U BiH se problemu radikalnih skupina i u konkretnom slučaju dobrovoljaca koji se bore u terorističkim ili paramilitarnim formacijama pristupa samo korištenjem sigurnosnih i represivnih mjera i to selektivno samo u slučaju dobrovoljaca koji se bore u Siriji i Iraku. To s pravom brine mnoge koji znaju da primjena samo represivnih mjera može samo dodatno radikalizirati pojedince.
Piše: Muhamed Jusić (Preporod, 1. januar, 2015.)
Problem priključivanja nekih državljana BiH i država regiona
terorističkim i nasilnim skupinama u Siriji i Iraku i njihovo učešće u
tamošnjim sukobima ponovo je aktueliziralo pitanje radikalizacije mladih, ali
ne samo njih, na ovim prostorima ali i pitanje načina na koji se države i
društva bore sa ovom pošasti.
Ali prije toga treba imati na umu da to što su neke radikalne
skupine iskoristile haos u Siriji kako bi tu provodile strašne zločine u ime
vjere i navodne zaštite interesa muslimana čiju krv bjesomučno prolijevaju ne
amnestira one koji su taj sukob uzrokovali, produbljivali ili zbog vlastitih
političkih interesa ignorisali.
Zato bi bilo neozbiljno zanemariti činjenicu da je među onima koji
su, naročito prije uspostavljanja tzv Islamske države, bilo onih koji su u
Siriju odlazili iz iskrene namjere da pomognu napaćenom i ostavljenom sirijskom
narodu u nastojanju da se oslobodi jednog brutalnog i diktatorslog režima ne
znajući u kakav sukob su uvučeni i za čije interese, a da i ne znaju, ratuju.
Ipak svima onima koji su htjeli bilo je
jasno u šta se taj sukob odavno pretvorio, da je on odavno zloupotrijebljen od
mnogih u regionu i svijetu, te da on jedva da ima išta sa „sirijskom
revoucijom“. Takvi su se oglušili na upozorenja domaće i svjetske uleme o tome
da vjera ne može biti opravdanje za bratoubilački rat i zločine nad nedužnima.
Danas je valjda svima jasno da je „fenomen stranih dobrovoljaca“
postao problem koji ne samo da destabilizuje zemlje u koje oni dolaze i
učestvuju u tim bratoubilačkim ili „proksi ratovima“ u ime velikih sila koje
indirektno upravljaju konfliktima nego i za zemlje iz kojih dolaze i u koje će
se eventualno vratiti.
U evropskim zamljama fokus je za sada na dobrovoljcima koji se bore
u redovima tzv Islamske države i fronta El-Nusre dok se ne govori o
evidentiranim i odlascima dobrovoljaca u
redove suprotne strane u tamošnjem sukobu. Već su evidentirani
dobrovoljci iz evropskih zemalja u redovima kršćanskih i šiitskih milicija koje
se bore na strani režima Bešara el-Asada i paravojnih šiitskih milicija u
Iraku. Kurdske vojne skupine su počele privlačiti brojne dobrovoljce ne samo
kurdskog porijekla nego i iz redova evropske ultradesnice.
Ali u našem bh kontekstu najinteresantnija, ali nedovoljno
tretirana, pojava je odlazak dobrovoljaca srpsko-svetosavskih radikalnih četničkih pokreta na ukrajinsko ratište. Ova
pojava još uvijek nije dobila svoj sigurnosni, medijski i naročito ne društveni
epilog, ali neminovno ukazuje da se radi o globalnom i zabrinjavajućem trendu.
Različit pristup
Ono što jeste vrijedno primijetiti jeste različit pristup ovom
fenomenu u BiH, ali i nekim zemljama okruženja, i ostatku svijeta prije svega u
zemljama EU. Naime, u tim zemljama se ovaj problem ne tretira samo policijskim
i sudskim metodama nego se traga i za drugim modelima rješavanja problema koji
su fokusirani na prevenciju i pomoć onima koji se odluče izvući iz takvih
skupina ili krenu putem tzv. deradikalizacije.
U BiH se problemu radikalnih skupina i u konkretnom slučaju
dobrovoljaca koji se bore u terorističkim ili paramilitarnim formacijama
pristupa samo korištenjem sigurnosnih i represivnih mjera i to selektivno samo
u slučaju dobrovoljaca koji se bore u Siriji i Iraku. To s pravom brine mnoge
koji znaju da primjena samo represivnih mjera može samo dodatno radikalizirati
pojedince. Iskustva nekih drugih država, prije svega onih arapskih kazuju nam
da se problem samo produbljuje ukoliko se procesuiranje osumnjičenih provodi
neprofesionalno i uz kršenje osnovnih ljudskih prava. Ne smijemo zaboraviti ni
da su sadašnje ekstremističke ideje tekfira i vjerom opravdanog nasilja nastale
u zatvorima muslimanskog svijeta.
Država ima ustavnu obavezu da zaštiti svoje građane i nije sporno
da se protiv nasilniih skupina poteže i za represivnim mjerama ali one zbog
specifičnosti izazova ne bi trebale biti jedina opcija, naprotiv, to bi trebala
biti tek posljednja mjera za kojom se poseže.
