Nisu ni svi evropski kršćani isti, pa zašto muslimani, makar
bili i izbjeglice, ne bi imali pravo na takve razlike.
 |
Muslimani su kao i sve druge vjerske, etničke i rasne
skupine [EPA-Arhiva]
|
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Kriza sa izbjeglicama na evropskim granicama se očito
politizira. Kako izbjeglice prelaze u koju od evropskih zemalja tako se njihovo
prisustvo kontekstualizira ne samo u postojeće ideološke i političke sukobe
svake od država koja se nađe na njihovoj ruti, nego i u zaleđene konflikte među
državama koje su do jučer bile uljuljane u, ispostaviće se ovih dana, krhkom
snu panevropskog jedinstva i saradnje.
Ali i pored toga što se izbjeglička patnja politizira na
stotinu različitih načina jedan fenomen i jedan način instrumentalizacije
njihovog prisustva se nameće kao najočitiji. Naime, sve više relevantnih autora
u EU strahuje da bi ova kriza mogla ozbiljno ojačati evropsku desnicu koja se
tradicionalno hrani krizama, a posebno ksenofobijom i strahom od drugačijeg.
Realno je za očekivati da će populizmu sklona evropska
desnica masovni priliv izbjeglica iskoristiti kako bi ojačala svoju političku
poziciju u članicama EU, a možda sutra i na nivou Unije. Te političke i
ideološke opcije koje su do sada tavorile na političkim i društvenim marginama
Evrope lahko bi mogle postati ključni faktor procesa na Starom kontinentu.
Antimuslimanska politika
Iskoriste li oni ovu krizu i dođu li na vlast veliko je
pitanje šta će i od onako već sada uzdrmane Unije ostati. Desničari i ultradesničari mogu na vlast doći
na leđima migranata, ali onog momenta kada zauzmu pozicije moći sigurno svoje
politike neće ograničiti samo na antimuslimansku ili antimigrantsku politiku.
Oni mogu početi sa neprijateljstvom prema muslimanima i migrantima ali se tu
sigurno neće zaustaviti.
Takvi imaju ništa manje rigidne i netolerantne stavove i
prema drugim manjinama, ali prema samoj ideji ujedinjene Evrope u kojoj se
članice odriču dijela vlastitog suvereniteta zarad zajedničkog interesa u duhu
suradnje i solidarnosti. Malo šta će od toga ostati ako Evropljani suočeni sa
prvom većom krizom na svojoj teritoriji odustanu od evropskog sna. Građani će
naravno odlučiti, a njihove stavove neko oblikuje. Prije svega još uvijek
mediji, što pitanje tretiranja izbjeglica i islamskog identiteta nekih od njih,
čime su desničarski ideolozi posebno zaokupljeni, nameće kao vrlo bitno.
Ovih dana sam prisustvovao ekspertskom sastanku u Warshavi
koji je organizovao OSCE-ov Ured za demokratske institucije i ljudska prava
(ODIHR) na kojem je skupina od deset eksperata pripremala konferenciju na kojoj
bi se trebalo govoriti o radu s medijima i profesionalcima iz oblasti
novinarstva s ciljem suzbijanja netolerancije prema muslimanima.
Iako mi Chatham House pravila učestvovanja na konferencijama
nalažu da ne mogu iznositi detalje o tome kakve su stavove i preporuke iznijeli
vodeći eksperti za islam i islamofobiju u medijima, među kojima je bio i
profesor religije, međunarodnih odnosa i islamskih studija sa Univerziteta
Georgetown, John Esposito, ono što mogu slobodno iznijeti u javnost jeste da
sve više ozbiljnih institucija i relevantnih pojedinaca u Evropi i svijetu
shvata da mržnja i netolerancija prema muslimanima ili ono što se naziva
islamofobijom postaje ozbiljan problem.
Ovo je bitna promjena s obzirom da se doskora islamofobija
nije dovodila u istu ravan kao recimo antisemitizam ili rasizam jer su kritičari
tvrdili da se radi o nedokazanoj pojavi i pokušaju muslimana da ušutkaju bilo
kakvu kritiku islama i muslimanskog razumijevanja njegovih postulata. Sada bi
se stvari, ako ne zbog muslimana ono zbog straha Evrope za svoju budućnost,
možda mogle početi mijenjati. Po prvi put se može čuti kako islamofobija nije
problem s kojim bi se samo muslimani trebali baviti nego čitavo društvo.
