Ko su „vehabije“ uhapšene u Gornjoj Maoči - prilog za prošli broj Preporoda
Selefije u BiH
U pretprošlom broju Starta sam pisao o sve češćim teorijama i predviđanjima o kraju svijeta 2012. S obzirom da se o ovoj temi piše i priča, napisao sam osvrt na historiju sličnih predskazanja kroz historiju, kao i sve sulude scenarije koji se mogu čuti o tome kako će svijet skončati baš 21.12.2012.....
Najnovije u nizu predskazanja o „sigurnom“ kraju svijeta koje ovih dana puni stupce ozbiljnih i manje ozbiljnih novina i magazina je 21.12.2012. Na ovu temu su već napisane brojne knjige, snimljen je blockbuster film, a nekoliko ne tako neozbiljnih ljudi je javno izjavilo kako im „nije baš svejedno“ kako se 2012. približava.
Moj osvrt na Godišnjak muslimana u Evropi objavljen je u rubrici Dobre Knjige Radioactiva.
Promocija: Šta učenici srednjih škola u Bugojnu znaju o vjeri „drugog“?
Promotori Vodiča su bili Vehid ef. Arnaut- glavni imam Medžlisa IZ Bugojno, fra Ivo Marković iz Interreligijske službe „Oči u oči“ iz Sarajeva, mr. Amra Pandžo- direktorica Udruženja za dijalog u porodici i društvu Mali koraci iz Sarajeva, te Haris Mujić- predsjednik Medžlisa IZ Bugojno i profesor islamske vjeronauke u bugojanskoj gimnaziji. Moderator promocije bila je koordinatorica projekta i predstavnica neformalne grupe Albedo, Mersiha Jusić. Prisutni su bili učenici iz obje škole koje, katolici i muslimani, koje u istim prostorijama djeluju po principu dvije škole pod jednim krovom.
Bosna i Hercegovina je, nakon Kosova, država sa najpobožnijim građanima u regiji. Kako su pokazali rezultati Gallupovog istraživanja provedenog na reprezentativnom uzorku u čitavoj regiji, za 76,5 posto građana BiH religija je “važan dio njihovog svakodnevnog života”.
U još uvijek duboko podijeljenom Bugojnu neformalna grupa Albedo uz podršku Ekumenske inicijative žena Omiš provela je prvo istraživanje u srednjim školama, od kojih neke još funkcionišu po principu „dvije škole pod jednim krovom“, o tome šta učenici različitih konfesija znaju o „drugima“. Rezultati ankete su pokazali kako znatan broj učenika ne posjeduje ni osnovna znanja o vjerovanju svojih komšija, a ona koja imaju su površna i utemeljena na stereotipima.
U Gornjoj Maoči uhapšeno sedam osoba
Nedavno sam na H-Alter-u sklopu redovnog pisanja u rubrici E_ropa/regija pisao o ratu za dušu i misli evropske omladine na primjeru Njemačke. Ovo je tekst.Stripom protiv nove generacije mudžahedina
Ideološki rat za dušu i misli evropske omladine: prosvjetne vlasti u Njemačkoj publicirale su strip protiv radikalizacije mladih muslimanskih imigranata i za njihovu lakšu integraciju. Iako skeptici tvrde da se radi o bespotrebnom bacanju novca i da će ciljna publika takav pristup samo ismijati, ne možemo negirati kreativnost ovoga poduhvata.
U Evropskoj Uniji u je toku politička i kulturna evolucija. Taj proces ne ide ni brzo ni lako. Sve češće se kao jedno od poprišta tog procesa, ne samo u zemljama članicama EU, javlja pitanje sve većeg prisustva muslimana u onim evropskim zemljama u kojima oni nisu autohtono stanovništvo. Evidentno je kako se otvorena pitanja oko tog prisustva, naročito javnog manifestovanja vjere, rijetko gledaju u kontekstu jednog šireg procesa konstituisanja evropskog identiteta, a najčešće kao nasrtaj na nikada do kraja preciziranu evropsku kulturu i identitet.
