Piše: Muhamed Jusić (START)U redovnom godišnjem izvještaju State Departmenta o stanju terorizma u svijetu navodi se kako je broj terorističkih napada u svijetu prošle godine opao za 18 procenata, ali da je jedino u Pakistanu „zabilježen alarmantan porast nasilja“. U toj zemlji broj napada povezanih sa terorizmom je lani udvostručen u odnosu na 2007. godinu, a četverostruko je veći nego u 2006. U istom izvještaju se navodi kako, prema izvještajima američkog Ministarstva vanjskih poslova, „Al Kaida i dalje ostaje najveća teroristička prijetnja SAD-u i saveznicima, te da pristalice te terorističke mreže koriste udaljena područja Pakistana za svoja utočišta i obuku odakle komuniciraju sa sljedbenicima, planiraju napade, te upućuju borce u Afganistan“.
Autori izvještaja na osnovu posljednjih nekoliko ofanziva koje se pokrenuli pakistanskim talibani (Tahrik-e-Taliban) konstatuju da su „talibani i terorističke grupe koje sarađuju s Al Kaidom povećali koordinaciju, sofisticiranost i učestalost samoubilačkih i drugih bombaških napada i vlada Pakistana nije u stanju da se im se uspješno suprotstavi“.
Nadomak Islamabada
E sada, teško je znati da li je baš ovaj izvještaj pokrenuo odlučnu ofanzivu pakistanske vojske protiv talibana u graničnim pokrajinama sa Afganistanom (i kod nas se ekspeditivna operacija hapšenja tzv. lica afro-azijskog porijekla kojima je oduzeto bh državljanstvo povezuje upravo sa objavljivanjem ovog izvještaja) ili se to desilo zbog drskosti talibana čije su paravojne formacije počele patrolirati gradovima udaljenim samo stotinu kilometara od glavnog grada Islamabada, zatvarajući škole za djevojčice, paleći muzeje i trgovine muzičkih instrumenata.
Kako god, pakistanska vojska je bila prisiljena ući u gerilski rat protiv vlastitih građana kojeg se dugo plašila i kojeg su svi pokušavali izbjeći. Do dana kada je ovaj tekst završen, stotine mrtvih su na obje strane, a prema procjenama humanitarnih organizacija, preko pola miliona civila je već prisiljeno napustiti svoje domove i sigurnost potražiti u drugim dijelovima Pakistana. Broj onih koji bi rado napustili ratom zahvaćena područja je daleko veći, ali ih silina ratnih dejstava sprječava da napuste dolinu Swat gdje se vode najteže borbe.
Pakistanska vojska koja je već godinama iscrpljenja dugim, čas aktivnim čas zamrznutim konfliktom sa Indijom oko sporne pokrajine Kašmir, zna kako opasni mogu biti ratovi protiv gerile koja se infiltrira među civilno stanovništvo i koja uživa njihovu podršku. Razlog više za zabrinutost pakistanskih generala, zbog čega ranije nisu ušli u sličan obračun, je i to što oni vrlo dobro znaju s kim imaju posla i na šta su sve talibani, danas predvođeni Bejtullahom Mesudom, spremni i to iz prostog razloga što su ih organizovali i obučili pripadnici pakistanske vojne obavještajne službe (ISI) kako bi proširili svoj utjecaj na susjedni Afganistan. Danas se oni moraju suočiti sa neprijateljem kojeg su sami stvorili i koji se oteo kontroli.
Da li je bomba na sigurnom?
Pritisak na pakistansku vojsku da se obračuna sa talibanima pod svaku cijenu počeo je dolaziti od zabrinutih vlada svijeta čijim se predstavnicima ledi krv u žilama od same pomisli da bi se talibani mogli dokopati atomske bombe koju Islamabad posjeduje. Strah od talibana sa atomskom bombom se povećao sa sve češćim izjavama „anonimnih izvora“ iz Pentagona i američkog Ministarstva odbrane kako Amerika ne može više garantovati da su joj poznate tačne lokacije na kojima se pakistansko oružje nalazi. Naime, javna je tajna da je američka administracija nakon dešavanja od 11. septembra i nakon što se uvjerila u sve taktičke i vojne mogućnosti talibana i njihovih saveznika sa pakistanskom vojnom i civilnom vlašću postigla dogovor da će u slučaju da u Pakistanu dođe do državnog udara i da talibani pokušaju doći na vlast, američke specijalne jedince staviti atomsku bombu pod svoju kontrolu. Da su Pakistanci Amerikancima odali gdje se nalazi njihov arsenal atomskog oružja potvrdio je ovih dana (10.5.2009.) i sam predsjednik Ali Zardari gostujući kod CNN- ovog voditelja Wolfa Blitzera u emisiji 'The Situation Room', samo što je ustvrdio da je to uradio neko od njegovih prethodnika iz vojnog i političkog rukovodstva Pakistana.
