„Ne pitaj šta domovina može učiniti za tebe, nego šta ti možeš učiniti za nju.“
John F.
Kennedy
Piše: Muhamed Jusić-
Preporod, 15. juni, 2013.
Nije potrebno dokazivati kako je današnja
država BiH sa svim svojim nivoima vlasti i kompleksnim ustavnim uređenjem
nefunkcionalna država koja godinama nakon rata ne može svojim građanima osigurati
osnovne uslove za pristojan život i ekonomski prosperitet, ali još jedno
lamentiranje nad našom političkom stvarnošću nije tema ovih redaka nego skroman
pokušaj da se skrene pažnja kako pored „države“ postoji i „društvo“ sa svim
svojim potencijalima koji se trebaju i mogu staviti u funkciju općeg napretka i
blagostanja. Tačno je da je lakše kada država, što je ustvari njena istinska
uloga, kreira uslove za ekonomski, kulturni, društveni i svaki drugi napredak,
ali je neosnovano navikavati građane da očekuju od države da rješava sve
njihove probleme. Prema političkoj teoriji uređenja savremenih demokratskih
društva uloga onoga što se naziva nevladin sektor, institucija civilnog društva
i građanskih inicijativa ključna je u izgradnji funkcionalnog, odgovornog,
slobodnog, transparentnog društva, a samim time i države i njenih institucija.
Problem jeste kada država, zbog korumpirane i
nekompetentne birokratije, postane preprekom razvoju. Kao što je ništa manji
problem i to da nevladin sektor, a što je, plašim se, slučaj kod nas, postane
sam sebi smisao i ništa manje korumpiran, iščašen iz realnosti i neefikasan
nego je to slučaj sa onim vladinim.
Ali i pored toga, i uprkos tome, društvo može,
i treba, mnogo toga uraditi ne čekajući državu. Naravno, poduzetnički duh
građana i njihov društveni aktivizam ne treba amnestirati državu na svim njenim
nivoima vlasti od odgovornosti, nego postati njenim korektivom i sredstvom
„političkog pritiska“ na nju kako bi bila što efikasnija i kako bi služila
građanima a ne sebi.
U tom smislu Islamska zajednica ne bi trebala
biti sublimat države za Bošnjake koji se osjećaju muslimanima nego, i ona to na
brojnim primjerima već jeste, pokretač pozitivnih društvenih procesa i
potencijala društva. Kroz svoje obrazovne institucije i džamije ona treba da
izgrađuje društveno odgovorne i moralne pojedince koji će onda graditi i
društvo i državu.
A Islamska zajednica, i sa velikim i sa malim,
to je kroz historiju činila, za što je jedan od najboljih primjera iz ukupne islamske
tradicije pa i one bošnjačke u njoj, institucija vakufa koja je kroz historiju
bila primjerom kako su muslimani gradili društvo i činili ga samodostatnim i
funkcionalnim bez obzira kakva je država njima vladala.
Tako je na kolektivnom nivou vakuf kao legat
utemeljen voljom vakifa čija se namjena nije mogla mijenjati čak ni odlukom
države i vlasti, bio garant očuvanja slobode pojedinca ali i društva od
dominacije države i način da se društveni potencijal stavi u službu napretka
bez da se čeka da to učini država. Tako su se kao vakufi gradile i održavale
brojne vjerske, obrazovne, humanitarne, socijalne i druge institucije koje su
građanima nudile brojne usluge i rješavale brojne životne probleme.
Vakufi su kroz historiju islama bili način da
se zaobiđu sve institucionalne, birokratske i političke prepreke na putu
razvoja društvenih potencijala muslimanske civilizacije. Ali ovakvo razumijevanje
uloge vakufa ima duboke korijene u samom poimanju odnosa između države i
društva, te uloge koju vlast treba da ima u javnoj sferi a iz koje i današnji
bosanski muslimani, naročito oni koju se na tradiciju pozivaju, mogu mnogo
naučiti.
Tako, prema tumačenju profesorice Miriam
Hoexter, sunitska doktrina razlikuje dvije vrste obaveza i prava: obaveze
prema ljudima ili njihova prava, koja se nazivaju hukukul-ibad, i prava
odnosno obaveze prema Bogu, koja se u klasičnoj literaturi nazivaju hukukul-Allah.
Prva grupa obuhvata obaveze i prava pojedinaca jednih naspram drugih koja su se
svrstavala u sferu nad kojom je jurisdikciju imala ulema, ili stručnjaci za
šerijatsko pravo, dok su se hukukul-Allah tradicionalno identificirala
sa općim interesom zajednice vjernika ili Ummeta.
Svakako treba naglasiti kako, kada se govori o
ovoj razlici, obaveze ili prava pripadaju samo dvjema kategorijama: individuama
i Ummetu. Insistiranje na pravima privatnih individua i na primatu Ummeta, a ne
na dominaciji države ili vladara, u javnoj sferi bilo je u korijenu islamske
političke misli- tvrdi profesorica Hoexter. Ovo ne navodim kako bi
minimalizirao ulogu države, naročito ne na način kako se ona definiše u savremenom
svijetu, nego samo kako bi podsjetio da je država tek servis građana ili u
slučaju islamske tradicije Zajednice vjernika i da ima smisao dok toj svrsi
služi.
Možda se zbog toga što je državnost BiH tako
često i tako brutalno dovođena u pitanje i što je njen najbrojniji narod
Bošnjaci platio tako skupu cijenu njenog očuvanja ili zato što je njihova
budućnost vezana za opstanak države i njih u njoj, stiče dojam da se mnogi
prečesto pozivaju na državu i njene interese zapostavljajući interese građana, ali
i da su se i sami građani previše počeli oslanjati na državu očekujući od nje
da rješava probleme koje bi možda i oni sami uz malo dobre volje i organizacije
mogli riješiti. Jak i društveno odgovoran pojedinac i efikasno društvo su
najbolji garant izgradnje stabilne i efikasne države a ne obrnuto i možda je
vrijeme da neko od naših političara umjesto da narodu obećava ono što ne može
ispuniti jednom kaže ono što je John F. Kennedy rekao Amerikancima: „Ne
pitaj šta domovina može učiniti za tebe, nego šta ti možeš učiniti za nju. “
