Uzurpacija tuđih sloboda je posljedica opće neizvjesnosti i
nesigurnosti u današnjem svijetu
Razgovarala: Josipa Prskalo (Katolički
tjednik)
Prvi mjesec građanske godine redovno obilježavaju razni „važni“ datumi.
Jedan od njih je i 15. januar, Svjetski dan
vjerskih sloboda. Svjesni, većinom teorijskog postojanja ovog pojma i nužnosti
provođenja te teorije u praksu odlučili smo se o ovoj temi razgovarati s
Muhamedom Jusićem, savjetnikom reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH za odnose
sa medijima i glasnogovornikom Islamske zajednice.
Muhamed Jusić je islamski teolog
i novinar koji već duže vrijeme piše o dešavanjima na Bliskom istoku, ali i o
pojavi nasilnih ideologija na Istoku i Zapadu podjednako.
Trenutno obnaša
funkciju savjetnika Reisu-l-uleme IZ u BiH za odnose sa medijima i
glasnogovornika Zajednice. Stavovi u ovom intervju su njegovi lični i ne predstavljaju
zvaničan stav IZ u BIH.
1)
Poštovani
gosp. Jusić, budući da se 15. siječnja obilježava Svjetski dan vjerskih
sloboda, što zapravo razumijemo pod samim pojmom „vjerske slobode“?
Davno
su brojni autori primjetili kako je izazov slobode religije ili uvjerenja star koliko
i historija, a ipak aktuelan koliko i vijesti koje čitamo svakog dana.
Pitanje
«vjerskih sloboda» dio su najdrevnijih pripovijesti čovječanstva: Kabil ili Kain
je ubio Habila ili Abela nakon svađe o tome kako se valjano prinosi žrtva;
Antigona je sahranila Polinika u klasičnom sukobu savjesti protiv državne moći;
princ Sidarta Gautama napustio je primamljivi očev dvor kako bi slijedio stazu
asketizma; na počecima historije islama, kako primjećuje Nazila Ghane i drugi
autori, muslimanima koji su izbjegli od progona pagana u Meki data je sloboda
prakticiranja religije pod zaštitom kršćanskog vladara Abesinije, Židovi koji
su zbog svoje vjere prognani sa Ibersijkog poluotoka utočište su našli u
Osmanskom carstvu pa i našoj Bosni.
Danas
pojam «vjerske slobode» je definiran međunarodnim pravnim aktima i našao je
svoje mjesto u ustavima i zakonodavstvima
skoro svih modernih državnih i pravnih sistema današnjice. Makar deklarativno.
Dani
poput Svjetskog dana vjerskih sloboda su tu da nas podsjete da to nije uvijek
bilo tako, ali i da i danas ima mnogo toga da se uradi kako bi se sva ljudska i
građanska prava, pa i ono na slobodu mišljenja, savjesti i vjere, učinila
trajnom tekovinom čovječanstva koja se nikada i nigdje neće dovoditi u pitanje.
Ideja
je to o društvu u kojem država neće favorizirati jedan svjetonazor ili vjeru, nego
će stvoriti društvo jednakih mogućnosti za sve.
2) U UN-ovoj Općoj deklaraciji o ljudskim pravima
navodi se kako „svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere“. Što
mislite, koliko se to pravo danas poštuje u svijetu? Stječe se dojam kako je na
nekim područjima „sasvim normalno“ da ljudi jedne ili više religija budu
permanentno ugnjetavani...
Ljudi koji čvrsto
vjeruju u nešto ne bi se trebali osjećati ugroženi od toga da su pored njih
neki koji ne vjeruju ili imaju neki drugi sistem vrijednosti ili vlastiti
pogled na smisao postojanja. Uzurpacija tuđih sloboda, bila ona na kolektivnoj
ili individualnoj osnovi za mene je, između ostalog, i posljedica opće neizvjesnosti
i nesigurnosti koja dominira današnjim globaliziranim svijetom. Ljudi koji nisu
sigurni u vlastita vjerovanja su najčešće oni koji su isključivi i koji bi
silom nametali vlastiti svjetonazor. Ljudi se plaše i onoga što ne znaju i to
je idealna kombinacija koja rađa atmosferu u kojoj se sa sumnjičavošću i
neprijateljstvom gleda na svaku razliku. Strah od promjena koje donosi novo
vrijeme koje relativizira sve, stvara osjećaj nesigurnosti kolektivnih
identiteta koji postaju predatorski i koji se okreću protiv manjina koje
počinju doživljavati kao opasnost za vlasti bitak. To su najčešće neopravdani i
iracionalni strahovi, ali se oni nerijetko i zbog političkih ciljeva
sistematski promoviraju.
