Ako ne može Norveška...

Mnogi su se nadali da će 'društveni kapital' koji će proizvesti napredno norveško 'društvo znanja' biti koristan u kontekstu suočavanja s fenomenom terorizma i desničarskog ekstremizma.

Piše: Muhamed Jusić

Ovih dana obilježava se prva godišnjica terorističkog napada u Norveškoj, kojeg je izveo desničarski militant Anders Behring Breivik. Ustvari, bila su to dva napada, izvedena jedan iza drugog u petak, 22. jula 2011. godine. Prvi je napad bio eksplozija bombe u četvrti Regjeringskvartalet, u blizini ureda premijera Jensa Stoltenberga i drugih državnih uredskih zgrada. Drugi, smrtonosniji napad dogodio se oko dva sata kasnije na političkom kampu socijaldemokratske mladeži održanom na otoku Utoya, u okrugu Buskerud.

Ne treba provesti dugo u Norveškoj u razgovoru s njenim građanima ili prateći njihove medije kako bi se primijetilo da je za njih teroristički napad od 22. jula, u kojem je poginulo 76 ljudi, njihov 11. septembar. Međutim, način na koji se oni nose s ovim problemom i način na koji su reagirali je, u prvi mah, djelovao kao sušta suprotnost reakciji neokonzervativne administracije Georga W. Busha, a da i ne govorimo o reakciji bh. društva na iste ili slične događaje koji su se ne tako davno desili kod nas.

Zato su se mnogi nadali da će "društveni kapital" koji će proizvesti napredno norveško "društvo znanja" biti koristan i pažnje vrijedan u kontekstu suočavanja s fenomenom terorizma i desničarskog ekstremizma, ne samo u Norveškoj nego i drugdje u svijetu. Istovremeno, očekivalo je se, i još se očekuje, da se ovim povodom otvoreno preispitaju stereotipi oko fenomena globalnog terorizma, a prema kojima se on veže isključivo za jednu vjersku skupinu i da Evropa otvori svoje "desno oko", na koje je dugo bila ćorava, ignorirajući uspon radikalne desnice i antiimigrantskog radikalizma, pa čak i koketirajući s njim i u glavnim političkim tokovima.

Godinu dana nakon napada teško je reći jesu li se očekivanja ostvarila i je li se otišlo dovoljno daleko u sagledavanju čitavog fernomena, te da li se išta pažnje vrijedno naučilo iz čitavog događaja i suđenja koje je u toku, ili će se sve svesti tek na jedan bolesni postupak zaluđenog, a možda čak i ludog mladića.

Drugačiji način

Ipak, ostat će, ako ništa drugo, zapamćen kao najslikovitiji primjer drugačijeg načina suočavanja s terorizmom izjava norveškog premijera dan nakon napada, koja posebno dobiva na značaju kada se sagleda u poređenju s izjavom koju je dao američki predsjednik nakon napada od 11. septembra 2001. godine.

Naime, sjećamo se kako je predsjednik Bush nakon napada od 11 septembra izjavio: "Ova djela masovnih ubistava su imala za cilj da zastraše našu naciju i da ih gurnu u haos i povlačenje. Ali, oni koji su to uradili u tome nisu uspjeli. Naša država je jaka. Jedan veliki narod je sada pokrenut da krene u odbranu velike nacije."

Na  konferenciji za novinare ujutro dan nakon napada javnosti su se obratili norveški premjer Jens Stoltenberg i ministar pravde Knut Storberget. Premijer Stoltenberg je napad nazvao "nacionalnom tragedijom i najgorim zločinom u Norveškoj nakon Drugog svjetskog rata". Zatim je premijer pokazao jedan potpuno drugačiji pristup načinu rješavanja, ali i razumijevanja uzroka čitavog fenomena globalnog terorizma. On je tom prilikom rekao da napad neće nauditi norveškoj demokratiji i da je pravi odgovor na nasilje "više demokratije, više otvorenosti, ali ne i naivnosti".

Premijer je u ovih nekoliko riječi pokazao da se "rat protiv terorizma" ne može dobiti drugom vrstom terora i gaženjem svih onih vrijednosti na koje teroristi atakiraju. On kao da je proniknuo u krajnji cilj svih globalnih terorista, bez obzira na ideologiju ili cilj kojim pravdaju svoje napade na civile, a to je da čitave narode, države i civilizacije uvuku u rat svojom brutalnošću i da nas nagnaju da se odreknemo vlastitih vrijednosti te da iz straha počnemo donositi nepromišljene odluke - drugim riječima, da govorimo i radimo sve ono što je uradila administracija Georga W. Busha nakon 11. septembra.

Više demokratije i otvorenosti

Iz njegove izjave se može razumjeti i to da nedemokratija i nesloboda pogoduju terorizmu i da podrška i promoviranje takvih ideologija, bez obzira odkuda dolazile i kakvim plemenitim ciljevima bile pravdane, samo vode novom nasilju. Naravno, kritičari se pitaju da li bi ista reakcija bila, a trebalo bi, da se ispostavilo da je napadač neko drugi a ne bjeloputi Norvežanin, koji za sebe tvrdi da je patriot i dobar kršćanin. Kakogod, ostaje pitanje da li je godinu dana kasnije u Norveškoj "više demokratije i više otvorenosti" i da li proces sagledavanja čitavog fenomena i njegovih korijena ide u pravcu koji će dovesti do toga da se i čitav svijet okoristi norveškim iskustvom, kao što se očekivalo u danima nakon napada.

Iako se Norveška doima kao mirna država, u kojoj, osim u posljednje vrijeme sve jačeg vala antiimigrantske propagande, nema većih konflikata, ipak, kada se zagrebe ispod površine, i oni imaju svoje duhove iz prošlosti. Norvežani su relativno mlada nacija i osjećaj nacionalnog identiteta se možda baš zato izrazito naglašava. Tako svakom strancu u oči padaju jarboli, ne improvizirani, nego pravi, nerijetko veći od svih koji se mogu naći pred bilo kojom našom državnom institucijom, koji su postavljeni pred svakom drugom privatnom kućom, a na kojima se vijori norveška zastava.

Ili se meni učinilo, ili su zastave zaista češće kako se ide sjevernije, odnosno prema dijelovima zemlje koje tradicionalno naseljava domorodački narod Sami, čija teritorija je danas rasparčana između Norveške, Švedske, Finske i Rusije. Kada razgovarate s pripadnicima Sami naroda, među kojima ima jako puno utjecajnih Norvežana, od ministara ribarstva do akademskih radnika, oni će vam reći kako Norveška prednjači u poštivanju prava „domorodačkih naroda“, ali da problema ima još uvijek i da mnogi pripadnici Sami naroda "još uvijek osjećaju da je Norveška samo njen jug".

I, uistinu, u pitanju nošenja s pitanjima "domorodačkih naroda" Norveška je otišla najdalje. I dok brojne zemlje svijeta odbijaju ratificirati međunarodne povelje o pravima manjina, a još manje njih želi potpisati takve dokumente kojima se garantiraju prava domorodačkim narodima, Norveška je takve ugovore davno potpisala i radi na njihovoj implementaciji. Ipak, napetost se osjeti i, kao i drugdje na svijetu, granica između nacionalizma i nacionalnog ponosa i patriotizma postaje sve bljeđa.

'Bezopasni nacionalizam'

Pitao sam tokom svoje posjete ovoj zemlji jednu profesoricu, jednog od mojih domaćina, koja je njemačkog porijekala, ali dugo živi i radi u Norveškoj, o svim tim zastavama koje se nalaze na svemu - od okovratnika konobara u restoranu do velikog broja svakodnevnih proizvoda - a ona mi je, kao pripadnica naroda koji ima bogato iskustvo nošenja s pošasti pomahnitalog nacionalizma, odgovorila, uz ciničan osmijeh, koji  mi je mnogo rekao: "Norvežani misle da njihov nacionalizam ne može biti opasan."

Upravo ta sposobnost da se prepozna granica između patriotizma i nacionalizma i razlika između nerijetko legitimnih zahtjeva za rješavanjem nekim društvenih problema i njihove zloupotrebe za opravdanje nasilja i mržnje prema drugima leži u osnovi sposobnosti da se osudi ekstremizam u vlastitoj zajednici. Istovremeno, neki autori koji su željeli dati svoj doprinos ovoj očekivanoj raspravi o korijenima pojava koje vode napadima kakav je počinio Breivik skreću pažnju na daleko kompleksniji problem u norveškom društvu, koji ni u kojem slučaju nije samo njihov.

Tako dr. Marko Attila Hoare u svojoj studiji u kojoj istražuje balkanske inspiracije norveškog teroriste Breivika, naslovljenom s "Anders Behring Breivik, Balkan i nova evropska krajnja desnica", govori o onome što je zajedničko savremenim islamofobima - kako konzervativcima, tako i "liberalima" - a on smatra da su to konformizam, ksenofobija, strah od promjene, neprijateljstvo prema raznolikosti, paranoja zbog manjina i čežnja za poretkom i sigurnosti jednog izgubljenog, idealiziranog "zlatnog doba", koje, u nekim slučajevima, možda i nije bilo tako davno.

