Start u Teheranu: Iran može odgovoriti
Tekst i slike: Muhamed Jusić
Magazin START, broj 336, datum 15.11.2011
Nakon što je Međunarodna agencija za nuklearnu energiju (IAEA) objavila svoj izvještaj u kojem se Iran optužuje da je tajno nastojao razviti nuklearno oružje, jastrebovi iz izraelske administracije su se ponovo počeli prizivati vojnu intervenciju kako bi se uništili do sada razvijeni nuklearni potencijali Irana. Na ulicama snijegom prekrivenog Teherana, se ne može osjetiti da su ljudi naročito zabrinuti. Većina običnih građana će vam reći da ne vjeruju da će do napada doći. Svi naročito isključuju mogućnost kopnene intervencije jer su sigurni da niti Amerika, a o Izraelu da i ne govorimo, nemaju kapacitet, a ni hrabrosti, da se upuste u kopnenu avanturu koja bi u poređenju sa Irakom, bila, kako kažu mještani, „šetnja po mjesečini“. Ipak tu samouvjerenost Iranci ne pokazuju kada je riječ o mogućnosti da Izrael izvede raketni ili zračni napad na iranska nuklearna postrojenja. Ali vjeruju da bi to bila opasna avantura koja ništa ne bi riješila, nego bi samo čitav region povukla u još veći vrtlog nasilja i dodatno ga destabilizovala
Međutim, ako bi se Izrael i odlučio upustiti u iransku avanturu, što niko u svijetu pa čak ni u Washingtonu, čini barem zasada, ne želi ostaje pitanje kako bi Iran mogao odgovoriti.
Ukoliko bismo i zanemarili konvencionalne metode ratovanja kojima bi Iran mogao odgovoriti na eventualnu američku ili izraelsku invaziju, daleko su teže za predvidjeti, ali i opasnije po regionalnu i svjetsku stabilnost, nekonvencionalne metode od kojih Iran, prema izjavama njegovih vjerskih i političkih autoriteta, ne bježi.
Islamska republika Iran je po mnogo čemu specifična zemlja, koja je kroz institucionalizaciju „izvoza revolucije“ stvorila utjecaj u mnogim većinski muslimanskim zemljama, naročito u nestabilnim kriznim područjima regiona. Radi se o utjecaju koji može destabilizovati brojne države, ali i otvoriti nova žarišta u kojima bi američki interesi bili ugroženi.
Javna je tajna da Iran direktno sponzorira militantnu i političku organizaciju Hezbollah u Iranu, kao i palestinski Hamas. Hezbollah je, ne tako davno, nanio bolan poraz dotad nepobijeđenoj izraelskoj vojsci na sjeveru cionističke države, a Hamas je na njenom jugu samo nekoliko mjeseci kasnije preuzeo potpunu kontrolu nad Gazom. Ni brutalna intervencija Izraela u Gazi nakon što je Hamas oteo jednog izraelskog vojnika nije uspjela slomiti ovu organizaciju, a nedavna razmjena hiljada palestinskih zarobljenika za tog jednog vojnika je dodatno ojačala ovu islamsističku organizaciju.
Sve to potvrđuje još jednom da se radi o dvije respektabilne regionalne sile koje se ne mogu zanemariti i koje su spremne po naređenju Irana, ako se ovaj osjeti ugroženim, otvoriti neke nove frontove sa Izraelom, ali i upotrijebiti svoje članstvo protiv američkih ciljeva u regionu.
Iran je matica šiizma, koja se ponaša kao pokrovitelj šiitskih zajednica u čitavom svijetu. Te šiitske zajednice su za razliku od sunitskih u čitavom svijetu daleko bolje organizovane i koherentnije. Dok je vjerski život u zemljama u kojima su suniti većina, organizovan isključivo pod patronatom države, kroz ministarstvo vakufa ili vjera, šiitske zajednice svugdje u svijetu uživaju autonomiju, nekad u odnosu na vladajuće zakone i nelegalnu. Na čelu tih zajednica nalaze se ajatolasi, šiitsko sveštenstvo, koji sistemom humusa- obaveznog godišnjeg izdvajanja petine imetka za zajednicu, uživaju zavidnu finansijsku neovisnost. Ta finansijska sredstva od obaveznih priloga vjernika ajatolasima i socijalnim, obrazovnim i humanitarnim institucijama, koje oni organizuju, pružaju nevjerovatnu mogućnost upravljanja šiitskim masama. S obzirom da su ajatolasi organizovani u svoju vlastitu hijerarhiju, njima se vrlo lako i efikasno može upravljati preko vjerskih autoriteta, koji su historijski imali sjedište u iračkom gradu Nedžefu.