Ali pitanje je kako zaustaviti islamofobiju, ili kako god se
ta diskriminirajuća i isključujuća praksa prema muslimanima i sijanje
iracionalnog straha od pripadnika jedne svjetske religije i civilizacije mogla
nazvati, kao i sve češće napade iz mržnje prema muslimanima. Tu nema brzih i
jednostavnih rješenja. Vidi se to i na primjerima borbe protiv drugih oblika
netolerancije kakvi su antisemitizam ili rasizam. Ali je bitno prije svega da
se stvori politička volja i da se podigne svijest u javnosti, prije svega
medijima, obrazovnim i vjerskim institucijama da problem postoji. Problem koji
se gura pod tepih, negira i minimalizira nikada neće biti ako ne riješen ono
makar umanjen.
Monolitne zajednice
Zato je važno da se onoga momenta kada se krene sa
suprotstavljanjem islamofobiji ne prave pogrešni potezi. A najčešća greška i
onih koji šire iracionalni strah od muslimana kao neke monolitne zajednice kao
i onih koji misle da se protiv islamofobije bore jeste generalizacija.
Generalizacija produbljuje stereotipe i namjerno prenaglašava jedan dio
identiteta pojedinca kao ključni i jedini određujući.
Prema takvom pogledu na ljude i svijet svi muslimani su isti
i dio su jedne velike monolitne cjeline u kojoj svi imaju iste stavove, iste
poglede i iste ciljeve. Oni koji šire islamofobiju onda tvrde da svi muslimani
imaju isti cilj a to je da pokore i islamiziraju Evropu jer su svi oni dio
jedne velike zavjere u kojoj je svaki musliman „izaslanik neke velike imperije
zla koja prijeti našem načinu života“. Istovremeno ćemo nerijetko kod onih koji
se bore protiv negativne generalizacije muslimana i islamofobije naići na
stavove o tome kako su muslimani miroljubivi i dobri.
Muslimani nisu dobri i miroljubljivi. Oni su kao i sve druge
vjerske, etničke, rasne ili kako ih sve oni koji ljude vole tjerati u torove
razvrstavaju, heterogena, pluralna, pa i sukobljene skupina. Među njima ima
dobrih i zlih, radikalnih, umjerenih, ljevičara, desničara, tradicionalista, modernista, i
kakvih sve ne. Ima među onima koji su kulturološki muslimani i ateista i
antiteista. Zato je svaki oblik generalizacije zamka i upravo zbog nje se
očekuje da se svi muslimani stalno i iznova pravdaju za stavove bilo kojeg
muslimana.
Ako se uistinu želimo suprotstaviti nadolazećem valu
islamofobije onda izbjeglice među kojima je značajan broj muslimana trebamo
početi posmatrati kao pojedince, kao ljude sa svim njihovim razlikama i
kompleksnim identitetima, jer upravo insitiranje na generalizaciji služi
njihovoj dodatnoj dehumanizaciji. Među tim ljudima ima toliko različitih
karaktera kao i među svim drugim ljudskim zajednicama svijeta.
Islam je samo jedan dio identiteta nekih od njih. Oni koji s
ponosom ističu da su sljedbenici posljednje Božije objave su također vrlo
različiti. Kulturološki gledano, razlike između sirijskih muslimana i muslimana
iz Afganistana ili neke centralne afričke republike nisu ništa manje nego
između nekih od njih i određenih evropskih kulturnih obrazaca življenja.
Ni Evropa u koju oni dolaze, jasno je to valjda ovih dana
više neko ikada prije u posljednjih nekliko godina, nije monolitna. Nisu ni svi
evropski kršćani isti. Neki od njih su u svojoj vjeri našli motivaciju da budu
prvi koji su iskazali dobrodošlicu izbjeglicama dok su drugi u istoj toj vjeri
vidjeli motiv da stanu na „branik kršćanske Evrope“. Zašto muslimani, pa makar
bili i izbjeglice, ne bi imali pravo na takve razlike i da ih se jednom počne
posmatrati prije svega kao ljude?
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