Problem sa uskraćivanjem
vjerskih kao i svih drugog sloboda nije u tome da se uskraćuje pravo nekom
svjetonazoru da se manifestuje u nekom društvu, nego što se iza toga krije
diskriminacija i isključivanje pojedinaca, građana ili čitavih skupina. Ta isključujuća
praksa prema kojoj se neko marginalizira, uskraćuju mu se njegova građanska
prava, kao npr. pravo na rad samo zbog njegovog iskazivanja vjere treba biti
problematična u slobodnim društvima. Uslovno rečeno nije problem,što je neko
protiv neke ideje ili čak vjere, u slobodnom društvu sve ideje podliježu
kritici, problem je kada se ljudi koji nose te ideje ili vjerovanja počnu progoniti
i marginalizirati. To vodi u diskriminaciju i sistematsku nepravdu.
U tom smislu, imam
potrebu ovdje skrenuti pažnju na jednu pojavu za koju mislim da je relevantna a
koja se često previđa kada govorimo o ovoj temi. Naime nije dobro, a to se sve
češće dešava sa muslimanskim useljeničkim manjinama u Evropi, da se rasprava o
njima svodi na njihova ljudska prava, tačnije vjerska prava, a da se zanemaruju
njihova građanska prava.
Svaka moderna
država bi trebala svakom svom građaninu i građanki garantirati sva njihova
ljudska i građanska prava i ljudi ne bi trebali biti diskriminirani na bilo
kojem nivou zbog onoga što odluče da vjeruju.
3)
Kada
govorimo o Bosni i Hercegovini, možemo li reći da vjerske slobode u pravom
smislu ovdje postoje?
Naše društvo je nakon
pada komunizma i sistematskog potiskivanja vjere i vjerskih zajednica iz javnog
života doživjelo jedan prodor vjerskog u javni prostor. Vjerom se tokom
proteklog rata manipuliralo, njom se i danas politizira. Očito je da ima dosta
nesnalaženja u našem društvu kada se govori o mjestu vjere u javnom prostoru,
kao i samom poimanju koncepta sekularnog društva i sekularne države. Mi živimo u
toj famoznoj tranziciji koja, čini se, treba da traje vječno. Sve nam je, kako
kažu naši stari, na vršaju. I na pitanu vjerskih sloboda, ali i sloboda
uvjerenja, mi trebamo još jako puno raditi i to se vidi na brojnim otvorenim
pitanjima s kojima smo se susreli u posljednje vrijeme. Samo Islamska zajednica
se proteklih mjeseci bavila pitanjem zabrane nošenja mahrame na radnom mjestu
ili nošenja brade u Graničnoj policiji i brojnih drugih primjera pokušaja
uspostave sistemske diskriminacije na vjerskoj osnovi.
4)
Kako
komentirate, nažalost česte, napade na vjerske objekte, vjerske službenike, ali
i same vjernike na bh. tlu?
Nažalost, imamo
sve češće napade u našoj državi koji se mogu okarakterisati kao napadi, pa i
zločin iz mržnje. Naše zakonodavstvo prepoznaje takve zločine kao posebnu kategoriju
ili u nekim slučajevima kao otežavajuću okolnost. Ipak, često se dešava da se
takvi napadi ne tretiraju adekvatno. Policija pa i tužiteljstvo se radije
odlučuju na brzo procesuiranje koje nije teško dokazati, pa se tako dešava da
se zločini i napadi iz mržnje procesuiraju kao prekršajna djela.
Ono što je dobro i
što je evidentno barem kada je riječ o napadima na vjerske objekte jeste
zajednički stav svih tradicionalnih vjerskih zajednica i crkava u Bosni i
Hercegovini koji već duže imamo a kojim se svaki put takvi napadi zajednički
osude. Za ovo imamo zahvaliti našem Međureligijskom vijeću i mislim da je to
jedan od načina na koji se s ovim problemom možemo nositi. Među vjernicima i
vjerskim zajednicama ne bi trebalo biti dvojbe da oni koji takva gnusna djela
čine to ne čine u ime Boga i vjere.
5)
Bosna
i Hercegovina je osigurala kontinuitet pravnog lica Katoličkoj Crkvi, Islamskoj
zajednici u BiH, Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi i Jevrejskoj zajednici BiH te im
jamči pravo da slobodno uređuju vlastitu organizaciju, uz puno poštivanje prava
na slobodu savjesti i vjere. Je li samo to dovoljno što se od države može
očekivati?
Nažalost,
Islamska zajednica nije potpisala ugovor sa državom. Takav ugovor već imaju Katolička i Pravoslavna crkva, što je dobro
ali, koliko znam, i u implementaciji tih ugovora ima jako puno izazova. I to
nam govori puno o tome da se na ovom
planu treba i može uraditi još puno toga. Za početak bi bilo dobro da se ova
pitanja ne politiziraju i da se i na taj način dokaže princip sekularnosti i
ravnopravnosti svih koji se tako glasno zagovara u našoj državi.
6)
Za
vjerske slobode u BiH nadležno je Ministarstvo pravde. Kako komentirate njihov
rad?
Ja
ne znam dovoljno o tome šta nadležno ministarstvo radi ali mislim da uvijek ima
prostora da se jača suradnja Države sa vjerskim zajednicama uz poštivanje
principa vjerske autonomije i sekularnih načela.
7)
Svjesni smo rastućeg
religioznog fanatizma te relativizma i ateizma. Prema Vašem mišljenju, koliko
ova dva suprotstavljena pojma mogu u budućnosti utjecati na vjerske slobode?
Isključivost svake vrste je podjednako opasna. Mislim da je svima jasno da
problem uskraćivanja prava na vjeru ili uvjerenje dolazi onda kada jedan
vrijednosni sistem preraste u ideologiju koja uzurpira pozicije moći i koja
onda vlastiti svjetonazor nameće kao jedini ispavan svima koji bi da žive u toj
državi ili društvu. Neko je rekao da narod koji tlači druge ni sam ne može biti
slobodan. Isto važi i za vjerske ili ideološke kolektivne identitete. Kada se
stavovi počnu silom nametati, tačnije kroz sistem dobro osmišljenih
diskriminirajućih prepreka za onoga ko misli ili vjeruje drugačije, ne samo da
će žrtve diskriminacije živjeti u nepravdi nego čitavo društvo pa i oni koji
pripadaju većinskom i dominantnom svjetonazoru neće biti istinski slobodni.
Toliko puta kroz historiju uvjerili smo se da su sveopći napredak imala samo
ona društva koja su pokazala neophodnu širinu da stvore prostor za slobodnu
koegzistenciju različitosti svih vrsta a da je isključivost i netolerantnost
uvijek stvarala samo nove sukobe.
8)
Također,
svjedoci smo i brojnih progona s kojima se suočavaju razne vjerničke skupine –
poput različitih kršćanskih denominacija na Bliskom istoku i Africi ili
muslimana iz naroda Rohingya. Što je potrebno učiniti kako bi se i njima
zajamčila vjerska sloboda?
Mislim da bi za
početak bilo dobro da kada govorimo o progonima ljudi bilo gdje ne nastupamo s
pozicija «naših» i «njihovih». Onaj kome se nepravda čini je u Božijoj zaštiti,
tako je barem muslimane učio posljednji u nizu poslanika i vjernici bi trebali
biti na njihovoj strani. U Burmi ili Mijanmaru ne progone «muslimane», prije
toga progone se ljudi, jedan nedužan
narod. Muslimani ne mogu tražiti prava za sebe u nekim većinski kršćanskim
zemljama Zapada ako nisu ista takva i veća prava spremni osigurati svojim
sunarodnjacima kršćanima ili drugim manjinama u većinski muslimanskim zemljama.
Poruka Pape Franje
povodom nedavnog Svjetskog dana mira koju je posvetio zaštiti prava izbjeglica
i imigranata, žrtvama globalnih progona je nešto što bi nas sve trebalo
ohrabriti.
9) Koja je poruka
obilježavanja Svjetskog dana vjerskih sloboda za našu bh. svakodnevicu?
Najviše bih kao
građanin ove zemlje volio da, ako ne ja, onda moja djeca dožive dan kada će
Bosna i Hercegovina biti ono što je bila stoljećima, simbol multikulturalnosti
i multikonfesionalnosti, primjer suživota i interkulturalnosti. Da bi se to
desilo mi svaki dan u svemu što radimo trebamo revnosno promovirati vrijednosti
koje između ostalog simbolizira i Svjetski dan vjerskih sloboda.
