnu korist vidjeli su brojni kriminalni elementi u paštunskim pokrajinama koji su se počeli pridruživati talibanima kako bi nastavili neometano pljačkanje, otimanje i ucjenjivanje prevoznika i zaštitarskih agencija koje je iznajmio NATO da brinu o sigurnosti konvoja. Do sada pakistanska vojska nije činila puno da zaštiti te konvoje zato što je njihovo osiguranje povjereno privatnim agencijama, a ne vojsci. Brojni generali koji su stvarni vladari Pakistana osjećali su se zakinutim i uskraćenim za značajan dio kolača koje su uzimali neki drugi centri moći u Pakistanu, obično stara garda penzionisanih generala koji su vlasnici većine tih privatnih zaštitarskih agencija. Neaktivnost pakistanske vojske i neka vrsta osvete vojske Amerikancima ostavila je dovoljno prostora za talibane i one koji se sa njima poistovjećuju da ojačaju i dođu do stabilnog izvora finansiranja svojih aktivnosti. To je osokolilo talibane koji su onda počeli sa postepenim preuzimanjem kontrole nad čitavim pokrajinama.
Danas kada su stvari, čini se, počele izmicati kontroli svima je jasno da se jačanju talibana mora stati ukraj i da od uspjeha ili poraza talibana zavisi ne samo stabilnost i budućnost Pakistana, nego i uspjeh NATO misije u Afganistanu. Amerikanci su izvršili pritisak na pakistansko političko rukovodstvo da osiguraju kontrolu nad svojom teritorijom i samim tim osiguraju nesmetano snabdijevanje NATO trupa u Afganistanu. Pakistanskoj vojsci, koja je danas sedma vojna sila u svijetu po broju vojnika (sa 620 hiljada aktivnih vojnika i 500 hiljada rezervista) obećano je milijardu dolara američke pomoći kako bi mogli završiti svoju misiju u vrijeme kada se državni budžet nalazi pred bankrotom i samo zavisi od finansijske pomoći MMF-a. Zvanično, novac bi trebao dobrim dijelom biti potrošen za kupovinu novog naoružanja i preobuku pakistanske vojske za novi stil gerilskog ratovanja za koje oni, kao ni Amerikanci početkom rata u Afganistanu i Iraku, nisu bili obučeni. Međutim, svima je jasno da će najveći dio tog novca završiti u rukama generala i onih bliskih njima. A pitanje da li bi do ovoga uopšte došlo da su Amerikanci na vrijeme platili „pravim ljudima“ osiguranje konvoja nikada neće biti razjašnjeno.

Ko su talibani?
Pokret talibana (množina od arapskog "talib" - "onaj koji traži religijsko znanje") osnovan je u početkom devedesetih godina u Pakistanu.
Mula Omer na jednoj od rijetkih fotografija jer je izbjegavao slikanje smatrajući to velikim grijehomOsnovu ovog pokreta su činile izbjeglice paštunskog porijekla što su u Pakistanu pohađali vjerske škole (medrese). Njih je svojevremeno ustrojila pakistanska vlada s ciljem da štite trgovačke konvoje koji su pokušali, preko Afganistana, ekonomski i trgovački povezati Pakistan i s Centralnom Azijom. Bila je to dobro obučena i naoružana pratnja koja je sprječavala ostale mudžahedinske frakcije uključene u afganistanski građanski rat da pljačkaju kamione natovarene pakistanskom robom.
Predvodio ih je Muhammed Omer, ratni veteran kojem su njegovi sljedbenici dali počasnu titulu mule, vjerskoga učenjaka. On je bio jedan od trideset učenika koji su osnovali Tehrik-el-Islami et-Talibani ili ono što će kasnije postati poznato kao Tahrik-e-Taliban ili talibanski pokret. Kada su pripadnici ovog pokreta 1996. zauzeli Kabul, Mula Omera su izabrali za emirul-muminina ili vođu pravovjernih, tj. jedinog vođu svih muslimana u svijetu. To je počasna titula koju su nosile halife među kojima i četvorica prvih nasljednika Božijeg poslanika. O njemu se jako malo zna. Nikada se nije slikao i rijetko je direktno komunicirao sa medijima. Važi za jednu od najmisterioznijih ličnosti unutar militantnih muslimanskih krugova i danas se nalazi na slobodi i prema relevantnim izvještajima obavještajnih agencija nalazi se negdje u provinciji Quetta gdje i dalje presjedava šurom talibana (savjetodavnim tijelom). Nakon 11. septembra Amerika je sa saveznicima iz NATO-a i Sjevernog saveza vojnih formacija bivših mudžahidskih lidera koji su se borili protiv Sovjeta sa vlasti skinula talibane u Afganistanu, ali su oni i dalje nastavili voditi svoj džihad protiv Amerike i svih onih koji s njim sarađuju pa makar to bile i vlade Afganistana i Pakistana. (http://www.startbih.info/ )

