Kako su nastale dvije islamske zajednice u Sandžaku

Na poziv glavnog muftije Islamske zajednice u Srbiji Muamera Zukorlića, delegacija Islamske zajednice u BiH bi od sutra trebala boraviti u trodnevnoj posjeti muslimanima u Sandžaku. U petak uveče Mustafa Makić, predsjednik Sabora Islamske zajednice Sandžaka, na čijem čelu je reis Adem Zilkić, ranjen je iz vatrenog oružja u nogu, što je dovelo do stvaranja tenzija i pokušaja ljudi oko Zilkića da ometu ovu posjetu. Zilkić je pozvao poglavara Islamske zajednice u BiH Mustafu Cerića da ne dolazi u posjetu Sandžaku sve dok se za to ne steknu minimalni uslovi mira, dodavši kako njegova posjeta može da ima "krvav epilog", prenose beogradski mediji.
Evo, ovo je jedan moj pokušaj od prije nekoliko mjeseci da shvatim šta se tamo stvarno desilo i kako je došlo do raskola među tamošnjim muslimanima. Meni se čini da je ovo još jedan školski primjer opasnosti politizacije vjere i uplitanja politike u islamske zajednice u regionu (i obrnuto naravno) .

Raskol u Islamskoj Zajednici Sandžaka- još jedan zaleđeni balkanski konflikt

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start- Sarajevo, 24.6.2008. broj 249.)

Politički život među Bošnjacima Sandžaka je manje više definisan konstantnim rivalstvom i animozitetom između dvije najjače bošnjačke stranke: Strankom Demokratske Akcije (SDA) koju predvodi Sulejman Ugljanin i Sandžačkom Demokratskom Partijom (SDP) koju predvodi Rasim Ljajić. Sukob među njima nadilazi sve okvire normalne demokratske političke borbe i već odavno je prerastao u potpuni raskol unutar društva. Politolozi i sociolozi će vjerovatno razloge za ovo naći u nedovoljno razvijenoj političkoj kulturi gdje se političke partije po pravilu pretvaraju u pokrete. Bilo kako bilo, to rivalstvo je danas sandžačko društvo podijelilo po skoro svim šavovima. Paralelizmi i podvojenosti su evidentni u svim aspektima društvenog života: od medija, sportskih klubova, humanitarnih organizacija, pa sve do kafana u kojima se tačno zna gdje ko sjedi. S toga nije ni čudo da se identičan scenario raskola ponovio i u Islamskoj zajednici, samo što je u ovom slučaju situacija daleko složenija i što nadilazi okvire političke borbe za prevlast nad tom pokrajinom.
Prema mišljenju velikog broja dobrih poznavalaca prilika u Sandžaku s kojima razgovarate sukob koji će rezultirati dvjema islamskim zajednicama u Sandžaku i Srbiji počeo je daleko ranije nego što je na vidjelo izbio politički sukob Ugljanina i Ljajića. Prema toj verziji događaja stvarni sukob oko utjecaja među Bošnjacima Sandžaka koji je eskalirao formiranjem dvije paralelne IZ izbio je u drugoj polovici devedesetih godina između mladog i ambicioznog muftije Muamera ef. Zukorlića i dugogodišnjeg načelnika Novog Pazara i lidera SDA Sulejmana Ugljanina.
Ugljanin je na političku scenu stupio početkom devedesetih kada je osnovan ogranak Stranke Demokratske Akcije u Sandžaku i kada je na prvim demokratskim izborima dobio apsolutnu podršku tamošnjeg bošnjačkog stanovništva.
Nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini i nakon raspada bivše Jugoslavije došlo je do rasformiranja i tadašnjeg Rijaseta Islamske Vjerske Zajednice i formiranja Islamske Zajednice BiH koja je trebala okupljati sve Bošnjake u BiH i dijaspori, kao i sve muslimane koji joj se žele pridružiti bez obzira na naciju. To je podrazumijevalo da se i u Sandžaku gdje su Bošnjaci činili većinu trebalo pristupiti reorganizaciji vjerskog života na način da se oformi mešihat (upravna jedinica) Islamske Zajednice BiH. I uistinu mešihat je formiran 1993. ali je kao i u slučaju Obnoviteljskog sabora u BiH bio neodvojivi dio procesa nacionalnog buđenja Bošnjaka, što je značilo da je ključnu ulogu u čitavom procesu imao tzv. historijski krug. Drugim riječima, tadašnja politička nacionalna elita bila je ne samo ključni faktor nego, ispostavit će se, i pokretač rekonstitucije Islamske zajednice kod Bošnjaka. Upravo je taj i takav historijski kontekst omogućio Sulejmanu Ugljaninu da na mjesto sandžačkog muftije dovede mladog studenta islamskih nauka koji se tek vratio iz Alžira, Muamera ef. Zukolrlića.