Domovini zakona Jante

Ovaj historičar i profesor na Fakultetu za umjetnost i društvene znanosti Kingston Universityja u Londonu tvrdi kako u "nordijskim zemljama, domovini zakona Jante, gdje jedan vidljivi model liberalizma često maskira krajnji konformizam i uskogrudost, gdje se strani gosti i imigranti obično teško uklapaju (iskustvo koje nemaju, naprimjer, u Londonu ili New Yorku) i gdje opasne antiimigrantske stranke, kao što su Danska narodna stranka i Švedske demokrate, uspijevaju na izborima, to poprima osebujnu formu. Daleko od toga da ih se treba zaštititi od veće raznolikosti, naprotiv, ja osjećam da bi nordijski svijet imao velike koristi od nje; i, mada Norveška nema tako hitne ekonomske razloge da se pridruži Evropskoj uniji (EU), imala bi kulturne i duhovne dobrobiti od ulaska u zajednički evropski projekat i učešće u njemu. Zbog svega navedenog je bolest koja je izrodila Breivika evropska i svjetska bolest, ne samo neka nordijska bolest."

Dr. Hoare smatra kako je opasnost u tome što je Breivik nagovještaj trenda. "Ekstremizam i šovinizam među većinama će u konačnici uvijek biti opasniji od ekstremizma i šovinizma među manjinama. Populisti desnog krila, kao što su Geert Wilders i Marine Le Pen, možda lično ne podstiču nasilje i ne mogu se izjednačiti s ubicom poput Breivika. Međutim, klima netrpeljivosti koju promoviraju prijeti da podstakne još mnogo Breivika. U Zapadnoj Evropi, za evropsko društvo i zapadnjačke vrijednosti, unutrašnja prijetnja broj jedan je ta islamofobična, antiimigrantska krajnja desnica", piše dr Hoare.

Komarac i močvara

Suočavanje s fenomenom globalnog terorizma, bio on motiviran islamskim, kršćanskim ili bilo kojim drugim radikalizmom, vidi se to i na norveškom primjeru, zahtijeva da se svako društvo uhvati ukoštac s mnogim svojim slabostima i problemima koji stvaraju ili kultiviraju buduće teroriste. To zahtijeva kritički odnos i prema vlastitoj tradiciji i izbacivanje mnogih kostura iz ormara. To je nešto na čemu su mnoga društva s muslimanskom većinom, a koja su suočena s istim problemom, zapela.

I kao što se terorizam ne može pobijediti ratovima i silom, jer to stvara samo nove teroriste, ne trebamo se baviti svakim teroristom i njegovim nedjelom ponaosob, nego raditi na tome da se iskorijeni atmosfera koja ih odgaja i da se riješe oni legitimni zahtjevi kojim oni nerijetko pravdaju svoje postupke kako bi pridobili podršku javnosti. I kao što kažu, ne trebamo ubijati komarce, nego isušiti močvaru.

Zato svjetska javnost, s pravom ili ne, očekuje od naprednog norveškog društva da pokaže spremnost da se uhvati ukoštac s ovim problemom i da pokaže drugima kako je to moguće. Ako oni to ne urade, uz svu demokratsku tradiciju i društvene institucije, od akademske zajednice do slobodnih medija, kako onda očekivati da se nešto slično desi u društvima koja razara isti problem poput onih bliskoistočnih.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Ko je protiv "zapadnih vrijednosti"?