Kako su nastale dvije islamske zajednice u Sandžaku

Na poziv glavnog muftije Islamske zajednice u Srbiji Muamera Zukorlića, delegacija Islamske zajednice u BiH bi od sutra trebala boraviti u trodnevnoj posjeti muslimanima u Sandžaku. U petak uveče Mustafa Makić, predsjednik Sabora Islamske zajednice Sandžaka, na čijem čelu je reis Adem Zilkić, ranjen je iz vatrenog oružja u nogu, što je dovelo do stvaranja tenzija i pokušaja ljudi oko Zilkića da ometu ovu posjetu. Zilkić je pozvao poglavara Islamske zajednice u BiH Mustafu Cerića da ne dolazi u posjetu Sandžaku sve dok se za to ne steknu minimalni uslovi mira, dodavši kako njegova posjeta može da ima "krvav epilog", prenose beogradski mediji.
Evo, ovo je jedan moj pokušaj od prije nekoliko mjeseci da shvatim šta se tamo stvarno desilo i kako je došlo do raskola među tamošnjim muslimanima. Meni se čini da je ovo još jedan školski primjer opasnosti politizacije vjere i uplitanja politike u islamske zajednice u regionu (i obrnuto naravno) .

Raskol u Islamskoj Zajednici Sandžaka- još jedan zaleđeni balkanski konflikt

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start- Sarajevo, 24.6.2008. broj 249.)

Politički život među Bošnjacima Sandžaka je manje više definisan konstantnim rivalstvom i animozitetom između dvije najjače bošnjačke stranke: Strankom Demokratske Akcije (SDA) koju predvodi Sulejman Ugljanin i Sandžačkom Demokratskom Partijom (SDP) koju predvodi Rasim Ljajić. Sukob među njima nadilazi sve okvire normalne demokratske političke borbe i već odavno je prerastao u potpuni raskol unutar društva. Politolozi i sociolozi će vjerovatno razloge za ovo naći u nedovoljno razvijenoj političkoj kulturi gdje se političke partije po pravilu pretvaraju u pokrete. Bilo kako bilo, to rivalstvo je danas sandžačko društvo podijelilo po skoro svim šavovima. Paralelizmi i podvojenosti su evidentni u svim aspektima društvenog života: od medija, sportskih klubova, humanitarnih organizacija, pa sve do kafana u kojima se tačno zna gdje ko sjedi. S toga nije ni čudo da se identičan scenario raskola ponovio i u Islamskoj zajednici, samo što je u ovom slučaju situacija daleko složenija i što nadilazi okvire političke borbe za prevlast nad tom pokrajinom.
Prema mišljenju velikog broja dobrih poznavalaca prilika u Sandžaku s kojima razgovarate sukob koji će rezultirati dvjema islamskim zajednicama u Sandžaku i Srbiji počeo je daleko ranije nego što je na vidjelo izbio politički sukob Ugljanina i Ljajića. Prema toj verziji događaja stvarni sukob oko utjecaja među Bošnjacima Sandžaka koji je eskalirao formiranjem dvije paralelne IZ izbio je u drugoj polovici devedesetih godina između mladog i ambicioznog muftije Muamera ef. Zukorlića i dugogodišnjeg načelnika Novog Pazara i lidera SDA Sulejmana Ugljanina.
Ugljanin je na političku scenu stupio početkom devedesetih kada je osnovan ogranak Stranke Demokratske Akcije u Sandžaku i kada je na prvim demokratskim izborima dobio apsolutnu podršku tamošnjeg bošnjačkog stanovništva.
Nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini i nakon raspada bivše Jugoslavije došlo je do rasformiranja i tadašnjeg Rijaseta Islamske Vjerske Zajednice i formiranja Islamske Zajednice BiH koja je trebala okupljati sve Bošnjake u BiH i dijaspori, kao i sve muslimane koji joj se žele pridružiti bez obzira na naciju. To je podrazumijevalo da se i u Sandžaku gdje su Bošnjaci činili većinu trebalo pristupiti reorganizaciji vjerskog života na način da se oformi mešihat (upravna jedinica) Islamske Zajednice BiH. I uistinu mešihat je formiran 1993. ali je kao i u slučaju Obnoviteljskog sabora u BiH bio neodvojivi dio procesa nacionalnog buđenja Bošnjaka, što je značilo da je ključnu ulogu u čitavom procesu imao tzv. historijski krug. Drugim riječima, tadašnja politička nacionalna elita bila je ne samo ključni faktor nego, ispostavit će se, i pokretač rekonstitucije Islamske zajednice kod Bošnjaka. Upravo je taj i takav historijski kontekst omogućio Sulejmanu Ugljaninu da na mjesto sandžačkog muftije dovede mladog studenta islamskih nauka koji se tek vratio iz Alžira, Muamera ef. Zukolrlića.

