Piše: Muhamed Jusić
Vijesti koje nam dolaze iz Libana o sukobima i prvim žrtvama u Tripoliju između sunita koji podržavaju pobunjenike u Siriji i alevita kojima pripada porodica Al-Assad potvrdile su strahove da će se sukob u Siriji, koji sve više poprima elemente sunitsko-šiitskog, preliti preko svojih granica i ponovo otvoriti staru ranu unutarmuslimanskih odnosa.
Dobro je primijetio Timothy Garton, profesor evropskih studija na Univerzitetu Oxford, kada je u svom osvrtu objavljenom nedavno u britanskom The Guardianu , napisao kako je današnja Sirija poprište globalnih ideoloških trvenja na kojima snagu odmjeravaju šiitski postrevolucionarni Iran i reakcionistička Saudijska Arabija, ali i postimperijalna Rusija i neoosmanska Turska.
I uistinu, sve što se dešava ovih dana u Siriji i oko nje već odavno prevazilazi nastojanje njenih građana da se oslobode jednog despotskog režima. Ono što je počelo kao mirni protest građana koji su zahtijevali reforme i veće slobode, pretvorilo se zbog nasilnog i brutalnog pokušaja gušenja svakog oblika opozicije režimu u građanski rat koji se polahko pretvara u sukob u kojem se pomjeraju globalne tektonske geostrateške ploče „podmazane“ nekim novim ideologijama u povoju.
Korijeni podjele
U vrtlogu tih globalnih ideoloških i geostrateških sukoba koji ni na koji način ne pomažu Sirijcima da postignu svoj cilj i koji ionako kompleksnu situaciju čine još kompleksnijom, oživio je još jedan stoljetni sukob koji tinja unutar muslimanskog kulturno-civilizacijskog kruga. Naravno, radi se o najstarijem unutarmuslimanskom sukobu, onom sunitsko-šiitskom koji svoje korijene vuče još od prvih stoljeća islama.
Za početak, riječ sunnit u arapskom dolazi od termina ehlu-s-sunne ve el-džema`a, to jeste sljedbenici sunneta (Poslanikove, a.s., prakse) i većinske zajednice, dok šiizam dolazi od arapskog termina ši`at `Ali, što znači pristalica Alijje bin Ebi Taliba. Nakon smrti Poslanika islama, većina njegovih učenika je za vladara muslimanske zajednice izabrala Ebu Bekra.
Tako je Ebu Bekr dobio titulu halifatu resuli `llah, ili nasljednik Božijeg Poslanika, odakle dolazi naziv halifa, koji su uzeli ne samo prva četvorica halifa, koji se nazivaju „pravilno vođenim, upućenim“ (rašidun), već također i kasniji muslimanski vladari Emevijske, Abbasijske i Fatimijske dinastije, a čak su naziv halifa koristili i Osmanlije.
U tim presudnim momentima za muslimansku zajednicu jedan je broj ljudi smatrao da Alija treba postati Poslanikov nasljednik i okupljali su se oko njega, formirajući prvo jezgro šiizma. Sam je Alija odbio da se suprotstavi Ebu Bekru i, zapravo, sarađivao je blisko s njim i dvojicom njegovih nasljednika, Omerom i Osmanom, sve dok i sam nije postao četvrti „pravilno vođeni“ halifa sunitskog islama.
Tek je nakon Alijine smrti, koju je prouzrokovao jedan član havaridža, ekstremističke grupacije koja je odbila priznati za halifu kako Mu`aviju, koji je preuzeo hilafet od Alije, tako i samog Aliju, šiizam postao religijsko-politički pokret u Iraku. Barem tako ovaj sporni trenutak islamske historije opisuje profesor Sejjid Husein Nasr u svom za zapadne čitaoce pojednostavljenom uvodu u islam sabranom u djelu „Srce islama“.
'Višak historije'
I upravo se na primjeru Sirije još jednom vidi opasnost poigravanja identitetima i politizacije „viška historije“ kojim sva društva tog dijela svijeta, kao uostalom i naša na Balkanu, obiluju. Čak i površan pogled na historiju odnosa u Siriji među tamošnjim etničkim i vjerskim skupinama otkrit će svu kompleksnost tih odnosa i prostor za manipulaciju istima, na isti način na koji se to čini sa sunitsko- šiitskim odnosima- ako se ne iznađe kvalitetan mehanizam da se njima upravlja, a ne da ih se koristi kao osnovu za stvaranje novih antagonizama.
