19.6.13

CNS-ov saradnik u muslimanskoj delegaciji koja je posjetila Dachau i Auschwitz

U koncentracionom kampu Auschwitz II-Birkenau , Muhamed Jusić,saradnik CNS-a sa gospodinom Ira Formanom, američkim specijalnim izaslanikom za za praćenje i suzbijanje antisemitizma
CNS.ba- Saradnik Centra za napredne studije Muhamed Jusić je u periodu od 18.5. do 24.5. 2013. godine bio član delegacije intelektualaca, alima i vjerskih lidera iz muslimanskog svijeta (Saudijske  Arabije, Jordana, Bosne i Hercegovine, Palestine, Indonezije, Indija, Nigerije, Turske i Amerke)  koji su u organizaciji američkog State Departmenta i Centra za međureligijsko razumijevanje (CIU) bili u studijskoj posjeti stratištima holokausta kako bi se iz prve ruke uvjerili u sve strahote koje netrpeljivost i  mržnja mogu uzrokovati.
U delegaciji su također bili i tek imenovani specijalni izaslanik državnog sekretara Johna Kerrya za praćenje i suzbijanje antisemitizma, Ira Forman, State Department-ov i zamjenik pomoćnika državnog  sekretara za demokratiju, ljudska prava i rad ambasador Michael Kozak, te Rashid Hussain, američki specijalni izaslanik pri Organizaciji za islamsku saradnju (Organization of the Islamic Cooperation - OIC).
Neki mediji su ovu posjetu nazvali historijskom, a učesnici su raspravljali i o mogućnosti da se slična posjeta iduće godine organizuje u Srebrenici.
Više o posjeti u brojnim svjetskim medijima u linkovima koji slijede:

SAD.:
Izraelski i jevrejski mediji:
Arapski i muslimanski mediji:
Velika Britanija:
Turska:
Francuska:
Poljska:
India:
Pakistan:
Nigeria:
Australia:
Čile:
Bugarska:


16.6.13

Šejh diplomata

Šta pobjeda 'umjerenog' Hassana Rouhanija znači za Iran i svijet

Piše: Muhamed Jusić, Al-Jazeera
Ministarstvo unutrašnjih poslova Irana je zvanično saopštilo da je „umjereni kandidat“, kako ga opisuju zapadni svjetski mediji, Hassan Rouhani pobjednik izbora za predsjednika Islamske Republike. Nakon što je osvojio više od 18 miliona glasova ovaj umjereni šiitski klerik koji važi za jednog od najboljih iranskih stručnjaka za međunarodne odnose će za mjesec i po dana, koliko je ostalo njegovom prethodniku Mahmoudu Ahmadinejadu, preuzeti predsjedavanje Republikom u izrazito teškom periodu.
Pod teškim sankcijama
Iran se nalazi pod teškim ekonomskim sankcijama međunarodne zajednice zbog svog nuklearnog programa i zbog toga što zvanični Teheran ne želi odustati od razvoja nuklearne tehnologije u mirnodobske svrhe i pored toga što ih neke zapadne sile i Izrael optužuju da bi taj program mogli iskoristiti kako bi se domogli nuklearne bombe.
Istovremeno, Iran je i pored negodovanja arapskih i sunitskih zemalja otvoreno stao na stranu sirijskog režima Bashara al-Assada što je dovelo do toga da su odnosi između Irana i brojnih drugih zemalja Bliskog istoka, a naročito onih na obalama Perzijskog zaljeva, zaoštreni u mjeri u kojoj nisu bili ni u vrijeme iračko-iranskog rata.
Možda baš zato svjetsku javnost najviše zanima kakvu će poziciju novi predsjednik kojeg iranski mediji nazivaju „Šejhom diplomatom“ zauzeti baš glede ova dva međunarodna pitanja.
Ako je suditi po predizbornoj kampanji predsjenik Rouhani jeste, za razliku od drugih kandidata, pokazao spremnost da u nekoj mjeri koriguje dosadašnji tvrdi stav administracije predsjednika Ahmadinejada u pregovorima oko nuklearnog programa. On je to nazvao politikom „korak za korak“ ili, kako je pojasnio, politikom u kojoj će i predstavnici međunarodne zajednice morati pokazati dobru volju ukidanjem sankcija prema njegovoj zemlji.
Poruke na Twitteru
Tu razliku sam i sam primjetio još kada sam prvih dana nakon što je obznanio svoju kandidaturu počeo preko Twitera pratiti njegovu kampanju. Bilo je više nego očito da on, osim što uživa veću podršku u virtualnom  svijetu, što je pak znak podrške mlađe i obrazovanije populacije, koristi i drugačiji diskurs. Tako je na jednom od svojih predizbornih skupova obećao da će „Iran izvući iz diplomatske izolacije“ i da će se „rukovoditi politikom pomirenja i izgradnje mira“. Njegovi oponenti su najčešće držali ostrašćene govore o tome kao se „iranski narod neće ni pred kim pokoriti“ i kako „neće ni za pedalj odstupiti od svojih pravednih zahtjeva“.
Pravdi na volju, i on je u svim svojim govorima tokom čitave kampanje naglašavao da neće nikada pristati na poniženje Irana pred svijetom i da neće prihvatiti bilo kakav dogovor koji će biti protiv interesa iranskog naroda, što definitivno znači da neće niti nekih spektakularno drugačijih poteza i stavova Irana. Slutnju da bi do nešto drugačijeg pristupa u pregovorima oko nuklearnog programa ipak moglo doći u skorije vrijeme ako se samo Rouhani bude pitao neki vide i u činjenici da je upravo on u periodu 2003-2005. dok je  bio glavni iranski pregovarač u pregovorima s Velikom Britanijom, Francuskom i Njemačkom pristao suspendovati obogaćivanje urana i smanjiti zapadni pritisak. Zato se vjerovatno od „Šejha diplomate“može očekivati pragmatičniji stav, ali ne i suštinski drugačiji.
Oni koji u pobjedi Rouhanija vide nagovještaj potpune promjene dosadašnje politike ili čak znak odustajanja Irana od tekovina Islamske revolucije, a ima i takvih, vjerovatno će ostati razočarani.
Što se tiče Sirije, brojni arapski lideri su uz čestitke na izboru Rouhaniju uputili i poziv da promijeni poziciju njegove zemlje prema sirijskom ratu i da „umjesto na stranu režima stane na stranu naroda“.
Ipak, po ovom pitanju je najmanje vjerovatno da će novi predsjednik i njegova administracija imati nešto drugačiju poziciju, barem ako je suditi po njegovim dosadašnjim istupima. Osim toga, smatra se kako će o tom pitanju vjerovatno odlučivati Čuvari revolucije, posebno tijelo u komplikovanom političkom sistemu Irana koje se rukovodi doktrinom vilajtul-fekiha, i sam Vrhovni vođa jer se radi o strateškom interesu Irana u regionu.
'Popravljanje medija'
Što se tiče njegove unutrašnje politike, koja je za one koji su za njega glasali vjerovatno bitnija od međunarodne, stiče se dojam da većina u Iranu shvata da je unutrašnja politika, naročito u domenu ekonomije, razvoja i kreiranja novih radnih mjesta, itekako povezana sa međunarodnim problemima i novim setom sankcija koje je osmislila administracija Baracka Obame, a koje su prema svim pokazateljima strahovito oslabile ukupnu iransku ekonomiju. Možda je i zbog toga Rouhani bio izbor 50.7 posto Iranaca što mu je bilo dovoljno da izbjegne drugi krug. Jednostavno, bez uspjeha na međunarodnom planu, teško da će iko pa i novi predsjednik postići uspjeh na domaćem terenu.
Zato će mnogo šta, pa i uspješan oporavak iranske ekonomije,  zavisiti od uspjeha politke omekšavanja stava u pregovorima oko nuklearnog programa i pokušaja skidanja ili barem ublažavanja sankcija.
Na domaćem planu on je obećao još i „reformu i ili popravljanje medija“ iako mnogi još nisu sigurni u kojem pravcu bi to „popravljanje“ moglo krenuti. Njegova kampanja će između ostalog ostati zapamćena i po tome što se on na skupovima pojavljivao noseći veliki ključ kao poruku da on i njegovi birači drže ključ rješenja nagomilanih iranskih problema. Da li će taj ključ biti pravi i da li će njime otvoriti neka nova vrata u odnosu Irana prema svijetu, ali i vrata nagomilanih unutrašnjih problema ostaje da se vidi.
U međuvremenu, dok se njegova pobjeda u brojnim svjetskim medijima najavljuje kao trijumf reformista, pa čak i kao udarac vrhovnom vođi i istinskom vladaru Irana ajatolahu Aliju Hamneiju koji je nezvanično podržavao svakog od četvorice protukandidata, ali ne i Rouhanija, rijetki imaju na umu da novi predsjednik Irana nije reformista po svom političkom opredjeljenu. On je umjereni konzervativac ili neko ko dolazi iz iranskog političkog centra. Njega su podržali reformisti jer nisu imali drugog kandidata s obzirom da specijalizovano državno tijelo koje ovjerava kandidature nijednom od njh nije dalo saglasnost da nastavi izbornu utrku.
Ipak, činenica da je uz njega stao centristički bivši predsjednik Akbar Hashemi Rafsanjani, dugogodišnji Hamneijev suparnik, koji se nije smio kandidovati, i brojni drugi reformisti predvođeni bivšim predsjednikom Mohammadom Khatamijem (1997 -2005.), te da se njihov kandidat Mohammad-Reza Aref povukao iz utrke kako ne bi došlo do rasipanja glasova mnogim analitičarima ali i Irancima daje nadu da će Rouhani sa pozicije centra ipak biti bliži reformistima i da će državu povesti putem dugo očekivanih reformi koje su mnogi u Iranu očekivali i nakon prošlih izbora 2009. kada su nakon reizbora predsjednika Ahmadinejada izbili nasilni protesti u kojima su stradale desetine ljudi i koji su prijetili da destabilizuju čitav režim.
Vlast kod ajatolaha
Kakvi god bili lični stavovi Hassana Rouhanija i koliko god on bio spreman raditi na realizaciji predizbornih obećanja ostaje spoznaja da je ustavnim uređenjem Irana on tek druga politička funkcija i da istinska vlast ipak leži u rukama ajatolaha Alija Hamneija. Hamneija za kojeg mnogi vide da je jedini istinski pobjednik, jer je uspio iz predizborne utrke eliminisati sve one za koje je smatrao da su suviše skloni reformama i popustljivi prema „zahtjevima Zapada“, ali ipak ne okrenuti iransku ulicu protiv sebe.
Ti analitičari ustvari tvrde da vrhovni lider nije poražen, kako neki smatraju, pobjedom „umjerenog“ Rouhanija i porazom njegovih favorita jer je na taj način umirio iransku ulicu i reformiste, dobio vremena u pregovorima sa Zapadom i bacio loptu ponovo na njihovu stranu terena, a ipak na poziciji predsjednika dobio nekoga u čiju odanost tekovinama Islamske revolucije nimalo ne sumnja.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera


15.6.13

Muslimani u BiH između države i društva


„Ne pitaj šta domovina može učiniti za tebe, nego šta ti možeš učiniti za nju.“
John F. Kennedy
Piše: Muhamed Jusić- Preporod, 15. juni, 2013.
Nije potrebno dokazivati kako je današnja država BiH sa svim svojim nivoima vlasti i kompleksnim ustavnim uređenjem nefunkcionalna država koja godinama nakon rata ne može svojim građanima osigurati osnovne uslove za pristojan život i ekonomski prosperitet, ali još jedno lamentiranje nad našom političkom stvarnošću nije tema ovih redaka nego skroman pokušaj da se skrene pažnja kako pored „države“ postoji i „društvo“ sa svim svojim potencijalima koji se trebaju i mogu staviti u funkciju općeg napretka i blagostanja. Tačno je da je lakše kada država, što je ustvari njena istinska uloga, kreira uslove za ekonomski, kulturni, društveni i svaki drugi napredak, ali je neosnovano navikavati građane da očekuju od države da rješava sve njihove probleme. Prema političkoj teoriji uređenja savremenih demokratskih društva uloga onoga što se naziva nevladin sektor, institucija civilnog društva i građanskih inicijativa ključna je u izgradnji funkcionalnog, odgovornog, slobodnog, transparentnog društva, a samim time i države i njenih institucija.
Problem jeste kada država, zbog korumpirane i nekompetentne birokratije, postane preprekom razvoju. Kao što je ništa manji problem i to da nevladin sektor, a što je, plašim se, slučaj kod nas, postane sam sebi smisao i ništa manje korumpiran, iščašen iz realnosti i neefikasan nego je to slučaj sa onim vladinim.
Ali i pored toga, i uprkos tome, društvo može, i treba, mnogo toga uraditi ne čekajući državu. Naravno, poduzetnički duh građana i njihov društveni aktivizam ne treba amnestirati državu na svim njenim nivoima vlasti od odgovornosti, nego postati njenim korektivom i sredstvom „političkog pritiska“ na nju kako bi bila što efikasnija i kako bi služila građanima a ne sebi.
U tom smislu Islamska zajednica ne bi trebala biti sublimat države za Bošnjake koji se osjećaju muslimanima nego, i ona to na brojnim primjerima već jeste, pokretač pozitivnih društvenih procesa i potencijala društva. Kroz svoje obrazovne institucije i džamije ona treba da izgrađuje društveno odgovorne i moralne pojedince koji će onda graditi i društvo i državu.
A Islamska zajednica, i sa velikim i sa malim, to je kroz historiju činila, za što je jedan od najboljih primjera iz ukupne islamske tradicije pa i one bošnjačke u njoj, institucija vakufa koja je kroz historiju bila primjerom kako su muslimani gradili društvo i činili ga samodostatnim i funkcionalnim bez obzira kakva je država njima vladala.
Tako je na kolektivnom nivou vakuf kao legat utemeljen voljom vakifa čija se namjena nije mogla mijenjati čak ni odlukom države i vlasti, bio garant očuvanja slobode pojedinca ali i društva od dominacije države i način da se društveni potencijal stavi u službu napretka bez da se čeka da to učini država. Tako su se kao vakufi gradile i održavale brojne vjerske, obrazovne, humanitarne, socijalne i druge institucije koje su građanima nudile brojne usluge i rješavale brojne životne probleme.
Vakufi su kroz historiju islama bili način da se zaobiđu sve institucionalne, birokratske i političke prepreke na putu razvoja društvenih potencijala muslimanske civilizacije. Ali ovakvo razumijevanje uloge vakufa ima duboke korijene u samom poimanju odnosa između države i društva, te uloge koju vlast treba da ima u javnoj sferi a iz koje i današnji bosanski muslimani, naročito oni koju se na tradiciju pozivaju, mogu mnogo naučiti.
Tako, prema tumačenju profesorice Miriam Hoexter, sunitska doktrina razlikuje dvije vrste obaveza i prava: obaveze prema ljudima ili njihova prava, koja se nazivaju hukukul-ibad, i prava odnosno obaveze prema Bogu, koja se u klasičnoj literaturi nazivaju hukukul-Allah. Prva grupa obuhvata obaveze i prava pojedinaca jednih naspram drugih koja su se svrstavala u sferu nad kojom je jurisdikciju imala ulema, ili stručnjaci za šerijatsko pravo, dok su se hukukul-Allah tradicionalno identificirala sa općim interesom zajednice vjernika ili Ummeta.
Svakako treba naglasiti kako, kada se govori o ovoj razlici, obaveze ili prava pripadaju samo dvjema kategorijama: individuama i Ummetu. Insistiranje na pravima privatnih individua i na primatu Ummeta, a ne na dominaciji države ili vladara, u javnoj sferi bilo je u korijenu islamske političke misli- tvrdi profesorica Hoexter. Ovo ne navodim kako bi minimalizirao ulogu države, naročito ne na način kako se ona definiše u savremenom svijetu, nego samo kako bi podsjetio da je država tek servis građana ili u slučaju islamske tradicije Zajednice vjernika i da ima smisao dok toj svrsi služi.
Možda se zbog toga što je državnost BiH tako često i tako brutalno dovođena u pitanje i što je njen najbrojniji narod Bošnjaci platio tako skupu cijenu njenog očuvanja ili zato što je njihova budućnost vezana za opstanak države i njih u njoj, stiče dojam da se mnogi prečesto pozivaju na državu i njene interese zapostavljajući interese građana, ali i da su se i sami građani previše počeli oslanjati na državu očekujući od nje da rješava probleme koje bi možda i oni sami uz malo dobre volje i organizacije mogli riješiti. Jak i društveno odgovoran pojedinac i efikasno društvo su najbolji garant izgradnje stabilne i efikasne države a ne obrnuto i možda je vrijeme da neko od naših političara umjesto da narodu obećava ono što ne može ispuniti jednom kaže ono što je John F. Kennedy rekao Amerikancima: „Ne pitaj šta domovina može učiniti za tebe, nego šta ti možeš učiniti za nju. “