Nakon osnivanja šiitske islamske republike Iran i pritiska Sadamove diktature u Iraku, šiitski vjerski autoriteti su se počeli okretati ka Iranu i tamošnjem oficijelnom kleru.
Eventualni američki otvoreni napad na Iran bi mogao pokrenuti šiitsku revoluciju protiv Amerike i njenih interesa u cijelom regionu. Dovoljno bi bilo da Iran preko svojih ajatolaha izda fetvu u kojoj se „džihad protiv agresora koji je napao muslimansku šiitsku zemlju“ proglašava obavezom svakog pravovjernog šiita, pa da se pokrene dosad neviđen val terorizma, koji bi zbog vjerske fanatičnosti šiita, bio neuporediv sa onim dosadašnjim sunitskim. To znači da, ukoliko bi bilo koja susjedna zemlja ustupila svoj teritorij američkim trupama za napad na Iran, sebe bi učinila legitimnom metom šiitskih svetih ratnika. To objašnjava zbog čega se nijedna zaljevska zemlja, iako se sve plaše regionalnog jačanja Irana i njegovog nuklearnog programa i iza kulisa huškaju Ameriku i Evropu da poduzmu sve kako bi se on osujetio, otvoreno ne iznose takve stavove. Izazivanje šiitske manjine koja živi u naftom bogatim zemljama zaljeva je jednostavno prevelik rizik, koji nijedna vladajuća monarhija ne želi preuzeti.
Faktor koji Amerika ne bi smjela izostaviti u svim svojim strateškim kombinacijama vojnog obračuna sa Iranom jeste militantnost i predanost šiitskog vojnika. Tu grešku je napravio Sadam Husein i skupo ga je koštala. Dobro naoružana i opremljena Sadamova vojska od milion vojnika nije uspjela savladati tek formiranu iransku islamsku vojsku, koja se nije imala vremena nakon Iranske revolucije pristojno ni postrojiti. Ni uz svestranu pomoć SAD-a i neograničena finansijska sredstva koja su pristizala iz sunitskih naftom bogatih zemalja Perzijskog zaljeva, ni Sadamova brutalnost i spremnost da žrtvuje koliko god je potrebno svojih vojnika, nisu imali nikakvih izgleda pred vjerskim fanatizmom iranskih mladića i djevojaka zadojenih šiitskim učenjem o mučeništvu. Svijet je bio šokiran njihovom spremnošću da svojim tijelima čiste minska polja i da odlaze u vojne akcije svjesni da se iz njih neće vratiti. Historija nam je toliko puta pokazala da upravo spremnost na žrtvu i predanost cilju mogu biti ključni faktori u dobijanju rata i da često mogu prevladati vojnu nadmoć u naoružanju.
Ideja mučeništva (šehadeta) u šiizmu zauzima ključnu poziciju. Historija šiitske manjine prožeta je nepravdom, progonima i prolivenom krvlju. Davno su teolozi primijetili kako od svih religija šiizam posebno potencira spremnost na žrtvovanje. Mučeništvo Poslanikovog unuka Huseina i njegovo ubistvo od strane tadašnjeg sunitskog vladara je centralni historijski događaj oko kojeg je nastala šiitska frakcija unutar islama. Svake godine na taj dan- Dan ašure šiiti čitavog svijeta ponovo proživljavaju njegovu patnju kao da se desila danas. Mnogi od njih se udaraju oštrim predmetima po glavi ili se bičuju po leđima dok im krv ne poteče, žaleći što na taj dan nisu mogli stati u odbranu svog imama, svetog vođe. U tom ritualu oni pokazuju i svoju spremnost da se bore i žrtvuju za iste ideje za koje je Husein poginuo.