Piše: Muhamed Jusić  - Al Jazeera

Prije nekoliko godina sam učestvovao u jednoj međunarodnoj konferenciji koja se bavila teškim pitanjima za „islamski svijet“ i za „Zapad“, te pitanjem kompatibilnosti „islamskih“ i „zapadnih“ vrijednosti.
Upravo je tako glasio naslov konferencije s tim da treba napomenuti da ovi pojmovi kod organizatora nisu bili ni pod kakvim navodnicima. Bilo je to vrijeme uspona i dominacije neokonzervativnog modela u međunarodnim odnosima, što se i na ovom skupu moglo osjetiti.
Tada sam u oficijelnom dijelu konferencije kao i na njenim marginama, s brojnim učesnicima, među kojima je bilo i zvučnih imena koja i danas kreiraju odnose onoga što nazivaju islamskim svijetom i Zapada, poput  liberalnog turskog publiciste Mustafe Akyola i Michaela Rubina sa American Enterprise Instituta – a, u pitanje dovodio samu podjelu svijeta po ovom obrascu.
Sjećam se da me je po završetku konferencije organizovane u nekadašnjem parlamentu Čehoslovačke, jedan katolički svećenik i pored svega rečenog tog dana, za večerom pitao šta ja mislim šta je to u islamskom učenju što sprječava muslimane da prihvate zapadne vrijednosti.
Nisam znao odakle da počnem, jer mi je i u samom pitanju kao i naslovu teme koja mi je dodijeljena da je obradim nekoliko sati ranije, mnogo toga bilo sporno.
Opasna generalizacija
Pošto mi se činilo da ni mjesto niti ambijent nisu bili adekvatni za duboke rasprave od „kalu bela“ i za ponavljanje, upitao sam svog sagovornika da mi kaže kojim to tačno zapadnim vrijednostima muslimani, po njegovom mišljenju, trebaju da se prilagode.
S obzirom na to da dolazim iz Bosne, gdje „zapadnu civilizaciju“ i „zapadne vrijednosti“ nikada do sada nisam smatrao stranim i apriori neislamskim, nije mi bilo jasno da li je zapadna vrijednost, npr. zalagati se za zabranu kontracepcije i abortusa ili biti protiv nje.
Na taj način sam mu pokušao reći ono što sam govorio čitav dan, a to je da ne postoji jedan Zapad kao što ne postoji ni jedan monolitan islamski svijet, pa ako hoćete ni jedan jedinstven obrazac tumačenja, življenja i praktikovanja islama, te da smo samom temom konferencije i njegovim pitanjem upali u opasnu generalizaciju.
Pretpostavljao sam ja da on misli prije svega na ideje slobode, prava izbora, demokratije, poštivanja ljudskih prava, ali jednostavno se nisam htio pomiriti s implikacijama njegovog pitanja da su to„zapadne“ vrijednosti i u svom izlaganju sam naveo primjere iz islamske tradicije koji su pokazali da, ono što nazivaju temeljnim ljudskim pravima i u tradicionalnom islamskom pravu ili Šerijatu predstavljaju zaštićene vrijednosti koje društveni i državni propisi moraju, barem teoretski, štititi u svako vrijeme i na svakom mjestu (referirao sam se na Šatibijev koncept darurijata ili viših ciljeva Šerijata: pravo na slobodu vjere, život, imetak, potomstvo  i razum i čast).
Pokušao sam objasniti da mnoge od tih vrijednosti koje nazivaju zapadnim, među kojima su i akademske slobode, tolerancija i suživot različitih religija, Evropa duguje upravo muslimanima i španskom ili andaluskom modelu multikulturalnog društva.
Generalizacija u koju su namjerno ili ne upali neokonzervativni ideolozi tada, ali i mnogi drugi danas, stvara više problema neko što ih rješava i ne samo da zanemaruje historijske činjenice, bitne elemente islamske kulture i civilizacije i njihov doprinos onome što nazivamo zapadnim vrijednostima, nego na tragu orijentalnog diskursa izjednačava islam i muslimane i isključuje pripadnike islama kao neevropske i Druge, a sve s ciljem stvaranja osnove za neke, ne daj Bože, nove progone i ratove.
Istovremeno ona na silu homogenizira čitav zapadni svijet namećući mu jedan sistem vrijednosti kao apsolutan i jedni prihvatljiv.
Desničarski paradoks
Međutim, zanimljivije od ovog isforsiranog sukoba pod svaku cijenu između islamskih vrijednosti i Zapada jesu paradoksi u koje upadaju upravo oni koji sebe smatraju najvećim zaštitnicima „zapadnih vrijednosti“ i borci protiv „islamske prijetnje“.
To je izvrsno primijetio dr. Marko Attila Hoare u svojoj studiji u kojoj istražuje balkanske inspiracije norveškog teroriste Breivika naslovljenom sa „Anders Behring Breivik, Balkan i nova evropska krajnja desnica“.
Ovaj historičar i profesor na Fakultetu za umjetnost i društvene znanosti Kingston Universityja u Londonu primjećuje kako Breivikova djela jesu izuzetak, ali njegovi stavovi nisu.
Dr. Hoare podsjeća svoje čitaoce kako Breivik i njegovi istomišljenici smatraju da imigracija, a posebno muslimanska, uz multikulturalizam i političku korektnost, predstavljaju smrtnu opasnost po evropsko i zapadno društvo.
Oni koji imaju takva gledišta često ih opravdavaju kao "prozapadna", ali tako da je "Zapad" suprotstavljen "islamu", kao da su to dvije nespojive krajnosti.
U stvarnosti, istina je sasvim suprotna: moderna evropska civilizacija je izgrađena na temeljima koji su i islamski, koliko su i kršćanski, jevrejski, paganski i drugi. Prosvjetiteljstvo je podiglo jednu Evropu u kojoj su sektaški religijski animoziteti, karakteristični za predprosvjetiteljski period, mogli biti prevaziđeni; moderne zapadne liberalne i sekularne vrijednosti utemeljene su na principima religijske tolerancije.
Daleko su oni od toga da budu "prozapadni" - nastavlja Hoare i piše: „Naši savremeni desničarski islamofobi, u nastojanju da ponovo raspale vjerske podjele između kršćana i muslimana koje su karakterizirale predprosvjetiteljsku Evropu, ustvari odbacuju zapadnjačke vrijednosti u korist `predzapadnjačkih vrijednosti`.
Tokom za njih uspješnog Bečkog rata 1683-1699. protiv Osmanskog carstva, austrijske habsburške vojne snage su poklale, opljačkale, protjerale ili nasilno preobratile u kršćanstvo muslimansko stanovništvo na mađarskim i hrvatskim teritorijama koje su osvojile i koje su nasilno deislamizirane; Austrijanci su spalili osmanski bosanski grad Sarajevo do temelja. Pobjeda koju su poslije 1737. godine izvojevali osmanski Bosanci nad habsburškim snagama kod Banje Luke, spasila je bosanske muslimane od uništenja koje bi austrijsko osvajanje Bosne donijelo.
Međutim, kada je habsburška Austrija konačno okupirala Sarajevo i Bosnu 1878, ona je zaštitila muslimansko stanovništvo i ispoštovala islamsku vjeru.
Naime, Evropa je u međuvremenu doživjela Prosvjetiteljstvo. U pretprosvjetiteljsku Evropu danas s nostalgijom gledaju islamofobni desničari; u nešto što simbolizira ime jednog antiislamskog bloga koji koristi govor mržnje `Kapije Beča`, bloga nazvanog po osmanskoj opsadi Beča 1683, a koji Breivik citira s odobravanjem.
Zato Breivikovo opsesivno demoniziranje Osmanlija kao "drugih" i njihove historije potječe čak iz srednjeg vijeka“.
I ovo je lucidno zapažanje dr. Hoarea je, možda, još jedan primjer ne samo paradoksalnosti nego i opasnosti forsiranja razlika umjesto traganja za onim što nam je zajedničko.
Postoji li muslimanski svijet?
Možda su baš zbog straha da ne upadnu u zamku iste generalizacije, brojni autori u svijetu bili kritični prema obraćanju predsjednika Obame, iako su zdušno podržali njegovu gestu i sadržaj onoga što je rekao, kada se netom po preuzimanju funkcije u Kairu obratio „muslimanskom svijetu“.
Naime, mnogi u muslimanskom svijetu ne žele da se međunarodna politika sa njihovom državom gradi na činjenici da su oni muslimani. Za njih je vjera stvar pojedinca i oni žele da se sa njima razgovara kao sa narodima i državama, a ne vjerskim zajednicama.
To, prema njihovom mišljenju samo jača utjecaj islamista i upravo je u suprotnosti sa onim što oni vide da je potrebno kako bi se taj dio svijeta istinski demokratizirao. Za te kritičare „muslimanski svijet“ jednostavno ne postoji, kao što ne postoji niti jedan jedinstven Zapad. Oni podsjećaju kako ne dijele svi ljudi koji žive na Zapadu isti sistem vrijednosti, ista uvjerenja, niti svjetonazor.
Tako npr. Endy Bayuni, urednik indonežanskog lista The Jakarta Post, osvrćući se na historijski Obamin govor u Kairu smatra kako i sam predsjednik Amerike u tom govoru priznaje da je „upravo islam nosio baklju znanja vijekovima, praveći put evropskoj renesansi i prosvjetiteljstvu“, što dokazuje da je on kontinuirano bio dio savremene civilizacije i da se njegov doprinos nalazi u korijenima evropske renesanse i prosvjetiteljstva koje je stvorilo današnji tzv. Zapad.
Islam je i dio Zapada koji ga je djelomično oblikovao, a ne nešto njemu strano ili vanjsko.
Geografski gledano, muslimanski svijet ne postoji, jer se on ne može ograničiti samo na zemlje Bliskog istoka - tvrdi Bayun. Šta je sa Indonezijom, Indijom, pa ako hoćete i sa rastućom populacijom muslimana u Americi i Evropskoj Uniji? Muslimanski svijet se, također, ne može definisati kroz rasu niti kulturu. Velikom broju nearapa muslimana, kao i ne tako maloj zajednici Arapa nemuslimana smeta stalno izjednačavanje islama sa arapskom nacijom.
Isto tako je nekorektno pretpostavljati kako više od milijardu muslimana širom svijeta pripadaju jednoj te istoj kulturi. Tzv. muslimanski svijet je izrazito kulturološki raznolik, a i u vjerskom smislu među muslimanima postoje izrazite sektaške, teološke i vjersko-pravne razlike.
On, nadalje, smatra kako generalizacija pitanja kao što su sloboda, demokratija, vjerska tolerancija i tzv. gender jednakost o kojima je Obama govorio kao o glavnim izvorima tenzija između muslimanskog svijeta i Amerike na čitav muslimanski svijet može biti jako problematična.
„Muslimanski svijet“ danas čine stasavajuće demokratije kao što je, prema Bayunovom mišljenju, Indonezija i Turska, gdje sloboda i jednakost postaju temeljne vrijednosti, ali ga isto tako čine i brojne vojne diktature i apsolutističke monarhije. Gdje u tzv. muslimanski svijet uvrstiti muslimanske manjine u Indiji, Kini, Evropi i Americi koje su prisvojile brojne univerzalne i lokalne vrijednosti naroda i kultura u kojima žive?
Sagledaju li se stvari ovako, onda je očito da ne postoji jedan „muslimanski svijet“ i zato ne bi trebala postojati niti jedna američka politika prema svim muslimanima, nego više njih.

Izvor: Al Jazeera

Promocija „Krize islamske civilizacije“ u Bugojnu

Muftijstvo Travnik i Medžlis IZ Bugojno pozivaju Vas na razgovor o temi  „Kriza islamske civilizacije“ povodom izlaska iz štampe istoimene knjige autora Alia A. Allawija.

O temi će diskutovati:

Dr. Zuhdija Adilović

Dr. Nusret Isanović

Mr. Mirnes Kovač- prevodilac djela

Muhamed Jusić, prof.- urednik bh izdanja knjige

Promocija knjige i diskusija će se održati u amfiteatru KC Princeze Dževhere u Bugojnu, u petak, 15. juna 2012. u 19:00.

Dobro došli!

Kriza kapitalizma i povratak Marksa

Piše: Muhamed Jusić- Al Jazeera


Sve što su nam komunisti pričali o komunizmu je bila čista laž. Nažalost, sve što su nam komunisti pričali o kapitalizmu se pokazalo kao istina.
(Ruska šala iz ranih 90-ih)

