Ovo nije prvi put da se peta vjerska dužnost svake muslimanke i muslimana politizira.
 |
| Vladajuće dinastije su oduvijek preko hadža i brige oko svetih mjesta islama pokušavali ostvariti vlast nad muslimanskim svijetom |
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Otvoreno rivalstvo Kraljevine Suadijske Arabije i Irana za
lidersku poziciju u muslimanskom svijetu i regionu posljednjih godina je
preraslo u ozbiljnu konfrontaciju. Ratovi preko proksija u Siriji, Iraku,
Jemenu i Libanu su postali otvoreni sukobi u kojima obje strane imaju svoje
vojnike involvirane u sukobe posebno u Jemenu i Siriji. Zadnjih nekoliko dana
Islamska Republika Iran je otišla korak dalje u tom sukobu pozivima da se
Saudijskoj Arabiji uskrati organizacija muslimankog godišnjeg hodočašća -
hadža. Ovo su mnogi u muslimanskom svijetu, a pogotovo u samoj Saudiji,
protumačili kao neprimjerenu politizaciju hadža.
Zahtjev „da muslimanske zemlje preispitaju saudijsko
upravljanje svetim mjestima“ Iran pravda prošlogodišnjim smrtnosnim metežom za
koji krive lošu saudijsku organizaciju obreda. Zvanični Teheran i njihovi
mediji tvrde kako je u incidentu stradalo 2400 hadžija, među kojima 464
Iranaca. Zvaničan stav Saudijske Arabije je da je broj stradalih 700, te da se
incident desio zbog toga što organizatori hadžijskih grupa nisu poštovali
instrukcije organizatora.
I dok su se hodočasnici okupljali u svetim gradovima Meki i
Medini, vrhovni lider Ayatollah Ali Khamenei je u svom godišnjem obraćanju
povodom hadža ustvrdio kako su „Saudijci ubili hadžije“ dok je iranski predsjednik
Hassan Rouhani izjavio kako bi „muslimanski svijet trebao kazniti Saudiju zbog
prošlogodišnjeg fatalnog incidenta“. Kao odgovor na ove pozive vrhovni muftija
Saudijske Arabije Abdul Aziz Aal-Sheikh
je braneći Kraljevinu izjavio kako „Iranci nisu muslimani već potomci
`zaratrustrijanaca“ i da je „njihov animozitet prema islamu, a naročito prema
sunitima veoma star".
Zabrana u Iranu
Eskalirajuća retorika nije jedino za čim su ove dvije zemlje
potegle u svom sporenju oko organizacije hadža. Iran je zabranio svojim
hodočasnicima da ove godine prisustvuju hadžu. Ta odluka je uslijedila nakon
što su propali pregovori sa saudijskim predstavnicima. Tokom pregovora Iran je
tražio neke dodatne mjere sigurnosti za hadžije, ravnomjernu podjelu transporta
hadžija između iranskog i saudijskog zračnog operatera kao i to da protokol o
organizaciji koji se potpisuje sa nadležnim ministarstvom sadrži paragrafe koji
im dozvoljavaju organiziranje nekih ši'itskih obreda. Nakon što su pregovori
propali, saudijski prijestolonasljednik Muhammad bin Naye je ustvrdio kako je
Iran imao „zahtjeve suprotne načelima tog obreda i to na način koji izlaže
hodočasnike opasnosti“ te da im saudijska strana može „pružiti sve uvjete, kao
i svim ostalim hodočasnicima“.
Ali ovo nije prvi put da se ove dvije zemlje sukobljavaju
oko hadža i da se ova peta vjerska dužnost svake muslimanke i muslimana
politizira. Od osnivanja Islamske republike, odnosno od iranske „islamske
revolucije“ Ayatollah Ruhollah Khomeini je zagovarao proglašavanje Meke i
Medine distriktom kojim bi upravljale sve muslimanske zemlje. Bio je to bitan
dio njegove vizije izvoza revolucije i već 1980. Khomeini je u duhu ideala
„islamske revolucije“ poziva sve muslimane da koriste hadž kako bi organizovali
proteste protiv „neprijatelja islama“. Homeini je duboko vjerovao kako hadž
nije samo vjerski obred i kako je to neka vrsta svemuslimanskog skupa na kojem
bi se trebale donositi bitne odlike koje se tiču muslimanskog svijeta. Hadž
sveden samo na rituale je po njegovom tumačenju ali mnogih drugih naročito iz
islamističkih pokreta ustvari obesmišljen. Saudijci, a pogotovo njihova
zvanična ulema su upozoravali da bi pretvaranje hadža u politički skup
oskrnavilo ovaj vjerski obred i pretvorilo ga u prostor političkog, sektaškog i
mezhebskog sukobljavanja.