Suština Ugljaninovog političkog djelovanja ogledala se u borbi za autonomiju Sandžaka. Čak je organizovan i referendum o tom pitanju u oktobru 1991. Miloševićev režim ga je optužio za „terorizam, nepoštivanje ustava i pokušaj odcjepljenja“, te je bio prisiljen napustiti Sandžak. Sulejman Ugljanin će se u Sandžak vratiti tek 30. septembra 1996. da bi shvatio kako je muftija Zukorlić popunio vakuum koji je iza njega ostao.
Antibošnjačka politika Slobodana Miloševića nije spriječila mini- ekonomski bum koji je zahvatio Sandžak u vrijeme sankcija koje je Savjet bezbijednosti UN-a bio nametnuo krnjoj Jugoslaviji. Sandžak se u to vrijeme, zbog veza koje su Bošnjaci Sandžaka imali sa rodbinom u Turskoj i širom svijeta, pretvorio u pravi mali centar crnog tržišta što je vremenom poduprlo razvoj drugih legalnih oblika poslovanja. Taj sve veći sloj nove ekonomske elite u muftiji je vidio lidera koji je svojim stavovima i aktivnostima nadilazio ulogu vjerskog autoriteta. Oni su svestrano pomagali i razvoj IZ što je dodatno ojačalo ovu instituciju, ali i poziciju muftije u društvu.
Rivalstvo oko utjecaja među Bošnjacima Sandžaka počinje skoro odmah nakon Ugljaninovog povratka. Balkan Insight je izvještavao kako su se njih dvojica sukobili oko finansijskih pitanja, iako nije definisano kojih. Drugi izvori tvrde da su se sukobili oko vakufske imovine koju Ugljanin nije htio vratiti IZ-u nakon što je postao gradonačelnik Novog Pazara. Iako je prije moguće da je to posljedica, prije nego razlog sukoba. Ljudi bliski muftiji će iskoristiti svaku priliku da vam kažu kako je Ugljaninu jednostavno smetao neko utjecajan i omiljen u narodu kakov je bio Zukorlić i da je do eskalacije sukoba došlo jer muftija nije htio biti produžena ruka Ugljanina i neko ko će biti njegov poslušnik. Za njih je Zukorlić simbol zaštite integriteta IZ i institucije imama pred samovoljom jedne političke opcije.
Mediji bliski SDA i Ugljaninu, međutim, konstantno ponavljaju kako je muftija izašao iz svojih okvira i kako se počeo direktno baviti politikom što njegovoj funkciji ne priliči, te da kao neko ko je politički aktivan i ko se javno priklonio jednoj bošnjačkoj opciji protiv druge, ne može više obnašati tu funkciju.
Zukorlićev raskol sa Ugljaninom su iskoristili njegovi politički oponenti, naročito Rasim Ljajić iz SDP-a, koji je postao muftijin favorit na izborima, što se sasvim sigurno odrazilo i na izbornim rezultatima.

