Deveti izbori za Evropski parlament nakon prvih direktnih
izbora održanih 1979. godine su iza nas. Ovo su još jedni izbori na kojima je
ključno pitanje bilo hoće li populisti odnijeti prevagu. I iako se nije desilo
ono najgore, tj. iako nismo imali najavljivani „cunami populista“ ipak smo se
uvjerili da su oni i politike koje zastupaju više od samo prolazne faze ili
izljeva bunta evropskih glasača. S njima Evropa, ali i mi očito moramo živjeti.
I mada se najgore nije desilo i mada populisti nisu odnijeli
prevagu u Evropskom parlamentu pitanje je da li možemo reći da su time izgubili
izbore i da već živimo „doba post-populizma“.
Teško. Ne samo zbog toga što su populisti ipak, naročito u
Francuskoj, Britaniji, Mađarskoj i drugdje ostvarili ozbiljan rezultat, već i
zbog toga što su brojni analitičari davno primijetili kako populisti nikada ne
gube izbore, odnosno barem oni sebi i svojim sljedbenicima to tako
predstavljaju.
Šta je problem s populistima?
Nije problem populista to što podilaze masama, što
pokušavaju da se predstave kao zaštitnici njihovih interesa. Ne čini ih to
populistima. To rade sve političke opcije. To u konačnici i jeste smisao
demokratskog izbora vlasti; izbrati onoga ko će predstavljati narod i donositi
odluke u njegovom interesu. Drugo je pitanje što različite političke opcije
uvjeravaju javnost šta su njihovi interesi za koje se trebaju zalagati, odnosno
šta su im prioriteti. Čitava politika se i vrti oko toga da uvjerite ljude šta
im je bitnije i koje politike će im donijeti blagostanje i prosperitet. Ukoliko
ljude uvjerite da su identitetska pitanja najbitnija i da su njihovi kolektivni
interesi iznad individualnih onda će oni birati one opcije koje će takve
politike provoditi. Ako ih uvjerite da su najbitnija njihova „klasna“, radnička
ili individualna prava onda će oni birati političke opcije koje će im to
osigurati. To nije problem populista.
Problem sa populistima je što oni vjeruju da samo oni mogu
predstavljati narod i njegove interese, i to čak i onda kada im taj narod na
izborima jasno da do znanja da ne dijele njihove prioritete ili čak
vrijednosti.
Iako se može tako činiti populisti nisu posebni ni zbog
svoje kritike elita. I kao što nedavno u New York Timesu piše Jan-Werner Muller
u tome nema ništa loše. Odnosno nema ništa loše u tome da se kritikuju oni u
poziciji moći, naprotiv, to je „zdravo“ za demokratiju. Problem je što
populisti tvrde da samo oni predstavljaju „stvarni narod“. Ovo implicira da ne
samo da su svi drugi koji se otimaju za vlast korumpirani i da nemaju
legitimitet nego i da oni građani koji ne podržavaju populiste nisu „pravi
narod“.
U Bosni i Hercegovini je ovaj modus operandi populista i
nacionalista dosegao nove nivoe svoje manifestacije kroz famozni konstrukt
„legitimnog predstavljanja“. Ali čini se da ove pojave postajemo svjesni i u
evropskim i svjetskim kontekstima.
Ako po ovoj logici samo populisti predstavljaju tihu većinu,
onda po definiciji, oni će uvijek, kada se većini da prilika da progovori,
dobiti izbore. Kada populisti ne uspiju na izborima, onda je imperativ za njih
da daju objašnjenje koje se ne može svesti na ono koje sve druge političke
opcije najčešće nude, a što obično ide linijom argumentacije po kojoj smo mi
upravu, a naši oponenti nisu, ali ćemo pokušati naredne izbore uvjeriti javnost
u to. Ne. Umjesto toga, populisti svih kovova i svugdje u svijetu će obično
ustvrditi da se ne radi o „tihoj većini“ (silent majority) koja ih nije
izabrala nego o „ušutkanoj većini“ (silenced majority). Na ovaj način oni
insinuiraju da je uvijek neko iz sjene utjecao na to na narod ne izabere svoje
stvarne, istinske legitimne predstavnike. Ponekad će sebe uvjeravati i kako sam
narod „ne zna“ šta je njegov interes i šta je za njega, pa ga različitim
oblicima represije, diktature i neslobode u to „treba uvjeriti“. Otud je
postala sve češća praksa da populisti širom svijeta osporavaju sam izborni
proces i njegove rezultate ako nisu njima po volji. To postaje sve ozbiljnija
prijetnja samoj demokratiji i rasadnik kako teorija zavjere tako i prakse
etiketiranja neistomišljenika kao izdajica naroda i onih koji njemu više ne pripadaju.
Centar udesno
Ali ako se i desilo da populisti nisu uspjeli osvojiti
onoliko glasova u Evropskom parlamentu koliko se strahovalo ostaje činjenica da
su zasigurno uspjeli u nečemu drugom. Uspjeli su npr. Angelu Merkel dovesti na
skup retuđmaniziranog HDZa- susjedne Hrvatske da sluša Thompsona kako veliča
udruženi zločinački poduhvat tzv. Herceg Bosne, iako su nastupi ovog pjevača u
Njemačkoj ne tako davno zabranjivani. Odnosno već su uspjeli dominantni centar
pomjeriti udesno.
Tako je još 2017. godine Muller, inače jedan od boljih
poznavalaca fenomena populizma, tada za Project Syndicate napisao, i to nakon
što ni tada populisti nisu ostvarili očekivani rezultat, da oni koji tvrde da
je rezultatima izbora u Holandiji i Francuskoj oglašen prelazak u „doba
post-populizma“ očigledno ne uočavaju razliku između populizma kao polaganja
prava na moralni monopol na predstavljanje biračkog tijela, s jedne, i državnih
politika – naprimjer ograničavanja imigracije – koje populisti promovišu u
okviru svoje diskriminatorne identitetske politike, s druge strane. Na primer
Geert Wilders, koji svakako jeste populista, na izborima u martu (2017.) prošao
je slabije nego što se očekivalo. Ali njegov tadašnji glavni protukandidat,
premijer Mark Rutte, predstavnik desnog centra, usvojio je retoriku sličnu
Wildersovoj i poručivao je imigrantima da mogu da napuste zemlju ako odbiju da
se ponašaju „normalno“.
Rutte nije postao populista, on ne tvrdi da je jedini
legitimni predstavnik autentičnog holandskog naroda. Ali čitava politička
kultura se pomjerila udesno, iako birači nisu dali propisno demokratsko
odobrenje za takvo pomjeranje. Izgleda da populisti pobjeđuju čak i kada
formalno gube, jer konzervativci prepisuju njihove recepte.