Danas nakon što su se više puta tačnim pokazale optužbe o tome kako pakistanska Vojna obavještajna služba ISI (Inter- Services Intelligence Directorate) ne samo da blisko sarađuje sa nekim islamističkim militantnim organizacijama nego je jako teško raspetljati ko se tu kome infiltrirao, da li obavještajci među islamiste ili islamisti među obavještajce, niko sa sigurnošću ne može garantovati da se, ako ne atomska bomba, a onda nuklearni materijal potreban za izradu tzv. prljave bombe neće naći u rukama talibana ili Al Kaide. Da bi smirio paniku u Americi, ali i drugim zapadnim metropolama, general David Petraeus, komadant američkih snaga u regiji u više je navrata na svim gledanijim američkim televizijama ponavljao kako „Sjedinjene Američke Države imaju povjerenja u sigurnost pakistanskog nuklearnog arsenala“. O konkretnim mjerama na kojima temelji taj svoj optimizam general Petraeus nije govorio.
Šerijat za mir
S obzirom da talibani zvanično tvrde da njihov cilj u Pakistanu nije dolazak na vlast nego uvođenje šerijata u tu većinski muslimansku zemlju, vlada u Islamabadu je, kako bi izbjegla eskalaciju nasilja, bila spremna napraviti kompromis sa tzv. umjerenim talibanima i ponuditi im uvođenje šerijatskih sudova.
Tako je, u februaru ove godine, postignut dogovor sa talibanima poznat pod imenom „šerijat za mir“ prema kojem se u pakistanskoj sjeverozapadnoj graničnoj provinciji Swat uvode šerijatski sudovi. Zbog ove odluke su predsjednika Asif Alija Zardarija žestoko kritikovali kako zapadni saveznici, tako i sekularna elita u Pakistanu. Međutim, nije trebalo proći dugo pa da se dogovor sam od sebe uruši. Predsjednik je insistirao da Vrhovno sudsko vijeće imenuje sudije što je talibanima bilo neprihvatljivo s obzirom da su tvrdili kako ih predsjednik i vlada pokušavaju izigrati i da će šerijatski sudovi suditi prema nečemu što je daleko od njihove verzije šerijata i onog što oni smatraju da je islam.
Osim toga zbog ovog dogovora došlo je do otvorene političke konfrontacije između MQM (Mutahiddah Qaumi Movement) političkog pokreta koji predstavlja Muhadžire, odnosno muslimane koji su se iz onih krajeva koji će postati današnja Indija preselili u Pakistan i ANP partije (Awami National Party) koja vlada tom pokrajinom i koja predstavlja političke interese Paštuna. MQM ima imidž sekularne partije, dok se ANP smatra talibanima bliskom političkom opcijom koja je i bila posrednik u sklapanju primirja između vlade i krovne organizacije različitih islamističkih frakcija koje su se ujedinile oko zahtjeva za uvođenjem šerijata u pakistanu poznate kao TNSM (Tehrik Nifaz-i- Sheriat-i-Muhammadi). Upravo ovaj politički konflikt odaje jedan daleko dublji raskol koji vlada u pakistanskom društvu i koji nije samo ideološke prirode, nego korijene ima u plemenski duboko podijeljenom društvu. Talibani nikada ne bi bili tako bitan vojni i politički faktor da ne uživaju posebnu podršku unutar Paštuna za koje se vjeruje da ih ima oko 40 miliona, a koji žive upravo u spornim područjima Afganistana i Pakistana. Zato će ovi zadnji sukobi u kojima pored talibanskih militanata ginu i brojni Paštuni civili ostaviti duboke rane s obje strane granice koje će, ako se i porazi talibanska islamistička ideologija, još dugo opterećivati društvene odnose ionako opterećene principima plemenske časti i krvne osvete.
Rusko lobiranje
E sada, teško je znati da li je baš ovaj izvještaj pokrenuo odlučnu ofanzivu pakistanske vojske protiv talibana u graničnim pokrajinama sa Afganistanom (i kod nas se ekspeditivna operacija hapšenja tzv. lica afro-azijskog porijekla kojima je oduzeto bh državljanstvo povezuje upravo sa objavljivanjem ovog izvještaja) ili se to desilo zbog drskosti talibana čije su paravojne formacije počele patrolirati gradovima udaljenim samo stotinu kilometara od glavnog grada Islamabada, zatvarajući škole za djevojčice, paleći muzeje i trgovine muzičkih instrumenata.
