Osveta MarksaWelcome to SSAD- Socijalističke Sjedinjene Američke Države
Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)
Bauk socijalizma ovih dana kruži Amerikom. Mjere koje je počela poduzimati Bushova, a nastavila Obamina administracija s ciljem sprječavanja potpunog kolapsa globalnog tržišta finansija i radi ekonomskog oporavka mnoge u Americi podsjećaju na tamo tako tradicionalno omraženi socijalizam. Američki konzervativci koji su još od Reaganove ere, likovali kako je njihova vizija tržišta sa što manje regulativa i sa što manje uplitanja države čarobno rješenje koje donosi konstantan ekonomski rast, sada su suočeni ne samo sa kolapsom američke ekonomije koji je za sobom povukao čitav svijet, nego i sa udarom na temelje njihove ideologije. Do ovih su dana sve republikanske vlade zagovarale i provodile politiku što manjeg miješanja države u tržište i finansijske institucije, trudile su se da osiguraju što manje zakonskih regulativa kako bi firme i biznisi što jednostavnije poslovali, bili su za niska socijalna izdvajanja, niske poreze i prepuštanje pojedinca samom sebi. Drugim riječima, za njih je uspješna vlada bila slaba vlada. Što manje države, to više ekonomskog rasta. Danas i najvatreniji zagovornici ovog modela nisu sigurni da je to baš najbolje rješenje. Međutim, ono što im se nudi kao jedini izlaz iz nereda kojeg su sami stvorili jeste po svim kriterijima ako ne klasični socijalizam, a ono oponašanje njegovih metoda.
Iako su republikanci Baracka Obamu, tokom predizborne kampanje zbog njegovih predizbornih obećanja nazivali „radikalnim socijalistom“, ostat će paradoksalna činjenica da je proces uvođenja onog što neki već sada nazivaju „američkim modelom socijalizma“ pokrenula republikanska administracija. Historija će zabilježiti kako su republikanci i njihova perjanica George Bush pred Kongresom gurali i progurali 700 milijardi dolara vrijedan paket sanacije finansijskog sektora kojim su sredstvima budžetskih korisnika (tj. države) počeli kupovati dioničke udjele u devet najvećih američkih banaka kako bi u njih ubrizgali svjež kapital i tako pomogli zdravim bankama da nastave kreditirati poduzeća i potrošače. Svima je već tada bilo jasno da su vrata nacionalizacije u Americi širom otvorena. Zato mjere koje je nastavio poduzimati Barack Obama nisu ništa drugo nego nastavak očekivanog procesa. Zato ne vidimo da Obamu danas nešto naročito žestoko kritikuju neki iz republikanskih krugova od kojih bi se to očekivalo. Nije da nema takvih. Ima fanatika poput radio- voditelja Rush Limbaugha koji redovno Obamu osuđuje za uvođenje socijalizma i francuskog modela države. Ali većina onih zdesna koji bi rado na Obamu osuli drvlje i kamenje, ako imalo drže do sebe, ne mogu kritikovati poteze koje su i sami poduzimali i za koje ne mogu ponuditi alternativu.
Ni Obama ne ide republikancima prstom u oko. On je na vrijeme naglasio kako za njega više ne postoji drevna dilema o „velikoj i maloj državi“, za njega, kaže on, postoji samo „pametna država“. Drugim riječima, nije bitno koliko će se država uplitati u ekonomiju ili ne, nego na koji način. Za mnoge je ovo samo još jedna igra riječima, promjena termina (rebranding je postao zaštitni znak Obamine administracije) i bježanje od stvarnih problema čime se Obama služi od početka svoje kampanje.
Njegovi ljudi su na vrijeme reagovali i objasnili kako je nesuvislo o današnjim izazovima govoriti jezikom prošlog stoljeća. Drugim riječima, teško da će više biti čisto kapitalističkih država, onako kako su kapitalizam zamišljali ekstremni američki konzervativci, kao što već dugo nema čisto socijalističkih zemalja (vidi pod Kina i Rusija).
I dok se okorjeli konzervativci tješe kako će se Amerika vrlo brzo nakon što kriza prođe ponovo vratiti “free market style“ kapitalizmu, većina analitičara je mišljenja kako stvari više nikada neće biti iste i da će država u godinama koje dolaze i u Americi kao i u većini zemalja svijeta igrati značajniju ulogu u regulaciji tržišta i ekonomije.