11.6.13

Muslim Clerics Learn Lessons of Auschwitz Firsthand



Imams Say Jews' Suffering Offers Universal Warning About Hate

By A.J. Goldmann

Published May 29, 2013, issue of June 07, 2013.
Krakow, Poland — When Muslims tour Auschwitz and other sites of the Jewish Holocaust, and encounter survivors of that genocide face-to-face, the points of connection they make can be quite unpredictable.
For Barakat Fawzi Hasan, a Palestinian assistant professor in Islamic Education at Al-Quds University in Jerusalem, a moment of clarity came as he and his co-religionists listened, spellbound, to Lidia Maksymowicz as she told her harrowing story of survival. Although she was only five years old when she was liberated from Auschwitz, Maksymowicz could still remember the taste of buttered bread and coffee with milk given to her by the Soviet soldiers who entered the camp.
“As Palestinians who have felt for 65 years the pain of being displaced, we feel the pain of the others,” said Hasan after hearing her talk. Seeing the children’s belongings at Auschwitz, reminded him of “some of the stories of the children of Palestine,” he added.
Hasan said that he would like to bring Holocaust survivors to Palestine to relate their stories. “I cannot hold back my tears when I see the tragedy that took place here in Europe, especially what happened to the Jews. I hope that Palestinians and Israelis take a lesson from all of this and that we both have a future of hope and peace.”
For Muhamed Jusic, a religious education teacher from Bosnia, the touchstone was his own first-hand experience of genocidal war in his native land during the break-up of Yugoslavia in the 1990’s.
“For many people to visit such places is just history,” said Jusic, who is also a public affairs commentator and interfaith activist back home. “For me it isn’t. The fact that I come from Bosnia affects everything that I saw here. My personal experience of the war and the things that I went through emphasize that we need to learn and study about what happened during the Second World War because what happened in Bosnia proves that it can happen again, maybe not on the same scale, but it can be repeated.”
Marshall Breger, an Orthodox Jew, has seen such reactions from Muslims before. In 2010, he and Rabbi Jack Bemporad, organized a similar trip for American Muslim leaders. But the trip Hasan and Jusic took part in, from May 17 to May 24, was designed by Breger, Bemporad and Suhail Khan, a senior fellow at the Institute for Global Engagement, to be international in scope.
“It’s the nature of religion in America to have a little more tolerance, and for clerics in America to know a little more about other religions,” said Breger, a former senior official in the presidential administrations of Ronald Reagan and George H.W. Bush. “Many of the people on this trip, frankly, at best knew nothing. I say ‘at best’ because they probably have read ‘Protocols [of the Elders of Zion’] or other things.”
The undertaking proved far more daunting than the previous trip for American Muslims. Just obtaining visas for some of the participants proved incredibly difficult. Several of the confirmed participants never showed up. Others arrived late, due to travel restrictions. Hasan, who as a Palestinian is stateless, with no passport of his own, was granted a visa to go abroad by Israel but denied passage through Ben Gurion International Airport. Instead, he had to travel to neighboring Jordan and fly from there to Germany.

“We moved heaven and earth to get them here. They’re heroic,” said Bemporad.
In the end, a dozen Muslims attended the week-long program — imams, educators, activists and scholars drawn from all over the Muslim world, including Saudi Arabia, Jordan, the Palestinian Authority, Bosnia, Turkey, Nigeria, Indonesia, India and the United States.
The tour, which included visits to concentration and extermination camps in Germany and Poland, was funded by the U.S. Department of State and S.A. Ibrahim, an Indian American businessman and interfaith activist. Additional support came from Poland’s Foreign Ministry.
“People use the Holocaust for all sorts of political and ideological purposes,” said Bemporad, explaining his rationale for the excursion. “If you want to change people’s ideas, you need to present them with the actual experiences of a person who went through it, you need to see the actual conditions and know something about the history.”
Bemporad, director of the New Jersey-based Center for Interreligious Understanding, which sponsored the trip, said he hoped the experience would inspire participants to speak out against Holocaust denial in their countries as well as help them understand that when it was happening, the Holocaust “had nothing to do with Israel.”
At several points, the participants made a clear connection linking the fates of Muslims and Jews. One such moment occurred inside of the crematorium at Dachau, where the participants recited the Janazah — the Muslim prayer for the dead — for Noor Inayat Khan, an Indian Muslim anti-Nazi spy who was murdered at Dachau in 1944.
The program also visited several sites of Muslim interest, including an excursion to the architecturally striking mosque in the Munich suburb of Penzberg, a rare success story in Germany, since it was built without any of the controversy that often accompanies such projects there today.
The group was also supposed to tour Munich’s grand Orthodox synagogue and meet Jewish community leaders, but community president Charlotte Knobloch flatly refused to welcome the delegation. In the city that was once Hitler’s ideological stronghold, Knobloch’s refusal to engage seemed particularly a missed opportunity.
“I thought it was very important for the imams to see that Jewish life — and in particular Jewish religious life — in Munich has not been destroyed,” a disappointed Breger said.
After Munich and Dachau, the group went on to Warsaw, where they toured the recently-opened Museum of Polish Jews and met with Holocaust survivors and with Righteous Gentiles, as non-Jews who saved Jewish lives are known. That night they dined with Poland’s chief rabbi Michael Shudrich and several Polish imams. The participants were impressed by the solidarity between Jewish and Muslim leaders, which has been strengthened by recent debates in Poland about hallal and kosher slaughtering.
From Warsaw, the group was driven to Auschwitz. There, they toured both the museum at Auschwitz 1 and Birkenau, many with tears in their eyes. As the group viewed the exhibitions housed in the former barracks, Imam Mohamed Magid, an American veteran from the first trip, routinely added commentary to the official guide’s explanations.
“I want everyone to know that behind every object here there was a real human being,” he said, stopping before a vitrine full of children’s shoes. “You can hear their footsteps,” he added chillingly. Before entering the gas chamber in Auschwitz I, he turned to the group:
“As you go in, I’d like you to imagine that screaming, to imagine the crying. We go here in a nice bus, we had a nice lunch and later we’re going back to the hotel,” he reminded his fellow visitors.
The most remarkable moment came when the group decided to take their afternoon prayers in front of the infamous “Wall of Death.” Imam Muzammil Siddiqi of the Islamic Society of Orange County, California, another participant in the 2010 trip, led the service. The participants kneeled down on the naked earth and genuflected repeatedly, the coarse dirt sticking to several foreheads. By the time the group reached Birkenau, they were running several hours behind schedule. But the participants collectively defied an irate bus driver in order to spend the extra time walking along the “Judenrampe” to the site of the crematoria.
“None of us is here out of curiosity,” said Safi Kaskas, a businessman and interfaith activist who was born in Lebanon, has U.S. citizenship and lives in Saudi Arabia. “We’re all here because we care deeply about human suffering and what happened to the Jews.”
“It’s important to understand what happened to the Jews, to understand and appreciate the suffering they’ve been through…in order to better communicate,” he explained, “in order to convince my Jewish neighbors that it is better to have peace than to have war [so] the suffering they experienced in Europe should not repeat itself in the Middle East.”
Echoing the sentiments of many of the other participants, Jusic, the Bosnian religious educator, said that the proper meaning of Auschwitz belongs not to the past, but to the future. “We cannot go back and help those children and women we saw and those innocent people being gassed and burned, but we can make sure that it doesn’t happen to anyone else,” he said.
Breger was pleasantly surprised at the trip’s end, when the participants all signed a public condemnation of Holocaust denial nearly identical to the one that was drafted by the 2010 group.
Breger added that he was now looking to organize a third trip that would bring rabbis and imams together to visit both Auschwitz and Srebrenika, the site of the July 1995 Serbian massacre of 8,000 Bosnian Muslims, which many Muslims perceive as an example of the West looking the other way while Muslims were slaughtered. “By speaking to that belief, you would go a great way towards making it easier to engage with the tragedy of the Shoah and Jewish pain and trauma,” said Breger.
Contact Adam Goldmann at feedback@forward.com.

10.6.13

Zašto je Qusayr važan


U bilo kojoj varijanti povezivanja šiitskih područja Sirije i Libana Qusayr je nezaobilazno raskršće puteva.
Piše: Muhamed Jusić  AlJazeera
Sirijske vladine snage i pripadnici šiitske paravojne formacije Hezbollah sa juga Libana ovladali su strateški bitnim pograničnim gradom Qusayr koji su godinu dana, sve do prošle srijede, pripadnici Sirijske slobodne vojske i drugih pobunjeničkih formacija držali pod svojom kontrolom.
Pobunjenici protiv režima Bashara al-Assada su odmah nakon što su priznali da su se njihovi vojnici povukli iz grada zbog silnog bombardovanja artiljerije i avijacije, te žestokih napada pješadije na njihove položaje, podsjetili da su možda izgubili bitku, ali ne i rat. Ipak, pad Qusayra je težak udarac za revolucionare jer se radi, kako većina svjetskih agencija izvještava, o strateškom gradu. Ono što većina izvještaja ne spominje jeste zašto je ovaj mali gradić udaljen nekih desetak kilometara od libanske granice tako strateški bitan.
Vrata Homsa
Prije svega, radi se o pograničnom gradu koji je bio jedna od najbitnijih logističkih ruta za pobunjenike. Preko njega su iz Libana u Siriju ulazili dobrovoljci, oružje i hrana koja se onda utvrđenim rutama dostavljala sve do Homsa, pa čak i predgrađa Damaska. Istim putevima u većinski sunitska sela Libana, pa i Tripoli, odlazile su kolone izbjeglica i ranjenici iz čitave države. Osim toga, radi se o lako branjivom brdovitom terenu koji dominira nad većim brojem naseljenih pograničnih mjesta s kojima je povezan brojnim putevima.
Qusayr predstavlja i vrata Homsa, strateški bitnog i po broju stanovnika trećeg grada u Siriji, koji važi za jako uporište pobunjenika kojeg nazivaju „Glavnim gradom revolucije“ a čijim bi padom pod kontrolu režima u Damasku bila slomljena kičma otpora i stvoreni preduslovi da se prekine komunikacija antivladinih snaga koja sada postoji od Alepa (Haleba) na sjeveru do jordanske granice na jugu.
Međutim, u silovitom napadu koji je izveden na ovaj mali gradić neki vide neke sasvim druge razloge. Naime, prema nekim mišljenima koja se mogu čuti od političkih  predstavnika sirijske opozicije i ne tako malog broja bliskoistočnih analitičara, Qusayr je bitan jer povezuje Damask sa Mediteranom i tradicionalno alevitskim ili nusejrijskim područjima, odakle potiče i vladajuća porodica Al-Assad, te onim u Libanu nastanjenim šiitima, prije svega u dolini Bakaa.
Prema scenariju podjele Sirije o kojem se od izbijanja građanskog rata često spekuliše postoje krugovi bliski predsjedniku Al-Assadu koji bi u slučaju da njegov režim izgubi kontrolu nad Damaskom i većinski sunitskim područjima rado vidjeli uspostavljanje neke vrste alevitsko -šiitske države koja bi pokrivala područja gdje oni čine većinu. Taj „Plan B“ kako ga nazivaju oni koji o njemu javno govore trebao bi osigurati da u slučaju pada režima ne dođe do odmazde nad alevitima koje većinski sunitski pobunjenici sve češće povezuju sa vladajućim režimom, ali i osigurati utjecaj Irana u regiji, ako ne u čitavoj Siriji onda barem u onim dijelovima gdje šiiti čine većinu.
Ta država bi dala i sigurno zaleđe Hezbollahu i bila bi utočište za alevite, šiite, druze, kršćane i sve one sunite koji su lojalni režimu. U bilo kojoj varijanti povezivanja šiitskih područja Sirije i Libana Qusayr je nezaobilazno raskršće puteva. Po ovom scenariju, predsjednik Al-Assad na ovaj način želi osigurati da od Damaska do relativno mirnog većinski alevitskog područja Tartusa na obalama Mediterana i gorju Latakije sa značajnom druskom i alevitskom većinom ima siguran prolaz.
To možda objašnjava i spremnost libanskog Hezbollaha da se i pored velike cijene koju nije platio samo u ljudstvu nego i rizikujući svoju političku poziciju u politički nestabilnom Libanu i imidž svearapskog i svemuslimanskog predvodnika otpora izraelskoj okupaciji, direktno uključi u sirijski rat. Bez obzira na to da li su ove spekulacije osnovane, ostaje činjenica da ovaj gradić u vojnom smislu i jeste bitan, ali ne toliko da bi odredio ishod rata. On svakako pokazuje da režim u Damasku pomognut Hezbollahom ipak nije na izdisaju kako se to činilo početkom zime, kada je režimska vojska bila blokirana u kasarnama i kada je djelovala samo avijacijom i dalekometnom artiljerijom po pobunjenim gradovima i selima.
Ali rat u Siriji se nastavlja i on ništa manje nije neizvjestan niti brutalan ni nakon pada Qusayra.
Zauzimanje Golanske visoravni
Možda baš kako bi povratili samopouzdanje i ojačali moral svojih vojnika i onih koji ih širom svijeta podržavaju pobunjenici su dan kasnije zauzeli granični prijelaz Quneitra prema Izraelu na okupiranoj Golanskoj visoravni. Zauzimanje Golanske visoravni koja graniči sa Izraelom nije strateški bitna pobjeda jer je sirijska vojska koja je držala pozicije prema od Izraela okupiranim sirijskim selima bila isključena iz sukoba sa pripadnima Slobodne sirijske vojske. Quneitra ne može u strateškom smislu zamijeniti Qusayr, jer bilo kakva pomoć koju bi pobunjenici eventualno primili preko Izraela bi mogla ozbiljno kompromitovati njihov imidž u domaćoj i arapskoj javnosti.
Zato se takav oblik saradnje teško može očekivati. Prije će biti da se mogu očekivati napadi nekih frakcija unutar pobunjenika na položaje izraelske vojske i UN-ove snage koje su na tom području raspoređene (a koje su već najavile povlačenje), što bi na jedan novi način Izrael moglo uvući u rat.
Ono što se u svim  analizama posljedica pada Qunaytire nerijetko zanemaruje, jesu razmjere humanitarne katastrofe i stvarne žrtve, kako među sukobljenim vojnicima tako i među civilima o čemu se samo nagađa.
S obzirom da iz grada izvještava tek državna sirijska televizija Al-Ahbarija, a iz obližnjih sela gdje su se smjestili oni koji su se uspjeli izvući iz grada, rijetki aktivisti među pobunjenicima, ili kako sebe nazivaju suvarima (ar. revolucionarima), teško je znati šta se dešava sa onima koji su preživjeli dvosedmičnu opsadu i koji su ili ostali u gradu ili su izbjegli u obližnja sela.
Ni Crveni krst niti Crveni polumjesec kao ni bilo koje druge humanitarne organizacije niti ljekari još uvijek nisu uspjeli ući u grad. Opoziciona sirijska Opservatorija za ljudska prava je saopćila kako je ovaj gradić gdje je nekada živjelo više od 25.000 ljudi sada potpuno uništen i pust i da su u njemu ostale samo stotine ranjenika koje Slobodna vojska nije uspjela izvući, te da su za njihovu sudbinu svi jako zabrinuti. Ista nevladina organizacije je saopštila kako je u borbama za grad poginulo 270 ljudi, od kojih je 110 pobunjenika, a ranjeno je 2.400 osoba.
Idealna meta režimu
Ne treba zaboraviti ni to da se bitka za Qusayr treba i mora sagledati i u kontekstu moguće međunarodne mirovne konferencije za Siriju koju pripremaju Rusija i SAD-e i toga da obje strane pokušavaju da ostvare napredak na terenu kako bi zauzeli što bolje pregovaračke pozicije. U tom smislu Qusayr se zbog blizine Libana i teritorija na kojima djeluje Hezbollah mogao učiniti idealnom metom režima u Damasku. Kakogod, sve se više čini kako je svima jasno da za sirijski problem nema samo vojnog rješenja, ali je to od male koristi svima onima koji su stradali u Qusayru i koji će stradati širom Sirije prije nego što se režim povuče pred zahtjevima naroda ili prije nego što svi iskreno sjednu za pregovarački sto.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera

29.5.13

Hezbollah u Siriji i utjecaj na regiju



Hezbollah je svojim angažmanom u Siriji mnogo toga stavio na kocku, ali od ishoda tog rata zavisit će vjerovatno i sama njihova sudbina.



Piše: Muhamed Jusić Al Jazeera
Dominantno šiitska vojna i politička organizacija Hezbollah (arapski: Božija stranka) sa juga Libana je od svoga osnivanja 1982. jedan od ključnih igrača ne samo u kompleksnim političkim i društvenim odnosima u multietničkom i multireligioznom Libanu, nego i u složenim regionalnim previranjima.
Eskalacijom nasilja u Siriji i prerastanjem mirnih protesta protiv režima predsjednika Bashara al-Assada u sveopći građanski rat Hezbollah je uvučen u jedan od najkrvavijih bliskoistočnih sukoba sa neizvjesnim ishodom za sve aktere sukoba, pa i za njih same.
Ta nova uloga Hezbollaha će imati dalekosežne posljedice na njihov imidž "jedne od rijetkih sila koja se i dalje suprotstavlja izraelskoj okupaciji" (ar. mukavama) koju su tako dugo promovisali širom Bliskog istoka i svijeta, predstavljajući se kao svearapski, sveislamski i svelibanski pokret.
Vrbovanje dobrovoljaca
Već danas uplitanje Hezbollaha u sirijski rat prijeti da, prije svega, destabilizuje njihovu domovinu Liban, ali i da sukob između pobunjenika i Vladinih snaga dodatno oboji sektaškim bojama i pretvori u unutarmuslimanski sukob čije bi posljedice mogle imati globalni karakter.
I bez toga se muslimanski svijet zbog Sirije nalazi na ivici bratoubilačkog rata po linijama davno iscrtanih mezhebskih i teoloških previranja između sunita i šiita.
Tako se širom muslimanskog svijeta raznim kanalima vrbuju sunitski dobrovoljci koji se upućuju u Siriju i bore na strani Slobodne sirijske vojske, dok se istovremeno uz šiitski Hezbollah na strani režima bore dobrovoljci iz većinski šiitskog Iraka, ali i, prema tvrdnjama zapadnih i arapskih obavještajnih službi, brojni vojni eksperti iranske Nacionalne garde i famoznog korpusa Fejlekul Kuds. I jedni i drugi svoju mobilizaciju pravdaju angažmanom i ratobornim izjavama pripadnika suprotstavljene sljedbe.
Hezbollah je u Libanu do sada djelovao na osnovu mirovnog dogovora iz Taifa, potpisanog u Saudijskoj Arabiji 1989, koji je zaustavio građanski rat u Libanu, a prema kojem su snage takozvanog otpora izraelskoj okupaciji (gdje se prvenstveno misli upravo na Hezbollah) zadržale pravo da zadrže svoje oružje kako bi nastavili borbu protiv "cionističke okupacije".
Prema tom ugovoru koji je nešto kao pandan bosanskohercegovačkom Dejtonu, pored zajedničke vojske legalizovano je djelovanje paravojnih formacija šiitske većine na jugu, pod uslovom da se oni ne mogu koristiti za unutarlibansko razračunavanje, nego samo i isključivo u borbi protiv Izraela.
Najnovijim angažmanom u Siriji Hezbollah rizikuje da se više nego ikada do sada pretvori u autokratsku šiitsku paravojnu formaciju, spremnu da svoju vojnu nadmoć upotrijebi i protiv svojih sunarodnjaka drugačijih vjerskih i političkih ubjeđenja, te da se miješa u odnose u susjednim državama.
On od simbola arapskog i muslimanskog otpora izraelskoj okupaciji, kako su ga njegovi ideolozi predstavljali, rizikuje da postane tek instrumentom onoga što sunitski vladari u regiji nazivaju iranskom hegemonijalnom politikom šiitske dominacije.
Ustvari, mnogi analitičari smatraju kako je Hezbollah svjestan da će njegovo stajanje na stranu režima Bashara al-Assada i protiv velikog dijela sirijskih građana itekako nauditi njegovom imidžu. Ali njegovi ideolozi, isto tako, znaju da je opstanak Hezbollaha kao vojne sile usko vezan za održavanje režima u Damasku na vlasti.
Naime, Hezbollah je uspio opstati i pokazati zavidnu vojnu nadmoć, naročito u posljednjem većem sukobu sa Izraelom 2006. godine. Tada je, po mišljenju mnogih, Izrael pretrpio svoj prvi vojni poraz od osnivanja, upravo zahvaljujući podršci Irana, koja je stizala preko Sirije, ali zahvaljujući i direktnoj podršci porodice Al-Assad, naročito za vrijeme sirijskog vojnog i sigurnosnog prisustva u Libanu.
Pad režima u Damasku za njih bi značio prekidanje njihovih logističkih linija, sužavanje manevarskog prostora i gubljenje strateške zaleđine, što oni, sve da se i zapostavi moguća sektaška naklonost šiitskom učenju bliskoj alevitsko-nuserijskoj porodici Al-Assad, ne smiju dozvoliti.
Naročito bi to došlo do izražaja ako bi u Damasku  na vlast došla neka od političkih opcija koja bi htjela graditi dobre odnose sa Amerikom i zaljevskim zemljama sumnjičavim prema iranskom utjecaju u regiji.
Nedavni napadi izraelskog vazduhoplovstva na mete u Siriji su bili usmjereni upravo na raketna postrojenja i skladišta i navodne pošiljke iranskih projektila koje su iz Irana bile upućene ka južnom Libanu, što dokazuje da Izrael i Iran već sada preko Hezbollaha u Siriji vode neki svoj rat.
U početku je Hezbollah negirao bilo kakvu umiješanost u sukobe u Siriji, da bi nakon otmice nekoliko grupa libanskih državljana šiitskog porijekla i navodnih napada ekstremnih elemenata unutar pobunjeničkih snaga na četrnaest sela u sirijskoj regiji Hermel, u kojima žive šiiti koji sebe smatraju Libancima, lider Hezbollaha Hasan Nasrallah javno priznao kako su njegovi vojnici raspoređeni u Siriji, ali samo u spornoj regiji nastanjenoj libanskim šiitima.
U svom predzadnjem javnom istupu Nasrallah je potvrdio prisustvo Hezbollahovih boraca i u predgrađima Damaska, gdje su, kako je on to obrazložio, raspoređeni kako bi zaštitili džamiju i turbe (mauzolej) Sejiide Zeineb, gdje se, vjeruje se, nalaze posmrtni ostaci kćerke Alije i Fatime i unuke poslanika Muhameda, koju šiiti smatraju posebno značajnom ličnošću u islamskoj historiji, a mjesto njenog groba svetim.
Međutim, u subotu je Nasrallah otišao korak dalje, pa svojim sljedbenicima i svjetskoj javnosti obećao pobjedu u Siriji.
"Poručujem časnim ljudima, mudžahedinima, herojima: Uvijek sam vam obećavao pobjedu, a sada vam obećavam još jednu", rekao je Nasrallah na proslavi 13 godina od povlačenja izraelskih vojnih snaga iz Libana.
U istom govoru je rekao još i to kako se članovi Hezbollaha u Siriji bore protiv islamskih ekstremista koji ugrožavaju i Liban, te da su desetine hiljada islamskih ekstremista iz čitavog svijeta poslate u Siriju da se bore protiv režima, a da je Hezbollah optužen za miješanje u konflikt, iako je u Siriju poslao samo "nekoliko" boraca.
Nije prošlo dugo, a tenzije su se u Libanu i pored već uzavrele situacije počele dodatno podizati. Najmanje petero ljudi je ranjeno u južnom Bejrutu u nedjelju, kada su ispaljene dvije rakete na prijestolnicu Libana.
Poziv Prijatelja Sirije
Jedna raketa pogodila je salon automobila, a druga stambenu zgradu. Al Jazeera je izvijestila o tome da je i u drugom libanskom gradu, Tripoliju, zabilježena pucnjava iz pješadijskog oružja, a čule su se i detonacije granata.
Ubrzo su sirijski pobunjenici zaprijetili da će se otvoreno i na svim frontovima suprotstaviti Hezbollahu.
Koalicija Prijatelji Sirije pozvala je nakon završetka sastanka u Ammanu Iran i njegove saveznike, prije svega Hezbollah da hitno povuku svoje vojnike sa sirijskog teritorija, upozorivši na to da je „njihova prisutnost u Siriji prijetnja regionalnoj stabilnosti“.
Sirijska opservatorija za ljudska prava je u ponedjeljak saopćila kako je "broj libanskih boraca iz Hezbollaha koji su proteklih mjeseci poginuli u predgrađima Damaska i Homsa porastao na 141". "Među njima je i 79 boraca koji su poginuli od 19. do 26 maja. Oni su stradali od mina, snajpera i razmjene vatre u Qusayru u centralnoj sirijskoj provinciji Homs i u okolini", novom frontu na kojem su pripadnici Hezbollaha angažovani.
Očito je, Hezbollah je angažmanom u Siriji mnogo toga stavio na kocku, ali od ishoda tog rata zavisit će vjerovatno i njihova sudbina. Teško da će nakon ove posljednje eskalacije neprijateljstva biti jednostavno napraviti korak nazad.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera

25.5.13

Muslim leaders' Auschwitz visit boosts Holocaust knowledge



By Adam Easton -BBC News, Auschwitz

Muslim leaders from around the world have taken part in an unprecedented trip to Germany and Poland to see and hear for themselves about the horrors of the Jewish Holocaust.
The 11 imams, sheiks and religious teachers from nine countries met a Holocaust survivor and Poles whose families risked execution to save Jews from the Nazis, in the Polish capital's Nozyk Synagogue as part of the tour.
They have been around museums, including the recently opened Museum of the History of Polish Jews on the site of the former Jewish Ghetto in Warsaw. And they also visited the Auschwitz and Dachau concentration camps.
"The main aim is to get Muslims who are leaders all over the world, particularly in the Middle East, to acknowledge the reality of what happened here and to be able to teach it to the people that they lead," said trip organiser Rabbi Jack Bemporad, who is executive director of the US-based Center for Interreligious Understanding.
He was standing underneath the red brick watchtower over the main entrance to Birkenau, the largest of more than 40 camps that made up the Auschwitz complex. This was where the Nazis installed four gas chambers and crematoria to speed up the murder and disposal of people, who were mostly Jews, from across Europe.
More understanding
Auschwitz-Birkenau, set up by the Germans in Nazi-occupied Poland, is largely intact and is now a museum. Historians estimate 1.1 million people were killed there - one million of them were Jews but there were also Poles, Roma, Soviet prisoners of war and others.
"I think that when someone wants to deny the Holocaust or think that it is exaggerated, which many of them do and certainly many of their followers do, when they come here and see it, their experience is such that they can no longer think that," Rabbi Bemporad said.
Beside the ruins of one of the gas chambers - the Germans blew them up as they retreated, in an effort to hide their crimes - the Muslim leaders paused for a moment's silence.
"You may read every book about the Holocaust but it's nothing like when you see this place where people were burned," said Mohamed Magid, president of the Islamic Society of North America.
"This is the building, the bricks. If they were to speak to you and I, they would tell you how many cries and screams they have heard."
Mr Magid, who is originally from Sudan, first visited Auschwitz-Birkenau during a trip organised for American imams in 2010. He said the experience had led him to hold an annual Seder, a Jewish ceremonial meal, at his mosque in Virginia where he invites people to listen to the story of a Holocaust survivor who was saved by a Muslim family.
"We go back more committed to human rights and more understanding of conflicts and how to resolve them, but also to be careful of a curriculum that teaches racism and hatred," he said.
Pain and injustice
Earlier, the group had taken photos as they walked around an exhibition in the red brick barrack blocks at Auschwitz, about 2 miles (3kms) from Birkenau.
They made comments such as "Can you imagine?" and "It's beyond comprehension" as they saw a great pile of hair shorn from women prisoners that was used to make rudimentary textiles. They shook their heads as they saw faded children's shoes and dolls in glass cases.
After they had seen just two of the 14 exhibition blocks, some of the group asked for a break and they knelt in prayer beside the camp's execution wall.
Barakat Hasan, a Palestinian imam and director of the Center for Studies and Islamic Media in Jerusalem, said he "didn't know many details about the Holocaust" before the trip.
"I felt my heart bleeding when I was looking at all this. I was fighting back tears," he said through an interpreter. "As a Palestinian living under occupation, I feel sympathy for the pain and injustice that was inflicted on the Jews," he added.
Mr Hasan said he did not believe there were people in the Muslim world who denied the Holocaust happened, but he said there was discussion in his community about whether the commonly quoted figure of six million Jewish victims was correct.
"Maybe now after seeing what I've seen, maybe the numbers are correct also," he said, adding that he would write articles and mention his trip on Facebook.
As he walked along the railway line and unloading ramp at Birkenau - where the trains hauling cattle cars crammed with Jews arrived - Ahmet Muharrem Atlig, a Turkish imam and secretary general of the Journalists and Writers Foundation in Istanbul, said he wept when he saw a photograph that showed children looking scared as they got off a train.
"Unfortunately the Muslim communities and congregation don't know much about the Holocaust," he said.
"Yes, we've heard something. But we have to come and see what happened here. It's not just about Jews, or Christians, this is all about human beings because the human race suffered here."

Newly Appointed US Ambassador Joins Unprecedented Global Muslim Delegation at Auschwitz


Source: Center for Interreligious Understanding

May 18-24, 2013: As his first act as President Obama's newly appointed Special Envoy to Monitor and Combat Anti-Semitism, Ira Foreman hopped on a plane Monday night to join the CIU's "Imams to Auschwitz from the Middle East and Developing World©," now in progress. These influential Muslim leaders in the world are on an historic journey - from Dachau to Auschwitz - to see for themselves one of the great tragedies of the 20th century.

Among the participants will be Imams, Sheikhs, Islamic educators and leaders from Saudi Arabia, Jordan, Bosnia, Palestine, Indonesia, Nigeria, and Turkey. Ambassador Foreman will join them in Warsaw, alongside the current Special Envoy Ambassador Michael Kozak and Rashid Hussein, U.S. Special Representative to the Organization of the Islamic Conference.

The delegation will tour the Jewish Ghetto and make a daylong visit to the infamous Auschwitz-Birkenau camps. Among other events, they will meet with survivors, Righteous Among Nations and Rabbi Michael Schudrich, Chief Rabbi of Poland, will host an interfaith dinner in Warsaw with Warsaw's chief Imams.

Rabbi Jack Bemporad, Executive Director of the New Jersey-based Center for Interreligious Understanding (CIU), is leading this landmark mission of learning and compassion. The rabbi, who escaped Italy in 1938 at age five, has dedicated his life to interreligious dialogue in ways too few leaders are willing to engage.

"This is a truly unique journey with an unprecedented group of global Muslim leaders," says Bemporad. "First and foremost, we thank them for their willingness to come. Our task is to encourage proper understanding between our faiths in ways that stress our common humanity. Understanding our particular histories will help us better understand each other so that we can unite in combatting prejudice against all religions."

Rabbi Bemporad and the trip's organizer, Catholic University of America Law Professor Marshall Breger, an Orthodox Jew and former Reagan White House liaison to the Jewish community, led a similar, highly successful trip for American Imams in 2010. "The U.S. Imams told us that their trip was transformative and they shared their experiences with their American Muslim communities. We thought a trip with an international group of Imams and religious leaders to be of vital importance."

These Muslim leaders are important to us all, note the organizers. Misuse of the Holocaust is a leading propaganda tool that foments a deadly anti-Semitism and anti-Western sentiment. This in turn distorts Islam and leads many in the West to see in it something inherently evil, which could not be further from the truth.

"Increasing compassion and preserving man's humanity starts with unveiling falsehoods that shore up bigotry. Unfortunately, one of those is Holocaust Denial. Muslims and millions of others also suffered and Holocaust Denial denies them, too, not just Jews who perished," says Prof. Breger.

This CIU-sponsored trip is funded with grants and support from the Polish Ministry of Foreign Affairs, the U.S. State Department, and supporters of the CIU

15.5.13

Ujedinjene arapske zemlje



Piše: Muhamed Jusić-Al Jazeera
Svi oni koji putuju u  zemlje Arapskog/ Perzijskog zaljeva na aerodromu mogu vidjeti posebne pasoške prijelaze na kojima je istaknuta ploča s natpisom GCC, kroz koje prolaze građani naftom bogatih arapskih zemlja Zaljeva.
Za mnoge je to i jedino mjesto gdje su se mogli osvjedočiti postojanju ove organizacije. Na globalnom planu o GCC-u se jako malo zna i ta organizacija ja za većinu građana „globalnog sela“ samo još jedna regionalna organizacija za saradnju poput brojnih drugih čije osnivanje nerijetko ima samo politički značaj bez istinskog utjecaja na živote građana zemalja članica ili na međunarodne odnose.
Međutim, u posljednje vrijeme se sve glasnije čuju glasovi koji zagovaraju kako bi se Vijeće za saradnju arapskih zemalja Perzijskog zaljeva (eng. Cooperation Council for the Arab States of the Persian Gulf  - CCASG), poznato kao Vijeće za saradnju u Zaljevu (eng. Gulf Cooperation Council - GCC) i osnovano još 25. maja 1981, a kojeg čine države Perzijskog zaljeva: Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, trebalo postepeno transformisati u istinsku uniju, po uzoru na onu evropsku.
U decembru prošle godine saudijski kralj Abdullah bin Abdulaziz al-Saud je predložio na samitu u Rijadu da članice „GCC-a iz faze saradnje pređu u fazu ujedinjenja“. Većina lidera je tada načelno podržala ideju, ali se na tom planu od tada nije puno uradilo.
I kada se učinilo da će ova ideja kao i toliko puta do sada zamrijeti, saudijski mediji su u prošloj sedmici ponovo oživjeli priču, špekulišući kako bi neka vrsta dogovora o uniji mogla biti postignuta do kraja godine.
Proces ujedinjenja
Ni u svojih prethodnih trideset godina GCC nije uradio previše na procesu potpunog ujedinjenja, a glavni razlozi su tada, kao i sada, nespremnost vladajućih monarha da odustanu makar od dijela suvereniteta, ali i, kako zapadni mediji pišu, strah od dominacije najjače članice Vijeća - Saudijske Arabije.
Sporost u dogovaranju i provođenju dogovorenog je bila zaštitni znak Vijeća od njegovog osnivanja. Ekonomski sporazum između zemalja članica, sklopljen 11. novembra 1981. u Abu Dabiju, trebao je biti tek platforma na kojoj bi se prvo na ekonomskoj, a kasnije i na vojnoj i političkoj osnovi radilo na ujedinjenju arapskih zemalja.
Od tada nije da se ništa nije uradilo, ali je to i dalje jako daleko od onoga što su građani ovih zemalja očekivali, ali i od onoga što su njihovi lideri godinama na svojim zajedničkim susretima obećavali. Tako je u decembru 2001. potpisan ekonomski ugovor kojem je cilj bio jačanje trgovačkih, investicijskih i drugih poslovnih veza.
Ugovor o nekom obliku zajedničke carinske politike je postignut 2003, a cilj mu je bio uklanjanje unutrašnjih barijera u trgovini i uvođenje jedinstvene carinske politike. Također, 2008. je potpisan ugovor o temeljima za uspostavu zajedničkog tržišta, koji je, između ostalog, trebao zagarantovati ista prava i privilegije za sve građane zemalja članica u svakoj od njih.
Načelni dogovori
Mnogi od ovih ugovora su tek načelni dogovori o efikasnijoj saradnji, a usto se pokazalo kako je njihova implementacija išla jako teško. Odluka o uspostavljanju zajedničke valute do 2010. je odgođena i mnogi su, naročito nakon krize eura, sve skeptičniji u vezi sa samom idejom.
I ne samo o pitanju zajedničke valute, koju su već bili prozvali Khaleeji (Halidži ili zaljevski), zaljevski eksperti sve češće pokušavaju izvući pouke iz problema kroz koje prolazi ili je prolazila EU, a jedna od najvrednijih lekcija je da monetarna unija nije moguća bez one fiskalne.
Zato će, ako ni zbog čega drugog, članice GCC-a morati ubrzo donijeti odluku o tome da li će definitivno krenuti u pravcu osnivanja istinske unije ili će stvari ostati po starom, sa puno velikih skupova na kojima će se govoriti o "bratskoj ljubavi" i saradnji, dok će robna razmjena među članicama biti manja nego sa većinom evropskih zemalja.
Pravdi na volju, od početka se na ovaj proces gledalo sa skepticizmom, kao na klub bogatih arapskih monarha koji su se udružili samo kako bi zaštitili vlastite interese, a ne kako bi činili jezgru svearapske unije koja bi jednog dana ujedinila sve Arape i ostvarila dugo sanjani san arapskih masa o ujedinjenju.
Skepsa prema Vijeću je jačala i zbog činjenice da njene članice nisu bile sve zaljevske zemlje poput perzijskog Irana i tada Sadamovog Iraka, kao ni siromašni Jemen, koji vječito pregovara u vezi s ulaskom u Vijeće i nada se da bi mogao postati njegovom članicom 2016. godine.
Zato se mnogi pitaju zašto bi danas bilo drugačije.
Iranski utjecaj
E, danas su te članice suočene sa strahom od jačanja iranskog utjecaja u regionu, naročito nakon američkog rata u Iraku i dolaska šiitskih Iranu bliskih političkih snaga na vlast u ovoj zemlji, koja je za vrijeme vladavine Sadama Huseina okupirala Kuvajt i objavila rat Saudiji.
Zato brojni analitičari vjeruju kako je glavni pokretač veće saradnje među članicama GCC-a koji ih gura u pravcu integracije upravo strah od Irana, iako nisu rijetki ni oni koji kao drugi razlog naglog oživljavanja diplomatije među zaljevskim zemljama, koje su trideset godina na putu ujedinjenja išle puževim koracima, vide strah od širenja Arapskog proljeća.
I upravo zbog ovih razloga analitičari danas s više pažnje osluškuju priče o arapskom jedinstvu, pa makar samo na obalama Arapskog zaljeva. Ne treba izgubiti iz vida da se kao razlog koji je osamdesetih pogurao zemlje Zaljeva ka ideji osnivanja bilo kakve unije i bližoj saradnji navodi strah od "Islamske revolucije" u Iranu, dolaska Homeinija na vlast i pokušaj "izvoza revolucije" u druge muslimanske zemlje.
Nuklearni Iran, jačanje sektaških sukoba širom muslimanskog svijeta na relaciji suniti-šiiti i dokazana sposobnost Irana da preko svojih proxy političkih, vojnih i vjerskih institucija destabilizuje brojne zemlje arapskog svijeta, pa i one u Zaljevu, dovoljni su razlozi da naftom bogate monarhije pokušaju uspostaviti neku vrstu geostrateškog balansa u regionu.
Osnov unije
I zato se, pored kulturne i ekonomske saradnje koja bi trebala biti osnov buduće unije, najčešće spominje zajednička sigurnosna saradnja. Za prekretnicu u odnosima među članicama uzima se raspoređivanje hiljadu saudijskih vojnika u martu 2011, upravo na osnovama jednog od sigurnosnih dogovora postignutog u okvirima GCC-a u Bahreinu, koji su pritekli u pomoć sunitskom vladaru Hamad Ben Isi al-Kalifi, kako bi mu pomogli da pod kontrolu stavi pobunjene većinske šiite.
Na tom slučaju se najbolje vidjela potreba za jednom ne samo kulturnom i ekonomskom unijom, nego i onom vojnom i političkom, naročito u svjetlu novih geostrateških promjena i sve teže održivosti američke strategije „nafta za sigurnost“, na kojoj je počivala stabilnost regiona.
Hoće li strah od Irana i Arapskog proljeća biti dovoljan razlog da zaljevski monarsi krenu putem ujedinjenja i hoće li to biti dovoljno da prevaziđu međusobna neslaganja pa i animozitete, ostaje da se vidi.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera

13.4.13

JEREMIĆEV FIJASKO NA EAST RIVERU



Svijet se nije dao prevariti

Piše: Muhamed Jusić (Oslobođenje, 13. april,2013.)
Pokušaj bivšeg ministra vanjskih poslova Republike Srbije i sadašnjeg predsjedavajućeg Generalne skupštine UN-a Vuka Jeremića da, prema mišljenju mnogih, zloupotrijebi svoju poziciju u UN-u kako bi pokušao promijeniti karakter rata na prostoru bivše Jugoslavije i amnestirati tadašnje rukovodstvo Srbije od stravičnih zločina među kojima je i onaj najteži, genocid u Srebrenici i na taj način olakšati tešku poziciju Srbije na putu evropskih integracija i rješavanju kosovskog problema, očito nije urodio plodom. Činjenica da su „poluprivatno sijelo“ održano u srijedu 10.4.2013. bojkotovale neke od ključnih svjetskih sila, prije svega SAD, ili su na njih poslale nisko rangirane predstavnike svojih diplomatskih misija, najbolje govore da se radi o potpunom fijasku, ali i dalje sa vrlo opasnim namjerama.
Naime, predstavnici SAD-a su svoje bojkotovanje skupa obrazložili saopštenjem koje je potpisala glasnogovornica američke misije pri Ujedinjenim narodima, Erin Pelton, a u kojem se između ostalog kaže kako "SAD se nimalo ne slaže s odlukom predsjednika Generalne skupštine da održi neuravnoteženu, huškačku tematsku raspravu o ulozi međunarodnih kaznenih sudova u procesu pomirbe i neće u njoj sudjelovati".
Jordanska akcija
Istovremeno, kako prenose svjetske agencije, brojne evropske i druge zapadne zemlje izjavile su da je rasprava o međunarodnoj pravdi bila loše prikriveni pokušaj napada na Međunarodni sud za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, koji Srbija kritizira. Skupu su odbili prisustvovati, kako piše prestižni The New York Times, predsjednik Međunarodnog krivičnog suda i izvršni direktor organizacije za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch. Isti list piše kako je generalni sekretar Ban Ki-moon razočarao mnoge aktiviste za zaštitu ljudski prava time što je pristao da učestvuje na skupu, ali autor priloga novinar Rick Gladstone, napominje da je generalni sekretar „branio tribunal i napustio skup prije nego što je predsjednik Nikolić uzeo riječ“.
I dok je pozicija SAD-a kao najdosljednijeg zagovornika borbe protiv zločina genocida u svijetu, i jedne od sila koja je bila involvirana u dešavanja u bivšoj Jugoslaviji i čija tadašnja administracija zajedno sa međunarodnom zajednicom snosi dio odgovornosti za sve što se tada desilo, bila očekivana, iznenadila je smiona pozicija jedne male arapske zemlje, Hašimijske Kraljevine Jordan i njihovog ambasadora pri UN-u, princa Zeida Ra`ad Zeid el-Husseina. Neki medijski izvještaji navode kako je ambasador Jordana, koji je bio pripadnik mirovnih snaga UN-a u BiH, a od 2002. do 2005. i prvi predsjednik Skupštine država-strana za Međunarodni krivični sud, ohrabrio i druge zemlje, poput Lihtenštajna i Kanade, da bojkotuju debatu u Generalnoj skupštini UN-a ili reduciraju svoje prisustvo na istoj.
„Moja delegacija bojkotuje sjednicu zbog osjećaja ozlojađenosti pošto predsjednik Generalne skupštine eksploatira svoju poziciju u cilju pokretanja nezasluženog napada protiv Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju", rekao je jordanski ambasador i dodao: "Vjerujemo da je naša dužnost da se stvori prostor da se čuje glas žrtava rata u Bosni."- prenijela je agencija AP.
Međutim, oni koji poznaju prilike u Jordanu i njihovu regionalnu i međunarodnu politiku, nisu bili iznenađeni, pogotovo ne njihovim odnosom prema Bosni i Hercegovini.
Jordan nije ekonomski i vojno utjecajan u poređenju sa drugim arapskim državama, ali je, možda baš zbog činjenice da polovinu njegovog stanovništva čine izbjeglice iz Palestine, uvijek u međunarodnim odnosima zauzimao poziciju koja je bila na strani žrtve. Tako je i danas kada se na njegovoj teritoriji nalazi stotine hiljada izbjeglica iz Sirije. Tokom rata, Jordan je pružio utočište za nekoliko stotina bosanskih izbjeglica, a u nekoliko navrata isto su uradili i za Iračanane, te Palestinceiz Kuvajta. Autor ovih redaka je imao priliku još kao dječak uvjeriti se u svu spremnost jordanskog naroda, ali i vladajuće porodice Hašimita da u skladu sa svojim skromnim mogućnostima pomognu BiH. Posebno je dojmljiv bio dan otvorene pomoći Bosni, kojeg je organizovao otac sadašnjeg kralja Abdullaha, Husein bin Talal, kada su se čitav dan preko javnog servisa i u svakom selu i gradu prikupljali dobrovoljni prilozi za Bosnu. Dirljivi su bili prizori žena koje su sa svojih ruku skidale zlato i ubacivali u kutije za donaciju, ili djece koja su u studio donosila svoje kasice. Kako tada, tako i danas, Bosna i Hercegovina kao država, ali i Bošnjaci kao najveće žrtve agresije, nikada nisu našli načina da se ikome od tih ljudi na bilo kakav način zahvale, što je tema za sebe.
Sve što je Jeremić dobio je da se u svijetu ponovo počelo govoriti o skoro zaboravljenim zločinima i da su se zaboravljeni prijatelji Bosne i Hercegovine ponovo počeli interesovati za očito nikada završeni rat koji se sada vodi nekim drugim sredstvima i daleko od CNN-ovih kamera. Osim toga, nakon Jeremićevog skupa, sve glasniji su pozivi iz BiH (pismo reisa Huseina ef. Kavazovića Generlanom sekretaru UN) i svijeta (otvoreni poziv članice Kongresa Sjedinjenih Američkih Država Eddie Bernice Johnson) da UN proglasi 11. juli Danom sjećanja na genocid u Srebrenici.

Otvaranje starih rana
Jeremićev skup na kojem nije bilo mjesta za porodice žrtava, s kojeg je izbačena predstavnica Udruženja Majke enklava Srebrenica i Žepa, Munira Subašić, i na kojem su se među zvanicama našli kvazi-eksperti i brojni negatori genocida i zločina počinjenih u ime etnički čiste države srpskog naroda na teritoriji međunarodno priznate BiH, samo je otvorio rane i dodatno poljuljao i ono malo pozitivne energije koja se bila stvorila u regionu skorim ulaskom Hrvatske u EU.
Iako je debata o ulozi međunarodnog krivičnog suda bila naslovljena sa „Uloga Međunarodnog krivičnog suda na pomirenju“, ona je, jasno je to valjda svima, i zemlje i nesretne narode ovih prostora samo udaljila od navodnog cilja jer nema pomirenja bez pravde i procesuiranja odgovornih za zločine. Pomirenje se ne može graditi relativizacijom zločina, ušutkavanjem žrtava i njihovim izjednačavanjem sa zločincima. Pomirenju, znaju to svi oni koji su ovaj proces izučavali u slučaju nekih drugih konflikata, doprinosi samo hrabro suočavanje sa prošlošću i ideologijama koje su izrodile sukob, priznavanje i empatija sa žrtvama i garancije da se nešto slično neće ponoviti, a ništa do onoga što je Jeremić zbog svog sitnog političkog šićara pokušao napraviti zloupotrebljavajući poziciju na kojoj se nalazi. Jer jedino što je gospodin  Jeremić dobio organizacijom ovog skupa jesu, možda, sitni politički poeni kod srbijanske desnice i nacionalista istih onih koji su najveća prepreka putu Srbije na putu evropskih integracija i konstruktivnog rješavanja kosovskog problema, čime je možda sebi stvorio političku bazu u slučaju da se nakon što je izbačen iz matične stranke po završetku njujorške avanture odluči baviti politikom.