Kako se globalna ekonomska kriza produbljuje, sve češće se u pitanje dovodi i sam neoliberalni kapitalistički model globalne ekonomije koji je donedavno bio skoro neprikosnoven. Ne tako davno činilo se da je kapitalizam „nadvladao“ i da je došao „kraj historije“.
Danas je svijet, čini se, ponovo u potrazi za nekim novim modelima, ali i ideologijama na kojima bi se temeljili ekonomski i drugi odnosi među kolektivima i pojedincima. Još se, međutim, nije iskristalisala jasna alternativa postojećem sistemu, ali zato se sve češće čuju glasovi koji pozivaju ne samo više na popravljanje postojećeg sistema, nego na njegovu zamjenu nekom od ideologija koje su se donedavno činile prevaziđenim.
Tu se sve veći broj autora najčešće vraća na djelo njemačkog filozofa Karla Marksa “Das Kapital”, koje ponovno postaje jedna od najvažnijih analiza aktuelnog političko-ekonomskog sistema. Zato slobodno možemo reći kako „bauk jednog novog komunizma ponovo kruži Evropom“.
Kraj kapitalizma
Tako nas je nedavno dr. Nouriel Roubini, jedan je od najutjecajnijih američkih i svjetskih ekonomista u razgovoru za The Wall Street Journal, podsjetio na stavove Marksa, nekada idolopoklonički štovanog mislioca, a onda naglo zaboravljenog, prema kojima „kapitalizam egzistira od jedne do druge krize“. Tako ovaj akademik na Yaleu, a duži niz godina i jedan od glavnih ekonomskih analitičara za najveće finansijske organizacije, MMF i Svjetsku banku, sada smatra kako iz današnje perspektive sa sigurnošću možemo potvrditi kako je Marksova teorija o oscilaciji ekonomskih kriza bila itekako tačna.
Samo u periodu od velike ekonomske depresije prve polovine 20. stoljeća do danas, imali smo niz “manjih” kriza koje su sve uredno zabilježene od strane međunarodnih finansijskih institucija - kaže u intervju dr. Nouriel.
Ipak, nakon svake krize kapitalizam se nekim “čudom” oporavio i ponovno je stasalo vrijeme prividnog prosperiteta. U stvarnosti se nije radilo ni o kakvom “čudu”, već o jako jednostavnom rješenju - da bi se kapitalizam oporavio od krize pred njim je bio imperativ pokoravanja novih tržišta, vječita surova ekspanzija koja se u brojnim slučajevima provodila “ognjem i mačem”.
Taj “čudesan oporavak” uvijek je bio stvoren na sirovom ugnjetavanju sve većeg broja ljudi, u novije vrijeme ponajviše u zemljama trećeg svijeta. Marx je još prije 150 godina zapisao da kapitalizam, ako se želi održati, mora ući u svaki kutak planete i podrediti je svojem načinu operiranja. Kada u konačnici kapitalizam zavlada svim tržištima (tj. postane globalan), ponestat će mu prostora za ekspanziju i tada slijedi njegov konačan kolaps.
Na neki način autor tvrdi da je to vrijeme došlo, iz čega proizlazi kako su naša očekivanja da kriza koja potresa skoro sve zemlje svijeta i zbog koje Evropska Unija puca po šavovima pogrešna. Po ovome tumačenju kriza neće proći bez obzira na mjere koje će svjetski moćnici poduzeti. Ovdje se radi o sistemskoj greški.
Slično misli i „okorjeli“ ljevičar Slavoj Žižek koji je u predavanju održanom 25. aprila 2012. u New Yorku, ustvrdio, a možda malo i zbog svojih ljevičarskih stavova i slutio, kako ova kriza i neće tako brzo proći. On nas u tom predavanju, kojeg su objavili u popularnoj radio-emisiji Peščanik u našem susjedstvu, podsjeća da prema Hegelu, ponavljanje igra vrlo konkretnu ulogu u historiji.
Kada se nešto desi samo jednom, može se zanemariti kao puka slučajnost, kao nešto što se moglo izbjeći boljim rješavanjem situacije. Ali kad se isti događaj ponovi, to je znak da imamo posla sa dubljom historijskom nužnošću. Kada je Napoleon 1813. prvi put izgubio bitku, činilo se da je u pitanju samo nesretan slučaj, kada je izgubio drugi put kod Vaterloa, bilo je jasno da je njegovo vrijeme prošlo.
Zar ovo isto ne važi i za današnju finansijsku krizu? - pita se Žižek. Kada je kriza prvi put pogodila tržišta u septembru 2008, ličila je na nezgodu koja se može ispraviti boljom regulacijom. Sada je sasvim izvjesno da imamo posla sa strukturnom blokadom - tvrdi Žižek.
Osveta Marksa
Pravdi na volju, onih koji se tvrdili da Marks nije mrtav bilo je i prije izbijanja krize, ali se na njihove stavove nije gledalo kao danas kada je kriza očigledna i kada je sve manje onih koji imaju bilo kakve efikasne mjere da se ona suzbije i sanira.
Jedan od rijetkih autora koji je i ranije predviđao da bi Marks mogao ponovo postati relevantan je John Cassidy, engleski novinar irskog porijekla koji je pisao za poslovnu rubriku prestižnog The New Yorkera. Ovaj bivši urednik londonskog The Sunday Timesa je još 1997. godine u The New Yorkeru napisao kako bi koautor Komunističkog manifesta (Communist Manifesto) iz 1848. mogao postati „sljedeći bitni intelektualac za one čiji je posao izučavanje tržišta“.
U svom eseju on se prisjeća razgovora kojeg je tih dana imao sa svojim prijateljem sa fakulteta, koji mu je tada rekao: „Što sam duže na Wall Streetu, sve sam sigurniji da je Marks bio u pravu”. U prvi mah, veli on, nije mogao vjerovati da to čuje od svog školskog prijatelja s kojim je ranih osamdesetih zajedno studirao ekonomiju na Oxfordu, gdje je većina njihovih profesora naučavala kako je Marksova ekonomska teorija „čisti hokus-pokus“ i da je komunizam „uvreda za zdrav intelekt“, te da takve teorije mogu služiti samo za političko manipulisanje masama.
Međutim, nakon toga, autor pokušava shvatiti o čemu je njegov školski kolega govorio i dolazi do zaključka da je Marksova zaostavština zatamnjena promašajima komunizma, koji nije bio njegovo primarno interesovanje. Zapravo, tvrdi on, Marks nije imao nešto puno da kaže o tome kako bi socijalističko društvo trebalo da funkcioniše. A ono što je on napisao o odumiranju države i sl. nije baš bilo od neke koristi. To su na gorak način shvatili Lenjin i njegovi drugovi nakon što su preuzeli vlast... Međutim, osim što je govorio o stvarima koje će postati temelj komunizma, Marks je ispisao briljantna poglavlja o globalizaciji, nejednakosti, političkoj korumpiranosti, monopolizmu, tehnološkom progresu, propasti visoke kulture, temama koje su danas više nego relevantne.
Tako npr. autor izdvaja njegove stavove o globalizaciji. Danas je globalizacija tema o kojoj govore svi i svako, ali Marks je predvidio mnoge njene implikacije još prije stotinu pedeset godina. On je nagovijestio globalizaciju kada ona nije svima bila očita.
Još tada je uočio kako kapitalizam teži monopolu zbog čega moraju postojati strože regulative. Ove jednostavne opservacije danas zadiru u samu srž globalne ekonomske krize.
Da ne bude zabune, Cassidy i dalje ostaje skeptičan prema nekim Marksovim stavovima, ali godinama prije nego što je globalni kapitalizam zapao u krizu on je upozorio da u Marksovoj kritici kapitalizma ima zanimljivih i korisnih zapažanja, koja se ne smiju zaobilaziti samo iz pukih ideoloških predrasuda prema svemu što ima veze sa komunizmom.
U godinama koje su uslijedile, interesovanje za Marksom i njegovim stavovima je raslo, ne samo u redovima nove generacije mladih ljevičara, nego i u ozbiljnim akademskim i ekonomskim krugovima u zapadnim domovinama kapitalizma.
Prije nekoliko godina u jednom od  brojeva časopisa The Atlantic, Christopher Hitchens u opširnom eseju „Osveta Karla Marksa“ podsjeća na gore spomenuti tekst John Cassidya, ali i na čitav niz knjiga, studija i tekstova koji su prepravili akademske krugove a u kojima je glavna tema ponovno iščitavanje Marksove kritike kapitalizma. Tako on spominje Jamesa Ledbettera, poznatog poslovnog novinara, koji je u izdanju „Penguin Books”-a prikupio najbolje novinarske radove Karla Marksa, koje je ovaj svojevremeno objavljivao u Horace Greeleyevom New Yourk Tribuneu. Tu je i britanski autor Francis Wheen, koji je 1999. napisao Marksovu biografiju, a nedavno (2007) je objavio i djelo "Kapital", za koje Hitchens kaže da je „anatomija Kapitala“. U njemu, analizirajući „Kapital“, Wheen još jednom zaključuje da bi njegov autor mogao postati „najutjecajniji mislilac dvadeset prvog vijeka“.
Recikliranje Marksa
Među brojnim novim promišljanjima Karla Marksa na zapadu je i knjiga iz 2002. Meghnada Desaia „Osveta Marksa“. Prema mišljenju Willa Huttona, iznesenom u osvrtu na knjigu objavljenom u The Independentu ovo štivo je na sebe skrenulo značajnu pažnju akademskih i medijskih krugova prvenstveno zbog provokativnih stavova iznesenih u njemu, te zbog akcentiranja paradoksa Marksovog učenja i toga kako se historija poigrala s njim. Samo jedna od brojnih opservacija koje, u svojoj knjizi, pravi ovaj britanski ekonomist i laburist je ona o Marksovom učenju o tome kako socijalizam može doći samo nakon što kapitalizam i globalizacija iscrpe sve svoje mogućnosti.
On dalje tvrdi kako je Marks ustvari bio „historijom opsjednuti prokapitalistički intelektualac“ koji je zagovarao komunističko uređenje svijeta samo kao neostvarivu utopiju, dok je kapitalizam smatrao zlom realnošću sa kojom se treba naučiti nositi.
Na osnovu ovoga on tvrdi kako je najveći udarac socijalizmu zadala ruska revolucija, koja je, prema njegovim riječima, došla prerano. Ona se desila prije nego što je ruski kapitalizam mogao završiti svoj proces modernizacije na kojem bi kasnije mogao biti izgrađen socijalizam. Ustvari, on tvrdi kako su, prema Marksovoj teoriji, veći izgledi za uspjeh socijalizma danas u sadašnjim kapitalističkim društvima u kojima je kapitalizam dao sve od sebe i stvorio materijalnu osnovu na kojoj se može početi graditi socijalizam, nego u nerazvijenoj i siromašnoj Rusiji iz 1917.
Nema sumnje da će se dok ima kapitalizma i problema s njim analizirati i sve analize koje kapitalizam imaju kao glavnu temu. Međutim, ono čega se mnogi plaše jeste historijsko iskustvo koje nas uči da sve veće ekonomske i društvene krize skoro po pravilu izrode ekstremne ideologije sa utopijskim rješenjima koje onda više pokvare nego što poprave.
Marks nikada nije bio sporan. Problem su bili mladi „skojevci“, koji su njegove stavove smatrali konačnim istinama i koji su, ako treba i silom, bili spremni društvo voditi u neki bolji svijet i jednom za sva vremena postići utopiju raja na zemlji.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera

PROGRAMSKI SADRŽAJI 502. DANA AJVATOVICE

Programski sadrzaj 502. Ajvatovice

(10- 24. juni, 2012. godine)


Nedjelja, 10. juni 2012. god.

