Sukob sunita i šiita je ispolitiziran od moćnika kako bi
preko tih vjerskih, kulturnih i sektaških osjećanja širili svoj politički
utjecaj.
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Tokom mog nedavnog boravka u Kuvajtu desio se strašan
teroristički napad na šiitsku džamiju Imam Sadik u kojem je ubijeno 27 ljudi, a
227 ranjeno. Napad se desio 26. juna 2015. za vrijeme džume-namaza u centru
grada ne tako daleko od moga hotela. Samo noć prije s prijateljem sam prošao
pored te džamije. Iako nešto slično nije bilo neočekivano s obzirom da danas
nijedna država ne može ustvrditi da je sigurna od terorizma, ovaj napad je
došao kao šok za sve Kuvajćane.
Jednostavno, u ovoj mirnoj i prosperitetnoj monarhiji, koja
naravno ima brojne političke i društvene izazove, ipak nisu navikli na slične
napade kakvi su u njihovom okruženju skoro pa svakodnevnica. Od iračke invazije
na Kuvajt nije bilo terorističkih napada sa velikim brojem žrtava.
Posljednji takav napad bio je 1983. kada je prošiitska
milicija iz Iraka s navodnim vezama s Iranom izvela bombaški napad u kojem je
ubijeno pet, a ranjeno 90 ljudi. U dvijehiljaditim bilo je više napada na
strane državljane, nekoliko hapšenja militanata povezanih sa Al- Kaidom, ali
ništa ovakvih razmjera.
Tradicionalni centar
Odgovornost za napad je preuzela Islamska država Irak i
Levant, tačnije njen ogranak koji se naziva Imaret en-Nedžd ili provincija
Nedžd (kao administrativna jedinica hilafeta i ID) koja je objavila i poruku
napadača u kojoj objašnjava zašto je izveo napad na ono što on naziva da je
„šiitski hram“. Ista organizacija je preuzela i odgovornost za dva napada na
šiitske džamije u većinski šiitskim regijama Saudijske Arabije krajem maja ove
godine u kojima je ubijeno 26 ljudi. U međuvremenu su zaprijetili da će
nastaviti s napadima na šiite u Nedždu, tradicionalnom centru iz kojeg se
proširio selefijski pokret, posebno u susjednom Bahreinu s ciljem
destabilizacije „nevjerničkih režima i osvete odmetnicima od vjere koji sunite
ubijaju u Iraku, Siriji i Jemenu.“
Nešto oko pola sata nakon napada vladar Kuvajta, emir Sabah
Al-Ahmad Al-Sabah, koji ima preko osamdeset godina, posjetio je mjesto napada.
Kamere su zabilježile njegove suze i to kako je dok su mu govorili da mjesto
nije osigurano insistirao da uđe u džamiju uz riječi „hadol ajali“ili „oni su
moja porodica“. Ova reakcija vladajuće porodice i način na koji su državni
mediji izvještavali, naravno nije slučajna, i
govori o tome koliko su svi bili svjesni o kako opasnom napadu se radi i
koji je njegov konačan cilj. Odnosno, kako je malo potrebno da se Kuvajt
destabilizuje. Prema nezvaničnim podacima skoro trećina Kuvajćana su šiiti i
tenzije su već dugo, na političkom ali i društvenom planu, vrlo visoke. Mnogi
šiiti se osjećaju marginaliziranim i obespravljenim dok pozamašan broj sunita u
njima vidi tek „petu kolonu iranskog homeinijevskog režima“ koji želi da
destabilizuje region i izvozom „islamske revolucije“ proširi svoj utjecaj. Ne
treba tu zaboraviti ni historijsku netrpeljivost između Arapa i Perzijanaca
koja se lahko instrumentalizira i koja sve šiite Arape želi prikazati kao sluge
Fursa ili Perzije.
Nije malo onih koji su nakon napada ustvrdili da od ovakvog
razvoja događaja korist može imati samo ISIL i Iran. ISIL koji je u tim danima
želio da skrene pažnju sa svojih gubitaka na Sjeveru Sirije na granici sa
Turskom i koji želi da po modelu Iraka i Sirije kroz unutarmuslimanske sukobe
oslabi centralnu vlast, stvori anarhiju koju će onda popuniti svojim modelom
vladavine i diktature terora. Prema takvom tumačenju dešavanja Iranu odgovara
da se zaljevske zemlje sa značajnom šiitskom populacijom destabilizuju kako bi
se oni pojavljivali kao jedini zaštitnici šiita i kako bi time sebi stvorili
prostor za uplitanje u unutrašnje probleme zaljevskih država, te ih na taj
način kaznili zbog zajedničkog napada na husijune i lojaliste svrgnutog
predsjednika Ali Abdullaha Saleha u Jemenu.