Međutim, ono što je interesantno jeste kako je posljednja kriza slobodnog kapitalizma i priča o „socijalizmu u Americi“ ponovo u prvi plan vratila mišljenje jednog čovjeka za kojeg su mnogi mislili kako je „otišao na smetljište historije zajedno sa totalitarnom ideologijom komunizma nastalom na njegovom učenju“. Riječ je, naravno, o Karlu Marksu, čije djelo Kapital se ovih dana sve češće viđa na policama američkih, ali i svjetskih, knjižara.
Osveta Marksa
Jedan od rijetkih autora koji je i ranije predviđao da bi Marks mogao ponovo postati relevantan je John Cassidy engleski novinar irskog porijekla koji je pisao za poslovnu rubriku prestižnog The New Yorkera. Ovaj bivši urednik londonskog The Sunday Timesa je još 1997. godine u The New Yorkeru napisao kako bi koautor Komunističkog manifesta (Communist Manifesto) iz 1848. mogao postati „slijedeći bitni intelektualac za one čiji je posao izučavanje tržišta“.
U svom eseju on se prisjeća razgovora kojeg je tih dana imao sa svojim prijateljem sa fakulteta koji mu je tada rekao „što sam duže na Wall Streetu, sve sam sigurniji da je Marks bio u pravu”. U prvi mah, veli on, nije mogao vjerovati da to čuje od svog školskog prijatelja s kojim je ranih osamdesetih zajedno studirao ekonomiju na Oxfordu, gdje je većina njihovih profesora naučavala kako je Marksova ekonomska teorija „čisti hokus-pokus“ i da je komunizam „uvreda za zdrav intelekt“, te da takve teorije mogu služiti samo za političko manipulisanje masama. Međutim, nakon toga, autor pokušava shvatiti o čemu je njegov školski kolega govorio i dolazi do zaključka da je Marksova zaostavština zatamnjena promašajima komunizma, koji nije bio njegovo primarno interesovanje. Zapravo, tvrdi on, Marks nije imao nešto puno da kaže o tome kako bi socijalističko društvo trebalo da funkcioniše. A ono što je on napisao o odumiranju države i sl. nije baš bilo od neke koristi. To su na gorak način shvatili Lenjin i njegovi drugovi nakon što su preuzeli vlast... Međutim, osim što je govorio o stvarima koje će postati temelj komunizma, Marks je ispisao briljantna poglavlja o globalizaciji, nejednakosti, političkoj korumpiranosti, monopolizmu, tehnološkom progresu, propasti visoke kulture, sve teme koje su danas više nego relevantne.
Tako npr. autor izdvaja njegove stavove o globalizaciji. Danas je globalizacija tema o kojoj govore svi i svako, ali Marks je predvidio mnoge njene implikacije još prije stotinu pedeset godina. On je nagovijestio globalizaciju kada ona nije svima bila očita.
Još tada je uočio kako kapitalizam teži monopolu zbog čega moraju postojati strože regulative, te jednostavne opservacije danas zadiru u samu srž globalne ekonomske krize.
Da ne bude zabune, Cassidy i dalje ostaje skeptičan prema nekim Marksovim stavovima, ali godinama prije nego što je globalni kapitalizam zapao u krizu, on je upozorio da u Marksovoj kritici kapitalizma ima zanimljivih i korisnih zapažanja koja se ne smiju zaobilaziti samo iz pukih ideoloških predrasuda prema svemu što ima veze sa komunizmom.
U godinama koje su uslijedile interesovanje za Marksom i njegovim stavovima je raslo, ne samo u redovima nove generacije mladih ljevičara, nego i u ozbiljnim akademskim i ekonomskim krugovima u zapadnim domovinama kapitalizma.
U aprilskom broju časopisa The Atlantic, Christopher Hitchens u opširnom eseju „Osveta Karla Marksa“ podsjeća na gore spomenuti tekst John Cassidya, ali na čitav niz knjiga, studija i tekstova koji su prepravili akademske krugov,e a u kojima je glavna tema ponovno iščitavanje Marksove kritike kapitalizma. Tako on spominje Jamesa Ledbettera, poznatog poslovnog novinara, koji je prikupio, u izdanju „Penguin Books”-a, najbolje novinarske radove Karla Marksa koje je ovaj svojevremeno objavljivao u Horace Greeleyevom New Yourk Tribuneu. Tu je i britanski autor Francis Wheen koji je, 1999. napisao Marksovu biografiju, a nedavno (2007.) je objavio i djelo Kapital za koje Hitchens kaže da je „anatomija Kapitala“. U njemu analizirajući „Kapital“, Wheen, još jednom zaključuje da bi njegov autor mogao postati „najutjecajniji mislilac dvadeset prvog vijeka“.