Međutim, stvarni problemi su počeli kada je sukob oko utjecaja među Bošnjacima u Sandžaku privukao pažnju političkih centara moći iz Beograda.
Prema izvještajima Međunarodne krizne grupe Zukorlić je ispravno protumačio političku situaciju u Srbiji nakon sloma Miloševićevog režima, našavši dodirnu tačku sa pokojnim premijerom Zoran Đinđićem koji je muftiju prihvatio kao svog glavnog partnera u Sandžaku. Kada god su zvaničnici iz Beograda, uključujući i samog premijera Đinđića, dolazili u službenu posjetu Sandžaku obavezno bi se sastajali sa muftijom Zukorlićem i redovno bi izbjegavali susret sa Ugljaninom, pa čak i Ljajićem. SDA je ovakvo ponašanje kako muftije, tako i Đinđića i ljudi oko njega, smatrala krajnje neprimjerenim jer su prema njihovom mišljenju političke strukture Sandžaka bile prava adresa za kontakte Beograda sa pokrajinom, a ne njihov vjerski lider bez obzira na njegov utjecaj. Zukorlić je za svoju podršku od Đinđića dobio brojne usluge, od saglasnosti za otvaranje prvog privatnog islamskog univerziteta u vlasništvu IZ, do toga da je muftija bio član zvanične državne delegacije Srbije koja je putovala u posjetu Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ta podrška zvaničnog Beograda još je više ojačala poziciju muftije, ne samo kao neprikosnovenog vjerskog lidera nego i onog političkog.
Dobri odnosi između Đinđića i Zukorlića podjednako su smetali kako Zukorlićevom oponentu Ugljaninu, tako i Đinđićevim političkim rivalima okupljenim oko Koštunice. Iako apsurdno, ovakav razvoj situacije zbližio je dvojicu nacionalista onog bošnjačkog -Ugljanina sa onim srpskim- Koštunicom.
Novi savezi su bili skovani, i ono što je do tada bio unutarsandžački problem sve više postaje bitka koja se nerijetko vodi u skupštinskim klupama i političkim kuloarima Beograda. Na jednoj strani su se našla dvojica nacionalista- Ugljanin i Koštunica, naspram, kako neki mediji ističu, proevropskih i modernistički nastrojenih muftije Zukorlića i njegovog političkog favorita Ljajića, te pokojnog Đinđića, a kasnije i Borisa Tadića.


Nakon raspada SFRJ i IVZ u njoj, formirana je IZ BiH sa jednim od mešihata u Sandžaku, koji je tada pokrivao oba dijela Sandžaka; onaj u Srbiji kao i onaj u Crnoj Gori. U ostatku Srbije formirane su još četiri Islamske zajednice koje su trebale služiti vjernicima među 230 000 muslimana koliko se procjenjuje da živi u Srbiji bez Sandžaka. Imam Bajrakli džamije u Beogradu Hamdija ef. Jusufspahić osnovao je vlastitu zajednicu koja je manje-više pokrivala područje grada Beograda. Druga je formirana u Vojvodini i predvodio ju je efendija Fadil Murati. Dvije sa albanskom većinom su formirane na jugu Srbije, jednu je (osnovanu tek 2003.) vodio Xhemail Hasani, a drugu koja priznaje autoritet Rijaseta sa Kosova vodi Mumin Tahiri.
Izdvajanjem Crne Gore iz državne zajednice i podjelom Sandžaka između dvije suverene države, te usvajanjem Zakona o crkvama i vjerskim zajednicama (objavljen, 20.4.2006, u Službenom Glasniku: 36/06) koji eksplicitno kaže kako u Srbiji može postojati samo jedna jedinstvena tradicionalna Islamska zajednica, počela je utrka za ujedinjene svih muslimana u Srbiji u jednu zajednicu, ali i utrka za državni legalitet.
19. februara 2007, beogradski muftija Hamdija Jusufspahić je sebe proglasio Reisul-ulemom Islamske zajednice Srbije. Ovakav potez Jusufspahića koji je uz sebe imao još i svoga sina Muhameda u Sandžaku je dočekan sa podsmijehom. Zvaničnici Mešihata IZ u Sandžaku su novi Rijaset nazivali „porodičnim biznisom porodice Jusufspahić“ ukazujući na svu apsurdnost pokušaja nekoga ko kontroliše jednu ili dvije džamije u Srbiji da se nametne za legitimnog predstavnika muslimana naspram Mešihata IZ Sandžaka, koji je samo u Sandžaku koji je upravljao sa 120 džamija sa aktivnim džematima.
Konačan udarac ideji od Sarajeva odvojenog „srpskog Rijaseta“ trebao je uslijediti 27. marta 2007. kada je održan Ujediniteljski Sabor koji je trebao ujediniti sve muslimane u Srbiji u jednu jedinstvenu Zajednicu koja bi trebala zadržati svoju autonomiju s tim da bi se duhovni centar bošnjačkim muslimanima ostalo Sarajevo, a albanskim Kosovo. Na ovaj Sabor je uredno pozvan i samoproglašeni reis Jusufspahić kome je ponuđena pozicija muftije Beogradskog. Jusfspahići su to, naravno, odbili. Među brojnim zvanicama koje su prisustvovale Saboru našao se i reisul-ulema IZ BiH Mustafa ef. Cerić, reisul-ulema IZ Makedonije Sulejman ef. Redžepi, te reisul-ulema IZ Crne Gore Rifat ef. Fejzić.

Objediniteljski Sabor Islamske zajednice u Srbiji verifikovao je mandate 54 člana Sabora Islamske zajednice u Srbiji sa područja Sandžačkog muftijstva, Preševskog muftijstva, Novosadskog muftijstva i Beogradskog muftijstva. Sabor je dobio svog predsjednika, i to Hajrudina ef. Tutića, i dva potpredsjednika - jednog s područja Preševskog muftijstva, a drugog s područja Novosadskog muftijstva. Ostalo je upražnjeno mjesto za područje Beogradskog muftijstva koje se nudilo Jusufspahićima za koje se vjerovalo da će se prije ili kasnije priključiti jednoj jedinstvenoj zajednici. Usvojen je i novi Ustav Islamske zajednice u Srbiji, kao najviši pravni akt kojim se uređuje ustrojstvo ove zajednice, koji zajednicu predviđa kao izrazito decentralizovanu strukturu gdje veliki značaj i odgovornost imaju muftijstva kao glavne regionalne organizacione jedinice. Njime je omogućen nastavak tradicionalnih vjerskih duhovnih odnosa i sa Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini i sa Islamskom zajednicom na Kosovu.
Za predsjednika Mešihata i muftiju Sandžačkog izabran je Muamer ef. Zukorlić na period od godinu dana (do raspisivanja izbora). Sjedište Islamske zajednice, vjersko i administrativno, ostalo je u Novom Pazaru, a prema odredbi Ustava, Islamska zajednica bi trebala imati i svoje drugo sjedište u Beogradu, prije svega za one službe koje će biti zadužene za saradnju sa državnim organima i diplomatskim predstavništvima, te drugim predstavništvima međunarodnih institucija i organizacija koja se nalaze u glavnom gradu tj. Beogradu- istakao je Muftija Zukorlić na press-konferenciji nakon okončanja rada Sabora.
Bilo je očito da je pitanje paralelizma u organizaciji vjerskog života muslimana u Srbiji okončano. Zakon je nalagao da se ta zajednica prizna kao jedini legitimni predstavnik muslimana vjernika u Srbiji. Međutim, pored oca i sina Jusufspahića koji su bili nezadovoljni ovakvim razvojem događaja, pojavio se Zukorlićev stari rival- Ugljanin, koji nije mogao dozvoliti da Zukorlić toliko ojača. Osim toga, srpskim nacionalistima u Beogradu bilo je nezamislivo da država prizna jednu Islamsku zajednicu koja pored vjerskog, artikuliše i nacionalne interese muslimana, prvenstveno Bošnjaka i Albanaca. Nezamislivo im je bilo da bi Priština i Sarajevo mogli imati direktan utjecaj na muslimane u Sandžaku i Peševskoj dolini. S obzirom da bi IZ u Srbiji formalno- pravno i dalje bila dio IZ BiH, to bi vjerovatno značilo da bi po uzoru na ugovor koji je Srpska pravoslavna Crkva u Srbiji potpisala sa državom BiH, Beograd morao potpisati ugovor sa reisul-ulemom u Sarajevu. Bio je to razvoj događaja koji Koštunicini nacionalisti nisu mogli ni zamisliti. Ponovo su proradila stara savezništva. Dok Jusufspahići nisu mogli osigurati značajniju podršku svojoj ideji na terenu, to se nije moglo reći za Ugljanina i njegovu SDA, koji su i u samom Sandžaku bili u stanju organizovati ozbiljnu opoziciju Zukorliću, čak i među imamima. I upravo su to i uradili.