Apsurdno je ali je američka intervencija u Iraku kreirala još jednu državu u regionu kojom sada vladaju šiti. I pored svih razlika, pa i etrpeljivosti, između Iranaca i arapskih šita iz Iraka utjecaj irana u ovoj većinski šitskoj državi je veća nego ikada. I svaki napad na Iran u kojem bi na bilo kakav način učestvovala Amerika bi ponovno mogla zakomplikovati situaciju i Iraku iz kojeg se Amerika ne planira još uvijek u potpunosti povući.
Tekst i slike: Muhamed Jusić
Magazin START, broj 336, datum 15.11.2011
Međutim, ako bi se Izrael i odlučio upustiti u iransku avanturu, što niko u svijetu pa čak ni u Washingtonu, čini barem zasada, ne želi ostaje pitanje kako bi Iran mogao odgovoriti.
Ukoliko bismo i zanemarili konvencionalne metode ratovanja kojima bi Iran mogao odgovoriti na eventualnu američku ili izraelsku invaziju, daleko su teže za predvidjeti, ali i opasnije po regionalnu i svjetsku stabilnost, nekonvencionalne metode od kojih Iran, prema izjavama njegovih vjerskih i političkih autoriteta, ne bježi.
Sve to potvrđuje još jednom da se radi o dvije respektabilne regionalne sile koje se ne mogu zanemariti i koje su spremne po naređenju Irana, ako se ovaj osjeti ugroženim, otvoriti neke nove frontove sa Izraelom, ali i upotrijebiti svoje članstvo protiv američkih ciljeva u regionu.
Iran je matica šiizma, koja se ponaša kao pokrovitelj šiitskih zajednica u čitavom svijetu. Te šiitske zajednice su za razliku od sunitskih u čitavom svijetu daleko bolje organizovane i koherentnije. Dok je vjerski život u zemljama u kojima su suniti većina, organizovan isključivo pod patronatom države, kroz ministarstvo vakufa ili vjera, šiitske zajednice svugdje u svijetu uživaju autonomiju, nekad u odnosu na vladajuće zakone i nelegalnu. Na čelu tih zajednica nalaze se ajatolasi, šiitsko sveštenstvo, koji sistemom humusa- obaveznog godišnjeg izdvajanja petine imetka za zajednicu, uživaju zavidnu finansijsku neovisnost. Ta finansijska sredstva od obaveznih priloga vjernika ajatolasima i socijalnim, obrazovnim i humanitarnim institucijama, koje oni organizuju, pružaju nevjerovatnu mogućnost upravljanja šiitskim masama. S obzirom da su ajatolasi organizovani u svoju vlastitu hijerarhiju, njima se vrlo lako i efikasno može upravljati preko vjerskih autoriteta, koji su historijski imali sjedište u iračkom gradu Nedžefu.
Nakon osnivanja šiitske islamske republike Iran i pritiska Sadamove diktature u Iraku, šiitski vjerski autoriteti su se počeli okretati ka Iranu i tamošnjem oficijelnom kleru.Eventualni američki otvoreni napad na Iran bi mogao pokrenuti šiitsku revoluciju protiv Amerike i njenih interesa u cijelom regionu. Dovoljno bi bilo da Iran preko svojih ajatolaha izda fetvu u kojoj se „džihad protiv agresora koji je napao muslimansku šiitsku zemlju“ proglašava obavezom svakog pravovjernog šiita, pa da se pokrene dosad neviđen val terorizma, koji bi zbog vjerske fanatičnosti šiita, bio neuporediv sa onim dosadašnjim sunitskim. To znači da, ukoliko bi bilo koja susjedna zemlja ustupila svoj teritorij američkim trupama za napad na Iran, sebe bi učinila legitimnom metom šiitskih svetih ratnika. To objašnjava zbog čega se nijedna zaljevska zemlja, iako se sve plaše regionalnog jačanja Irana i njegovog nuklearnog programa i iza kulisa huškaju Ameriku i Evropu da poduzmu sve kako bi se on osujetio, otvoreno ne iznose takve stavove. Izazivanje šiitske manjine koja živi u naftom bogatim zemljama zaljeva je jednostavno prevelik rizik, koji nijedna vladajuća monarhija ne želi preuzeti.