Kako god, pakistanska vojska je bila prisiljena ući u gerilski rat protiv vlastitih građana kojeg se dugo plašila i kojeg su svi pokušavali izbjeći. Do dana kada je ovaj tekst završen, stotine mrtvih su na obje strane, a prema procjenama humanitarnih organizacija, preko pola miliona civila je već prisiljeno napustiti svoje domove i sigurnost potražiti u drugim dijelovima Pakistana. Broj onih koji bi rado napustili ratom zahvaćena područja je daleko veći, ali ih silina ratnih dejstava sprječava da napuste dolinu Swat gdje se vode najteže borbe.
Pakistanska vojska koja je već godinama iscrpljenja dugim, čas aktivnim čas zamrznutim konfliktom sa Indijom oko sporne pokrajine Kašmir, zna kako opasni mogu biti ratovi protiv gerile koja se infiltrira među civilno stanovništvo i koja uživa njihovu podršku. Razlog više za zabrinutost pakistanskih generala, zbog čega ranije nisu ušli u sličan obračun, je i to što oni vrlo dobro znaju s kim imaju posla i na šta su sve talibani, danas predvođeni Bejtullahom Mesudom, spremni i to iz prostog razloga što su ih organizovali i obučili pripadnici pakistanske vojne obavještajne službe (ISI) kako bi proširili svoj utjecaj na susjedni Afganistan. Danas se oni moraju suočiti sa neprijateljem kojeg su sami stvorili i koji se oteo kontroli.
Da li je bomba na sigurnom?
Pritisak na pakistansku vojsku da se obračuna sa talibanima pod svaku cijenu počeo je dolaziti od zabrinutih vlada svijeta čijim se predstavnicima ledi krv u žilama od same pomisli da bi se talibani mogli dokopati atomske bombe koju Islamabad posjeduje. Strah od talibana sa atomskom bombom se povećao sa sve češćim izjavama „anonimnih izvora“ iz Pentagona i američkog Ministarstva odbrane kako Amerika ne može više garantovati da su joj poznate tačne lokacije na kojima se pakistansko oružje nalazi. Naime, javna je tajna da je američka administracija nakon dešavanja od 11. septembra i nakon što se uvjerila u sve taktičke i vojne mogućnosti talibana i njihovih saveznika sa pakistanskom vojnom i civilnom vlašću postigla dogovor da će u slučaju da u Pakistanu dođe do državnog udara i da talibani pokušaju doći na vlast, američke specijalne jedince staviti atomsku bombu pod svoju kontrolu. Da su Pakistanci Amerikancima odali gdje se nalazi njihov arsenal atomskog oružja potvrdio je ovih dana (10.5.2009.) i sam predsjednik Ali Zardari gostujući kod CNN- ovog voditelja Wolfa Blitzera u emisiji 'The Situation Room', samo što je ustvrdio da je to uradio neko od njegovih prethodnika iz vojnog i političkog rukovodstva Pakistana.Danas nakon što su se više puta tačnim pokazale optužbe o tome kako pakistanska Vojna obavještajna služba ISI (Inter- Services Intelligence Directorate) ne samo da blisko sarađuje sa nekim islamističkim militantnim organizacijama nego je jako teško raspetljati ko se tu kome infiltrirao, da li obavještajci među islamiste ili islamisti među obavještajce, niko sa sigurnošću ne može garantovati da se, ako ne atomska bomba, a onda nuklearni materijal potreban za izradu tzv. prljave bombe neće naći u rukama talibana ili Al Kaide. Da bi smirio paniku u Americi, ali i drugim zapadnim metropolama, general David Petraeus, komadant američkih snaga u regiji u više je navrata na svim gledanijim američkim televizijama ponavljao kako „Sjedinjene Američke Države imaju povjerenja u sigurnost pakistanskog nuklearnog arsenala“. O konkretnim mjerama na kojima temelji taj svoj optimizam general Petraeus nije govorio.