18:00  PRUSAC, Musalla, Svečano otvaranje manifestacije „502. Dana Ajvatovice"

Ponedjeljak, 11. juni 2012. god.

17:00  BUGOJNO, Kristalna dvorana, Koncert, Sarajevska filharmonija

18:30 PRUSAC, Dom Hasan Kafije Prušćaka, Tragom Evlije Ćelebija, Izložba, „Preko brda i planina Evlije Ćelebije", TKC Junus Emre, Sarajevo

19:00  PRUSAC, Dom Hasan Kafije Prušćaka, Prezentacija, „Studija razvoja vjerskog turizma

na području Prusca kroz promociju brenda Ajvatovica" , PIN.B c&i, Sarajevo

20:00  TRAVNIK, Dom kulture, Koncert, Sarajevska filharmonija

Utorak, 12. juni 2012. god.

19:00  PRUSAC,  Dom Hasan Kafije Prušćaka, Promocija knjige, „Bošnjak savjetuje sultana",

mr. Fikret Pašanović

19:00 TRAVNIK, Zavičajni muzej, Izložba, "U susret Ajvatovici- smotra likovnog stvaralaštva",  Udruženje likovnih umjetnika Unsko-sanskog kantona

Srijeda, 13. Juni 2012. god.

19:00 TRAVNIK, Elči Ibrahim-pašina medresa, Promocija knjige pjesama, „Ko to piše priču bez junaka", Amina Efendić

19:00  DONJI VAKUF, Dom kulture, Književna večer, Omage, Samir  Tahirović

Četvrtak, 14. juni 2012. god.

19:00  TRAVNIK, Elči Ibrahim-pašina medresa, Promocija knjige,"Povodi nastanka

Vjerovjesnikovih hadisa",  Mirsad Mahmutović

19:00  JAJCE, Dom kulture, Izvedba svadbenog običaja, „Knja", BZK Preporod, G. Vakuf

Petak, 15. juni 2012. god.

13:00  PRUSAC, Handanagina džamija, Džuma-namaz

19:00  BUGOJNO, Kulturni centar princeze Dževhere, Promocija knjige,

„Kriza islamske civilizacije",   Prijevod, Mirnes Kovač,

19:00  NOVI TRAVNIK, Kino sala, Drama „Smrt Omera i Merime", Dramski studio Kakanj

20:00  TRAVNIK, Turbe, „Salavatom dušu pojim ja Resulallah", Hor El-Kuds, Zenica


Subota, 16. juni 2012. god.

10:00  BUGOJNO, Kulturno-sportski centar, XIV Internacinalni karate turnir „Bugojno Open"

19:00  GORNJI VAKUF, Centar za kulturu i obrazovanje, Tribina, „Gornji Vakuf kroz historiju",

19:00  FOJNICA, Kulturni centar, Junus Emre, Promocija, „Monografija Ajvatovice"

19:00  BUGOJNO, Kuturni centar princeze Dževhere, Promocija izdanja, „BOOKLINE"

19:00 TRAVNIK, Sala Medžlisa IZ, Promocija knjige „Intencije šerijata kao filozofije islamskog prava", Džasir Avda, Izdanje „El-Kalem" i CNS

22:45, PRUSAC, Handanagina džamija, Jacija-namaz, Mevlud  i zikr

Nedjelja, 17. juni 2012. god.

04:30  PRUSAC, Plato Ajvatovice, Sabah-namaz

12:00  BUGOJNO, Bosanska 1, Otvaranje škole Kur'ana,

19:00  BUGOJNO, Centar princeze Dževhere, Promocija romana, „Dugo svitanje", Književnik    Halid Kadrić

20:00  STOLAC, Plato ispred Careve džamije, "Salavatom dušu pojim ja Resulallah",
Hor El-Kuds, Zenica

Ponedjeljak, 18.juni 2012. god.

19:00  TRAVNIK, Elči Ibrahim -pašina medresa, Promocija knjige, „48 Sati pepela",
Munib  Kajmović

Utorak, 19.juni 2012. god.

19:00  TRAVNIK, Stari grad, Promocija knjige, „S Bošnjacima u Turskoj", Fikret Fazlagić

Srijeda, 20. juni 2012.god.

17:30  BUGOJNO, Plato KSC, XI Internacionalna smotra folklora

19:00  TRAVNIK, Stari grad, Promocija knjige, „Stari vodovodi i vodogradnja u Travniku",
Enver Sujoldžić


Četvrtak, 21 juni 2012. god.

16:00  VITEZ,  Krušćica, Ispraćaj konjanika, Kulturno-zabavni program

18:00  DONJI VAKUF, Streetball, Košarkaški turnir

19:00 PRUSAC, Dom Hasan Kafije Prušćaka, Promocija romana: „Pokošeni cvjetovi krajine",     „Pacijenti",  „Inat bosanskog goluba", Književnik, Muhamed Mahmutović

Petak, 22. juni 2012. god.



13:00  DONJI VAKUF, Baš-džamija; Džuma-namaz

19:00  PRUSAC, Dom Hasan Kafije Prušćaka, Promocija romana, „Roman o Ajvaz dedi",
prof. dr. Enver Imamović

19:00  TRAVNIK, Karaula, Malonogometni turnir „Ajvatovica 502", Finale

20:00  TRAVNIK, Karaula, Plato ispred džamije, Kulturno zabavni program, Hor „Ansambl",
BZK  Preporod- Ilijaš

Subota, 23. juni 2012. god.

07:00   TRAVNIK, Karaula, Plato ispred džamije, Ispraćaj konjanika

12:00   OBORCI, Šeherdžik, Doček konjanika

13:00   OBORCI, Šeherdžik, Podne-namaz

14:00   KOPČIĆ, Rafting regata

16:00   DONJI VAKUF, Doček i prolazak konjanika

17:30   PRUSAC, Doček konjanika

18:00   DONJI VAKUF, Revijalna nogometna utakmica, Veterani SBK-KS

20:45   PRUSAC, Srt, Džamija H.K. Pruščak;Akšam-namaz, Prigodan program,
Noć uoči Ajvatovice, Mevlud, predavanje i zikr

22:45   PRUSAC, Srt, Džamija H.K. Pruščak; Jacija-namaz

Nedjelja, 24. juni 2012. god.

08:00  PRUSAC, Prolazak konjanika ispred Handanagine džamije

08:30  PRUSAC, Prozivka bajraka ispred Handanagine džamije

08:45  PRUSAC, Polazak ka Ajvatovici

09:30  HAN, Odmor na Hanu

10:30  STIJENA,  Prolazak kroz stijenu i dova
11:00  PLATO AJVATOVICE, Svečani program Ajvatovice

12:15  PLATO AJVATOVICE, Obraćanje Muftije travničkog

12:30  PLATO AJVATOVICE, Obraćanje Reisu-l-uleme

13:00  PLATO AJVATOVICE, Podne-namaz i dova,

13:00  PRUSAC, Srt; Džamija Hasan Kafije Prušćaka, Podne-namaz,

Mevlud - program za žene,

U Sarajevu seminar o hadžu

Ured za hadž Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini u saradnji sa Vakufskom Direkcijom Sarajevo i Uredom za hadž i umru pri Ministarstvu vakufa Kuvajta organizira trodnevni seminar o hadžu, u periodu od 04. do 06. juna 2012. godine. Svečano otvaranje seminara počelo je danas u 9h obraćanjem rukovodioca Ured za hadž, Nezima Halilovića, gosta Rumi Metar Rumija ispred kuvajtsje delegacije i uvodnom riječju dr. Mustafe Cerića.

Cilj seminara je unaprijeđenje znanja iz oblasti hadža i organizacije općenito, sa posebnim osvrtom na kuvajtsko i bosansko iskustvo po tom pitanju. Predavači na seminaru će biti vrhunski treneri iz oblasti hadža i njegove organizacije i to dva predstavnika iz Kuvajta i tri iz Bosne i Hercegovine.Na seminaru je planirano učešće 20 osoba iz raznih organizacionih jedinica Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, koji se u okviru svojih poslova bave organizacijom hadža.

Izvor: Rijaset.ba

Promocija knjige “Kriza islamske civilizacije”

U punoj sali Opće biblioteke Tešanj u petak, 1. juna 2012, predstavljeno je bosansko izdanje knjige “Kriza islamske civilizacije”, autora Ali A. Allawija, u izdanju izdavačke kuće “Dobra knjiga” iz Sarajeva. Riječ je o djelu istaknutog iračkog državnika i mislioca Ali A. Allawija, koje nam nudi odvažnu analizu sadašnje krize u islamskom svijetu. 

