Koliko američkih para, toliko borbe protiv El-Kaide
Piše: Muhamed Jusić (Start, br. 289)
Za sve koji prate situaciju na Bliskom istoku, Jemen je već godinama klasičan primjer propale države i jedan od zasigurno najvećih regionalnih problema. Ono što je donedavno bilo specifično za ovo bliskoistočno krizno područje je da se sva patnja jemenskog naroda odvijala daleko od očiju svjetske, pa i arapske javnosti. To je država u kojoj je u proteklih nekoliko desetljeća izbilo više građanskih ratova nego bilo gdje drugo na Bliskom Istoku. Već duže od godinu dana u njenoj pokrajini Sada vodi se bjesomučni rat između vladinih snaga i šiitskih pobunjenika poznatih kao El-husijjun. Nezadovoljstvo na jugu Jemena, gdje je građanski rat prije nekoliko godina jedva zaustavljen, sve je veće, pa nikoga ne bi iznenadila nova eskalacija nemira.Država na lakim drogama
Do sada su samo rijetki upozoravali na demografsku bombu koja prijeti da eksplodira u ovoj zemlji, jednoj od najsiromašnijih na svijetu i sa jednom od najviših stopa nepismenih. Niko nije obraćao pažnju na izvještaje MMF-a o tome kako ovoj državi sa 75% ljudi mlađih od 25 godina, prijeti finansijski bankrot i skoro potpuni kolaps ekonomije, što će dovesti do stvaranja čitave armije nezaposlenih. Ni brojnim društvenim problemima, počevši od skoro neograničenog konzumiranja lake droge „kaad“ koja nije zakonom zabranjena, pa do jednog od najgorih izvještaja o stanju ljudskih prava, niko nije pridavao značaj. Kao i toliko puta dosad, svi ti nagomilani problemi i ratovi nisu zasluživali svjetsku pažnju, sve dok se oni nisu prelili i direktno ugrozili neku od zapadnih zemalja, a taj momenat se desio kada je za Božić mladi Nigerijac bezuspješno pokušao detonirati bombu skrivenu u donjem vešu na letu američke kompanije Delta- Northwest Airlines iz Amsterdama za Detroit. Mladog Nigerijca Abdul Faruka Abdul Mutaliba, studenta iz Londona, koji je već duže vremena bio osumnjičen za povezanost s teroristima, obavještajne službe su povezali sa ogrankom El-Kaide na Arapskom poluotoku ((El-Kaida fi el-Džeziretil-Arab) koja djeluje u Jemenu. Naime, on je priznao kako je u Jemenu prošao obuku u jednom od brojnih kampova u pokrajini Shabwa, da je tamo zadužio bombu i savladao terorističke tehnike. Tek tada je Jemen došao na naslovnicu svih svjetskih i lokalnih medija, ali ponovo samo u kontekstu borbe protiv El-Kaide i njene opasnosti. Ponovo, kao i toliko puta dosad, uzroci i stvarni kontekst problema nikom nije bio interesantan.Umjesto intervencije pomoć diktatoru
Američki desničari su ponovo počeli prizivati još jednu intervenciju po uzoru na onu u Afganistanu i Iraku, ali je Obamina administracija barem u ovoj fazi pokazala da je nešto naučila od avanturističkih intervencija Bushovih neokonzervativaca. Svi razumni eksperti iz Obamine administracije (za razliku od 69 % ispitanika ankete koju je provela Fox News agencija koji su bili za novi vojni angažman) savjetovali su ga da bi direktna američka intervencija u Afganistanu protiv El-Kaide samo pogoršala američku poziciju i otvorila još jednu frontu u kojoj bi El-Kaida dobila više pristaša nego što bi američke trupe, uz vjerovatno brojne žrtve, uspjele „eliminisati“. Umjesto toga, američki predsjednik Barack Obama i britanski premijer Gordon Brown odlučili su zajednički finansirati jednu antiterorističku jedinicu Jemena. Obama je od Kongresa zatražio 63 miliona dolara pomoći za Jemen u 2010. Međutim najveći dio pomoći i dobar dio zajedničkih akcija, naročito onih obavještajne prirode, iz razumljivih razloga ostaje daleko od očiju javnosti.
Javno, trenutna američka administracija odlučila se samo na snažnu finansijsku, vojnu i stručnu pomoć režimu jemenskog predsjednika Ali Abdala Saliha, kako ne bi dodatno iritirali jemensku javnost koja je izrazito antiamerički raspoložena i koja, iako ne daje podršku El-Kaidi, kada mora birati, kao i brojne druge arapske nacije, između Amerika i El-Kaide, bira El-Kaidu iako nisu naklonjeni njenim stavovima i takvoj interpretaciji islama.