I dok se unutar muslimanskih zajednica u Evropi vodi žestoka debata (nerijetko i pravi mali ideološki rat) o tome kako definisati islamski identitet u evropskom kontekstu, čitav proces se odvija daleko od očiju evropske javnosti i predstavnika države. Rijetki su primjeri konstruktivne interakcije i zajedničkog traganja za efikasnim rješenjima. U međuvremenu svaka od, uslovno rečeno, strana samostalno pokušava da nađe rješenja i modele konstruktivne interakcije.
To se vidi i na primjeru naznaka radikalizacije dijela imigrantske populacije muslimanskog porijekla, te sve sporiji proces njihove integracije za koji evropski zvaničnici nemaju jasnu strategiju prevencije. Znatna sredstva koja se izdvajaju za različite procese suzbijanja ekstremizma prema kritičarima najčešće se koriste u banalne i beskorisne kampanje koje ne daju nikakve rezultate. Većina oponenata, bez obzira da li dolaze iz imigrantskih zajednica ili ne, tvrde da bi daleko bolje bilo novac trošiti na poboljšanje životnog standarda useljenika i omogućavanje pristupa kvalitetnijem obrazovanju novoj generaciji mladih Evropljana.
Sličnu debatu pokrenuo je i posljednji projekt Ministarstva unutrašnjih poslova u njemačkoj Saveznoj pokrajini Sjeverna Rajna koji ima za cilj skrenuti pažnju mladih na uspon radikalnih islamističkih ideja. Radi se o drugom nastavku stripa za mlade Andi i prijatelji pisanog slengom kojeg mladi ljudi u Njemačkoj danas koriste u svakodnevnoj komunikaciji. Iako skeptici tvrde da se radi o bespotrebnom bacanju novca i da će ciljna publika takav pristup samo ismijati, ne možemo negirati kreativnost koja ovoj državnoj instituciji ne nedostaje. Inače, ovo ministarstvo je i ranije pokazalo da ima sluha za nove trendove i kreativno sučeljavanje sa njima. Pokazali su to štampanjem Vodiča za roditelje kroz muziku, modu i obilježja, knjige od 174 stranice koja daje odgovor na najčešća pitanja roditelja o tome kojem pravcu tzv. pop kulture njihova djeca pripadaju i šta to znači. Akcenat je stavljen na desničarske grupacije, njihov stil muzike, obilježja i ideologiju. Nisu rijetki slučajevi da roditelji, pa i nastavno osoblje, ne primjećuju očite znakove koji govore o tome da je dijete postalo žrtva neke od opasnih ideologija. I dok u Njemačkoj država pomaže roditeljima da prepoznaju nove i manje poznate simbole nacističkih, radikalnih i netolerantnih ideologija, kod nas roditelji, uz svestranu pomoć obrazovnih institucija i vjerskih zajednica, mirne duše šalju svoju djecu na koncerte na kojima fašističkih obilježja ne nedostaje, a okretanje netolerantnom i militantnom islamizmu se smatra povratkom tradiciji i simbolom duhovne nadgradnje i pobožnosti.
Uposleni u Ministarstvu tvrde da ne očekuju previše, ali da je prvi dio Andija u kome se isti likovi suprotstavljaju napadima neonacističke ideologije na njihovu multietničku družinu, dobro primljen od ciljne publike. To je očito i iz uvodnika stripa kojeg je napisao ministar unutrašnjih poslova Sjeverne Rajne- Westfalije Ingo Wolf: „Kao što su u prvom izdanju stripa Andi neonacistički ekstremisti pokušali omladini poput vas namamiti svojom propagandom, ovaj put su radikalni islamisti ti koji Ajši, Andiju i prijateljima prave probleme. Pritom se ne radi o islamu kao religiji nego o vjerskim ekstremistima jedne opasne manjine. Ovaj strip sam po sebi ne može ponuditi nikakva gotova rješenja protiv ekstremizma. On bi trebao informisati i potaći diskusiju. Čitajte i sami doživite šta konkretno islamizam znači za ljude vašeg uzrasta", tvrdi karikirani lik ministra unutrašnjih poslova na prvoj stranici.
