Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start)Obamina diplomatska ofanziva u arapskom i muslimanskom svijetu se nastavlja. Nakon osam godina narušenih odnosa između Sjedinjenih Američkih Država i onog što se naziva muslimanskim svijetom, Barack Hussein Obama je, rukovodeći se novom strategijom u odnosu sa tim dijelom svijeta, poduzeo čitav niz diplomatskih poteza kojima želi okrenuti novu stranicu međusobne saradnje.
Samo osam dana nakon inauguracije, Obama je dao svoj prvi zvanični televizijski intervju arapskoj satelitskoj TV mreži Al-Arabiya. Već tada je poručio da je njegov glavni cilj u odnosima sa muslimanskim svijetom „uvjeriti ih da Amerikanci nisu njihovi neprijatelji.”
Dva i po mjeseca kasnije, američki predsjednik je otputovao u prvu međunarodnu posjetu preko Atlantika i to nigdje drugo nego u Tursku, gdje je u parlamentu u Ankari poručio: „Amerika nije i nikada neće biti u ratu s islamom“.
Ako i nije popravio imidž Amerike u muslimanskom svijetu, svoj sigurno jeste. Tako su nedavna američka ispitivanja javnog mnijenja u arapskim zemljama pokazala da oko 77 posto građana i dalje ima negativno mišljenje o SAD-u dok, u isto vrijeme, 45 posto njih ima pozitivno mišljenje o američkom predsjedniku Obami. Ovim je Obama pokazao da u ovoj fazi svoga predsjednikovanja uistinu uživa imidž lidera koji može da inspiriše i otvori nove perspektive u rješavanju starih konflikata. Da li će isto tako biti uspješan i u kovanju novih politika, naravno, ostaje da se vidi.Na kairskom univerzitetu Obama je, prema mišljenju većine, održao još jedan historijski govor kojih mladom i karizmatičnom Obami ne nedostaje u njegovoj biografiji. Njegov dugo najavljivani govor u kome će se „obratiti muslimanima iz jedne od njihovih prijestolnica“ je samo nastavak kampanje koju je izradilo nekoliko nevladinih organizacija u SAD-u poznate pod nazivom „Promjena kursa: nova uputstva za američke odnose sa muslimanskim svijetom" (Changing Course: A New Direction for U.S. Relations with the Muslim World) i Obama nije rekao ništa novo u odnosu na ranije govore. Bio je to bez sumnje nadahnut, smion i odmjeren govor, ali, kao i obično, nije bilo najava konkretnih političkih poteza.
Sam predsjednik SAD-a je na početku rekao da je svjestan da nijedan govor ne može da otkloni godine nepovjerenja i odjednom promjeni odnose, ali je pokazao da veliki govor može da ulije velike nade i optimizam i to je ono što je potrebo današnjem svijetu.
Jedini konkretan politički potez koji se mogao iskopati u Obaminom govoru tiče se upravo najtežeg pitanja koje desetljećima opterećuje odnose SAD-a i arapsko-muslimanskog svijeta, tj. pitanje neupitne američke podrške Izraelu. Obama je nedvosmisleno podržao ideju o rješenju palestinskog pitanja kroz dvije države, izraelskoj i palestinskoj, koje žive u miru i saradnji. Poznato nam je da je ovakva vizija rješenja neprihvatljiva za trenutnu desničarsku vladu u Tel Avivu koju predvodi Benjamin Netanyahu. Čak štaviše, Obama je otišao korak dalje i ne samo da je pozvao Izrael da prestane sa širenjem jevrejskih naselja na okupiranim teritorijama nego je po prvi put u pitanje doveo njihovu legitimnost. Prema njegovim riječima: „Kako bi palestinski narod krenuo ka ispunjenju težnji, kako bi se ujedinio palestinski narod, Hamas mora prestati s nasiljem, priznati prošle dogovore i priznati pravo Izraela na postojanje. U isto vrijeme Izraelci moraju shvatiti da, isto kao što izraelsko pravo na postojanje ne može biti osporeno, ne može ni palestinsko. Sjedinjene Države ne prihvaćaju legitimnost širenja izraelskih naselja na palestinskim teritorijama. Gradnjom tih naselja krše se prijašnji dogovori i narušavaju napori za postizanjem mira. Vrijeme je da izgradnja naselja prestane.“
Ovakvim stavovima Obama je protiv sebe okrenuo moćni izraelski lobi kod kuće, ili barem onaj dio koji podržava politiku stranke Likuda.
Ali to nije ništa u poređenju sa bijesom konzervativaca i američkih desničara koju je na sebe privukao priznajući pogreške koje je Amerika činila o odnosu sa islamskim svijetom u prošlosti.