Nema sumnje da će se dok ima kapitalizma i problema s njim analizirati i sve analize koje kapitalizam imaju kao glavnu temu. Međutim, ono čega se mnogi plaše jeste historijsko iskustvo koje nas uči da sve veće ekonomske i društvene krize skoro po pravilu izrode ekstremne ideologije sa utopijskim rješenjima koje onda više pokvare nego što poprave. Marks nikada nije bio sporan. Problem su bili mladi skojevci koji su njegove stavove smatrali konačnim istinama i koji su, ako treba i silom, bili spremni društvo voditi u neki bolji svijet i jednom za sva vremena postići utopiju raja na zemlji.
Recikliranje Marksa
Među brojnim novim promišljanjima Karla Marksa na zapadu je i knjiga iz 2002. Meghnada Desaia „Osveta Marksa“. Prema mišljenju Willa Huttona, iznesenom u osvrtu na knjigu objavljenom u The Independentu ovo štivo je na sebe skrenulo značajnu pažnju akademskih i medijskih krugova prvenstveno zbog provokativnih stavova iznesenih u njemu, te zbog akcentiranja paradoksa Marksovog učenja i toga kako se historija poigrala s njim. Samo jedna od brojnih opservacija koje, u svojoj knjizi, pravi ovaj britanski ekonomist i laburist je ona o navodnom Marksovom učenju o tome kako socijalizam može doći samo nakon što kapitalizam i globalizacija iscrpe sve svoje mogućnosti. On dalje tvrdi kako je Marks ustvari bio „historijom opsjednuti prokapitalistički intelektualac“ koji je zagovarao komunističko uređenje svijeta samo kao neostvarivu utopiju, dok je kapitalizam smatrao zlom realnošću sa kojom se treba naučiti nositi. Na osnovu ovoga on tvrdi kako je najveći udarac socijalizmu zadala ruska revolucija koja je, prema njegovim riječima, došla prerano. Ona se desila prije nego što je ruski kapitalizam mogao završiti svoj proces modernizacije na kojem bi kasnije mogao biti izgrađen socijalizam. Ustvari, on tvrdi kako su prema Marksovoj teoriji veći izgledi za uspjeh socijalizma danas u sadašnjim kapitalističkim društvima u kojima je kapitalizam dao sve od sebe i stvorio materijalnu osnovu na kojoj se može početi graditi socijalizam, nego u nerazvijenoj i siromašnoj Rusiji iz 1917.
Bauk socijalizma ovih dana kruži Amerikom. Mjere koje je počela poduzimati Bushova, a nastavila Obamina administracija s ciljem sprječavanja potpunog kolapsa globalnog tržišta finansija i radi ekonomskog oporavka mnoge u Americi podsjećaju na tamo tako tradicionalno omraženi socijalizam. Američki konzervativci koji su još od Reaganove ere, likovali kako je njihova vizija tržišta sa što manje regulativa i sa što manje uplitanja države čarobno rješenje koje donosi konstantan ekonomski rast, sada su suočeni ne samo sa kolapsom američke ekonomije koji je za sobom povukao čitav svijet, nego i sa udarom na temelje njihove ideologije. Do ovih su dana sve republikanske vlade zagovarale i provodile politiku što manjeg miješanja države u tržište i finansijske institucije, trudile su se da osiguraju što manje zakonskih regulativa kako bi firme i biznisi što jednostavnije poslovali, bili su za niska socijalna izdvajanja, niske poreze i prepuštanje pojedinca samom sebi. Drugim riječima, za njih je uspješna vlada bila slaba vlada. Što manje države, to više ekonomskog rasta. Danas i najvatreniji zagovornici ovog modela nisu sigurni da je to baš najbolje rješenje. Međutim, ono što im se nudi kao jedini izlaz iz nereda kojeg su sami stvorili jeste po svim kriterijima ako ne klasični socijalizam, a ono oponašanje njegovih metoda.
Iako su republikanci Baracka Obamu, tokom predizborne kampanje zbog njegovih predizbornih obećanja nazivali „radikalnim socijalistom“, ostat će paradoksalna činjenica da je proces uvođenja onog što neki već sada nazivaju „američkim modelom socijalizma“ pokrenula republikanska administracija. Historija će zabilježiti kako su republikanci i njihova perjanica George Bush pred Kongresom gurali i progurali 700 milijardi dolara vrijedan paket sanacije finansijskog sektora kojim su sredstvima budžetskih korisnika (tj. države) počeli kupovati dioničke udjele u devet najvećih američkih banaka kako bi u njih ubrizgali svjež kapital i tako pomogli zdravim bankama da nastave kreditirati poduzeća i potrošače. Svima je već tada bilo jasno da su vrata nacionalizacije u Americi širom otvorena. Zato mjere koje je nastavio poduzimati Barack Obama nisu ništa drugo nego nastavak očekivanog procesa. Zato ne vidimo da Obamu danas nešto naročito žestoko kritikuju neki iz republikanskih krugova od kojih bi se to očekivalo. Nije da nema takvih. Ima fanatika poput radio- voditelja Rush Limbaugha koji redovno Obamu osuđuje za uvođenje socijalizma i francuskog modela države. Ali većina onih zdesna koji bi rado na Obamu osuli drvlje i kamenje, ako imalo drže do sebe, ne mogu kritikovati poteze koje su i sami poduzimali i za koje ne mogu ponuditi alternativu.