Glavni lik je njemački tinejdžer Andi koji ima djevojku Turkinju Ajšu (Ayshe). Ajša je karakter za sebe, pokrivena maramom (hidžabom), dobro upućena u Kur'an, pobožna a ipak otvorena, hipi i odana tekovinama liberalne demokratije.
Poenta stripa bi trebala doći preko lika Ajšinog brata i Andijevog prijatelja Murata. Zaplet je jednostavan: Murat ne može dobiti posao, pa, naravno potpuno neopravdano (?!), počinje sebi umišljati kako je to posljedica njemačke ksenofobije i odbojnosti prema imigrantima. Onda se na igralištu pojavljuje negativac Harun, islamista koji emotivno posrnulog Murata uvjerava kako ga društvo diskriminira zbog njegovo vjere koja je time napadnuta pa bi je on kao trebao braniti. Ubrzo Harun uspijeva uvjeriti Murata kako, kao pravi musliman, ne smije imati nijednog prijatelja nevjernika. I košarka postaje tabu. Ne znam otkud to, jer nismo čuli da postoje fetve protiv košarke, ali vjerovatno da bi poenta bila očitija.
Murat je ubrzo dobio priliku da upozna korijen problema, ratobornog šejha duge brade i velikog stomaka koji ga podučava da „Bog zapovijeda muslimanima da se ne druže, niti da prijateljuju sa nevjernicima". Harun Muratu pokazuje i web-stranice napada iračkih pobunjenika na koalicione trupe u Iraku. Valjda kao poruku djeci imigranata da odanost novoj domovini znači i odanost njenoj vanjskoj politici. Murat se u jednom momentu koleba i kaže: „Ali u tim napadima gine jako puno muslimana." Šejh je beskompromisan: „Svi su oni licemjeri i lažljivci. Ako među ubijenim i bude muslimana, onda oni umiru kao šehidi. A šta bolje čovjek može poželjeti." Ovdje se mora odati priznanje da je izvrnuta logika islamističkih ekstremista odlično oslikana, a uvid u more propagandnog materijala koje proizvodi on-line islamistička produkcija to dokazuje.
Zatim, kao vrhunac zapleta dolazi Harunovo insistiranje na tome kako mora spriječiti Ajšu da odlazi u kino sa kafirom Andijem.
Nakon trideset i osam kolor stranica kvalitetnog crteža dolazi happy end. Murat se pokajao („došao tobe") ovaj put u drugom pravcu, i od državnog neprijatelja broj jedan postao je ponovno živahni dečko i uz to politički i ideološki podoban. Iznenada je dobio i posao, valjda kao dokaz neutemeljenosti tvrdnji imigranata da su u Njemačkoj izloženi konstantnoj diskriminaciji.
Debata koju bi među učenicima trebao pokrenuti ovaj strip štampan u 170 hiljada primjeraka koji će se besplatno distribuirati u svim školama u pokrajini (već je i Hamburg najavio da će ga koristiti u svojim školama) ogleda se u raspravi koju vode u samom stripu učiteljica i islamista Harun. Harun iznosi argumente islamista prema kojima „Demokratija ne donosi slobodu i jednakost. Demokratija uopšte ne funkcioniše zato što ju je čovjek izmislio. Samo Allah zna šta je najbolje za ljude. Sve ostalo dovodi do nejednakosti. U islamu čovjek ne smije razdvajati vjeru i državu. Jer to dvoje uvijek ide zajedno." A učiteljica brani stajalište koji bi na kraju trebao pobiti islamističke argumente, a prema kojem „Ipak mi ne živimo u Božjoj državi gdje se zakoni usklađuju prema njegovoj volji. Kada čovjek ne bi razdvajao vjeru i državu onda različite vjere nikada ne bi mogle ravnopravno koegzistirati. Zato što bi uvijek jedna dominirala nad ostalima."
