Vučić inicijativom o 'dijalogu sa
Bošnjacima' od Dodika preuzima poziciju srpskog nacionalnog lidera.
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Premijer Srbije Aleksandar Vučić je u intervjuu
za magazin Nedeljnik izjavio kako je za Srbiju „od najvećeg značaja odnos sa
muslimanima i Bošnjacima“. Tom prilikom je ustvrdio kako „ozbiljni ljudi, i oni
koji su državnici i oni koji se bave državom i nisu državnici, moraju razumjeti
kako je suštinski dijalog sa muslimanima od presudnog značaja za budućnost
Srbije i srpskog naroda“.
Već duže vrijeme se u političkim i
medijskim kuloarima špekulisalo o tome da će šef srbijanske Vlade i „moćni
čovjek Srbije“ izaći sa jednom ovakvom inicijativom.
Ali pravdi za volju, ovo nije prvi put
da se pokreće priča o nekoj vrsti historijskog bošnjačko-srpskog dijaloga.
Prisjetimo se incijative Adila Zulfikarpašića o muslimansko-srpskom dogovoru,
koja je trebala spriječiti rat. Zatim još u martu 2007, prilikom prve posjete
Beogradu, tadašnji reisul-ulema Islamske zajednice u BIH Mustafa ef. Cerić se
sastao sa tadašnjim predsjednikom Borisom Tadićem i predložio mu pokretanje
jedne vrste takvog dijaloga. Tada su, koliko me pamćenje služi, na skupu bili
prisutni i muftija sandžački Muamer ef. Zukorlić i Rasim Ljajić.
Od tih inicijativa nije bilo ništa, a
da li će od ovog Vučićevog probnog balona biti, treba tek da se vidi. Dugo je
trebalo da Srbi Bošnjake počnu prihvaćati kao narod i politički subjekt na ovim
prostorima, pa bi se i to što sada inicijativa dolazi s druge strane moglo
pokazati presudnim.
'Osuđeni' jedni na druge
Za sada iz Bosne i Sandžaka, odnosno
sa te duge strane, još nije bilo nikakvih ozbiljnijih reakcija. U Bosni i
Hercegovini su, kao i obično, zauzeti ili izborima, ili formiranjem vlasti, ili
borbama za poziciju, pa takav odnos i ne čudi.
Ne treba biti cinik pa Vučićevu
inicijativu zbog njegove prošlosti a priori izvrgnuti ruglu, iako je očekivati
i takve reakcije.
Ipak, ona danas dolazi od premijera i
de facto najmoćnijeg političara države koja je dugo bila faktor nestabilnosti
na Balkanu i koja sada još samo deklarativno šalje poruke o tome kako bi
željela postati faktor stabilnosti u regionu. Svima je valjda jasno da dijalog
nema alternativu i da su narodi i građani ovih prostora, kao i globaliziranog
svijeta, „osuđeni“ jedni na druge. Ne treba valjda nikome, osim ksenofobičnim
radikalima različitih ideoloških kovova, dokazivati da rat do istrebljenja ili
dominacije nad drugima nije jedino rješenje i vizija budućnosti koju želimo
ostaviti našoj djeci.
Međutim, kada jedna takva, ohrabrujuća
i pažnje vrijedna, inicijativa dolazi od jednog političara, ma ko on bio,
vrijedi biti oprezan i normalno je da ona nosi brojne političke poruke koje
prevazilaze granice simboličkog zalaganja za ideje dijaloga i suživota.
A Vučićeva najava potrebe „dijaloga sa
muslimanima i Bošnjacima“ ima brojne nedorečenosti, ali i implikacije koje, ako
je ne diskvalifikuju, moraju biti razrađene i jasno iznesene pred našu,
balkansku i svjetsku javnost.
Tako je, naprimjer, nejasno ko bi u
ime ova dva ili više naroda, jer je nejasno na koga je premijer Srbije mislio
kad je rekao muslimani, s obzirom da je prije toga govorio o Albancima i
pridodao Bošnjake, trebao voditi taj dijalog.
Da li su to vjerski lideri, akademske
zajednice, nacionalna kulturna društva, nevladine organizacije koje
predstavljaju žrtve proteklih ratova ili, pak, politički predstavnici naroda?
Vjerovatno svi oni.
Ako je, pak, Vučić mislio na
političare kao nosioce dijaloga, da li bi srpsko-bošnjački dijalog, ustvari,
bio dijalog između Srbije i BiH, s obzirom na to da velik broj bosanskih Srba
Srbiju doživljava kao svoju matičnu državu, dok skoro svi Bošnjaci u regionu u
Bosni vide svoj pandam „matične države“? Da li bi onda takvu incijativu trebao
pokrenuti predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, pa da mu sagovornik bude
bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović? To nam još nije jasno.
Istinsko suočavanje s prošlošću
Naravno, odgovore na ova pitanja ne bi
trebao dati samo premijer Vučić, nego i bošnjački politički zvaničnici i drugi,
kako ih birvaktile nazivaše, društveni radnici. Naravno, ukoliko se osjećaju
pozvanim da na inicijativu reaguju i da iznesu svoj stav, ako ne žele da budu
samo objekat mogućih procesa.