Prisjetimo se da je i emirul-muminin Alija, r.a., posegnuo za silom
u rješavanju problema haridžija kada su oni počeli ugrožavati živote i imetke
drugih ljudi ali tek kada je iskoristio sve druge mogućnosti poput vođenja
dijaloga preko 'Abdullah ibn 'Abbāsa, r.a., (dvije hiljade njih je napustilo tu
radikalnu skupinu) i pozivanja da se ograde od onih među njima koji su se
ogriješili o zakon i prolili krv nevinih kao što je bio slučaj sa ubicama
'Abdullaha ibn Habbāba i njegove supruge.
Ekstremisti koji posežu za nasiljem kako bi ostvarili vlastite
političke ili ideološke ciljeve nekada provociraju državu i društvo kako bi
posegnuli za silom protiv njih jer to onda opravdava njihovo korištenje nasilja
i daje im argument da se oni samo brane a u velikom broju slučajeva zbog
nepopularnosti države i sigurnosnih agencija pomaže u mobilizaciji novih članova
i pridobijanju masovne podrške. Jednostavnim spinom i korištenjem društvenih
mreža oni postaju žrtve progona zbog svojih vjerskih ubjeđenja čime se postiže
kontraefekat.
Zato represija, sila i zatvorske kazne ne mogu biti prvi, a
pogotovo ne jedini metod suočavanja sa ovim kompleksnim fenomenom.
Terorizam se ne može poraziti samo silom, on je taktika i daleko je
bitnije iskorijeniti uzroke koji
pogoduju njegovom nastanku i širenju te pozabaviit se isključivim i
nasilnim ideologijama koje ga hrane. Da bi se takav odgovor ponudio moraju se
angažovati svi resursi jednog društva. Zato se u brojnim zemljama svijeta ovom
problemu pristupa daleko ozbiljnije i „slojevitije“ korištenjem čitavog niza
mjera i metoda, a ne samo sudsko procesuiranje.
Evropski odgovor
Tako je Evropska komisija 15. januara ove godine donijela tzv.
Komunike u kojem se utvrđuje deset područja u kojima se države članice i EU
pozivaju da intenziviraju svoje djelovanje kako bi spriječili svaku vrstu
ekstremizma koja vodi nasilju, bez obzira na to odakle dolazi. Predložene mjere
uključuju stvaranje evropskog centra znanja o nasilnom ekstremizmu,
osposobljavanje za radnike na terenu i finansijsku podršku za projekte u kojima
se primjenjuju savremeni komunikacijski alati i društveni mediji za borbu
protiv terorističke propagande. Od država članica se isto tako traži uspostavljanje
programa u okviru kojih se članovima ekstremističkih skupina omogućuje lakše
napuštanje nasilnih metoda i s njima povezanih ideologija. Deset preporuka
uslijedilo je kao rezultat dvogodišnjeg rada na Mreži za osvješćivanje o
radikalizaciji (RAN), koju je Komisija osnovala u 2011. i u kojoj je okupljeno
700 stručnjaka i radnika na terenu iz svih krajeva Evrope.
„Nijedna zemlja nije pošteđena pošasti nasilnog ekstremizma. Ali
još se uvijek premalo država članica suprotstavlja toj sve većoj prijetnji. Potrebne
su nam snažne preventivne mjere za borbu protiv ekstremizma u svim njegovim
oblicima. Naš je cilj poticati napore država članica u borbi protiv
radikalizacije i ekstremističkog nasilja te pružiti skup mehanizama za
preventivno djelovanje širom Evrope”- izjavila je tim povodom povjerenica EU-a
za unutarnje poslove Cecilia Malmström.
U Komunikeu se kaže da je za zaštitu građana od tih prijetnji
potreban pristup koji uključuje širok raspon partnera na lokalnom, nacionalnom
i međunarodnom nivou te na nivou EU-a.
Članicama EU, a tome bi trebale težiti i zemlje kandidati pa i BiH
koja to želi postati, se sugeriše razvoj sveobuhvatnih nacionalnih strategija.
Države članice se potiču na uspostavljanje odgovarajućih okvira koji uključuju
nevladine organizacije, radnike na terenu, službe sigurnosti i stručnjake na
tom području, kako bi se lakše osmislile mjere za djelotvorno sprječavanje
nasilnog ekstremizma i terorizma.
Planirano je i formiranje evropskog centra znanja, kako bi se
utvrdila i širila najbolja praksa te uobličio program istraživanja. Taj će
centar pružati podatke kreatorima politika na nivou EU, te na nacionalnom i
lokalnom nivou, a isto tako i usklađivati inicijative za prevenciju u EU i
izvan nje. Komisija će za „centar znanja” i druge aktivnosti na prevenciji sa
središnjim upravljanjem, uključujući aktivnosti RAN-a i potporu izlaznim
programima u državama članicama, u razdoblju 2014 – 2017. namijeniti sredstva u
iznosu do 20 miliona EUR.