Ni Obama ne ide republikancima prstom u oko. On je na vrijeme naglasio kako za njega više ne postoji drevna dilema o „velikoj i maloj državi“, za njega, kaže on, postoji samo „pametna država“. Drugim riječima, nije bitno koliko će se država uplitati u ekonomiju ili ne, nego na koji način. Za mnoge je ovo samo još jedna igra riječima, promjena termina (rebranding je postao zaštitni znak Obamine administracije) i bježanje od stvarnih problema čime se Obama služi od početka svoje kampanje.
Njegovi ljudi su na vrijeme reagovali i objasnili kako je nesuvislo o današnjim izazovima govoriti jezikom prošlog stoljeća. Drugim riječima, teško da će više biti čisto kapitalističkih država, onako kako su kapitalizam zamišljali ekstremni američki konzervativci, kao što već dugo nema čisto socijalističkih zemalja (vidi pod Kina i Rusija).
I dok se okorjeli konzervativci tješe kako će se Amerika vrlo brzo nakon što kriza prođe ponovo vratiti “free market style“ kapitalizmu, većina analitičara je mišljenja kako stvari više nikada neće biti iste i da će država u godinama koje dolaze i u Americi kao i u većini zemalja svijeta igrati značajniju ulogu u regulaciji tržišta i ekonomije.
Međutim, ono što je interesantno jeste kako je posljednja kriza slobodnog kapitalizma i priča o „socijalizmu u Americi“ ponovo u prvi plan vratila mišljenje jednog čovjeka za kojeg su mnogi mislili kako je „otišao na smetljište historije zajedno sa totalitarnom ideologijom komunizma nastalom na njegovom učenju“. Riječ je, naravno, o Karlu Marksu, čije djelo Kapital se ovih dana sve češće viđa na policama američkih, ali i svjetskih, knjižara.
Osveta Marksa
Jedan od rijetkih autora koji je i ranije predviđao da bi Marks mogao ponovo postati relevantan je John Cassidy engleski novinar irskog porijekla koji je pisao za poslovnu rubriku prestižnog The New Yorkera. Ovaj bivši urednik londonskog The Sunday Timesa je još 1997. godine u The New Yorkeru napisao kako bi koautor Komunističkog manifesta (Communist Manifesto) iz 1848. mogao postati „slijedeći bitni intelektualac za one čiji je posao izučavanje tržišta“.
U svom eseju on se prisjeća razgovora kojeg je tih dana imao sa svojim prijateljem sa fakulteta koji mu je tada rekao „što sam duže na Wall Streetu, sve sam sigurniji da je Marks bio u pravu”. U prvi mah, veli on, nije mogao vjerovati da to čuje od svog školskog prijatelja s kojim je ranih osamdesetih zajedno studirao ekonomiju na Oxfordu, gdje je većina njihovih profesora naučavala kako je Marksova ekonomska teorija „čisti hokus-pokus“ i da je komunizam „uvreda za zdrav intelekt“, te da takve teorije mogu služiti samo za političko manipulisanje masama. Međutim, nakon toga, autor pokušava shvatiti o čemu je njegov školski kolega govorio i dolazi do zaključka da je Marksova zaostavština zatamnjena promašajima komunizma, koji nije bio njegovo primarno interesovanje. Zapravo, tvrdi on, Marks nije imao nešto puno da kaže o tome kako bi socijalističko društvo trebalo da funkcioniše. A ono što je on napisao o odumiranju države i sl. nije baš bilo od neke koristi. To su na gorak način shvatili Lenjin i njegovi drugovi nakon što su preuzeli vlast... Međutim, osim što je govorio o stvarima koje će postati temelj komunizma, Marks je ispisao briljantna poglavlja o globalizaciji, nejednakosti, političkoj korumpiranosti, monopolizmu, tehnološkom progresu, propasti visoke kulture, sve teme koje su danas više nego relevantne.