Puč u Islamskoj zajednici
Dok je Muftija Zukorlić bio na službenom putu van zemlje, grupa imama i sabornika lojalnih Sulejmanu Ugljaninu održala je vanrednu sjednicu Sabora, 3. oktobra 2007. na kojoj su sa svih funkcija smijenili Muamera ef. Zukorlića. Prisutni sabornici su za novog reisa izabrali imama iz Tutina Adema ef. Zilkića koji je izrazio svoju lojalnost dotadašnjem reisu Jusfspahiću. 11. oktobra 2007. Hamdija ef. Jusufspahić je u beogradskoj Bajrakli džamiji predao menšuru reisu Zilkiću koji je formalno preuzeo upravljanje Islamskom zajednicom Srbije (umjesto Islamske zajednice u Srbiji kako se nazva zajednica koju predvodi Zukorlić).
Međutim, muftija Zukorlić je vrlo brzo sazvao većinu članova Sabora i proglasio odluke Zilkićevih pristaša nevažećim. Kada se reis Zilkić vratio, nakon primanja menšure u Beogradu u Novi Pazar, na glavnom gradskom trgu dočekale su ga dvije grupe vjernika: oni koji su u njemu vidjeli novog reisa i oni koji su mu zviždali kao izdajici i beogradskom poltronu. Bio je to ujedno i prvi veći sukob dva tabora koje su prenijeli svi mediji. Od tada traje sukob za skoro svaku džamiju, dok su nasilni incidenti postali svakodnevnica u Sandžaku.
S obzirom da se ne nazire bilo kakvo rješenje za ujedinjenje dvije paralelne islamske zajednice, barem dok se preko njih budu prelamali različiti politički interesi, ostaje nam samo još jedan zaleđen sukob kojima Balkan, ovih dana, obiluje.

Djeci Sarajeva سراييفوا - لطفي بشناق

Čitam kako je danas na Dan pobjede nad fašizmom u podne u Velikom parku u Sarajevu uz prisustvo roditelja i predstavnika gradskih i državnih vlasti zvanično otkriven Spomenik ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva 1992-1995. Tim povodom bih da sa vama podijelim ovu pjesmu o opkoljenom Sarajevu na koju sam naletio ovih dana. To je pjesma Lotfi Bouchnaka, Tunižanina bošnjačkog porijekla koja je devedesetih godina bila simbol solidarnosti arapskog svijeta sa patnjama građana Sarajeva, a u kojoj se pjesnik pita: „koliko puta moramo umrijeti da bi spasili život?“.

povodom 1. maja- Osveta Marksa

Osveta Marksa

Welcome to SSAD- Socijalističke Sjedinjene Američke Države

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)

Bauk socijalizma ovih dana kruži Amerikom. Mjere koje je počela poduzimati Bushova, a nastavila Obamina administracija s ciljem sprječavanja potpunog kolapsa globalnog tržišta finansija i radi ekonomskog oporavka mnoge u Americi podsjećaju na tamo tako tradicionalno omraženi socijalizam. Američki konzervativci koji su još od Reaganove ere, likovali kako je njihova vizija tržišta sa što manje regulativa i sa što manje uplitanja države čarobno rješenje koje donosi konstantan ekonomski rast, sada su suočeni ne samo sa kolapsom američke ekonomije koji je za sobom povukao čitav svijet, nego i sa udarom na temelje njihove ideologije. Do ovih su dana sve republikanske vlade zagovarale i provodile politiku što manjeg miješanja države u tržište i finansijske institucije, trudile su se da osiguraju što manje zakonskih regulativa kako bi firme i biznisi što jednostavnije poslovali, bili su za niska socijalna izdvajanja, niske poreze i prepuštanje pojedinca samom sebi. Drugim riječima, za njih je uspješna vlada bila slaba vlada. Što manje države, to više ekonomskog rasta. Danas i najvatreniji zagovornici ovog modela nisu sigurni da je to baš najbolje rješenje. Međutim, ono što im se nudi kao jedini izlaz iz nereda kojeg su sami stvorili jeste po svim kriterijima ako ne klasični socijalizam, a ono oponašanje njegovih metoda.
Iako su republikanci Baracka Obamu, tokom predizborne kampanje zbog njegovih predizbornih obećanja nazivali „radikalnim socijalistom“, ostat će paradoksalna činjenica da je proces uvođenja onog što neki već sada nazivaju „američkim modelom socijalizma“ pokrenula republikanska administracija. Historija će zabilježiti kako su republikanci i njihova perjanica George Bush pred Kongresom gurali i progurali 700 milijardi dolara vrijedan paket sanacije finansijskog sektora kojim su sredstvima budžetskih korisnika (tj. države) počeli kupovati dioničke udjele u devet najvećih američkih banaka kako bi u njih ubrizgali svjež kapital i tako pomogli zdravim bankama da nastave kreditirati poduzeća i potrošače. Svima je već tada bilo jasno da su vrata nacionalizacije u Americi širom otvorena. Zato mjere koje je nastavio poduzimati Barack Obama nisu ništa drugo nego nastavak očekivanog procesa. Zato ne vidimo da Obamu danas nešto naročito žestoko kritikuju neki iz republikanskih krugova od kojih bi se to očekivalo. Nije da nema takvih. Ima fanatika poput radio- voditelja Rush Limbaugha koji redovno Obamu osuđuje za uvođenje socijalizma i francuskog modela države. Ali većina onih zdesna koji bi rado na Obamu osuli drvlje i kamenje, ako imalo drže do sebe, ne mogu kritikovati poteze koje su i sami poduzimali i za koje ne mogu ponuditi alternativu.
Ni Obama ne ide republikancima prstom u oko. On je na vrijeme naglasio kako za njega više ne postoji drevna dilema o „velikoj i maloj državi“, za njega, kaže on, postoji samo „pametna država“. Drugim riječima, nije bitno koliko će se država uplitati u ekonomiju ili ne, nego na koji način. Za mnoge je ovo samo još jedna igra riječima, promjena termina (rebranding je postao zaštitni znak Obamine administracije) i bježanje od stvarnih problema čime se Obama služi od početka svoje kampanje.
Njegovi ljudi su na vrijeme reagovali i objasnili kako je nesuvislo o današnjim izazovima govoriti jezikom prošlog stoljeća. Drugim riječima, teško da će više biti čisto kapitalističkih država, onako kako su kapitalizam zamišljali ekstremni američki konzervativci, kao što već dugo nema čisto socijalističkih zemalja (vidi pod Kina i Rusija).
I dok se okorjeli konzervativci tješe kako će se Amerika vrlo brzo nakon što kriza prođe ponovo vratiti “free market style“ kapitalizmu, većina analitičara je mišljenja kako stvari više nikada neće biti iste i da će država u godinama koje dolaze i u Americi kao i u većini zemalja svijeta igrati značajniju ulogu u regulaciji tržišta i ekonomije.
Međutim, ono što je interesantno jeste kako je posljednja kriza slobodnog kapitalizma i priča o „socijalizmu u Americi“ ponovo u prvi plan vratila mišljenje jednog čovjeka za kojeg su mnogi mislili kako je „otišao na smetljište historije zajedno sa totalitarnom ideologijom komunizma nastalom na njegovom učenju“. Riječ je, naravno, o Karlu Marksu, čije djelo Kapital se ovih dana sve češće viđa na policama američkih, ali i svjetskih, knjižara.