Šerijat za mir
S obzirom da talibani zvanično tvrde da njihov cilj u Pakistanu nije dolazak na vlast nego uvođenje šerijata u tu većinski muslimansku zemlju, vlada u Islamabadu je, kako bi izbjegla eskalaciju nasilja, bila spremna napraviti kompromis sa tzv. umjerenim talibanima i ponuditi im uvođenje šerijatskih sudova.Tako je, u februaru ove godine, postignut dogovor sa talibanima poznat pod imenom „šerijat za mir“ prema kojem se u pakistanskoj sjeverozapadnoj graničnoj provinciji Swat uvode šerijatski sudovi. Zbog ove odluke su predsjednika Asif Alija Zardarija žestoko kritikovali kako zapadni saveznici, tako i sekularna elita u Pakistanu. Međutim, nije trebalo proći dugo pa da se dogovor sam od sebe uruši. Predsjednik je insistirao da Vrhovno sudsko vijeće imenuje sudije što je talibanima bilo neprihvatljivo s obzirom da su tvrdili kako ih predsjednik i vlada pokušavaju izigrati i da će šerijatski sudovi suditi prema nečemu što je daleko od njihove verzije šerijata i onog što oni smatraju da je islam.
Osim toga zbog ovog dogovora došlo je do otvorene političke konfrontacije između MQM (Mutahiddah Qaumi Movement) političkog pokreta koji predstavlja Muhadžire, odnosno muslimane koji su se iz onih krajeva koji će postati današnja Indija preselili u Pakistan i ANP partije (Awami National Party) koja vlada tom pokrajinom i koja predstavlja političke interese Paštuna. MQM ima imidž sekularne partije, dok se ANP smatra talibanima bliskom političkom opcijom koja je i bila posrednik u sklapanju primirja između vlade i krovne organizacije različitih islamističkih frakcija koje su se ujedinile oko zahtjeva za uvođenjem šerijata u pakistanu poznate kao TNSM (Tehrik Nifaz-i- Sheriat-i-Muhammadi). Upravo ovaj politički konflikt odaje jedan daleko dublji raskol koji vlada u pakistanskom društvu i koji nije samo ideološke prirode, nego korijene ima u plemenski duboko podijeljenom društvu. Talibani nikada ne bi bili tako bitan vojni i politički faktor da ne uživaju posebnu podršku unutar Paštuna za koje se vjeruje da ih ima oko 40 miliona, a koji žive upravo u spornim područjima Afganistana i Pakistana. Zato će ovi zadnji sukobi u kojima pored talibanskih militanata ginu i brojni Paštuni civili ostaviti duboke rane s obje strane granice koje će, ako se i porazi talibanska islamistička ideologija, još dugo opterećivati društvene odnose ionako opterećene principima plemenske časti i krvne osvete.
Rusko lobiranje
Pakistan je početkom godine, nakon što je Kirgistan, navodno potaknut kreditom Rusije od dvije milijarde dolara, izbacio vojsku SAD-a iz svoje baze Manas, preko koje se NATO opskrbljivao za svoju misiju u Afganistanu, postao glavna ruta snabdijevanja za NATO logistiku. Jedino se oružje i vojna tehnika dopremaju zračnim putem, sve ostalo mora doći preko Pakistana.
Prema posljednjem izvještaju instituta Stratfor džihadisti su u ovom ruskom lobističkom blokiranju NATO-a vidjeli izvrsnu priliku da poremete planove Amerikanca i njihovih saveznika u regionu. Pored talibana priliku da napadima na konvoje vojne logistike postignu, ne vojnu niti političku, nego materijalnu korist vidjeli su brojni kriminalni elementi u paštunskim pokrajinama koji su se počeli pridruživati talibanima kako bi nastavili neometano pljačkanje, otimanje i ucjenjivanje prevoznika i zaštitarskih agencija koje je iznajmio NATO da brinu o sigurnosti konvoja. Do sada pakistanska vojska nije činila puno da zaštiti te konvoje zato što je njihovo osiguranje povjereno privatnim agencijama, a ne vojsci. Brojni generali koji su stvarni vladari Pakistana osjećali su se zakinutim i uskraćenim za značajan dio kolača koje su uzimali neki drugi centri moći u Pakistanu, obično stara garda penzionisanih generala koji su vlasnici većine tih privatnih zaštitarskih agencija. Neaktivnost pakistanske vojske i neka vrsta osvete vojske Amerikancima ostavila je dovoljno prostora za talibane i one koji se sa njima poistovjećuju da ojačaju i dođu do stabilnog izvora finansiranja svojih aktivnosti. To je osokolilo talibane koji su onda počeli sa postepenim preuzimanjem kontrole nad čitavim pokrajinama.