Tako npr. autor izdvaja njegove stavove o globalizaciji. Danas je globalizacija tema o kojoj govore svi i svako, ali Marks je predvidio mnoge njene implikacije još prije stotinu pedeset godina. On je nagovijestio globalizaciju kada ona nije svima bila očita.
Još tada je uočio kako kapitalizam teži monopolu zbog čega moraju postojati strože regulative, te jednostavne opservacije danas zadiru u samu srž globalne ekonomske krize.
Da ne bude zabune, Cassidy i dalje ostaje skeptičan prema nekim Marksovim stavovima, ali godinama prije nego što je globalni kapitalizam zapao u krizu, on je upozorio da u Marksovoj kritici kapitalizma ima zanimljivih i korisnih zapažanja koja se ne smiju zaobilaziti samo iz pukih ideoloških predrasuda prema svemu što ima veze sa komunizmom.
U godinama koje su uslijedile interesovanje za Marksom i njegovim stavovima je raslo, ne samo u redovima nove generacije mladih ljevičara, nego i u ozbiljnim akademskim i ekonomskim krugovima u zapadnim domovinama kapitalizma.
U aprilskom broju časopisa The Atlantic, Christopher Hitchens u opširnom eseju „Osveta Karla Marksa“ podsjeća na gore spomenuti tekst John Cassidya, ali na čitav niz knjiga, studija i tekstova koji su prepravili akademske krugov,e a u kojima je glavna tema ponovno iščitavanje Marksove kritike kapitalizma. Tako on spominje Jamesa Ledbettera, poznatog poslovnog novinara, koji je prikupio, u izdanju „Penguin Books”-a, najbolje novinarske radove Karla Marksa koje je ovaj svojevremeno objavljivao u Horace Greeleyevom New Yourk Tribuneu. Tu je i britanski autor Francis Wheen koji je, 1999. napisao Marksovu biografiju, a nedavno (2007.) je objavio i djelo Kapital za koje Hitchens kaže da je „anatomija Kapitala“. U njemu analizirajući „Kapital“, Wheen, još jednom zaključuje da bi njegov autor mogao postati „najutjecajniji mislilac dvadeset prvog vijeka“.
Nema sumnje da će se dok ima kapitalizma i problema s njim analizirati i sve analize koje kapitalizam imaju kao glavnu temu. Međutim, ono čega se mnogi plaše jeste historijsko iskustvo koje nas uči da sve veće ekonomske i društvene krize skoro po pravilu izrode ekstremne ideologije sa utopijskim rješenjima koje onda više pokvare nego što poprave. Marks nikada nije bio sporan. Problem su bili mladi skojevci koji su njegove stavove smatrali konačnim istinama i koji su, ako treba i silom, bili spremni društvo voditi u neki bolji svijet i jednom za sva vremena postići utopiju raja na zemlji.
Recikliranje MarksaMeđu brojnim novim promišljanjima Karla Marksa na zapadu je i knjiga iz 2002. Meghnada Desaia „Osveta Marksa“. Prema mišljenju Willa Huttona, iznesenom u osvrtu na knjigu objavljenom u The Independentu ovo štivo je na sebe skrenulo značajnu pažnju akademskih i medijskih krugova prvenstveno zbog provokativnih stavova iznesenih u njemu, te zbog akcentiranja paradoksa Marksovog učenja i toga kako se historija poigrala s njim. Samo jedna od brojnih opservacija koje, u svojoj knjizi, pravi ovaj britanski ekonomist i laburist je ona o navodnom Marksovom učenju o tome kako socijalizam može doći samo nakon što kapitalizam i globalizacija iscrpe sve svoje mogućnosti. On dalje tvrdi kako je Marks ustvari bio „historijom opsjednuti prokapitalistički intelektualac“ koji je zagovarao komunističko uređenje svijeta samo kao neostvarivu utopiju, dok je kapitalizam smatrao zlom realnošću sa kojom se treba naučiti nositi. Na osnovu ovoga on tvrdi kako je najveći udarac socijalizmu zadala ruska revolucija koja je, prema njegovim riječima, došla prerano. Ona se desila prije nego što je ruski kapitalizam mogao završiti svoj proces modernizacije na kojem bi kasnije mogao biti izgrađen socijalizam. Ustvari, on tvrdi kako su prema Marksovoj teoriji veći izgledi za uspjeh socijalizma danas u sadašnjim kapitalističkim društvima u kojima je kapitalizam dao sve od sebe i stvorio materijalnu osnovu na kojoj se može početi graditi socijalizam, nego u nerazvijenoj i siromašnoj Rusiji iz 1917.