Faktor koji Amerika ne bi smjela izostaviti u svim svojim strateškim kombinacijama vojnog obračuna sa Iranom jeste militantnost i predanost šiitskog vojnika. Tu grešku je napravio Sadam Husein i skupo ga je koštala. Dobro naoružana i opremljena Sadamova vojska od milion vojnika nije uspjela savladati tek formiranu iransku islamsku vojsku, koja se nije imala vremena nakon Iranske revolucije pristojno ni postrojiti. Ni uz svestranu pomoć SAD-a i neograničena finansijska sredstva koja su pristizala iz sunitskih naftom bogatih zemalja Perzijskog zaljeva, ni Sadamova brutalnost i spremnost da žrtvuje koliko god je potrebno svojih vojnika, nisu imali nikakvih izgleda pred vjerskim fanatizmom iranskih mladića i djevojaka zadojenih šiitskim učenjem o mučeništvu. Svijet je bio šokiran njihovom spremnošću da svojim tijelima čiste minska polja i da odlaze u vojne akcije svjesni da se iz njih neće vratiti. Historija nam je toliko puta pokazala da upravo spremnost na žrtvu i predanost cilju mogu biti ključni faktori u dobijanju rata i da često mogu prevladati vojnu nadmoć u naoružanju.
Ideja mučeništva (šehadeta) u šiizmu zauzima ključnu poziciju. Historija šiitske manjine prožeta je nepravdom, progonima i prolivenom krvlju. Davno su teolozi primijetili kako od svih religija šiizam posebno potencira spremnost na žrtvovanje. Mučeništvo Poslanikovog unuka Huseina i njegovo ubistvo od strane tadašnjeg sunitskog vladara je centralni historijski događaj oko kojeg je nastala šiitska frakcija unutar islama. Svake godine na taj dan- Dan ašure šiiti čitavog svijeta ponovo proživljavaju njegovu patnju kao da se desila danas. Mnogi od njih se udaraju oštrim predmetima po glavi ili se bičuju po leđima dok im krv ne poteče, žaleći što na taj dan nisu mogli stati u odbranu svog imama, svetog vođe. U tom ritualu oni pokazuju i svoju spremnost da se bore i žrtvuju za iste ideje za koje je Husein poginuo.Apsurdno je ali je američka intervencija u Iraku kreirala još jednu državu u regionu kojom sada vladaju šiti. I pored svih razlika, pa i etrpeljivosti, između Iranaca i arapskih šita iz Iraka utjecaj irana u ovoj većinski šitskoj državi je veća nego ikada. I svaki napad na Iran u kojem bi na bilo kakav način učestvovala Amerika bi ponovno mogla zakomplikovati situaciju i Iraku iz kojeg se Amerika ne planira još uvijek u potpunosti povući.
Javna je tajna da u Iranskoj vojsci djeluje tzv. borbena formacija zvana Korpus Jerusalem (Fejlekul Kuds- zove se tako jer je to vojna formacija koja se na globalnom planu bori za oslobađanje Jerusalema od izraelske okupacije), specijalizovana za nekonvencionalne metode ratovanja. Njeni su pripadnici obučavali brojne paravojne formacije širom svijeta, od Hezbollaha do Hamasa. Za te ljude se tvrdi kako nemaju lično ime i kako su spremni poginuti bilo gdje u svijetu, gdje to lideri islamske revolucije od njih zatraže. Oni su, prema tvrdnjama arapskih medija, naoružali i obučili i pokret Husijuna u Jemenu kojeg zajednička akcija saudijskih i jemenskih armija nije uspjela slomiti još u vrijeme kada je Ali Abdala Salih mogao vladati tom državom. Danas kada se Jemen nalazi na rubu haosa oni su postali faktor na kojeg se mora računati ne samo u unutrašnjim previranjima nego kao još jednu kartu u rukama Irana koju mogu uvijek odigrati.
U svakom slučaju, usijane glave u Tel Avivu bi morale biti svjesne da napad na Iran može lako otvoriti još jednu frontu u tzv. ratu protiv terorizma i to frontu sa vjerski inspirisanim skupinama u poređenju s kojima Al-Kaida i sunitski teroristi izgledaju kao amateri.
