Nedavno sam na H-Alter-u sklopu redovnog pisanja u rubrici E_ropa/regija pisao o ratu za dušu i misli evropske omladine na primjeru Njemačke. Ovo je tekst.Stripom protiv nove generacije mudžahedina
Ideološki rat za dušu i misli evropske omladine: prosvjetne vlasti u Njemačkoj publicirale su strip protiv radikalizacije mladih muslimanskih imigranata i za njihovu lakšu integraciju. Iako skeptici tvrde da se radi o bespotrebnom bacanju novca i da će ciljna publika takav pristup samo ismijati, ne možemo negirati kreativnost ovoga poduhvata.
U Evropskoj Uniji u je toku politička i kulturna evolucija. Taj proces ne ide ni brzo ni lako. Sve češće se kao jedno od poprišta tog procesa, ne samo u zemljama članicama EU, javlja pitanje sve većeg prisustva muslimana u onim evropskim zemljama u kojima oni nisu autohtono stanovništvo. Evidentno je kako se otvorena pitanja oko tog prisustva, naročito javnog manifestovanja vjere, rijetko gledaju u kontekstu jednog šireg procesa konstituisanja evropskog identiteta, a najčešće kao nasrtaj na nikada do kraja preciziranu evropsku kulturu i identitet.
I dok se unutar muslimanskih zajednica u Evropi vodi žestoka debata (nerijetko i pravi mali ideološki rat) o tome kako definisati islamski identitet u evropskom kontekstu, čitav proces se odvija daleko od očiju evropske javnosti i predstavnika države. Rijetki su primjeri konstruktivne interakcije i zajedničkog traganja za efikasnim rješenjima. U međuvremenu svaka od, uslovno rečeno, strana samostalno pokušava da nađe rješenja i modele konstruktivne interakcije.
To se vidi i na primjeru naznaka radikalizacije dijela imigrantske populacije muslimanskog porijekla, te sve sporiji proces njihove integracije za koji evropski zvaničnici nemaju jasnu strategiju prevencije. Znatna sredstva koja se izdvajaju za različite procese suzbijanja ekstremizma prema kritičarima najčešće se koriste u banalne i beskorisne kampanje koje ne daju nikakve rezultate. Većina oponenata, bez obzira da li dolaze iz imigrantskih zajednica ili ne, tvrde da bi daleko bolje bilo novac trošiti na poboljšanje životnog standarda useljenika i omogućavanje pristupa kvalitetnijem obrazovanju novoj generaciji mladih Evropljana.
Sličnu debatu pokrenuo je i posljednji projekt Ministarstva unutrašnjih poslova u njemačkoj Saveznoj pokrajini Sjeverna Rajna koji ima za cilj skrenuti pažnju mladih na uspon radikalnih islamističkih ideja. Radi se o drugom nastavku stripa za mlade Andi i prijatelji pisanog slengom kojeg mladi ljudi u Njemačkoj danas koriste u svakodnevnoj komunikaciji. Iako skeptici tvrde da se radi o bespotrebnom bacanju novca i da će ciljna publika takav pristup samo ismijati, ne možemo negirati kreativnost koja ovoj državnoj instituciji ne nedostaje. Inače, ovo ministarstvo je i ranije pokazalo da ima sluha za nove trendove i kreativno sučeljavanje sa njima. Pokazali su to štampanjem Vodiča za roditelje kroz muziku, modu i obilježja, knjige od 174 stranice koja daje odgovor na najčešća pitanja roditelja o tome kojem pravcu tzv. pop kulture njihova djeca pripadaju i šta to znači. Akcenat je stavljen na desničarske grupacije, njihov stil muzike, obilježja i ideologiju. Nisu rijetki slučajevi da roditelji, pa i nastavno osoblje, ne primjećuju očite znakove koji govore o tome da je dijete postalo žrtva neke od opasnih ideologija. I dok u Njemačkoj država pomaže roditeljima da prepoznaju nove i manje poznate simbole nacističkih, radikalnih i netolerantnih ideologija, kod nas roditelji, uz svestranu pomoć obrazovnih institucija i vjerskih zajednica, mirne duše šalju svoju djecu na koncerte na kojima fašističkih obilježja ne nedostaje, a okretanje netolerantnom i militantnom islamizmu se smatra povratkom tradiciji i simbolom duhovne nadgradnje i pobožnosti.
Uposleni u Ministarstvu tvrde da ne očekuju previše, ali da je prvi dio Andija u kome se isti likovi suprotstavljaju napadima neonacističke ideologije na njihovu multietničku družinu, dobro primljen od ciljne publike. To je očito i iz uvodnika stripa kojeg je napisao ministar unutrašnjih poslova Sjeverne Rajne- Westfalije Ingo Wolf: „Kao što su u prvom izdanju stripa Andi neonacistički ekstremisti pokušali omladini poput vas namamiti svojom propagandom, ovaj put su radikalni islamisti ti koji Ajši, Andiju i prijateljima prave probleme. Pritom se ne radi o islamu kao religiji nego o vjerskim ekstremistima jedne opasne manjine. Ovaj strip sam po sebi ne može ponuditi nikakva gotova rješenja protiv ekstremizma. On bi trebao informisati i potaći diskusiju. Čitajte i sami doživite šta konkretno islamizam znači za ljude vašeg uzrasta", tvrdi karikirani lik ministra unutrašnjih poslova na prvoj stranici.