Apsolutna većina u „muslimanskom svijetu“ oduševljena je govorom u kojem je Obama citirao ajete iz Kur`ana, podsjetio na „slavnu historiju islama“, i dugi period vjerske tolerancije u Andaluziji, kada su Jevreji, muslimani i kršćani živjeli zajedno i u miru pod islamskom vladavinom, te na neprocjenjiv doprinos muslimanske civilizacije nauci, filozofiji, poeziji, muzici, naglašavajući tako kroz svaki paragraf ideju vodilju svog govora – poštovanje za arapski i muslimanski svijet. Naravno, nikada se svima ne može ugoditi. Neki su odmah predsjedniku zamjerili što nije spomenuo nedavne patnje naroda Gaze, niti loše stanje ljudskih prava u zemlji domaćinu, te što nije osudio apsolutističku vladavinu Hosnija Mubareka.Međutim, najozbiljnije kritike dolaze od onog dijela intelektualaca iz tzv. muslimanskog svijeta koji smatraju da je prihvatanje podjele svijeta na „svijet islama“ i Zapad ustvari nasijedanje na Hungtintonovu podjelu svijeta prema paradigmi sukobljenih civilizacija. Za te kritičare „muslimanski svijet“ jednostavno ne postoji, kao što ne postoji niti jedan jedinstven Zapad. Ne dijele svi ljudi koji žive na Zapadu isti sistem vrijednosti, ista uvjerenja niti identičan svjetonazor.
Tako npr. Endy Bayun, urednik indonežanskog lista The Jakarta Post, smatra kako i sam Obama priznaje da je „upravo islam, i to na mjestima kakav je Al Azhar, nosio baklju znanja vijekovima, praveći put evropskoj renesansi i prosvjetljenju“, što dokazuje da je islam bio kontinuirano dio savremene civilizacije i da se njegov doprinos nalazi u korijenima evropske renesanse i prosvjetiteljstva koje je stvorilo današnji tzv. Zapad. Islam je i dio Zapada koji ga je djelomično oblikovao, a ne nešto njemu strano ili vanjsko.
Geografski gledano muslimanski svijet ne postoji, jer se on ne može ograničiti samo na zemlje Bliskog istoka- tvrdi Bayun. Šta je sa Indonezijom, Indijom pa ako hoćete i sa rastućom populacijom muslimana u Americi i Evropskoj Uniji? Muslimanski svijet se također ne može definisati kroz rasu niti kulturu. Velikom broju ne-Arapa muslimana, kao i ne tako maloj zajednici Arapa nemuslimana, smeta stalno izjednačavanje islama sa arapskom nacijom. Isto tako je nekorektno pretpostavljati kako više od milijardu muslimana širom svijeta pripadaju jednoj te istoj kulturi. Tzv. muslimanski svijet je izrazito kulturološki raznolik, a i u vjerskom smislu među muslimanima postoje izrazite sektaške, teološke i vjersko-pravne razlike.
On, nadalje, smatra kako generalizacija pitanja kao što su sloboda, demokratija, vjerska tolerancija i tzv. gender jednakost o kojima je Obama govorio kao o glavnim izvorima tenzija između muslimanskog svijeta i Amerike na čitav muslimanski svijet može biti jako problematična. „Muslimanski svijet“, danas, čine stasavajuće demokratije kao što je, prema Bayunovom mišljenju, Indonezija i Turska, gdje sloboda i jednakost postaju temeljne vrijednosti, ali ga isto tako čine i brojne vojne diktature i apsolutističke monarhije. Gdje u tzv. muslimanski svijet uvrstiti muslimanske manjine u Indiji, Kini, Evropi i Americi koje su prisvojile brojne univerzalne i lokalne vrijednosti naroda i kultura u kojima žive?
Sagledaju li se stvari ovako, onda je očito da ne postoji jedan „muslimanski svijet“ i zato ne bi trebala postojati niti jedna američka politika prema svim muslimanima nego više njih. Iako niko ne sumnja u dobronamjernost Obaminog govora i iako on predstavlja hvale vrijedan iskorak od huškačke i ratoborne politike neokonzervativaca koji su od islama i muslimana pravili „barbare pred zidinama civilizacije“ kako bi strahom vladali nad svojim narodima i dali vlastitoj civilizaciji motiva da idu dalje, ne tako mali broj muslimana ipak vjeruje kako je bolje sačuvati se svake generalizacije. Oni su mišljenja kako je došlo vrijeme da se izdignemo iznad Huntingtonove vizije svijeta i da odnose među narodima i državama počnemo prihvatati onakvim kakvi oni jesu; kompleksni i nesvodljivi na bilo kakve simplicističke modele crno-bijele vizije svijeta.
Anterfile
O Bosni u Kairu
Mnogi kod nas su naročito važnim smatraju činjenicu da je Obama u svom govoru spomenuo Bosnu i stradanje njenih građana. Za njih je to dokaz da nova američka administracija nije zaboravila na Bosnu i Hercegovinu i na to što se ovdje dešavalo, pa će je valjda nastaviti zanimati šta se to danas dešava u toj balkanskoj zabiti. Međutim, prije će biti da je Obama spomenuo Bosnu zajedno sa Darfurom kako bi poslao jednu sasvim drugačiju poruku muslimanskom svijetu, a to je da američka vanjska politika nije uvijek protiv muslimana jer, eto, i u Bosni i u Darfuru su ginuli nevini muslimani i Amerika je stala u njihovu zaštitu. Ranije se najavljivalo kako će Obama uz BiH i Darfur spomenuti i Kosovo, ali su očito pisci govora osjetili da bi to bilo primitivno nabijanje na nos, a osim toga u velikom broju arapskih i muslimanskih zemalja koje još nisu priznale Kosovo ne vlada baš oduševljenje oko činjenice da je Amerika podržala nezavisnost jednog većinski muslimanskog naroda i da ga je zaštitila od genocida.
