Mediji, političari, akademska zajednica i svi drugi moraju
prestati podilaziti masama i trčati za profitom, a to je žrtva na koju niko
nije spreman.
 |
Točak civilizacijskoga napretka lako se može zakotrljati
unazad, piše autor: EPA
|
Sama nominacija Donalda Trumpa kao kandidata Republikanske
stranke za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država je znak trijumfa
antiintelektualizma, koji se, ne samo u Americi, kao globalnom trendsetteru,
nego i svijetu, već dugo promovira i njeguje u javnom diskursu.
Njegova eventualna pobjeda na predstojećim predsjedničkim
izborima, osim što bi svijet, zbog njegovih do sada izrečenih stavova o
otvorenim globalnim pitanjima, uvela u period opće neizvjesnosti, sigurno bi
bila i prekretnica u globalnoj dominaciji populizma posebne vrste.
Trump je zvijezda realitija, brendinga, rebrendinga, kulture
skandala, privlačenja pažnje i svih drugih tehnika manipulacije masama, koje on
sada vješto koristi da javnost, naviklu na te tehnike, okrene u svoju koristi i
da na taj način preuzme najutjecajniju političku poziciju u svijetu.
Bilo je nerealno očekivati da trend srozavanja obrazovnog
sistema i forsiranja zaglupljujućih sadržaja neće ozbiljno odraziti na svijet u
kojem živimo. Ta slika svijeta - o tome kako će obrazovane elite voditi svijet
i gurati točak civilizacije naprijed, pa makar mase i ne bile prosvijećene i
makar ostajale uljuljane u svom izmišljenom svijetu neukosti i jeftine zabave,
sada je ozbiljno poljuljana.
'Prosvijetljene elite'
U svijetu u kojem vladaju nominalni principi demokratije
realno je da vlada većina. Ako je on neprosvijećena, sigurno će naći načina da
svijet oblikuje prema svojoj volji. Njihovi stavovi, prioriteti i vizija
svijeta će kroz izbore vrlo brzo postati politička i društvena realnost, kojoj
će se svi morati prilagoditi.
One "prosvijetljene elite", koje su se u svojim
salonima zgražavale nad primitivizmom masa, sada se čude što te mase ne dijele
njihove vrijednosti i što im biraju političke predstavnike s kojima se te mase
mogu poistovijetiti, a ne prepoznaju veličinu i briljantnost elita. Trijumf
neznanja, površnosti i populizma je pojava koja poprima globalni karakter i
postaje vidljiva u skoro svim društvima svijeta.
Jednostavno je teško ne primijetiti kako postoji rastući
trend uspona antiintelektualizma u svijetu. Obrazovanje, ali i sama nauka,
umjetnost i žeđ za spoznajom više nisu na cijeni. Njih sve više zamjenjuje
zabava, kao jedini predmet zanimanja, ignorancija, „sveznalost“ i samodovoljnost
te namjerna glupost i svjesno projektirano zaglupljivanje masa.
U Sjedinjenim Američkim Državama, kao lideru postmodernog
svijeta i onima koji već decenijama svijetu nameću trendove, ovaj proces je,
prema nekim autorima, samo otišao najdalje. Susan Jacoby, autorica knjige
"The Age of American Unreason", u tekstu objavljenom u The Washington
Postu napisala je: "Definicija gluposti, da parafraziram pokojnog senatora
Daniela Patricka Moynihana, postepeno se nekoliko decenija snižavala, i to
kombinacijom do sada neodoljivih sila. Te sile podrazumijevaju trijumf kulture
videa nad onom štampanom, raskol između američkog uspona nivoa formalne
edukacije i pada njihovog općeg poimanja osnova geografije, prirodnih nauka i
historije te fuzije antiracionalizma s antiintelektualizmom."
Kult neznanja je uvijek postojao
I uistinu postoji duga tradicija antiintelektualizma u
Americi, čak daleko duža nego što je to slučaj u drugi zapadnim zemljama.
Dobitnik Pulitzerove nagrade iz 1964. godine Richard Hofstadter u tom djelu je
opisao kako su postavljeni temelji antielitizma, antiracionalizma i antinaučnog
sentimenta u američkom društvu i kako su postali sastavni dio njihovog
političkog i društvenog tkiva.
Tako on u knjizi "Anti-Intellectualism in American
Life," za koju je i dobio prestižnu nagradu, piše: "Postoji kult
neznanja u SAD-u, i oduvijek ga je bilo. Nit antiintelektualizma se oduvijek
provlačila kroz mustru našeg političkog i kulturnog života, hranjena pogrešnim
stavom da demokratija znači da moje neznanje vrijedi kao i tvoje
neznanje."
Mark Bauerleinu u svojoj knjizi "The Dumbest
Generation" otkriva kako se čitava generacija mladih zaglupljuje njihovom
averzijom prema čitanju ičega vrijednog (supstantnog) i njihovom ovisnošću o
digitalnom "s..nju" na društvenim medijima. Novinar Charles Pierce, autor
knjige "Idiot America", nudi drugačiju perspektivu istog problema
kada piše: "Uspon današnje idiotske Amerike predstavlja - a čemu je
konačan cilj postizanje profita, ali da cinizam bude veći, i političke
prednosti u borbi za vlast - posljedicu prestanka postojanja konsenzusa oko
toga da je stjecanje znanja dobro. Ono, također, predstavlja pobjedu stava
prema kojem najmanje trebamo vjerovati ljudima koji najbolje znaju o čemu
govore. U vremenu novih medija, svako je ekspert."
"Postoji perverzna sumnjičavost prema pravima, privilegijama,
znanju i specijalizaciji", kaže Catherine Liu, autorica "American
Idyll: Academic Antielitism as Cultural Critique". Ova profesorica studija
filma i medija sa Univerziteta u Californiji tvrdi kao se misija univerziteta
promijenila: "Mi više ne educiramo ljude. Mi ih obučavamo da nađu
posao."
Pametniji popušta, a budale vladaju
Ali, nije to tako samo u Americi. Kao i u mnogo čemu
drugome, Amerika je samo malo ispred ostatka svijeta. Zašto bi bilo čudno da se
i kod nas, nastave li mediji s promocijom sadržaja kakve imamo sada, s
emitiranjem realitija čak i na javnim servisima, kao kandidat na predsjedničkim
izborima pojavi Zmaj od Šipova ili neko njemu sličan?
Polahko, ali sigurno trend antiintelektualizma i
projektirane zaglupljenosti masa se širi svijetom, koji je barem u jednom
periodu svoje historije prošao period prosvjetiteljstva. Onaj koji nije već
dugo tavori u neslobodnim i diktatorskim državama, kojim vladaju silom
nametnute političke elite.
Ljudi su, čini se, bili pretjerano sigurni u sebe i svoja
društva i u to da se točak civilizacije uvijek mora kretati naprijed. To je
krajnje neutemeljena pretpostavka. Historija nas uči da to nije tako i da se
točak civilizacijskoga napretka lahko može zakotrljati unazad.
Kažu da je George Carlin rekao da nikada ne treba
potcijeniti opasnost budala u velikim skupinama. Zato su danas ideje
prosvjetiteljstva, rada s ljudima i edukacije masa ponovo tako aktuelne. Ali,
da bi se tim putem krenulo, mediji, političari, akademska zajednica i svi drugi
moraju prestati podilaziti masama i trčati za profitom, a to je žrtva na koju
niko nije spreman. Do tada će pametniji popuštati, a budale vladati.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