Osveta Marksa
Jedan od rijetkih autora koji je i ranije predviđao da bi Marks mogao ponovo postati relevantan je John Cassidy engleski novinar irskog porijekla koji je pisao za poslovnu rubriku prestižnog The New Yorkera. Ovaj bivši urednik londonskog The Sunday Timesa je još 1997. godine u The New Yorkeru napisao kako bi koautor Komunističkog manifesta (Communist Manifesto) iz 1848. mogao postati „slijedeći bitni intelektualac za one čiji je posao izučavanje tržišta“.
U svom eseju on se prisjeća razgovora kojeg je tih dana imao sa svojim prijateljem sa fakulteta koji mu je tada rekao „što sam duže na Wall Streetu, sve sam sigurniji da je Marks bio u pravu”. U prvi mah, veli on, nije mogao vjerovati da to čuje od svog školskog prijatelja s kojim je ranih osamdesetih zajedno studirao ekonomiju na Oxfordu, gdje je većina njihovih profesora naučavala kako je Marksova ekonomska teorija „čisti hokus-pokus“ i da je komunizam „uvreda za zdrav intelekt“, te da takve teorije mogu služiti samo za političko manipulisanje masama. Međutim, nakon toga, autor pokušava shvatiti o čemu je njegov školski kolega govorio i dolazi do zaključka da je Marksova zaostavština zatamnjena promašajima komunizma, koji nije bio njegovo primarno interesovanje. Zapravo, tvrdi on, Marks nije imao nešto puno da kaže o tome kako bi socijalističko društvo trebalo da funkcioniše. A ono što je on napisao o odumiranju države i sl. nije baš bilo od neke koristi. To su na gorak način shvatili Lenjin i njegovi drugovi nakon što su preuzeli vlast... Međutim, osim što je govorio o stvarima koje će postati temelj komunizma, Marks je ispisao briljantna poglavlja o globalizaciji, nejednakosti, političkoj korumpiranosti, monopolizmu, tehnološkom progresu, propasti visoke kulture, sve teme koje su danas više nego relevantne.
Tako npr. autor izdvaja njegove stavove o globalizaciji. Danas je globalizacija tema o kojoj govore svi i svako, ali Marks je predvidio mnoge njene implikacije još prije stotinu pedeset godina. On je nagovijestio globalizaciju kada ona nije svima bila očita.
Još tada je uočio kako kapitalizam teži monopolu zbog čega moraju postojati strože regulative, te jednostavne opservacije danas zadiru u samu srž globalne ekonomske krize.
Da ne bude zabune, Cassidy i dalje ostaje skeptičan prema nekim Marksovim stavovima, ali godinama prije nego što je globalni kapitalizam zapao u krizu, on je upozorio da u Marksovoj kritici kapitalizma ima zanimljivih i korisnih zapažanja koja se ne smiju zaobilaziti samo iz pukih ideoloških predrasuda prema svemu što ima veze sa komunizmom.
U godinama koje su uslijedile interesovanje za Marksom i njegovim stavovima je raslo, ne samo u redovima nove generacije mladih ljevičara, nego i u ozbiljnim akademskim i ekonomskim krugovima u zapadnim domovinama kapitalizma.
U aprilskom broju časopisa The Atlantic, Christopher Hitchens u opširnom eseju „Osveta Karla Marksa“ podsjeća na gore spomenuti tekst John Cassidya, ali na čitav niz knjiga, studija i tekstova koji su prepravili akademske krugov,e a u kojima je glavna tema ponovno iščitavanje Marksove kritike kapitalizma. Tako on spominje Jamesa Ledbettera, poznatog poslovnog novinara, koji je prikupio, u izdanju „Penguin Books”-a, najbolje novinarske radove Karla Marksa koje je ovaj svojevremeno objavljivao u Horace Greeleyevom New Yourk Tribuneu. Tu je i britanski autor Francis Wheen koji je, 1999. napisao Marksovu biografiju, a nedavno (2007.) je objavio i djelo Kapital za koje Hitchens kaže da je „anatomija Kapitala“. U njemu analizirajući „Kapital“, Wheen, još jednom zaključuje da bi njegov autor mogao postati „najutjecajniji mislilac dvadeset prvog vijeka“.
Nema sumnje da će se dok ima kapitalizma i problema s njim analizirati i sve analize koje kapitalizam imaju kao glavnu temu. Međutim, ono čega se mnogi plaše jeste historijsko iskustvo koje nas uči da sve veće ekonomske i društvene krize skoro po pravilu izrode ekstremne ideologije sa utopijskim rješenjima koje onda više pokvare nego što poprave. Marks nikada nije bio sporan. Problem su bili mladi skojevci koji su njegove stavove smatrali konačnim istinama i koji su, ako treba i silom, bili spremni društvo voditi u neki bolji svijet i jednom za sva vremena postići utopiju raja na zemlji.