Čitav strip je prožet pojašnjenjima koja dodatno trebaju uvjeriti čitaoca u apsurdnost islamističkih stavova i pojasniti razliku između islama i islamizma.
Nakon Francuske, Njemačka u kojoj živi 82,4 miliona stanovnika ima najbrojniju muslimansku zajednicu- od 3,2 do 3,4 miliona - u Zapadnoj Evropi. Ta zajednica je izrazito raznolika i daleko od homogenosti, a skoro tri četvrtine- 2,5 do 2,6 miliona, čine useljenici iz Turske. Upravo zato glavni likovi u stripu Andi dolaze iz te populacije, iako je upravo turska muslimanska zajednica pokazala najveću otpornost na infiltraciju ekstremnih islamističkih ideologija militantnog kova. Možda upravo zato što se sve takve interpretacije islama temelje, u manjoj ili većoj mjeri, na selefizmu ili vehabizmu sa kojim su Turci preko osmanskog hilafeta bili u političkom i ideološkom sukobu od samog njegovog začetka.
Ako želite napraviti kratak pregled kroz strip pogledajte ga ovdje:
U prošlom broju Preporoda pisao sam o vjerskoj dimenziji kosovskog problema. Kosovo je danas uz našu domovinu ne samo jedno od najvećih otovrenih pitanja u regionu nego, sada je već očito, zaleđeni konflikt koji opterećuje međunarodne odnose. Međutim, na Kosovu tinja jedan drugi sukob koji ne dobiva medijsku pažnju, a u kojem se oslikava sva apsurdnost fenomena „balkanizacije religije“. U središtu ovog tihog rata je vjerska pripadnost i vjerska ubjeđenja stanovnika ove najmlađe evropske države. Tačnije, politizacija istih za nacionalne, ali i globalne interese. Kao toliko puta do sada na Balkanu religija se odrodila od svoje iskonske poruke i pretvorila u oruđe podjele i instrument mobilizacije masa zarad jačanja kohezije nacionalne ili političke zajednice. Tekst je na ovom linku:
Za sve koji prate situaciju na Bliskom istoku, Jemen je već godinama klasičan primjer propale države i jedan od zasigurno najvećih regionalnih problema. Ono što je donedavno bilo specifično za ovo bliskoistočno krizno područje je da se sva patnja jemenskog naroda odvijala daleko od očiju svjetske, pa i arapske javnosti. To je država u kojoj je u proteklih nekoliko desetljeća izbilo više građanskih ratova nego bilo gdje drugo na Bliskom Istoku. Već duže od godinu dana u njenoj pokrajini Sada vodi se bjesomučni rat između vladinih snaga i šiitskih pobunjenika poznatih kao El-husijjun. Nezadovoljstvo na jugu Jemena, gdje je građanski rat prije nekoliko godina jedva zaustavljen, sve je veće, pa nikoga ne bi iznenadila nova eskalacija nemira.