Kakogod, mi smo sada u poziciji u kojoj se brutalnost jednog totalitarnog režima prema vlastitom narodu sve češće doživljava, tumači i analizira isključivo kroz prizmu sunitsko –šiitskih odnosa. U to se može uvjeriti svako ko pogleda brojne arapske forume na kojima Arapi iz čitavog svijeta razmjenjuju informacije i komentarišu događaje u ovoj za „arapsko pitanje“ jednoj od historijski najbitnijih država. Tako se kroz odnose vladajuće alevitske elite prema većinski sunitskim pobunjenicima tumači i podrška većinski šiitskog Irana vladajućem režimu, a i podrška Turske i bogatih sunitskih zaljevskih zemalja pobunjenicima. Na isti način su polarizirani stavovi i u Bahreinu, Jemenu, Libanu i Iraku, bez da je iko ozbiljno sagledao kuda bi to moglo odvesti taj dio svijeta.
Aleviti ili nusejrije
Iako bi se lahko moglo upasti u zamku prihvatanja paradigme sunitsko-šiitskog sukoba u Siriji, historijska analiza odnosa između alevita, kojima se gleda u šiitske korijene i sirijskih sunita (a o ekonomsko-vojno-strateškim interesima država involviranih u konflikt da i ne govorimo) otkriva da se radi o daleko složenijem problemu od teološkog, ili čak vjerskog spora unutar islamske teološke misli.
Kao prvo, treba primijetiti da kada je riječ o analiziranju događaja u Siriji kroz prizmu sunitsko-šiitskih odnosa, preciznije kroz pripadnosti porodice Al-Assad alevitskoj sekti, da se ne radi o alawitima iz Turske, koji i pored nekih sličnosti, ne pripadaju istoj vjerskoj sljedbi.
Naime, aleviti u Siriji su pripadnici sekte poznate u sunitskoj literaturi kako nusejrije. Radi se o mističnoj religioznoj skupini koja se u stručnoj literaturi smatra ogrankom šiitskog islama.
Iako su u najvećem dijelu klasične islamske literature nazivaju nusejrijama, što referira na njih kao sljedbenike Abu Šu'ayba Muhammada ibn Nusajra (umro približno 270 hodžretske godine, odnosno 863.), za kojeg historičari ove sljedbe vjeruju da je učio u kružocima (halkama) zadnje trojice imama koje priznaje većina šiita kao nasljednike i potomke Poslanika, (a.s.).
Današnji sljedbenici nusejrije taj naziv ne prihvaćaju i smatraju ga uvredljivim. Oni se danas nazivaju alevitima i tvrde da to ime asocira na njihovu privrženost Aliji, r.a., prvom imamu prema šiitskom učenju i četvrtom pravednom halifi prema sunitskoj tradiciji. Ustvari, tek u septembru 1920. Francuzi su zvanično uveli naziv aleviti za ovu skupinu stanovnika Sirije koji su se našli pod mandatom francuske okupacione sile.
Nasr za njih, pak, veli da su oni prvobitno bili predislamska religijska sekta s korijenima u gnosticizmu i babilonskim religijama. Preživjeli su, kaže ovaj autor i sam šiitskom porijekla, kao škola šiizma a tokom nekoliko posljednjih desetljeća pokušavaju sa steknu više šiitske legitimnosti.
Iako je historija bila obilježena dugim periodima interakcije ili barem tolerancije među nusejrijama i drugim islamskim denominacijama, nisu bili rijetki ni periodi sukoba, ugnjetavanja i progona. U vrijeme osmanske uprave nusejrije su često dizali bune koje su kao i druge širom carstva gušene silom. Nakon sloma Osmanskog carstva, čemu su značajan doprinos dali i sirijski aleviti, uslijedio je period francuske okupacije. Nakon Prvog svjetskog rata i iskustava kolonijalne uprave u Alžiru i Tunisu Francuzi su htjeli da preduprijede uspon sunitskog arapskog nacionalizma za kojeg se ispostavilo da je najveća prepreka kolonijalnoj dominaciji i zato su alevitima dali potpunu autonomiju u Latakiji i Džebelu Druz (većinski nastanjenom jednom drugom batinijskom sektom- druzima) gdje su oni činili većinu kako bi ih odvojili od sunitskih Arapa u Damasku i tako učvrstili vlast u okupiranoj zemlji.
U to su vrijeme aleviti, druzi i druge manjine plaćali manje poreze od većinskih sunita i primali su veću pomoć za razvojne projekte što je dodatno stvaralo tenzije među sunitima i alevitima. Osim toga, ove skupine uz Kurde i Čerkeze su najčešće vojačene u specijalne snage koje su služile kolonizatorima poznate kao Troupes Speciales du Levant.
Saradnja sa okupatorom
Ovo je još više oblikovalo imidž nusejrija kao saradnika okupatora i neprijatelja islama i Arapa, ali je učinilo i da jedno od najperspektivnijih zanimanja za većinu siromašnih mladih alevitskih seljaka, kako piše Robert D. Kaplan u svom tekstu o krizi identiteta u Siriji objavljenom 1993. u časopisu The Atlantic, bude angažman u vojsci što će im osigurati kasniji značajan utjecaj u društvu u kojem će vojska nakon oslobođenja od kolonizacije igrati ključnu ulogu i izvoditi česte vojne udare.