Suština Ugljaninovog političkog djelovanja ogledala se u borbi za autonomiju Sandžaka. Čak je organizovan i referendum o tom pitanju u oktobru 1991. Miloševićev režim ga je optužio za „terorizam, nepoštivanje ustava i pokušaj odcjepljenja“, te je bio prisiljen napustiti Sandžak. Sulejman Ugljanin će se u Sandžak vratiti tek 30. septembra 1996. da bi shvatio kako je muftija Zukorlić popunio vakuum koji je iza njega ostao.
Antibošnjačka politika Slobodana Miloševića nije spriječila mini- ekonomski bum koji je zahvatio Sandžak u vrijeme sankcija koje je Savjet bezbijednosti UN-a bio nametnuo krnjoj Jugoslaviji. Sandžak se u to vrijeme, zbog veza koje su Bošnjaci Sandžaka imali sa rodbinom u Turskoj i širom svijeta, pretvorio u pravi mali centar crnog tržišta što je vremenom poduprlo razvoj drugih legalnih oblika poslovanja. Taj sve veći sloj nove ekonomske elite u muftiji je vidio lidera koji je svojim stavovima i aktivnostima nadilazio ulogu vjerskog autoriteta. Oni su svestrano pomagali i razvoj IZ što je dodatno ojačalo ovu instituciju, ali i poziciju muftije u društvu.
Rivalstvo oko utjecaja među Bošnjacima Sandžaka počinje skoro odmah nakon Ugljaninovog povratka. Balkan Insight je izvještavao kako su se njih dvojica sukobili oko finansijskih pitanja, iako nije definisano kojih. Drugi izvori tvrde da su se sukobili oko vakufske imovine koju Ugljanin nije htio vratiti IZ-u nakon što je postao gradonačelnik Novog Pazara. Iako je prije moguće da je to posljedica, prije nego razlog sukoba. Ljudi bliski muftiji će iskoristiti svaku priliku da vam kažu kako je Ugljaninu jednostavno smetao neko utjecajan i omiljen u narodu kakov je bio Zukorlić i da je do eskalacije sukoba došlo jer muftija nije htio biti produžena ruka Ugljanina i neko ko će biti njegov poslušnik. Za njih je Zukorlić simbol zaštite integriteta IZ i institucije imama pred samovoljom jedne političke opcije.
Mediji bliski SDA i Ugljaninu, međutim, konstantno ponavljaju kako je muftija izašao iz svojih okvira i kako se počeo direktno baviti politikom što njegovoj funkciji ne priliči, te da kao neko ko je politički aktivan i ko se javno priklonio jednoj bošnjačkoj opciji protiv druge, ne može više obnašati tu funkciju.
Zukorlićev raskol sa Ugljaninom su iskoristili njegovi politički oponenti, naročito Rasim Ljajić iz SDP-a, koji je postao muftijin favorit na izborima, što se sasvim sigurno odrazilo i na izbornim rezultatima.

Međutim, stvarni problemi su počeli kada je sukob oko utjecaja među Bošnjacima u Sandžaku privukao pažnju političkih centara moći iz Beograda.
Prema izvještajima Međunarodne krizne grupe Zukorlić je ispravno protumačio političku situaciju u Srbiji nakon sloma Miloševićevog režima, našavši dodirnu tačku sa pokojnim premijerom Zoran Đinđićem koji je muftiju prihvatio kao svog glavnog partnera u Sandžaku. Kada god su zvaničnici iz Beograda, uključujući i samog premijera Đinđića, dolazili u službenu posjetu Sandžaku obavezno bi se sastajali sa muftijom Zukorlićem i redovno bi izbjegavali susret sa Ugljaninom, pa čak i Ljajićem. SDA je ovakvo ponašanje kako muftije, tako i Đinđića i ljudi oko njega, smatrala krajnje neprimjerenim jer su prema njihovom mišljenju političke strukture Sandžaka bile prava adresa za kontakte Beograda sa pokrajinom, a ne njihov vjerski lider bez obzira na njegov utjecaj. Zukorlić je za svoju podršku od Đinđića dobio brojne usluge, od saglasnosti za otvaranje prvog privatnog islamskog univerziteta u vlasništvu IZ, do toga da je muftija bio član zvanične državne delegacije Srbije koja je putovala u posjetu Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ta podrška zvaničnog Beograda još je više ojačala poziciju muftije, ne samo kao neprikosnovenog vjerskog lidera nego i onog političkog.
Dobri odnosi između Đinđića i Zukorlića podjednako su smetali kako Zukorlićevom oponentu Ugljaninu, tako i Đinđićevim političkim rivalima okupljenim oko Koštunice. Iako apsurdno, ovakav razvoj situacije zbližio je dvojicu nacionalista onog bošnjačkog -Ugljanina sa onim srpskim- Koštunicom.
Novi savezi su bili skovani, i ono što je do tada bio unutarsandžački problem sve više postaje bitka koja se nerijetko vodi u skupštinskim klupama i političkim kuloarima Beograda. Na jednoj strani su se našla dvojica nacionalista- Ugljanin i Koštunica, naspram, kako neki mediji ističu, proevropskih i modernistički nastrojenih muftije Zukorlića i njegovog političkog favorita Ljajića, te pokojnog Đinđića, a kasnije i Borisa Tadića.