Promociju je svojim obraćanjem otvorio  priređivač i prevodilac ovog djela sa engleskog jezika, mr. Mirnes Kovač, koji je izložio temu knjige i ukazao na njen izuzetan značaj za znanstveno mišljenje danas. Kovač  je posebno naglasio originalnost mišljenja autora, koje se zasniva na širokim uvidima u literaturu ove problematike. „Unatoč milijardama dolara potrošenim posljednjih decenija na razne edukacione programe, analize i procjene kretanja u muslimanskom svijetu, ustanci i revolucije u muslimanskom svijetu, konkretno, u njegovom arapskom dijelu, pokazali su i dokazali svijetu, kako onima na Zapadu tako i onima na Istoku, da su dosadašnja stereotipna sagledavanja islama i muslimana poprilično zbunjujuća, ako ne i potpuno zavodljiva. Ključ za razumijevanje današnjeg stanja islama i muslimana jeste upravo u jednom rasterećenom, nepristrasnom i realnom sagledavanju krize ili kriza islamske civilizacije na što ova knjiga pledira“, istakao je mr. Kovač.

Ulogu promotora uzeo je i profesor Muhamed Jusić koji je rekao kako možemo knjizi pristupiti kritički, ali „ne možemo ignorisati stavove autora“. „To su tako potrijepljene činjenice da nas djelo jednostavno podstiče da počnemo kao zajednica razmišljati u pravcu izloženom u knjizi“,  rekao je Jusić. Upravo je mr. Kovač skrenuo pažnju na neke činjenice kojima obiluje knjiga. 

„Sa ukupnim brojem stanovnika koji se približava 1.5 milijardi, pedeset i sedam zemalja članica OIC-a čine približno 22 procenta svjetske populacije. Ipak, one ostvaruju samo 6 procenata svjetskog GDP-a i 9 procenata ukupnog svjetskog izvoza. Ukupna produkcija (po GDP pokazatelju) pedeset i sedam zemalja OIC-a u 2007. godini dostigla je 3.2 triliona dolara u usporedbi sa iznosom od 14 triliona kojeg su iste godine imale same Sjedinjene Države. Cjelokupna islamska ekonomija čini manje od 23 procenta ekonomije Sjedinjenih Država“, skrenuo je pažnju mr. Kovač.

Svoje mišljenje o djelu s prisutnima je podijelio i dr. Ahmet Alibašić, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Kao treći promotor dr. Alibašić skrenuo je pažnju na autorov isuviše oštar kritički stav prema mnogim reformatorskim pokretima u islamskom svijetu. Knjiga “Kriza islamske civilizacije” dobila  je Washington Book Prize 2011 godine.  "Temeljitim poznavanjem i islama i Zapada, te svojom izravnom iskrenošću. Allawi mirno i metodično dekonstruira islamsko buđenje koje nije uspjelo ispuniti svoja obećanja,"  knjigu je ocijenio ugledni britanski The Economist.  Književni magazin Literary Review ističe kako je Allwijevo prezentiranje ideja muslimanskih mislilaca jedinstveno po svojoj lucidnosti te "razumno i učeno djelo o teškoćama i nedaćama islamske civilizacije u njenom susretu sa ekspanzionističkom silom Zapada". Magazin Wilson Quarterly  ocjenjuje kako je ova knjiga 'izvanredno ozbiljna i privlačna procjena i analiza sadašnjeg stanja i budućih izgleda svijeta islama."

Organizarori promocije bili su JU Opća Biblioteka Tešanj i Medžlis Islamske zajednice Tešanj. Glavni imam MIZ Tešanj mr. Fuad Omerbašić, kao moderator promocije, izrazio je zadovoljstvo što je prva promocija ove knjige upriličena upravo u Tešnju. Ovo je prva promocija knjige u BiH, koja je već u kratkom roku stekla reputaciju znanstveno-kritičkog i zanimljivog  djela.

Izvor: Rijaset.ba

Strah od Irana okuplja Arape?

 Ujedinjenje Saudijske Arabije i Bahreina

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH, br.350.)

Za svjetsku javnost koja pobliže ne prati političku situaciju u naftom bogatim monarhijama Arapsko- Perzijskog zaljeva vijest o mogućem ujedinjenju Kraljevine Saudijske Arabije i Kraljevine Bahrein došla je kao grom iz vedra neba.

Tri decenije CCASG-a

To je zato što je pažnja svjetskih medija usmjerena prema drugim kriznim područjima Bliskog istoka i što se i pored svih društvenih i političkih previranja u društvima bogatih zaljevskih država o njima najčešće izvještava u rubrikama infotejmenta i kroz priloge o raskošu i spektakularnim manifestacijama koje organizuju bogati šejkovi. Međutim, taj prostor je daleko od monotone i u raskošu petrodolarima uljuljkane svakodnevnice. Pored brojnih ideoloških, ekonomskih i društvenih izazova s kojima se ta društva susreću najprimjetniji je problem napetost koja vlada između arapskih sunitskih monarhija, nerijetko sa značajnom šiitskom populacijom, i perzijsko-šitskog postrevolucionarnog Irana. Ta napetost je ključ razumijevanja brojnih odnosa i procesa u regionu i upravo ona gura točak historije u ovom strateškom i naftom bogatom regionu u nepoznatom pravcu.

Zvaničnici Saudijske Arabije su izjavili da je ono što je u svjetskim medijima najavljeno kao ujedinjenje Saudije i Bahreina, a u iranskim medijima kao pripajanje Bahreina Saudiji, ustvari samo nastavak razvoja veza unutar Vijeća za saradnju arapskih zemalja Perzijskog zaljeva (eng. Cooperation Council for the Arab States of the Persian Gulf –CCASG) poznatog kao Vijeće za saradnju u Zaljevu (eng. Gulf Cooperation Council- GCC ) koje je osnovano još 25. maja 1981, a kojeg čine države perzijskog zaljeva Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Ekonomski sporazum između ovih zemalja sklopljen je 11. novembra 1981. u Abu Dabiju, koji je trebao biti platforma na kojoj bi se prvo na ekonomskoj, a kasnije na vojnoj i političkoj osnovi, radilo na ujedinjenju arapskih zemalja. Od početka se na ovaj proces gledalo sa skepticizmom, kao na klub bogatih arapskih monarha koji su se udružili samo kako bi zaštitili vlastite interese, a ne kako bi činili jezgru svearapske unije koja bi jednog dana ujedinila sve Arape i ostvarila dugo sanjani san arapskih masa o ujedinjenju. Skepsa prema Vijeću je jačala i  zbog činjenice da njene članice nisu bile ni sve zaljevske zemlje poput perzijskog Irana i tada Sadamovog Iraka kao ni siromašni Jemen koji vječito pregovara oko ulaska u Vijeće i nada se da bi mogao postati njegovom članicom 2016. godine.

Do sada je Vijeće postiglo nekoliko dogovora koji su olakšali protok roba i građana, te organizovalo brojne naučne i kulturne  projekte od značaja za region, ali se dalje od osnivanja zajedničke interventne vojne formacije nije otišlo.

Ustvari, od nedavnog specijalnog samita Vijeća u Rijadu, nakon kojeg su svjetski mediji i počeli polemisati o ideji saudijsko- bahreinskog ujedinjenja, očekivalo se puno više. Ovaj samit je najavljivan kao onaj na kojem će se obznaniti da Vijeće prelazi iz faze saradnje u fazu ujedinjenja i da će prvi korak biti proglašenje ugovora o ujedinjenju Saudije i Bahreina kao probnog koraka kojeg bi kasnije napravile i druge članice.

Teheran gura Arape

Međutim, kao što znamo, to se nije desilo što je pokazalo da proces ujedinjenja neće ići tako lako. Umjesto toga, nakon sastanka u Rijadu, saopćeno je da je odluka o ujedinjenju odložena do slijedećeg sastanka Vijeća u decembru ove godine. Čak se nije ostvarila ni najava da će dvije države proglasiti bilateralnu uniju o čemu su, prema ranijim izjavama zvaničnika, obje države postigle načelni dogovor. Samit koji je opisan kako savjetodavan je završio preporukom da se „nastavi izučavanje prijedloga uspostavljanja zaljevske Unije“. 

Prema pisanju britanskog The Guardiana GCC-ov generalni sekretar Abdullatif el-Zajani je nakon rijadskog samita izjavio kako će svih šest članica na decembarskom sastanku u Manami potpisati ugovor o zajedničkoj odbrambenoj politici. Međutim, ni to neće ići baš tako glatko jer se čini da Ujedinjeni Arapski Emirati i Oman, čiji lideri nisu prisustvovali samitu u Rijadu, imaju  rezerve. The Guardian piše kako i Katar i Kuvajt imaju primjedbe na ugovor.