Strategija posvećuje posebnu pažnju programu podrške članovima
ekstremističkih skupina za napuštanje tih skupina i deradikalizaciju („izlazne
strategije”) u svim državama EU-a. U međuvremenu su takvi programi razvijeni u
većini zemalja EU. Za razvoj tih programa iskorištena su i iskustva koja te
zemlje imaju u suprotstavljanju ideologijama i grupama koje nose
ultradesničarske ideje i s kojima su na sličan način postupali već decenijama.
Većina muslimanskih država takve programe ima već godinama.
Komunike Evropske komisije podsjeća da se takvi programi najbolje realizuju
u saradnji između više subjekata iz raznih sektora, posebno porodice i članova
zajednica bliskih nasilnim ekstremistima. Predviđeno je da Komisija na zahtjev
pruža upute za uspostavljanje „izlaznih programa“ i organiziranje
osposobljavanja za lokalne radnike koji sudjeluju u radu na izlaznim
strategijama. Komisija je do sada u okviru fonda za sprječavanje i suzbijanje
kriminaliteta na projekte deradikalizacije potrošila oko 10 milijuna EUR.
Finansirala je velik broj projekata radi bolje informisanosti o procesu
radikalizacije, kao i stručni rad na osmišljavanju djelotvornih preventivnih
mjera.
Strategija predviđa i bližu saradnju s civilnim društvom i
privatnim sektorom za rješavanje problema na koje se nailazi na internetu.
Ekstremistički materijali i propaganda lahko su dostupni na internetu preko
stranica za rasprave, društvenih medija, blogova itd. Napori ne smiju stati na
zabrani i uklanjanju zabranjenog materijala, već moraju uključivati poruke
suprotnog sadržaja kako bi se raskrinkala ekstremistička argumentacija. Skupine
u lokalnim zajednicama, građani, žrtve i bivši ekstremisti u stanju su slati
snažne poruke. Komisija predlaže uspostavljanje foruma s ključnim subjektima u
sektoru za raspravu o mogućnostima uže saradnje te se zalaže za izradu i
širenje protuargumentacije.
Veća uloga žrtava
Glas žrtava moćno je sredstvo prevencije i deradikalizacije, ali
samo ako se žrtve ne osjećaju neugodno kada s drugima dijele svoja iskustva i
ako im se pruži potrebna podrška. Komisija će zato prema predviđenom akcionom
planu podupirati udruženja i mreže žrtava, između ostalog financiranjem
projekata, kako bi se olakšala komunikacija i podigao nivo svijesti.
Dio strategije i aktivnosti koje se mogu poduzeti kako bi se
spriječila radikalizacija je i poticanje kritičkog razmišljanja među mladima o
ekstremističkim porukama. Obrazovanje i programi razmjene među mladima ključna
su područja kojima se mladima može pomoći u kritičkom razmišljanju o
ekstremističkim stavovima i porukama te razotkriti manjkavosti takve
propogande. Zato Evropska komisija podupire lokalne zajednice i skupine koje
rade s bivšim nasilnim ekstremistima i njihovim žrtvama, jer oni najbolje mogu
opisati, na primjer, stvarnost rata i pravo stanje u kampovima za obuku
terorista.
Ohrabruje se i intenziviranje istraživanja o trendovima
radikalizacije. I dalje će biti na raspolaganju finansijska sredstva EU-a za
istraživanje o tome kako i zašto ljudi postaju radikalniji ili manje radikalni
te o ulozi koju u tom smislu imaju, primjerice, ideologija, tehnike novačenja
pomoću interneta ili uzori.
Mnoge od ovih mjera bi se mogle i trebale primijeniti i u BiH ali
će kritičari vjerovatno odgovoriti kako država nema novca ni za druge veće i
prioritetnije probleme. Ipak će biti da je veći problem politička volja i svijest
o problemu i načinu njegovog rješavanja, jer se novac može osigurati i iz
evropskih fondova.
Tako i spomenuta strategija EU planira bližu saradnju sa zemljama
partnerima izvan EU-a. Podložnost radikalizaciji ne postoji samo unutar granica
EU-a. Komisija i visoka predstavnica nastavit će saradnju s trećim zemljama na
sprječavanju radikalizacije uporabom finansijskih sredstava EU za
osposobljavanje ili podupiranjem medija i lokalnih inicijativa u području
prevencije. Strategije za sprječavanje radikalizacije i nasilnog terorizma
trebaju biti sastavni dio mehanizama i instrumenata razvojne saradnje.
Kada znamo kako drugi rješavaju ovaj problem legitimno je postaviti
pitanje zašto se samo u BiH od svih metoda suzbijanja fenomena priključivanja
dobrovoljaca terorističkim skupinama koriste samo sigurnosne, odnosno one
represivne mjere bez da se i razmišlja o korištenju drugih daleko efikasnijih
metoda prevencije i odvraćanja. Država je ponudila svoj odgovor i on je takav
kakav jeste. Sada je na društvu da ponudi svoj odgovor uz podršku nadležnih
državnih institucija. I tu svi trebaju dati svoj doprinos od medija, nevladinog
sektora, akademske i vjerskih zajednica pa do porodice. Najgore će biti ako nam
prijetnja zatvorom ostane jedina mjera na koju smo kao država i društvo
nadošli.