Nakon raspada SFRJ i IVZ u njoj, formirana je IZ BiH sa jednim od mešihata u Sandžaku, koji je tada pokrivao oba dijela Sandžaka; onaj u Srbiji kao i onaj u Crnoj Gori. U ostatku Srbije formirane su još četiri Islamske zajednice koje su trebale služiti vjernicima među 230 000 muslimana koliko se procjenjuje da živi u Srbiji bez Sandžaka. Imam Bajrakli džamije u Beogradu Hamdija ef. Jusufspahić osnovao je vlastitu zajednicu koja je manje-više pokrivala područje grada Beograda. Druga je formirana u Vojvodini i predvodio ju je efendija Fadil Murati. Dvije sa albanskom većinom su formirane na jugu Srbije, jednu je (osnovanu tek 2003.) vodio Xhemail Hasani, a drugu koja priznaje autoritet Rijaseta sa Kosova vodi Mumin Tahiri.
Izdvajanjem Crne Gore iz državne zajednice i podjelom Sandžaka između dvije suverene države, te usvajanjem Zakona o crkvama i vjerskim zajednicama (objavljen, 20.4.2006, u Službenom Glasniku: 36/06) koji eksplicitno kaže kako u Srbiji može postojati samo jedna jedinstvena tradicionalna Islamska zajednica, počela je utrka za ujedinjene svih muslimana u Srbiji u jednu zajednicu, ali i utrka za državni legalitet.
19. februara 2007, beogradski muftija Hamdija Jusufspahić je sebe proglasio Reisul-ulemom Islamske zajednice Srbije. Ovakav potez Jusufspahića koji je uz sebe imao još i svoga sina Muhameda u Sandžaku je dočekan sa podsmijehom. Zvaničnici Mešihata IZ u Sandžaku su novi Rijaset nazivali „porodičnim biznisom porodice Jusufspahić“ ukazujući na svu apsurdnost pokušaja nekoga ko kontroliše jednu ili dvije džamije u Srbiji da se nametne za legitimnog predstavnika muslimana naspram Mešihata IZ Sandžaka, koji je samo u Sandžaku koji je upravljao sa 120 džamija sa aktivnim džematima.
Konačan udarac ideji od Sarajeva odvojenog „srpskog Rijaseta“ trebao je uslijediti 27. marta 2007. kada je održan Ujediniteljski Sabor koji je trebao ujediniti sve muslimane u Srbiji u jednu jedinstvenu Zajednicu koja bi trebala zadržati svoju autonomiju s tim da bi se duhovni centar bošnjačkim muslimanima ostalo Sarajevo, a albanskim Kosovo. Na ovaj Sabor je uredno pozvan i samoproglašeni reis Jusufspahić kome je ponuđena pozicija muftije Beogradskog. Jusfspahići su to, naravno, odbili. Među brojnim zvanicama koje su prisustvovale Saboru našao se i reisul-ulema IZ BiH Mustafa ef. Cerić, reisul-ulema IZ Makedonije Sulejman ef. Redžepi, te reisul-ulema IZ Crne Gore Rifat ef. Fejzić.