Danas kada su stvari, čini se, počele izmicati kontroli svima je jasno da se jačanju talibana mora stati ukraj i da od uspjeha ili poraza talibana zavisi ne samo stabilnost i budućnost Pakistana, nego i uspjeh NATO misije u Afganistanu. Amerikanci su izvršili pritisak na pakistansko političko rukovodstvo da osiguraju kontrolu nad svojom teritorijom i samim tim osiguraju nesmetano snabdijevanje NATO trupa u Afganistanu. Pakistanskoj vojsci, koja je danas sedma vojna sila u svijetu po broju vojnika (sa 620 hiljada aktivnih vojnika i 500 hiljada rezervista) obećano je milijardu dolara američke pomoći kako bi mogli završiti svoju misiju u vrijeme kada se državni budžet nalazi pred bankrotom i samo zavisi od finansijske pomoći MMF-a. Zvanično, novac bi trebao dobrim dijelom biti potrošen za kupovinu novog naoružanja i preobuku pakistanske vojske za novi stil gerilskog ratovanja za koje oni, kao ni Amerikanci početkom rata u Afganistanu i Iraku, nisu bili obučeni. Međutim, svima je jasno da će najveći dio tog novca završiti u rukama generala i onih bliskih njima. A pitanje da li bi do ovoga uopšte došlo da su Amerikanci na vrijeme platili „pravim ljudima“ osiguranje konvoja nikada neće biti razjašnjeno.
Ko su talibani?
Pokret talibana (množina od arapskog "talib" - "onaj koji traži religijsko znanje") osnovan je u početkom devedesetih godina u Pakistanu.
Mula Omer na jednoj od rijetkih fotografija jer je izbjegavao slikanje smatrajući to velikim grijehomOsnovu ovog pokreta su činile izbjeglice paštunskog porijekla što su u Pakistanu pohađali vjerske škole (medrese). Njih je svojevremeno ustrojila pakistanska vlada s ciljem da štite trgovačke konvoje koji su pokušali, preko Afganistana, ekonomski i trgovački povezati Pakistan i s Centralnom Azijom. Bila je to dobro obučena i naoružana pratnja koja je sprječavala ostale mudžahedinske frakcije uključene u afganistanski građanski rat da pljačkaju kamione natovarene pakistanskom robom.
Predvodio ih je Muhammed Omer, ratni veteran kojem su njegovi sljedbenici dali počasnu titulu mule, vjerskoga učenjaka. On je bio jedan od trideset učenika koji su osnovali Tehrik-el-Islami et-Talibani ili ono što će kasnije postati poznato kao Tahrik-e-Taliban ili talibanski pokret. Kada su pripadnici ovog pokreta 1996. zauzeli Kabul, Mula Omera su izabrali za emirul-muminina ili vođu pravovjernih, tj. jedinog vođu svih muslimana u svijetu. To je počasna titula koju su nosile halife među kojima i četvorica prvih nasljednika Božijeg poslanika. O njemu se jako malo zna. Nikada se nije slikao i rijetko je direktno komunicirao sa medijima. Važi za jednu od najmisterioznijih ličnosti unutar militantnih muslimanskih krugova i danas se nalazi na slobodi i prema relevantnim izvještajima obavještajnih agencija nalazi se negdje u provinciji Quetta gdje i dalje presjedava šurom talibana (savjetodavnim tijelom). Nakon 11. septembra Amerika je sa saveznicima iz NATO-a i Sjevernog saveza vojnih formacija bivših mudžahidskih lidera koji su se borili protiv Sovjeta sa vlasti skinula talibane u Afganistanu, ali su oni i dalje nastavili voditi svoj džihad protiv Amerike i svih onih koji s njim sarađuju pa makar to bile i vlade Afganistana i Pakistana. (http://www.startbih.info/ )
Prema posljednjem izvještaju instituta Stratfor džihadisti su u ovom ruskom lobističkom blokiranju NATO-a vidjeli izvrsnu priliku da poremete planove Amerikanca i njihovih saveznika u regionu. Pored talibana priliku da napadima na konvoje vojne logistike postignu, ne vojnu niti političku, nego materijalnu korist vidjeli su brojni kriminalni elementi u paštunskim pokrajinama koji su se počeli pridruživati talibanima kako bi nastavili neometano pljačkanje, otimanje i ucjenjivanje prevoznika i zaštitarskih agencija koje je iznajmio NATO da brinu o sigurnosti konvoja. Do sada pakistanska vojska nije činila puno da zaštiti te konvoje zato što je njihovo osiguranje povjereno privatnim agencijama, a ne vojsci. Brojni generali koji su stvarni vladari Pakistana osjećali su se zakinutim i uskraćenim za značajan dio kolača koje su uzimali neki drugi centri moći u Pakistanu, obično stara garda penzionisanih generala koji su vlasnici većine tih privatnih zaštitarskih agencija. Neaktivnost pakistanske vojske i neka vrsta osvete vojske Amerikancima ostavila je dovoljno prostora za talibane i one koji se sa njima poistovjećuju da ojačaju i dođu do stabilnog izvora finansiranja svojih aktivnosti. To je osokolilo talibane koji su onda počeli sa postepenim preuzimanjem kontrole nad čitavim pokrajinama.