Recikliranje Marksa
Među brojnim novim promišljanjima Karla Marksa na zapadu je i knjiga iz 2002. Meghnada Desaia „Osveta Marksa“. Prema mišljenju Willa Huttona, iznesenom u osvrtu na knjigu objavljenom u The Independentu ovo štivo je na sebe skrenulo značajnu pažnju akademskih i medijskih krugova prvenstveno zbog provokativnih stavova iznesenih u njemu, te zbog akcentiranja paradoksa Marksovog učenja i toga kako se historija poigrala s njim. Samo jedna od brojnih opservacija koje, u svojoj knjizi, pravi ovaj britanski ekonomist i laburist je ona o navodnom Marksovom učenju o tome kako socijalizam može doći samo nakon što kapitalizam i globalizacija iscrpe sve svoje mogućnosti. On dalje tvrdi kako je Marks ustvari bio „historijom opsjednuti prokapitalistički intelektualac“ koji je zagovarao komunističko uređenje svijeta samo kao neostvarivu utopiju, dok je kapitalizam smatrao zlom realnošću sa kojom se treba naučiti nositi. Na osnovu ovoga on tvrdi kako je najveći udarac socijalizmu zadala ruska revolucija koja je, prema njegovim riječima, došla prerano. Ona se desila prije nego što je ruski kapitalizam mogao završiti svoj proces modernizacije na kojem bi kasnije mogao biti izgrađen socijalizam. Ustvari, on tvrdi kako su prema Marksovoj teoriji veći izgledi za uspjeh socijalizma danas u sadašnjim kapitalističkim društvima u kojima je kapitalizam dao sve od sebe i stvorio materijalnu osnovu na kojoj se može početi graditi socijalizam, nego u nerazvijenoj i siromašnoj Rusiji iz 1917.