Ni u svojih prethodnih trideset godina GCC nije uradio previše na procesu potpunog ujedinjenja, a glavi razlozi su tada, kao i sada, nespremnost vladajućih monarha da odustanu makar od dijela suvereniteta, ali kako zapadni mediji pišu i strah od dominacije najjače članice Vijeća- Saudijske Arabije. Međutim, danas su te članice suočene sa strahom od jačanja iranskog utjecaja u regionu naročito nakon američkog rata u Iraku i dolaska šiitskih Iranu bliskih političkih snaga na vlast u ovoj zemlji koja je za vrijeme vladavine Sadama Huseina okupirala Kuvajt i objavila rat Saudiji. Zato brojni analitičari vjeruju kako je glavni pokretač veće saradnje među članicama GCC koji ih gura u pravcu integracije upravo strah od Irana, iako nisu rijetki ni oni koji kao drugi razlog naglog oživljavanja diplomatije među zaljevskim zemljama koje su trideset godina na putu ujedinjenja išle puževim koracima, vide strah od širenja Arapskog proljeća.  

Regionalno sve utjecajniji Iran koji je u brojnim zemljama uzavrelog Bliskog istoka uspio izgraditi infrastrukturu vjerskih, društvenih i političkih organizacija i strah od ponavljanja scenarija arapske ulice možda u budućnosti bude presudan faktor koji će vladare Arapskog zaljeva, a naročito malih članica kakav je Bahrein, gurnuti u pravcu prevazilaženja svih nesuglasica i nepovjerenja koje vlada među njima i možda ih uistinu ponuka na prve korake ka istinskoj saradnji i nekom obliku ujedinjenja.

Ako i prevladaju problem već tradicionalne arapske razjedinjenosti i plemenske nesuglasice koje kao da vuku korijene iz predislamskog perioda (ar. džahilijeta), Zaljevske zemlje će na putu svoga ujedinjenja kao ozbiljnog oponenta imati Iran koji se ne može oteti utisku da je ovo savez protiv njega i šiitskih zajednica u zaljevskim zemljama čijim se zaštitnicima predstavljaju.

Zaštitnici ili okupatori?

Zato i ne čudi da je najotvorenija opozicija projektu ujedinjenja, odmah nakon što je bila obznanjena, došla upravo iz Irana u kojem su naročito osjetljivi na situaciju u Bahreinu gdje sunitska vladajuća porodica vlada šiitskom većinom. Prošle godine je u ovu malu zaljevsku ostrvsku kraljevinu ušlo oko hiljadu saudijskih vojnika u oklopnim vozilima kako bi zaštitili objekte sunitske vlade nakon što su uglavnom šiitski protestanti nadvladali policiju i blokirali ceste. Upravo na osnovu sigurnosnih dogovora postignutih u okvirima GCC-a Saudijska Arabija je bila obavezna odazvati se pozivu članice Vijeća i priteći Bahreinu upomoć.
Gulf Daily News, list blizak bahreinskom premijeru, objavio je tih dana da će snage GCC-a u kojima su vojnici Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta, Katara i Omana, štititi strateške objekte u Bahreinu, ali su do sada raspoređene samo saudijske trupe. Tako je ostalo i do dan danas. Dan nakon ulaska saudijskih trupa u zemlju preko jednog od najdužih mostova na svijetu koji spaja Saudiju i Bahrein, a koji nosi ime saudijskog kralja Fahda, bahreinski kralj Hamad Ben Isa Al-Kalifa proglasio je izvanredno stanje u zemlji na razdoblje od tri mjeseca te izdao naređenje glavnokomandujućem oružanih snaga da uvede red. Govoreći na državnoj televiziji on je pozvao glavnokomandujućeg vojske da ponovo uspostavi vlast i da ima pravo koristiti vojsku, policiju, jedinice Nacionalne garde i "sve druge snage, ako se to pokaže potrebnim". Od tada se situacija u Bahrenu djelomično smirila ali su se politički sukobi šiitske opozicije i vladajućeg sunitskog režima nastavili, a nisu bili rijetki ni nasilni sukobi manjih skupina demonstranata sa policijom. Istovremeno, sve svjetske i lokalne organizacije za zaštitu ljudskih prava govore o vrlo brutalnom slamanju svakog oblika opozicije režimu. Upravo zato se šiitska većina u Bahreinu protivi ujedinjenju i saudijske trupe smatra okupatorom koji je silom došao slomiti njihovu borbu za slobodu. U isto vrijeme sunitski predstavnici u Bahreinu tvrde kako je opozicija u ovu zemlju uvezena iz Irana koji želi da destabilizuje Bahrein radi vlastitih hegemonijskih regionalnih interesa i da je predvode „oni koji su izdali arapsku naciju zarad perzijskih interesa“.

U Iranu su otišli i korak dalje i povodom najava ujedinjena u Teheranu nakon džume namaza organizovali demonstracije na kojim su građani Irana iskazali svoje neslaganje sa idejom ujedinjenja njihovih susjeda. Demonstracije je organizovala režimu bliska Organizacija džume-namaza koja je u saopćenju, koje je objavio IRIB; osudila plan o ujedinjenju Bahreina i Saudijske Arabije, te poručio da će narod Islamske revolucije svojim demonstracijama podržati očuvanje suvereniteta Bahreina.

Ideje Arapskog proljeća

U saopćenju je spomenuto da zakleti neprijatelj Bahreina svojim zločinima i spletkama neće postići ništa, te da će se plan o ujedinjenu dviju država poništiti. „Revolucionarni pokreti na Bliskom istoku su omeli sve cionističko-američke planove, te stoga Washington i Tel Aviv pomažući preostale režime poput režima Saudijske Arabije nastoje nadoknaditi svoje poraze“- prenosi IRIB.

Takve postupke je, kako piše panarapski list Eš-Šerk el-Evsat, osudio Generalni sekretarijat Vijeće za saradnju arapskih zemalja Arapskog zaljeva, kritikujući odnos Irana prema Bahreinu kao „neprijateljski koji otkriva loše namjere“ te kao onaj koji „stvara zabrinutost i napetost“ u Arapskom zaljevu.

I Arapski parlament je osudio uplitanje Irana u unutrašnja pitanja zemalja Zaljeva. U priopćenju koje potpisuju predsjednik Parlamenta Ali Salim el-Dekbasi, „osuđuje se to što su neki zastupnici iranskog parlamenta osudili inicijativu Sluge dvaju harema kralja Abdullaha bin Abdulaziza Ali Sauda da zemlje Vijeće za saradnju arapskih zemalja u Arapskom zaljevu pređu iz faze saradnje u fazu ujedinjenja“. Ovakvo ponašanje Irana se ponovo i u ovom dokumentu naziva „očitim uplitanjem u unutrašnja pitanja suverenih zemalja“.

Također, princ Saud el-Feisal, saudijski ministar vanjskih poslova, je, kako su prenijeli saudijski mediji, osudio iranske „provokacije“ zbog okupacije tri zaljevska ostrva za koja Emirati tvrde da pripadaju njima, tvrdeći da su „bilo kakve prijetnje od Teherana neprihvatljive“.

Dani koji su pred nama će pokazati da li će nove realnosti na terenu stvorene jačanjem iranskog utjecaja i Arapskim proljećem biti povod stvaranja jedne nove arapske unije, možda po uzoru na onu evropsku. Isto tako ćemo morati sačekati na odgovor da li će arapske monarhije biti te koje će pokrenuti taj proces ili će pak nove demokratije, nastale nakon svrgavanja režima u nekim bitnim arapskim zemljama, poput Egipta i Libije, imati vlastitu viziju tog jedinstva na nekim drugim principima. Isto tako, s obzirom na protivljenje Irana, teško je znati da li će proces ujedinjenja Zaljevskih zemalja, ako do njega dođe, biti faktor stabilnosti, kako njegove arhitekte planiraju, ili pak dodatne destabilizacje i zaoštravanja odnosa u tom dijelu svijeta. U svakom slučaju posljedice razvoja situacije osjetit ćemo i mi ako nigdje drugo onda na benzinskoj pumpi.

Zar opet suniti i šiiti – Al Jazeera Balkan

Zbog "masakra nad sunitima" Front Al-Nusra je preuzeo odgovornost za prošlosedmične najsmrtonosnije bombaške napade u glavnom gradu Sirije Damasku, što je ponovno stavilo akcenat na najstariji unutarmuslimanski sukob
Piše: Muhamed Jusić

Vijesti koje nam dolaze iz Libana o sukobima i prvim žrtvama u Tripoliju između sunita koji podržavaju pobunjenike u Siriji i alevita kojima pripada porodica Al-Assad potvrdile su strahove da će se sukob u Siriji, koji sve više poprima elemente sunitsko-šiitskog, preliti preko svojih granica i ponovo otvoriti staru ranu unutarmuslimanskih odnosa.

Dobro je primijetio Timothy Garton, profesor evropskih studija na Univerzitetu Oxford, kada je u svom osvrtu objavljenom nedavno u britanskom The Guardianu , napisao kako je današnja Sirija poprište globalnih ideoloških trvenja na kojima snagu odmjeravaju šiitski postrevolucionarni Iran i reakcionistička Saudijska Arabija, ali i postimperijalna Rusija i neoosmanska Turska.