Nadalje, pitanje je i da li bi se iza
mogućeg bošnjačko-srpskog dijalog mogla kriti namjera da se amnestiraju sve
politike koje su ovdje vođene i koje su kulminirale zločinom genocida? Dijalog
je dobrodošao ako će ga pratiti istinsko suočavanje sa prošlošću i rad na tome
da se na svakom pedlju Balkana, kao životnog prostora ne samo Bošnjaka i Srba,
nego i drugih naroda i građana, koji ne žive kroz kolektivitete, ponište
rezultati agresije i zločina kojih je bilo i prema Hrvatima i Albancima. Svaki
dijalog i suočavanje s prošlošću mora poslati poruku budućim generacijama da se
zločin ne isplati. Sve ostalo je samo igranje političkim floskulama, koje
trebaju da u miru odbrane ono što se u ratu etničkim čišćenjem i zločinima
otelo.
Želim vjerovati kako je gospodin Vučić
bio svjestan koje su implikacije njegovog poziva. Doduše, još indirektan poziv
na međunacionalni dijalog i da je, kao što je u istom intervjuu jasno priznao
vlastitu grešku i doprinos politikama koje su radile na stvaranju etnički
čistih država u multinacionalnim sredinama i inih velikodržavnih projekata koji
su prekrajali historijske granice balkanskih država, odlučan istrajati na novim
politkama, koje će počivati na uzajamnom povjerenju i poštovanju ne samo među
narodima nego i državama u kojima žive i koje ih politički predstavljaju.
Razumljivo je da svaka izjava i
postupak nosilaca političkih dužnosti ima političku težinu i to, prije svega,
na unutarpolitičkom terenu. Tako se i ova incijativa može jako dobro uklopiti u
imidž regionalnog lidera, kojeg u Srbiji brižljivo gradi premijer Vučić,
nerijetko i ne baš demokratskim metodama ophođenja prema kritički nastrojenim
medijima. Tu je i pitanje Sandžaka i Vučićeve obaveze prema njegovim političkim
partnerima iz reda tamošnjeg bošnjačkog naroda, kojima za vrat pušu neki
vjersko-nacionalno-politički krugovi, a koji se hrane srpsko-bošnjačkim
konfliktom i zapostavljanjem tog dijela Srbije.
Izoliranje Dodika sa scene
Muftija Zukorlić je gostujući na
jednoj bh. televiziji prošle sedmice najavio da bi Vučić uskoro mogao izaći sa
sličnom inicijativom i tom prilikom je koristio skoro identičnu argumentaciju
za neophodnost dijaloga. Dijalog nije ni počeo, a već kao da počinje borba
vezano za to ko će biti njegovi akteri i samim time legitimni predstavnici
naroda, što je još jedna nedorečenost moguće inicijative.
Zato i u bosanskohercegovačkom
kontekstu poruke iz Beograda imaju dnevnopolitičku težinu. Malo je onih, čak i
u stranci predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika, kojima
nije sve očitije da je ovaj dugogodišnji apsolutni vladar „boljeg dijela BiH“
sve izolovaniji na regionalnoj i međunarodnoj sceni, pa tako i entitet na čijem
je čelu i kojim rukovodi njegova stranka. Ali to je cijena njegove politike,
koja ga je kao i njegovu stranku svih ovih godina držala na vlasti, a cijelu državu
u potpunoj blokadi i daleko od puta evropskih i evđuroatlantskih integracija.
Razbijanju izolacije ne pomaže ni
Dodikova nevjerovatna potreba da nastupa kao državnik i da se bavi pitanjima
koja, prema Ustavu i Dejtonskom mirovnom ugovoru, na kojeg se tako revnosno
poziva kada brani nadležnosti entiteta, zapravo i nisu u njegovoj nadležnosti.
Uzalud se pojavljuje na svakom
kontroverznom skupu na kojem će ga mimo državnih organa pozvati i podržava
svakog onog ko u međunarodnim odnosima kontrira zvaničnim stavovima EU, turske,
američke ili arapske politike, a sve s ciljem da poremeti dobre odnose Bosne i
Hercegovine s bilo kojom zemljom na svijetu. Naravno, ne uviđajući da ga to
gura u još veću izolaciju.
Zato se i ova Vučićeva inicijativa
može čitati kako još jedan dokaz anahronosti Dodikove isključive, bahate,
nacionalističke i konfrontističke politike protiv čitavog svijeta, koji se
protiv njega urotio kao protiv Miloševića.
Makar od Vučičeve incijative o
srpsko-bošnjačkom dijalogu ne bilo ništa, Dodiku je poslana poruka da Beograd
ne slijedi više politiku „zabijanja prsta u oko“ i likovanja nad tim da komšiji
crkne krava, kakvom se on svih ovih godina rukovodio.
Vučić ovim potezom od Dodika preuzima
poziciju“ srpskog nacionalnog lidera“, u koju se on bio uživio svojim
tvrdolinijaškim stavovima. Zato možda i upozorenje „bivšeg radikala“ na to da
su za Srbiju najopasniji desničari.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su
autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