Glavni lik je njemački tinejdžer Andi koji ima djevojku Turkinju Ajšu (Ayshe). Ajša je karakter za sebe, pokrivena maramom (hidžabom), dobro upućena u Kur'an, pobožna a ipak otvorena, hipi i odana tekovinama liberalne demokratije.
Poenta stripa bi trebala doći preko lika Ajšinog brata i Andijevog prijatelja Murata. Zaplet je jednostavan: Murat ne može dobiti posao, pa, naravno potpuno neopravdano (?!), počinje sebi umišljati kako je to posljedica njemačke ksenofobije i odbojnosti prema imigrantima. Onda se na igralištu pojavljuje negativac Harun, islamista koji emotivno posrnulog Murata uvjerava kako ga društvo diskriminira zbog njegovo vjere koja je time napadnuta pa bi je on kao trebao braniti. Ubrzo Harun uspijeva uvjeriti Murata kako, kao pravi musliman, ne smije imati nijednog prijatelja nevjernika. I košarka postaje tabu. Ne znam otkud to, jer nismo čuli da postoje fetve protiv košarke, ali vjerovatno da bi poenta bila očitija.
Murat je ubrzo dobio priliku da upozna korijen problema, ratobornog šejha duge brade i velikog stomaka koji ga podučava da „Bog zapovijeda muslimanima da se ne druže, niti da prijateljuju sa nevjernicima". Harun Muratu pokazuje i web-stranice napada iračkih pobunjenika na koalicione trupe u Iraku. Valjda kao poruku djeci imigranata da odanost novoj domovini znači i odanost njenoj vanjskoj politici. Murat se u jednom momentu koleba i kaže: „Ali u tim napadima gine jako puno muslimana." Šejh je beskompromisan: „Svi su oni licemjeri i lažljivci. Ako među ubijenim i bude muslimana, onda oni umiru kao šehidi. A šta bolje čovjek može poželjeti." Ovdje se mora odati priznanje da je izvrnuta logika islamističkih ekstremista odlično oslikana, a uvid u more propagandnog materijala koje proizvodi on-line islamistička produkcija to dokazuje.
Zatim, kao vrhunac zapleta dolazi Harunovo insistiranje na tome kako mora spriječiti Ajšu da odlazi u kino sa kafirom Andijem.
Nakon trideset i osam kolor stranica kvalitetnog crteža dolazi happy end. Murat se pokajao („došao tobe") ovaj put u drugom pravcu, i od državnog neprijatelja broj jedan postao je ponovno živahni dečko i uz to politički i ideološki podoban. Iznenada je dobio i posao, valjda kao dokaz neutemeljenosti tvrdnji imigranata da su u Njemačkoj izloženi konstantnoj diskriminaciji.
Debata koju bi među učenicima trebao pokrenuti ovaj strip štampan u 170 hiljada primjeraka koji će se besplatno distribuirati u svim školama u pokrajini (već je i Hamburg najavio da će ga koristiti u svojim školama) ogleda se u raspravi koju vode u samom stripu učiteljica i islamista Harun. Harun iznosi argumente islamista prema kojima „Demokratija ne donosi slobodu i jednakost. Demokratija uopšte ne funkcioniše zato što ju je čovjek izmislio. Samo Allah zna šta je najbolje za ljude. Sve ostalo dovodi do nejednakosti. U islamu čovjek ne smije razdvajati vjeru i državu. Jer to dvoje uvijek ide zajedno." A učiteljica brani stajalište koji bi na kraju trebao pobiti islamističke argumente, a prema kojem „Ipak mi ne živimo u Božjoj državi gdje se zakoni usklađuju prema njegovoj volji. Kada čovjek ne bi razdvajao vjeru i državu onda različite vjere nikada ne bi mogle ravnopravno koegzistirati. Zato što bi uvijek jedna dominirala nad ostalima."
Čitav strip je prožet pojašnjenjima koja dodatno trebaju uvjeriti čitaoca u apsurdnost islamističkih stavova i pojasniti razliku između islama i islamizma.
Nakon Francuske, Njemačka u kojoj živi 82,4 miliona stanovnika ima najbrojniju muslimansku zajednicu- od 3,2 do 3,4 miliona - u Zapadnoj Evropi. Ta zajednica je izrazito raznolika i daleko od homogenosti, a skoro tri četvrtine- 2,5 do 2,6 miliona, čine useljenici iz Turske. Upravo zato glavni likovi u stripu Andi dolaze iz te populacije, iako je upravo turska muslimanska zajednica pokazala najveću otpornost na infiltraciju ekstremnih islamističkih ideologija militantnog kova. Možda upravo zato što se sve takve interpretacije islama temelje, u manjoj ili većoj mjeri, na selefizmu ili vehabizmu sa kojim su Turci preko osmanskog hilafeta bili u političkom i ideološkom sukobu od samog njegovog začetka.
Ako želite napraviti kratak pregled kroz strip pogledajte ga ovdje:
