Svi oni koji putuju u zemlje Arapskog/ Perzijskog zaljeva na aerodromu mogu vidjeti posebne pasoške prijelaze na kojima je istaknuta ploča s natpisom GCC, kroz koje prolaze građani naftom bogatih arapskih zemlja Zaljeva.
Za mnoge je to i jedino mjesto gdje su se mogli osvjedočiti postojanju ove organizacije. Na globalnom planu o GCC-u se jako malo zna i ta organizacija ja za većinu građana „globalnog sela“ samo još jedna regionalna organizacija za saradnju poput brojnih drugih čije osnivanje nerijetko ima samo politički značaj bez istinskog utjecaja na živote građana zemalja članica ili na međunarodne odnose.
Međutim, u posljednje vrijeme se sve glasnije čuju glasovi koji zagovaraju kako bi se Vijeće za saradnju arapskih zemalja Perzijskog zaljeva (eng. Cooperation Council for the Arab States of the Persian Gulf - CCASG), poznato kao Vijeće za saradnju u Zaljevu (eng. Gulf Cooperation Council - GCC) i osnovano još 25. maja 1981, a kojeg čine države Perzijskog zaljeva: Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, trebalo postepeno transformisati u istinsku uniju, po uzoru na onu evropsku.
U decembru prošle godine saudijski kralj Abdullah bin Abdulaziz al-Saud je predložio na samitu u Rijadu da članice „GCC-a iz faze saradnje pređu u fazu ujedinjenja“. Većina lidera je tada načelno podržala ideju, ali se na tom planu od tada nije puno uradilo.
I kada se učinilo da će ova ideja kao i toliko puta do sada zamrijeti, saudijski mediji su u prošloj sedmici ponovo oživjeli priču, špekulišući kako bi neka vrsta dogovora o uniji mogla biti postignuta do kraja godine.
Proces ujedinjenja
Ni u svojih prethodnih trideset godina GCC nije uradio previše na procesu potpunog ujedinjenja, a glavni razlozi su tada, kao i sada, nespremnost vladajućih monarha da odustanu makar od dijela suvereniteta, ali i, kako zapadni mediji pišu, strah od dominacije najjače članice Vijeća - Saudijske Arabije.
Sporost u dogovaranju i provođenju dogovorenog je bila zaštitni znak Vijeća od njegovog osnivanja. Ekonomski sporazum između zemalja članica, sklopljen 11. novembra 1981. u Abu Dabiju, trebao je biti tek platforma na kojoj bi se prvo na ekonomskoj, a kasnije i na vojnoj i političkoj osnovi radilo na ujedinjenju arapskih zemalja.
Od tada nije da se ništa nije uradilo, ali je to i dalje jako daleko od onoga što su građani ovih zemalja očekivali, ali i od onoga što su njihovi lideri godinama na svojim zajedničkim susretima obećavali. Tako je u decembru 2001. potpisan ekonomski ugovor kojem je cilj bio jačanje trgovačkih, investicijskih i drugih poslovnih veza.
Ugovor o nekom obliku zajedničke carinske politike je postignut 2003, a cilj mu je bio uklanjanje unutrašnjih barijera u trgovini i uvođenje jedinstvene carinske politike. Također, 2008. je potpisan ugovor o temeljima za uspostavu zajedničkog tržišta, koji je, između ostalog, trebao zagarantovati ista prava i privilegije za sve građane zemalja članica u svakoj od njih.
Načelni dogovori
Mnogi od ovih ugovora su tek načelni dogovori o efikasnijoj saradnji, a usto se pokazalo kako je njihova implementacija išla jako teško. Odluka o uspostavljanju zajedničke valute do 2010. je odgođena i mnogi su, naročito nakon krize eura, sve skeptičniji u vezi sa samom idejom.
I ne samo o pitanju zajedničke valute, koju su već bili prozvali Khaleeji (Halidži ili zaljevski), zaljevski eksperti sve češće pokušavaju izvući pouke iz problema kroz koje prolazi ili je prolazila EU, a jedna od najvrednijih lekcija je da monetarna unija nije moguća bez one fiskalne.
Zato će, ako ni zbog čega drugog, članice GCC-a morati ubrzo donijeti odluku o tome da li će definitivno krenuti u pravcu osnivanja istinske unije ili će stvari ostati po starom, sa puno velikih skupova na kojima će se govoriti o "bratskoj ljubavi" i saradnji, dok će robna razmjena među članicama biti manja nego sa većinom evropskih zemalja.
Pravdi na volju, od početka se na ovaj proces gledalo sa skepticizmom, kao na klub bogatih arapskih monarha koji su se udružili samo kako bi zaštitili vlastite interese, a ne kako bi činili jezgru svearapske unije koja bi jednog dana ujedinila sve Arape i ostvarila dugo sanjani san arapskih masa o ujedinjenju.
Skepsa prema Vijeću je jačala i zbog činjenice da njene članice nisu bile sve zaljevske zemlje poput perzijskog Irana i tada Sadamovog Iraka, kao ni siromašni Jemen, koji vječito pregovara u vezi s ulaskom u Vijeće i nada se da bi mogao postati njegovom članicom 2016. godine.
Zato se mnogi pitaju zašto bi danas bilo drugačije.
Iranski utjecaj
E, danas su te članice suočene sa strahom od jačanja iranskog utjecaja u regionu, naročito nakon američkog rata u Iraku i dolaska šiitskih Iranu bliskih političkih snaga na vlast u ovoj zemlji, koja je za vrijeme vladavine Sadama Huseina okupirala Kuvajt i objavila rat Saudiji.
Zato brojni analitičari vjeruju kako je glavni pokretač veće saradnje među članicama GCC-a koji ih gura u pravcu integracije upravo strah od Irana, iako nisu rijetki ni oni koji kao drugi razlog naglog oživljavanja diplomatije među zaljevskim zemljama, koje su trideset godina na putu ujedinjenja išle puževim koracima, vide strah od širenja Arapskog proljeća.
I upravo zbog ovih razloga analitičari danas s više pažnje osluškuju priče o arapskom jedinstvu, pa makar samo na obalama Arapskog zaljeva. Ne treba izgubiti iz vida da se kao razlog koji je osamdesetih pogurao zemlje Zaljeva ka ideji osnivanja bilo kakve unije i bližoj saradnji navodi strah od "Islamske revolucije" u Iranu, dolaska Homeinija na vlast i pokušaj "izvoza revolucije" u druge muslimanske zemlje.
Nuklearni Iran, jačanje sektaških sukoba širom muslimanskog svijeta na relaciji suniti-šiiti i dokazana sposobnost Irana da preko svojih proxy političkih, vojnih i vjerskih institucija destabilizuje brojne zemlje arapskog svijeta, pa i one u Zaljevu, dovoljni su razlozi da naftom bogate monarhije pokušaju uspostaviti neku vrstu geostrateškog balansa u regionu.
Osnov unije
I zato se, pored kulturne i ekonomske saradnje koja bi trebala biti osnov buduće unije, najčešće spominje zajednička sigurnosna saradnja. Za prekretnicu u odnosima među članicama uzima se raspoređivanje hiljadu saudijskih vojnika u martu 2011, upravo na osnovama jednog od sigurnosnih dogovora postignutog u okvirima GCC-a u Bahreinu, koji su pritekli u pomoć sunitskom vladaru Hamad Ben Isi al-Kalifi, kako bi mu pomogli da pod kontrolu stavi pobunjene većinske šiite.
Na tom slučaju se najbolje vidjela potreba za jednom ne samo kulturnom i ekonomskom unijom, nego i onom vojnom i političkom, naročito u svjetlu novih geostrateških promjena i sve teže održivosti američke strategije „nafta za sigurnost“, na kojoj je počivala stabilnost regiona.
Hoće li strah od Irana i Arapskog proljeća biti dovoljan razlog da zaljevski monarsi krenu putem ujedinjenja i hoće li to biti dovoljno da prevaziđu međusobna neslaganja pa i animozitete, ostaje da se vidi.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