Sijanje nepovjerenja
Kakogod, napad na jednu od najstarijih šiitskih džamija u
Kuvajtu je aktuelizirao problem sektaštva u muslimanskom svijetu i sijanja
nepovjerenja umjesto promocije ideja dijaloga među različitim muslimanskim
sljedbama. Tolerisanje govora mržnje, huškanja na nesitomišljenike i
nepostojanje unutarmuslimanskog dijaloga se pretvorilo u ozbiljan problem koji
otvara prostor da se unutarmuslimanske razlike politiziraju, što u konačnici
neminovno vodi unutarmuslimanskim sukobima.
Danas je pitanje „nacionalnog jedinstva svake države“ ali i
muslimana kao pripadnika jedne duhovne zajednice ili Ummeta postalo ključno za
očuvanje stabilnosti ne samo Kuvajta nego skoro svih bliskoistočnih, pa time i
muslimanskih država. Bauk sunitsko-šiitskog sukoba koji će razoriti muslimanska
društva iznutra se nadvio nad muslimanskim svijetom.
Čini se da je vladajuća porodica, ali i apsolutna većina
Kuvajćana, prozrela tu opasnost i učinila sve da napadači ne postignu svoj cilj
i da u Kuvajtu ne ostave prostora sektaškim sukobima. U Velikoj džamiji, u
kojoj se okupljaju suniti i koja je centralna džamija države Kuvajt,
organizovano je zajedničko iskazivanje saučešća za sve žrtve, emir je osigurao
privatni avion koji je prevezao one žrtve čije su porodice izrazile želju da
budu ukopani u iračkom Nedžefu ,svetom mjestu za sve šiite u svijetu“. Ovaj
petak organizovana je zajednička džuma- namaz za sunite i šiite u Kuvajtu, ali
i u obližnjem Bahreinu gdje su sunitsko-šiitske podjele još više ispolitizirane.
Politizacija vjere, pa tako i onih partikularnih identiteta u njoj, postala je
gorući problem muslimanskog svijeta.
Ono što je bitno da znamo da rat na Bliskom istoku nije rat
za islam niti protiv njega, kao što ni sukobi nisu između sunita i šiita. Radi
se o zloupotrebi islama zarad ostvarivanja političkih ciljeva brojnih
regionalnih i svjetskih moćnika. I sukob sunita i šiita je ispolitiziran od
istih moćnika kako bi preko tih vjerskih, kulturnih i sektaških osjećanja
širili svoj politički utjecaj.
Posrednički ratovi
Danas se u tom dijelu svijeta vode posrednički ratovi između
Zapada i Rusije, Irana i Saudijske Arabije i brojnih drugih koji ne žele da
vide da tim svojim ratovima uništavaju arapska društva i da ih razdiru iznutra.
Ničije maslo tamo nije za ramazana, a cijenu plaćaju nedužni.
Muslimanski narodi i drugi u tom dijelu svijeta sada u rat
ulaze navodno zbog vjere, a vrlo lahko bi, kao i Evropljani nekada, iz njega
mogli izaći bez vjere koja će kroz stravične zločine i manipulaciju izgubiti
svaki smisao među tamošnjim narodima. Islam je vjera koja je u jednom periodu
historije od naroda koji su ga prihvatili napravila jednu od najvećih
civilizacija koje je svijet poznavao a sada ih neki maloumnici koji nastupaju u
ime vjere vraćaju u najgori period džahilijeta ili „perioda neznanja“ kako se u
islamskoj tradiciji nazivao predislamski period Arabije kada su tamošnja
plemena bila u brutalnom bratoubilačkom ratu.
Ti i takvi kao da guraju točak historije unazad i bacaju
ljagu na islam i muslimane koju će teško ikada saprati. Najbolje bi bilo da
takvi prestanu braniti i islam i muslimane, jer što oni više brane islam
istinske vjere je sve manje, a zločina u njeno ime sve više, a i muslimani sve
više stradaju, sada ubijajući sami sebe.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
