Ruski predstavnik u UN-u govorio o
porastu ekstremizma, posebno među bošnjačkom populacijom u BiH
 |
I u slučaju Čečenije prvo je stvorena
'teroristička prijetnja' kroz torturu, nasilje i nepravdu [EPA]
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Izjava ruskog predstavnika u Vijeću
sigurnosti Vitalija Ivanoviča Čurkina, o "porastu ekstremizma posebno među
bošnjačkom populacijom u BiH kao i u drugim muslimanskim zajednicama na
Balkanu", koju je dao nešto kao komentar na redovni izvještaj visokog predstavnika
Valentina Inzka o situaciji u Bosni i Hercegovini, opasan je presedan s mogućim
ozbiljnim implikacijama.
Da ne bude da su riječi ambasadora
izvučene iz konteksta, on je tom prilikom rekao: "Moram zaključiti i
pozvati vas da obratite pažnju na činjenicu na koju treba da se zabrinete ne
samo zbog BiH nego zbog cijele regije. Govorim o porastu ekstremizma posebno
među bošnjačkom populacijom u BiH kao i u drugim muslimanskim zajednicama na
Balkanu. Ova prijetnja se mora procijeniti na pravi način. Napad u Zvorniku na
policijsku stanicu u aprilu je pravi dokaz za to."
Tačno je da je prijetnja radikalizma i
terorizma ozbiljan i globalni problem s kojim se sve države, pa tako i BiH,
moraju nositi, no ipak legitimno je zapitati se zašto Rusija na najvišem međunarodnom
nivou forsira ovaj problem kao najveći u BiH i regiji. Naročito kada svi bolje
upućeni u situaciju u regiji znaju koje političke snage i opcije su najveća
prepreka stabilizaciji odnosa i euroatlantskim integracijama kao jedinoj
realnoj viziji izlaska iz sadašnjeg stanja sveopće neizvjesnosti. Uostalom, ni
visoki predstavnik kao najviši tumač Dejtonskog mirovnog sporazumu u svome
izvještaju nije krio koje političke opcije, a ne narodi, vjerske zajednice ili
skupine su izvor nestabilnosti u BiH, a samim time i na Balkanu.
Odgovor na razloge izricanja ove ruske
opaske se možda krije u tome što Rusija strah od terorizma već dugo politizira
i koristi kao način da opravda svoje uplitanje u zemlje u kojima je nekadašnji
Sovjetski Savez imao utjecaj ili njima direktno vladao, pa bi možda da taj
metod patentira i na Balkanu.
Slučaj Čečenije
Najslikovitiji primjer tome je slučaj
Čečenije i toga kako se državnom brutalnošću prvo stvorila "teroristička
prijetnja" kroz torturu, nasilje i nepravdu koje su onda iz čitavog
svijeta privukle sumnjive dobrovoljačke elemente s vlastitim agendama, a sve s
ciljem kompromitiranja borbe čečenskog naroda za nezavisnost. Sve je okončano
okretanjem pažnje svjetske javnosti, pa i one američke, od onoga što se tamo
dešavalo i opravdanjem ponovne ruske okupacije Čečenije kao legitimne borbe
protiv globalnog terorizma.
Pravdi na volju, istim metodama se
koristila i neokonzervativna administracija Georgea Busha da bi opravdali
intervencije u Iraku i Afganistanu. Isto radi i Bashar al-Assad u Siriji i
brojni drugi despotski arapski režimi na Bliskom istoku. Najlakši način da se
danas ospore legitimni zahtjevi građana, da se delegitimiziraju politički
ciljevi i umrtvi ono malo svjetske empatije prema žrtvama i obespravljenim
narodima jeste da se čitave zajednice i njihove političke i vjerske elite
optuže za terorizam.
Rusija je posebno vješta u tome i
pitanje je da li ovom izjavom njenog ambasadora u UN-u svojim
"historijskim saveznicima na Balkanu", prije svega Srbiji, želi
ponuditi čečenski model rješavanja problema kao alternativu koju nudi
perspektiva euroatlantskih integracija, a koja barem deklarativno počiva na
ideji brisanja granica, zajedničke ekonomske, kulturne i svake druge saradnje
koja u konačnici treba da iskorijeni socijalne i političke uzroke radikalizma i
terorizma.
Balkanu je najmanje potrebna vještačka
eskalacija nasilja i dizanje tenzija koje nikome osim globalnim hegemonima ne
može donijeti dobro. Takvi scenariji su nažalost stvarnost brojnih država
svijeta.
Tako lideri centralnih azijskih
republika koriste tvrdnje o usponu radikalizma i opasnostima od izvoza
terorizma iz Afganistana da sebi osiguraju vojnu pomoć od Rusije i od Zapada.
Ovo odgovara Rusiji koja želi da proširi
svoj vojni i politički utjecaj na region koji se ekonomski sve više okreće
Kini. ProšlosedmičniThe Economist je pisao o tome kako jedva da sedmica prođe
bez izvještaja da su navodni ekstremisti uhapšeni u ovom dijelu svijeta zbog
„namjere da se pridruže grupi Islamska država Irak i Levant (ISIL)“. Human
Rights Watch je saopćio kako je samo u Uzbekistanu 12.000 muslimana uhapšeno
pod „nejasnim optužbama povezanim s njihovom vjerom“.
Sada vidimo kako se i na Balkanu
prijetnje od terorističkih napada od Makedonije do Zvornika, pokušavaju
iskoristiti kako bi se vladajuće elite suočene sa svojim neuspjesima, aferama i
nezadovoljstvom naroda održale na vlasti. Čini se da za takve politike imaju
podršku još samo Rusije čija su oni zadnja stopa uporišta na Balkanu.
Rastući trend
Naravno, nije ovo ništa novo, ali
jeste trend koji uzima sve više maha. Nekada se strah od vanjskog neprijatelja
koristio da se na vlasti održe despotski i diktatorski režimi i da se pažnja
javnosti sa životnih problema skrene na sigurnosna pitanja. Danas tu ulogu u
brojnim zemljama svijeta igra terorizam. Strahom se najlakše manipulira i on
najefikasnije konsolidira redove gurajući sve ostale probleme u drugi plan.
Terorizam je realna globalna
prijetnja, ali se njime danas politizira i tzv. „rat protiv terorizma“ već dugo
zloupotrebljava za ostvarivanje raznih hegemonijskih, ekonomskih i svakih
drugih interesa i to nerijetko na način da samo jača terorizam i stvara nove
potencijalne teroriste. Sigurnosne agencije ne mogu "borbu protiv
terorizma" voditi po nalogu političkih elita ili pod pritiskom medija. To
mora biti samo profesionalni angažman neovisnih sigurnosnih i sudskih organa
koji neće izvoditi spektakularne akcije po nalogu vladajućih elita. Cilj
sigurnosnih agencija nije da zaštite poredak države nego građane koji u njoj žive.
Pored toga, svima je već odavno jasno
da terorizam kao taktika nikada i nigdje nije poražen samo sigurnosnim metodama
nego je za njegovo iskorjenjivanje neophodno imati cjelokupnu društvenu
strategiju koja cilja na iskorjenjivanje izvora radikalizma i terorizma. Ne
smijemo bježati ni od pitanja kome uspon radikalizma i teroristički incidenti
odgovaraju? Onima u ime čijih interesa se dešavaju takvi napadi sigurno ne.
Zato je podjednako opasno ignoriranje
i guranje pod tepih izazova radikalizma i terorizma kao i njihova politizacija
koja ne samo da ne rješava problem nego ga još i produbljuje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su
autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