Istovremeno, kolonijalna uprava je činila sve da sunite Arape drži pod opsadnim stanjem. Damask je tretiran kao okupirano područje sa brojnim vojnim prisustvom okupatorskih jedinica koje su najvećim dijelom činile trupe iz Senegala i već spomenuti alevitski i druski odredi.
Kada su se Sirijci uz velike žrtve izborili za svoju nezavisnost brojni aleviti su ostali omraženi kao saradnici okupatora i izdajice vlastitog naroda. San koji su već brojni alevitski autori počeli sanjati o nezavisnoj državi alevita ugašen je 28. februara 1937. kada je autonomna pokrajina Latakija pripojena onome što će postati nova Sirija. Sirija je i zvanično postala nezavisna 17. aprila 1946, ali su državu potresali stalni vojni udari i borba za vlast.
Nakon Arapsko-izraelskog rata 1948, serije državnih udara i dolaska Bas- partije na vlast 1949, došlo je, 1958. do ujedinjenja Sirije u Egipta u Ujedinjenu Arapsku Republiku. Bilo je to zlatno doba panarapskih ideja i ideala. Međutim, Sirija je samo nakon tri godine istupila iz unije, nakon što je grupa vojnih oficira izvela državni udar i ponovo proglasila nezavisnost.
Tada se već vidjelo da je u Siriji došlo do jačanja alevitske zajednice, jer se kao ključni razlog nezadovoljstva unijom navodilo da je sunitski arapski Egipat dominirao odnosima.
Politička nestabilnost
Period političke nestabilnosti i čestih vojnih udara se nastavio sve dok tajna grupa u kojoj su značajan broj činili nezadovoljni alevitski oficiri, među kojima je bio i Hafez al-Assad i Salah Jadid, nije pomogla Bas-partiji da se ponovo vrati na vlast. Nakon toga je uslijedio period u kojem je ova grupa oficira postepeno preuzimala kontrolu nad vladajućom partijom.
Godine 1966. alevitski oficiri i njihovi prijatelji su slomili otpor i iz stranke izbacili sve one stare članove Basa koji su slijedili ideje i stavove arapskog kršćanina Michela Aflaqa i sunita Salahudina el-Bitara, ideologa i osnivača starog Basa. Oni su kao novog ideologa Basa nametnuli Zakija el-Aruzija proglašavajući ga Sokratom novog reformisanog Basa. Taj potez je ovoj skupini alevitskih oficira omogućio da svoju vojnu diktaturu zaogrnu plaštom političke i društvene sile koja će do danas krojiti glavne odluke u Siriji i čvrstom rukom vladati njenim stanovnicima.
Taj proces će i formalno biti uobličen kada na vlast 1970. godine bude doveden alevitski general vazduhoplovstva Hafez al-Assad, otac današnjeg predsjednika Sirije Bashara al-Assada.
Masakr u Hami
Većinski suniti Arapi su se ponovo osjetili prevarenim. Još jedna krvava stranica tih odnosa bit će ispisana u Hami. Ovaj grad je kroz historiju bio značajno uporište arapskih sunita i zato je bilo za očekivati da će upravo tu doći do pokušaja da se spriječi alevitska dominacija.
Pobuna u Hami je 1964. skoro svrgnula tada vladajući basistički režim, sa visoko pozicioniranim alevitima. Na kraju, u februaru 1982, sunitska arapska Muslimanska braća su preuzela kontrolu nad gradom i likvidirala njegove zvaničnike, koje su aleviti doveli na vlast.
Sunitski pobunjenici su prije toga izvršili napad na alevitske vojnike u Alepu. Bio je to odgovor na brutalnosti režima koji je već tada kovao svoje represivne metode vladavine čijoj kuliminaciji svjedočimo ovih dana, a sve to je u to vrijeme bilo pojačano i Assadovom podrškom maronitskim kršćanskim militantima u Libanu kasnih 70-tih, koju su sirijski suniti doživjeli kao još jedan dokaz alevitsko- kršćanske zavjere protiv njih.
Assad je reagovao slanjem 12.000 alevitskih vojnika u Hamu, koji su izmasakrirali 30.000 sunitskih civila i grad skoro sravnili sa zemljom. Hama je 1982. bila dokaz da ispod oklopa Assadove stabilne vladavine kipti prostor koji nije nimalo bliže nacionalnom jedinstvu, nego što je bio nakon odlaska Turaka i Francuza.
Ovih dana, nažalost, te stare nikad zacijeljene rane ponovo krvare i prijete da ovu prelijepu zemlju odvuku u strahote građanskog rata u kojem će cijenu platiti nedužni civili svojim životima, a nepromišljeno pretvaranje sukoba u sunitsko-šiitski rat može imati nesagledive posljedice na čitav muslimanski svijet i na taj način destabilizovati brojna društva i države daleko od zidina Šama.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