Objediniteljski Sabor Islamske zajednice u Srbiji verifikovao je mandate 54 člana Sabora Islamske zajednice u Srbiji sa područja Sandžačkog muftijstva, Preševskog muftijstva, Novosadskog muftijstva i Beogradskog muftijstva. Sabor je dobio svog predsjednika, i to Hajrudina ef. Tutića, i dva potpredsjednika - jednog s područja Preševskog muftijstva, a drugog s područja Novosadskog muftijstva. Ostalo je upražnjeno mjesto za područje Beogradskog muftijstva koje se nudilo Jusufspahićima za koje se vjerovalo da će se prije ili kasnije priključiti jednoj jedinstvenoj zajednici. Usvojen je i novi Ustav Islamske zajednice u Srbiji, kao najviši pravni akt kojim se uređuje ustrojstvo ove zajednice, koji zajednicu predviđa kao izrazito decentralizovanu strukturu gdje veliki značaj i odgovornost imaju muftijstva kao glavne regionalne organizacione jedinice. Njime je omogućen nastavak tradicionalnih vjerskih duhovnih odnosa i sa Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini i sa Islamskom zajednicom na Kosovu.
Za predsjednika Mešihata i muftiju Sandžačkog izabran je Muamer ef. Zukorlić na period od godinu dana (do raspisivanja izbora). Sjedište Islamske zajednice, vjersko i administrativno, ostalo je u Novom Pazaru, a prema odredbi Ustava, Islamska zajednica bi trebala imati i svoje drugo sjedište u Beogradu, prije svega za one službe koje će biti zadužene za saradnju sa državnim organima i diplomatskim predstavništvima, te drugim predstavništvima međunarodnih institucija i organizacija koja se nalaze u glavnom gradu tj. Beogradu- istakao je Muftija Zukorlić na press-konferenciji nakon okončanja rada Sabora.
Bilo je očito da je pitanje paralelizma u organizaciji vjerskog života muslimana u Srbiji okončano. Zakon je nalagao da se ta zajednica prizna kao jedini legitimni predstavnik muslimana vjernika u Srbiji. Međutim, pored oca i sina Jusufspahića koji su bili nezadovoljni ovakvim razvojem događaja, pojavio se Zukorlićev stari rival- Ugljanin, koji nije mogao dozvoliti da Zukorlić toliko ojača. Osim toga, srpskim nacionalistima u Beogradu bilo je nezamislivo da država prizna jednu Islamsku zajednicu koja pored vjerskog, artikuliše i nacionalne interese muslimana, prvenstveno Bošnjaka i Albanaca. Nezamislivo im je bilo da bi Priština i Sarajevo mogli imati direktan utjecaj na muslimane u Sandžaku i Peševskoj dolini. S obzirom da bi IZ u Srbiji formalno- pravno i dalje bila dio IZ BiH, to bi vjerovatno značilo da bi po uzoru na ugovor koji je Srpska pravoslavna Crkva u Srbiji potpisala sa državom BiH, Beograd morao potpisati ugovor sa reisul-ulemom u Sarajevu. Bio je to razvoj događaja koji Koštunicini nacionalisti nisu mogli ni zamisliti. Ponovo su proradila stara savezništva. Dok Jusufspahići nisu mogli osigurati značajniju podršku svojoj ideji na terenu, to se nije moglo reći za Ugljanina i njegovu SDA, koji su i u samom Sandžaku bili u stanju organizovati ozbiljnu opoziciju Zukorliću, čak i među imamima. I upravo su to i uradili.

Puč u Islamskoj zajednici
Dok je Muftija Zukorlić bio na službenom putu van zemlje, grupa imama i sabornika lojalnih Sulejmanu Ugljaninu održala je vanrednu sjednicu Sabora, 3. oktobra 2007. na kojoj su sa svih funkcija smijenili Muamera ef. Zukorlića. Prisutni sabornici su za novog reisa izabrali imama iz Tutina Adema ef. Zilkića koji je izrazio svoju lojalnost dotadašnjem reisu Jusfspahiću. 11. oktobra 2007. Hamdija ef. Jusufspahić je u beogradskoj Bajrakli džamiji predao menšuru reisu Zilkiću koji je formalno preuzeo upravljanje Islamskom zajednicom Srbije (umjesto Islamske zajednice u Srbiji kako se nazva zajednica koju predvodi Zukorlić).
Međutim, muftija Zukorlić je vrlo brzo sazvao većinu članova Sabora i proglasio odluke Zilkićevih pristaša nevažećim. Kada se reis Zilkić vratio, nakon primanja menšure u Beogradu u Novi Pazar, na glavnom gradskom trgu dočekale su ga dvije grupe vjernika: oni koji su u njemu vidjeli novog reisa i oni koji su mu zviždali kao izdajici i beogradskom poltronu. Bio je to ujedno i prvi veći sukob dva tabora koje su prenijeli svi mediji. Od tada traje sukob za skoro svaku džamiju, dok su nasilni incidenti postali svakodnevnica u Sandžaku.
S obzirom da se ne nazire bilo kakvo rješenje za ujedinjenje dvije paralelne islamske zajednice, barem dok se preko njih budu prelamali različiti politički interesi, ostaje nam samo još jedan zaleđen sukob kojima Balkan, ovih dana, obiluje.