Danas kada su stvari, čini se, počele izmicati kontroli svima je jasno da se jačanju talibana mora stati ukraj i da od uspjeha ili poraza talibana zavisi ne samo stabilnost i budućnost Pakistana, nego i uspjeh NATO misije u Afganistanu. Amerikanci su izvršili pritisak na pakistansko političko rukovodstvo da osiguraju kontrolu nad svojom teritorijom i samim tim osiguraju nesmetano snabdijevanje NATO trupa u Afganistanu. Pakistanskoj vojsci, koja je danas sedma vojna sila u svijetu po broju vojnika (sa 620 hiljada aktivnih vojnika i 500 hiljada rezervista) obećano je milijardu dolara američke pomoći kako bi mogli završiti svoju misiju u vrijeme kada se državni budžet nalazi pred bankrotom i samo zavisi od finansijske pomoći MMF-a. Zvanično, novac bi trebao dobrim dijelom biti potrošen za kupovinu novog naoružanja i preobuku pakistanske vojske za novi stil gerilskog ratovanja za koje oni, kao ni Amerikanci početkom rata u Afganistanu i Iraku, nisu bili obučeni. Međutim, svima je jasno da će najveći dio tog novca završiti u rukama generala i onih bliskih njima. A pitanje da li bi do ovoga uopšte došlo da su Amerikanci na vrijeme platili „pravim ljudima“ osiguranje konvoja nikada neće biti razjašnjeno.
Ko su talibani?
Pokret talibana (množina od arapskog "talib" - "onaj koji traži religijsko znanje") osnovan je u početkom devedesetih godina u Pakistanu.Mula Omer na jednoj od rijetkih fotografija jer je izbjegavao slikanje smatrajući to velikim grijehomOsnovu ovog pokreta su činile izbjeglice paštunskog porijekla što su u Pakistanu pohađali vjerske škole (medrese). Njih je svojevremeno ustrojila pakistanska vlada s ciljem da štite trgovačke konvoje koji su pokušali, preko Afganistana, ekonomski i trgovački povezati Pakistan i s Centralnom Azijom. Bila je to dobro obučena i naoružana pratnja koja je sprječavala ostale mudžahedinske frakcije uključene u afganistanski građanski rat da pljačkaju kamione natovarene pakistanskom robom.
Predvodio ih je Muhammed Omer, ratni veteran kojem su njegovi sljedbenici dali počasnu titulu mule, vjerskoga učenjaka. On je bio jedan od trideset učenika koji su osnovali Tehrik-el-Islami et-Talibani ili ono što će kasnije postati poznato kao Tahrik-e-Taliban ili talibanski pokret. Kada su pripadnici ovog pokreta 1996. zauzeli Kabul, Mula Omera su izabrali za emirul-muminina ili vođu pravovjernih, tj. jedinog vođu svih muslimana u svijetu. To je počasna titula koju su nosile halife među kojima i četvorica prvih nasljednika Božijeg poslanika. O njemu se jako malo zna. Nikada se nije slikao i rijetko je direktno komunicirao sa medijima. Važi za jednu od najmisterioznijih ličnosti unutar militantnih muslimanskih krugova i danas se nalazi na slobodi i prema relevantnim izvještajima obavještajnih agencija nalazi se negdje u provinciji Quetta gdje i dalje presjedava šurom talibana (savjetodavnim tijelom). Nakon 11. septembra Amerika je sa saveznicima iz NATO-a i Sjevernog saveza vojnih formacija bivših mudžahidskih lidera koji su se borili protiv Sovjeta sa vlasti skinula talibane u Afganistanu, ali su oni i dalje nastavili voditi svoj džihad protiv Amerike i svih onih koji s njim sarađuju pa makar to bile i vlade Afganistana i Pakistana. (http://www.startbih.info/ )