Sukob sunita i šita
Međutim, ponovo su Amerikanci u Jemenu upali u istu zasjedu u koju su padali toliko puta u arapskom svijetu, a to je, da su opet morali dati podršku jednom u vlastitom narodu nepopularnom diktatorskom režimu u borbi protiv direktne terorističke opasnosti, čime možda mogu dobiti jednu bitku protiv terorizma, ali ne i rat. A da stvar bude još zamršenija, treba imati na umu da uloga vladajućeg jemenskog režima, sa „zaštitnikom demokratije“ (ra`i ed-demokratijje“, kako sebe naziva, i kako ga nazivaju državni mediji) predsjednikom Ali Abdala Salihom, u jačanju pozicije El-Kaide ne smije nikada biti zanemarena. Naime, javna je tajna u militantnim islamističkim krugovima, da je Jemen već dugo bio baza u kojoj su se militanti obučavali i pohađali radikalne medrese i univerzitete, odakle su odlazili na džihadska ratišta od Afganistana od Alžira. Sve to se odvijalo uz prešutnu suglasnost vladajućeg ražima koji je militantne selefije koristio u svrhu suzbijanja jačanja nezadovoljne šiitske populacije. Naime, Jemen je država u kojoj živi 53% sunita i 47 % šiita čiji dobar dio čini šiitska sekta Zejdija. Ali vlast i nacionalno bogatstvo, kao i donedavno u Iraku, u najvećem dijelu je u rukama sunita, zbog čega je šiitska manjina uz svestranu podršku Irana, vodila i ovih dana vodi otvorenu borbu sa vladom u Sani i sa Saudijskim vojnim snagama koje su se pridružile u borbi protiv pobunjenika na svojoj granici. U toj konfrontaciji Ali Abdala Salih je često koristio militantne islamiste da vode proxy ratove u buffer zonama, zbog čega je Jemen postao jedno od posljednjih utočišta El-Kaidinim ideologa i militanata naročito nakon što su oni protjerani iz Saudijske Arabije, o čemu je Start ranije pisao.
Nisu rijetki ni oni koji, iako nemaju dokaza, naslućuju kako neuspjeli napad Nigerijca na američki zrakoplov nije bio mrzak ni jemenskoj vojsci i političkom vrhu koji je nakon njega dobio tako nužnu finansijsku i vojnu podršku, baš u vrijeme kada je postalo izvjesno da neće dobiti rat protiv sve bolje naoružanih i opremljenih husijskih pobunjenika, koje svestrano podržava Iran. Nikada se vjerovatno neće moći dokazati u kojoj mjeri su sigurnosne službe Jemena znale i da li su mogle spriječiti neuspjeli napad ili su ga pak priželjkivale, jer nije prvi put da brojni despotski režimi svoju borbu protiv El-Kaide koju su sami izrodili dobro naplaćuju novcem, vojnom i neupitnom političkom podrškom Amerike.
Ono što ostaje kao neminovna činjenica je to da se i danas, kada je Jemen napokon dobio nešto svjetske pažnje, niko ponovo ne bavi razlozima nego posljedicama ne ulijevajući nadu da će se problem El-Kaidinom militantizma riješiti u bilo kakvo dogledno vrijeme.
Međutim, ponovo su Amerikanci u Jemenu upali u istu zasjedu u koju su padali toliko puta u arapskom svijetu, a to je, da su opet morali dati podršku jednom u vlastitom narodu nepopularnom diktatorskom režimu u borbi protiv direktne terorističke opasnosti, čime možda mogu dobiti jednu bitku protiv terorizma, ali ne i rat. A da stvar bude još zamršenija, treba imati na umu da uloga vladajućeg jemenskog režima, sa „zaštitnikom demokratije“ (ra`i ed-demokratijje“, kako sebe naziva, i kako ga nazivaju državni mediji) predsjednikom Ali Abdala Salihom, u jačanju pozicije El-Kaide ne smije nikada biti zanemarena. Naime, javna je tajna u militantnim islamističkim krugovima, da je Jemen već dugo bio baza u kojoj su se militanti obučavali i pohađali radikalne medrese i univerzitete, odakle su odlazili na džihadska ratišta od Afganistana od Alžira. Sve to se odvijalo uz prešutnu suglasnost vladajućeg ražima koji je militantne selefije koristio u svrhu suzbijanja jačanja nezadovoljne šiitske populacije. Naime, Jemen je država u kojoj živi 53% sunita i 47 % šiita čiji dobar dio čini šiitska sekta Zejdija. Ali vlast i nacionalno bogatstvo, kao i donedavno u Iraku, u najvećem dijelu je u rukama sunita, zbog čega je šiitska manjina uz svestranu podršku Irana, vodila i ovih dana vodi otvorenu borbu sa vladom u Sani i sa Saudijskim vojnim snagama koje su se pridružile u borbi protiv pobunjenika na svojoj granici. U toj konfrontaciji Ali Abdala Salih je često koristio militantne islamiste da vode proxy ratove u buffer zonama, zbog čega je Jemen postao jedno od posljednjih utočišta El-Kaidinim ideologa i militanata naročito nakon što su oni protjerani iz Saudijske Arabije, o čemu je Start ranije pisao.Nisu rijetki ni oni koji, iako nemaju dokaza, naslućuju kako neuspjeli napad Nigerijca na američki zrakoplov nije bio mrzak ni jemenskoj vojsci i političkom vrhu koji je nakon njega dobio tako nužnu finansijsku i vojnu podršku, baš u vrijeme kada je postalo izvjesno da neće dobiti rat protiv sve bolje naoružanih i opremljenih husijskih pobunjenika, koje svestrano podržava Iran. Nikada se vjerovatno neće moći dokazati u kojoj mjeri su sigurnosne službe Jemena znale i da li su mogle spriječiti neuspjeli napad ili su ga pak priželjkivale, jer nije prvi put da brojni despotski režimi svoju borbu protiv El-Kaide koju su sami izrodili dobro naplaćuju novcem, vojnom i neupitnom političkom podrškom Amerike.
Ono što ostaje kao neminovna činjenica je to da se i danas, kada je Jemen napokon dobio nešto svjetske pažnje, niko ponovo ne bavi razlozima nego posljedicama ne ulijevajući nadu da će se problem El-Kaidinom militantizma riješiti u bilo kakvo dogledno vrijeme.
BBC-ijev pregled desetljeća napada u Jemenu (vidi kartu na engleskom):
