 |
| Rijetke su individualne priče o njihovoj patnji i onome od čega bježe i kroz šta su prošli [EPA] |
Na Zapadu se o onome što izbjeglice tjera u bijeg ne govori
jer bi se razotkrila sramna šutnja i ignorisanje njihove patnje daleko od obala
i granica Evrope.
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Izgleda da je Evropa izbjeglice iz Sirije i Iraka od kojih
su mnogi svoje kuće napustili prije tri godine primijetila tek kad su došli na
njene granice. Tek i površna analiza svjetskih, a naročito evropskih medija,
pokazuje kako je najveće pitanje čitave krize postalo ono o načinu na koji će
evropska birokratija reagovati na ovu humanitarnu katastrofu i koje će
političke opcije ojačati svoju izbornu bazu.
O tome ko su muškarci, žene i djeca koji hiljade kilometara
prelaze pješice da bi se domogli bogatih evropskih država spremnih da ih
prihvate, niko ni riječi.
Rijetke su individualne priče o njihovoj patnji i onome od
čega bježe i kroz šta su prošli. O njima se govori samo kao o brojevima i to
pomaže da ih se dodatno dehumanizira. Izuzetak su tek dvije stravične slike,
ili snimke, koje su tek nakratko potresle uspavani i uljuljani „civilizirani
svijet“; one trogodišnjeg utopljenog Aylana Kurdija na turskoj plaži i snimke na kojoj neka tamo ksenofobična
nazovi novinarka udara djecu izbjeglice u Mađarskoj i podapinje nogu čovjeku
koji u naručju nosi dijete.
Ali izbjeglice nisu pale s neba, iako nam se na osnovu
pisanja globalnih medija čini da jesu. Na Zapadu se o onome što izbjeglice
tjera u bijeg ne govori jer bi se razotkrila sramna šutnja i ignorisanje
njihove patnje daleko od obala i granica Evrope. A ako bi se baš udubili u
korijene problema i sukoba uvidjeli bismo da mnogi centri moći sa tog istog
Zapada, ali ne samo oni, imaju svoje prste upetljane u sve od čega ovi jadnici
danas bježe. I ne samo to nego je broj primljenih izbjeglica obrnuto
proporcionalan njihovoj umiješanosti u sukobe u Siriji i Iraku.
Nastavak „ratnih napora“
Zemlje koje najviše oružja, novca i vojnih savjetnika šalju
na jednu, drugu ili ko zna koju zaraćenu stranu u Siriji, pa i Iraku, skoro da
na svojoj teritoriji nemaju niti jedne izbjeglice.
Ako ih i pomažu kao što to čine neke bogate zaljevske zemlje
onda je to novcem i daleko od vlastitih granica i to se može razumjeti samo kao
nastavak „ratnih napora“.
Bolesno je slušati apologete režima koji „skupoćom u
Zaljevu“ opravdavaju činjenicu da nijedan izbjeglica nije dobio utočište u tim
zemljama, istim onim koje su vodile svoje vlastite proksi-ratove kako protiv
pro-iranskog režima u Damasku tako i protiv opozicionih skupina povezanih sa
Muslimanskom braćom ili militantnim ekstremistima koji nisu bili po njihovoj
volji.
Teško je provjeriti koliko je istine u tvrdnjama osnivača
WikiLeaksa Juliana Assangea koje je iznio u svojoj novoj knjizi "The
WikiLeaks Files" a prema kojima su Sjedinjene Američke Države planirale
svrgnuti vladu Sirije mnogo prije početka pobune 2011. godine.
U intervjuu za Russia Today Assange je predstavio poglavlje
o Siriji, koje se bavi događajima iz 2006. godine i telegramom koji je poslao
tadašnji američki ambasador u Damasku William Robak, a odnosi se na plan za
svrgavanje režima predsjednika Bashara al-Assada u Siriji.