Manji protesti
Odgovarajući na poziv Homeinija u više navrata organizovani
su manji protesti iranskih hodočasnika koje su podržavale i neke šiitske
manjine iz drugih država. Iako su saudijske vlasti poduzimale posebne mjere u
sprječavanju njihovog organizovanja, svake godine demonstracije su postajale
sve veće. Policija je redovno oduzimala transparente i blokirala mjesta na
kojima su se demonstranti okupljali. Sve je eskaliralo 1987. kada je došlo do
otvorenog sukoba iranskih demonstranata i saudijskih sigurnosnih snaga. U
sukobima je stradalo više od 400 ljudi,od kojih preko 200 Iranaca. Nakon toga
dvije zemlje su preknule diplomatske odnose, a Iran je svojim hadžijama
zabranio hodočašće sve do 1991. Jedan prijatelj iz Medine mi je lično pričao
kako je kao mladić svjedočio mućnim slikama sukoba koje je ne samo on, nego
čitav muslimanski svijet, želio što prije zaboraviti. Možda se baš zato o ovim
nemilim događajima koji skrnave svetost za muslimane blagoslovljenjih mjesta
nerado govori, ali to objašnjava zašto se mnogi s pravom brinu kada se pitanje
hadža ponovo politizira.
Naravno da za vladajuću porodicu Sauda čiji kraljevi nose
počasnu titulu Sluga dvaju harema (svetih mjesta Meke i Medine) svako
problematiziranje njihovog suvereniteta nad svetim gradovima ne samo da nije
prihvatljivo, nego podriva same temelje njihove vlasti i potkopava njihovu
poziciju u muslimanskom svijetu.
Ali ta politizacija hadža nije počela u posljednjih nekoliko
decenija. Vladajuće dinastije su oduvijek preko hadža i brige oko svetih mjesta
islama pokušavali ostvariti vlast nad muslimanskim svijetom. Oni koji su
vladali Mekom i Medinom bili su po nepisanom pravilu halife i vladari svih
muslimana. Halifa je organizovao hadž i ako je bio spriječen da prisustvuje
centralnom skupu na visoravni Arefat pored Meke onda je morao poslati svoga
izaslanika. Njegovo ime se spominjalo na hutbi, centralnom govoru tokom skupa
na Arefatu.
I ne samo to. Oko
svakog detallja upravljanja Mekom i Medinom se vodio isti politički rat.
Svi vladari su se utrkivali ko će ostaviti više vakufa (legata) u Meki i
Medini. Skoro svaki značajniji sultan ili halifa se pobrinuo da neka građevina,
makar neko proširenje, vrata ili bunar nosi tarih (natpis) sa njegovim imenom.
Čak se i oko plašta Kabe (kisve) vodila prava politička
borba. Onaj ko je pokrivao Kabu bio je njen zaštitnik i pretendovao je da bude
i „vladar pravovjernih“. Nakon pada Abasijskog hilafeta (656. h.g./ 1258. g.),
plašt za Ka`bu je dolazio iz Egipta ili Jemena. Kada je vladar Salih Ismail
Kalavun uvakufio (zavještao) tri sela nedaleko od Kaira u korist Ka`bina plašta
on je redovno počeo stizati iz Egipta.
S istim ciljem osmanski sultan, Selim Han, 1541. godine je
uvakufio još sedam sela. Muhamed Ali Paša kasnije će oformiti državnu
instituciju koja je godišnje pripremala plašt u Egiptu i slala ga u Meku. Plašt
je u to vrijeme svake godine dostavljan svečanom karavanom koja se nazivala
mahmel uz posebne počasti, udaranje defova i ilahije. Bio je to dokaz osmanske
dominacije nad svijetom islama.
Kada je Hidžaz ušao u okvire Kraljevine Saudijske Arabije,
pristizanje plašta je prestalo (1343. h.g./ 1924. god.) zbog političkih
nesuglasica između egipatskog vladara i porodice Sauda. Tada je kralj Abdulaziz
Ali Saud odlučio u Meki sagraditi specijaliziranu tvornicu za tkanje plašta
Ka`be. Nešto kasnije, ponovo će biti postignut dogovor između dvije države
prema kojem je Egipat nastavio slati plašt i to u periodu od 1937. do 1962.
g.1963. saudijska država je uzela na sebe obavezu tkanja kisve. Od tada i ta
nadležnost je u rukama Saudijaca. Nešto kasnije (kamen temeljac je postavljen
1397. h.g./ 1977. god.) bit će izgrađena i nova specijalizirana tvornica za
tkanje plašta Ka`be u Meki koja i danas proizvodi plašt za Kabu.
Sazdana na vjeri
Ali i pored svih tih političkih peripetija koje kao što nam
historija govori nisu počele sa današnjim državama i vladarima muslimanskog
svijeta hadž nikada, u srcima miliona onih koji su iz najudaljenijih krajeva
svijeta na iznurenim kamilama dolazili da makar simbolično posvjedoče jedinstvu
vjernika u samo jednog Boga, nije gubio na značaju. Tako vjerovatno i danas.
Političke igre oko hadža će se nastaviti ali oni koji spremajući se čitav život
za taj put ne čine to zbog sultana i vladara čije ime će se spominjati u
centralnoj hutbi na Arefat. Njih ne privlače brojne građevine sa tarihima
velikih vladara koji su ih gradili.
Ne privlače ih ni građevinska čuda koja se tamo ovih dana
grade. Njih privlači najednostavnija građevina koju je sagradio ostarjeli
Ibrahim/Abrahama sa sinom Ismailom/ Jišmaelom kako bi bila prvi hram u svijetu
kojem se klanja samo jednom Bogu. I kao što je ta jednostavna građevina koja je
sazdana na vjeri nadživjela vjeru Farona i njihove kolosalne piramide tako će,
ako nas historija ičemu uči, i vjera iskrenih hadžija nadživjeti političke
igre.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