Do sada su samo rijetki upozoravali na demografsku bombu koja prijeti da eksplodira u ovoj zemlji, jednoj od najsiromašnijih na svijetu i sa jednom od najviših stopa nepismenih. Niko nije obraćao pažnju na izvještaje MMF-a o tome kako ovoj državi sa 75% ljudi mlađih od 25 godina, prijeti finansijski bankrot i skoro potpuni kolaps ekonomije, što će dovesti do stvaranja čitave armije nezaposlenih. Ni brojnim društvenim problemima, počevši od skoro neograničenog konzumiranja lake droge „kaad“ koja nije zakonom zabranjena, pa do jednog od najgorih izvještaja o stanju ljudskih prava, niko nije pridavao značaj. Kao i toliko puta dosad, svi ti nagomilani problemi i ratovi nisu zasluživali svjetsku pažnju, sve dok se oni nisu prelili i direktno ugrozili neku od zapadnih zemalja, a taj momenat se desio kada je za Božić mladi Nigerijac bezuspješno pokušao detonirati bombu skrivenu u donjem vešu na letu američke kompanije Delta- Northwest Airlines iz Amsterdama za Detroit. Mladog Nigerijca Abdul Faruka Abdul Mutaliba, studenta iz Londona, koji je već duže vremena bio osumnjičen za povezanost s teroristima, obavještajne službe su povezali sa ogrankom El-Kaide na Arapskom poluotoku ((El-Kaida fi el-Džeziretil-Arab) koja djeluje u Jemenu. Naime, on je priznao kako je u Jemenu prošao obuku u jednom od brojnih kampova u pokrajini Shabwa, da je tamo zadužio bombu i savladao terorističke tehnike. Tek tada je Jemen došao na naslovnicu svih svjetskih i lokalnih medija, ali ponovo samo u kontekstu borbe protiv El-Kaide i njene opasnosti. Ponovo, kao i toliko puta dosad, uzroci i stvarni kontekst problema nikom nije bio interesantan.
Međutim, ponovo su Amerikanci u Jemenu upali u istu zasjedu u koju su padali toliko puta u arapskom svijetu, a to je, da su opet morali dati podršku jednom u vlastitom narodu nepopularnom diktatorskom režimu u borbi protiv direktne terorističke opasnosti, čime možda mogu dobiti jednu bitku protiv terorizma, ali ne i rat. A da stvar bude još zamršenija, treba imati na umu da uloga vladajućeg jemenskog režima, sa „zaštitnikom demokratije“ (ra`i ed-demokratijje“, kako sebe naziva, i kako ga nazivaju državni mediji) predsjednikom Ali Abdala Salihom, u jačanju pozicije El-Kaide ne smije nikada biti zanemarena. Naime, javna je tajna u militantnim islamističkim krugovima, da je Jemen već dugo bio baza u kojoj su se militanti obučavali i pohađali radikalne medrese i univerzitete, odakle su odlazili na džihadska ratišta od Afganistana od Alžira. Sve to se odvijalo uz prešutnu suglasnost vladajućeg ražima koji je militantne selefije koristio u svrhu suzbijanja jačanja nezadovoljne šiitske populacije. Naime, Jemen je država u kojoj živi 53% sunita i 47 % šiita čiji dobar dio čini šiitska sekta Zejdija. Ali vlast i nacionalno bogatstvo, kao i donedavno u Iraku, u najvećem dijelu je u rukama sunita, zbog čega je šiitska manjina uz svestranu podršku Irana, vodila i ovih dana vodi otvorenu borbu sa vladom u Sani i sa Saudijskim vojnim snagama koje su se pridružile u borbi protiv pobunjenika na svojoj granici. U toj konfrontaciji Ali Abdala Salih je često koristio militantne islamiste da vode proxy ratove u buffer zonama, zbog čega je Jemen postao jedno od posljednjih utočišta El-Kaidinim ideologa i militanata naročito nakon što su oni protjerani iz Saudijske Arabije, o čemu je Start ranije pisao.
Već nekoliko brojeva Časopis za odgoj i Obrazovanje Novi Muallim pokrenuo je rubriku Forum u kojoj se diskutuju različita aktuelna pitanja u (i oko) Islamske zajednice. U zadnjem broju koji je do mene došao diskutovalo se o vjeri i medijima. Ja sam pisao o konceptu „medijske pismenosti“ imama.
Ove godine se oblježava 75 godina od izlaska prvog bosanskog Takvima. U ovom broju ja sam objavio jedno od svojih predavanja koje sam držao u programu Malih koraka o društvenom aktivizmu kod muslimana. Tekst u pdf formatu možete skinuti sa Rijasetove stranice (ovdje: - DRUŠTVENI AKTIVIZAM I MUSLIMANI)