"Plan je bio da se koristi veliki broj različitih
faktora za stvaranje paranoje unutar sirijske vlade, putem pretjerivanja i
straha od državnog udara", rekao je tim povodom Assange, a prenijele
svjetske agencije. Dodao je da je najozbiljniji dio plana bio podsticanje
tenzija između šiita i sunita.
Konkretno, to je značilo da se šire lažne glasine kako Iran
pokušava preobratiti sunite, kao i da se radi sa Saudijskom Arabijom i Egiptom
kako bi se stvorila percepcija koja će otežati utjecaj Irana, kao i utjecaj
sirijske vlade na stanovništvo.
Teško da će se u skorijoj budućnosti doznati prava istina o
tome šta se sve dešavalo i šta se dešava u i oko tog dijela svijeta, i kakvu su
ulogu imali mnogi svjetski i regionalni centri moći ali je valjda i pticama na
grani jasno da ISIL-a i Al Qaide nije bilo u Iraku ni Siriji dok im
neokonzervativci iz administracije Georga Busha, uz svestranu pomoć svog
evropskog saveznika oličenog u vladi britanskog premijera Tonya Blera, nisu odlučili na tenkovima izvesti
demokratiju.
To je otvorilo prostor za destabilizaciju Iraka, a zatim i
Sirije. Taj vakuum su iskoristili nasilni ekstremisti iz čitavog svijeta koji
su se u početku uz podršku vlasti u Damasku i Teheranu borili protiv
Amerikanaca da bi se nakon što su se ovi povukli okrenuli protiv svojih dojučerašnjih
taktičkih saveznika.
Dok su ubijali Amerikance podržavali su ih iz Irana i Sirije
preko čije teritorije su slobodno putovali, kada su počeli ratovati protiv
prošiitskih režima u tim istim zemljama počeli su ih kao borce za demokratiju
podržavati iz Amerike i sa Zapada. Sada svi peru ruke od njih i koriste ih kao
opravdanje za vlastite ratove i borbu za prevlast u regionu. Zato se danas
nikako ne mogu amnestirati od odgovornosti svi oni koji su na bilo koji način
učestvovali u ovoj avanturi Busha Mlađeg.
Kako zaustaviti rat
Ali ni Assangovi današnji pokrovitelji i zaštitnici iz
Kremlja se ne mogu pohvaliti svojom ulogom u Siriji. Bez njihove podrške davno
kompromitovanom i u jednom trenutku skoro svrgnutom režimu Bashara al-Assada on
ne bi nastavio ubijati civile bojnim otrovima i buradima napunjenim
eksploziovm. Teško da bi se bez te podrške na koju je Bashar mogao uvijek
računati mirne demonstracije Sirijaca na koje je režim uzvratio nezapamćenom
brutalnošću eskalirale u otvoreni rat. I danas Rusija dajući podršku takvom
režimu zarad vlastitih geopolitičkih interesa samo produbljuje sukob. To nas je
sa posljednim raspoređivanjem ruskih vojnika i vojnih savjetnika i navodno
građenje baza u Siriji dovelo na ivicu otvorenog sukoba koji sve više liči
Vijetnamu gdje su Amerikanici i Rusi već jednom preko svojih zastupnika
odmjeravali snage.
Dobro bi bilo upitati i druge Basharove saveznike iz
Teherana šta su oni učinili za sirijske izbjeglice i koliko su ih, ako su ovi
upošte spremni bježati u zemlju koja bezrezervno podržava režim koji od
godinama nemilosrdno ubija i progoni, primili. Lista svih onih koji su na jedan
ili dugi način, manje ili više, učestvovali u progonu Sirijaca bi se odužila i
svi oni snose odgovornost za sve što se dešava.
Zato pravo pitanje danas treba biti ne kako zaustaviti
izbjeglice nego kako zaustaviti rat od kojeg bježe i kako natjerati svjetske
moćnike da Sirijce ne koriste kao topničko meso u svojim globalnim igrama moći.
Najlakše je iživljavati se na onima koji spašavajući gole živote odluče da ne
žele više biti dio tih zakulisanih igara.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