I uistinu, sve što se dešava ovih dana u Siriji i oko nje već odavno prevazilazi nastojanje njenih građana da se oslobode jednog despotskog režima. Ono što je počelo kao mirni protest građana koji su zahtijevali reforme i veće slobode, pretvorilo se zbog nasilnog i brutalnog pokušaja gušenja svakog oblika opozicije režimu u građanski rat koji se polahko pretvara u sukob u kojem se pomjeraju globalne tektonske geostrateške ploče „podmazane“ nekim novim ideologijama u povoju.

Korijeni podjele

U vrtlogu tih globalnih ideoloških i geostrateških sukoba koji ni na koji način ne pomažu Sirijcima da postignu svoj cilj i koji ionako kompleksnu situaciju čine još kompleksnijom, oživio je još jedan stoljetni sukob koji tinja unutar muslimanskog kulturno-civilizacijskog kruga. Naravno, radi se o najstarijem unutarmuslimanskom sukobu, onom sunitsko-šiitskom koji svoje korijene vuče još od prvih stoljeća islama.

Za početak, riječ sunnit u arapskom dolazi od termina ehlu-s-sunne ve el-džema`a, to jeste sljedbenici sunneta (Poslanikove, a.s., prakse) i većinske zajednice, dok šiizam dolazi od arapskog termina ši`at `Ali, što znači pristalica Alijje bin Ebi Taliba. Nakon smrti Poslanika islama, većina njegovih učenika je za vladara muslimanske zajednice izabrala Ebu Bekra.

Tako je Ebu Bekr dobio titulu halifatu resuli `llah, ili nasljednik Božijeg Poslanika, odakle dolazi naziv halifa, koji su uzeli ne samo prva četvorica halifa, koji se nazivaju „pravilno vođenim, upućenim“ (rašidun), već također i kasniji muslimanski vladari Emevijske, Abbasijske i Fatimijske dinastije, a čak su naziv halifa koristili i Osmanlije.

U tim presudnim momentima za muslimansku zajednicu jedan je broj ljudi smatrao da Alija treba postati Poslanikov nasljednik i okupljali su se oko njega, formirajući prvo jezgro šiizma. Sam je Alija odbio da se suprotstavi Ebu Bekru i, zapravo, sarađivao je blisko s njim i dvojicom njegovih nasljednika, Omerom i Osmanom, sve dok i sam nije postao četvrti „pravilno vođeni“ halifa sunitskog islama.

Tek je nakon Alijine smrti, koju je prouzrokovao jedan član havaridža, ekstremističke grupacije koja je odbila priznati za halifu kako Mu`aviju, koji je preuzeo hilafet od Alije, tako i samog Aliju, šiizam postao religijsko-politički pokret u Iraku. Barem tako ovaj sporni trenutak islamske historije opisuje profesor Sejjid Husein Nasr u svom za zapadne čitaoce pojednostavljenom uvodu u islam sabranom u djelu „Srce islama“.

'Višak historije'

I upravo se na primjeru Sirije još jednom vidi opasnost poigravanja identitetima i politizacije „viška historije“ kojim sva društva tog dijela svijeta, kao uostalom i naša na Balkanu, obiluju. Čak i površan pogled na historiju odnosa u Siriji među tamošnjim etničkim i vjerskim skupinama otkrit će svu kompleksnost tih odnosa i prostor za manipulaciju istima, na isti način na koji se to čini sa sunitsko- šiitskim odnosima- ako se ne iznađe kvalitetan mehanizam da se njima upravlja, a ne da ih se koristi kao osnovu za stvaranje novih antagonizama.

Kakogod, mi smo sada u poziciji u kojoj se brutalnost jednog totalitarnog režima prema vlastitom narodu sve češće doživljava, tumači i analizira isključivo kroz prizmu sunitsko –šiitskih odnosa. U to se može uvjeriti svako ko pogleda brojne arapske forume na kojima Arapi iz čitavog svijeta razmjenjuju informacije i komentarišu događaje u ovoj za „arapsko pitanje“ jednoj od historijski najbitnijih država. Tako se kroz odnose vladajuće alevitske elite prema većinski sunitskim pobunjenicima tumači i podrška većinski šiitskog Irana vladajućem režimu, a i podrška Turske i bogatih sunitskih zaljevskih zemalja pobunjenicima. Na isti način su polarizirani stavovi i u Bahreinu, Jemenu, Libanu i Iraku, bez da je iko ozbiljno sagledao kuda bi to moglo odvesti taj dio svijeta.

Aleviti ili nusejrije

Iako bi se lahko moglo upasti u zamku prihvatanja paradigme sunitsko-šiitskog sukoba u Siriji, historijska analiza odnosa između alevita, kojima se gleda u šiitske korijene i sirijskih sunita (a o ekonomsko-vojno-strateškim interesima država involviranih u konflikt da i ne govorimo) otkriva da se radi o daleko složenijem problemu od teološkog, ili čak vjerskog spora unutar islamske teološke misli.

Kao prvo, treba primijetiti da kada je riječ o analiziranju događaja u Siriji kroz prizmu sunitsko-šiitskih odnosa, preciznije kroz pripadnosti porodice Al-Assad alevitskoj sekti, da se ne radi o alawitima iz Turske, koji i pored nekih sličnosti, ne pripadaju istoj vjerskoj sljedbi.

Naime, aleviti u Siriji su pripadnici sekte poznate u sunitskoj literaturi kako nusejrije. Radi se o mističnoj religioznoj skupini koja se u stručnoj literaturi smatra ogrankom šiitskog islama.

Iako su u najvećem dijelu klasične islamske literature nazivaju nusejrijama, što referira na njih kao sljedbenike Abu Šu'ayba Muhammada ibn Nusajra (umro približno 270 hodžretske godine, odnosno 863.), za kojeg historičari ove sljedbe vjeruju da je učio u kružocima (halkama) zadnje trojice imama koje priznaje većina šiita kao nasljednike i potomke Poslanika, (a.s.).

Današnji sljedbenici nusejrije taj naziv ne prihvaćaju i smatraju ga uvredljivim. Oni se danas nazivaju alevitima i tvrde da to ime asocira na njihovu privrženost Aliji, r.a., prvom imamu prema šiitskom učenju i četvrtom pravednom halifi prema sunitskoj tradiciji. Ustvari, tek u septembru 1920. Francuzi su zvanično uveli naziv aleviti za ovu skupinu stanovnika Sirije koji su se našli pod mandatom francuske okupacione sile.

Nasr za njih, pak, veli da su oni prvobitno bili predislamska religijska sekta s korijenima u gnosticizmu i babilonskim religijama. Preživjeli su, kaže ovaj autor i sam šiitskom porijekla, kao škola šiizma a tokom nekoliko posljednjih desetljeća pokušavaju sa steknu više šiitske legitimnosti.

Iako je historija bila obilježena dugim periodima interakcije ili barem tolerancije među nusejrijama i drugim islamskim denominacijama, nisu bili rijetki ni periodi sukoba, ugnjetavanja i progona. U vrijeme osmanske uprave nusejrije su često dizali bune koje su kao i druge širom carstva gušene silom. Nakon sloma Osmanskog carstva, čemu su značajan doprinos dali i sirijski aleviti, uslijedio je period francuske okupacije. Nakon Prvog svjetskog rata i iskustava kolonijalne uprave u Alžiru i Tunisu Francuzi su htjeli da preduprijede uspon sunitskog arapskog nacionalizma za kojeg se ispostavilo da je najveća prepreka kolonijalnoj dominaciji i zato su alevitima dali potpunu autonomiju u Latakiji i Džebelu Druz (većinski nastanjenom jednom drugom batinijskom sektom- druzima) gdje su oni činili većinu kako bi ih odvojili od sunitskih Arapa u Damasku i tako učvrstili vlast u okupiranoj zemlji.

U to su vrijeme aleviti, druzi i druge manjine plaćali manje poreze od većinskih sunita i primali su veću pomoć za razvojne projekte što je dodatno stvaralo tenzije među sunitima i alevitima. Osim toga, ove skupine uz Kurde i Čerkeze su najčešće vojačene u specijalne snage koje su služile kolonizatorima poznate kao Troupes Speciales du Levant.

Saradnja sa okupatorom

Ovo je još više oblikovalo imidž nusejrija kao saradnika okupatora i neprijatelja islama i Arapa, ali je učinilo i da jedno od najperspektivnijih zanimanja za većinu siromašnih mladih alevitskih seljaka, kako piše Robert D. Kaplan u svom tekstu o krizi identiteta u Siriji objavljenom 1993. u časopisu The Atlantic, bude angažman u vojsci što će im osigurati kasniji značajan utjecaj u društvu u kojem će vojska nakon oslobođenja od kolonizacije igrati ključnu ulogu i izvoditi česte vojne udare.

Istovremeno, kolonijalna uprava je činila sve da sunite Arape drži pod opsadnim stanjem. Damask je tretiran kao okupirano područje sa brojnim vojnim prisustvom okupatorskih jedinica koje su najvećim dijelom činile trupe iz Senegala i već spomenuti alevitski i druski odredi.

Kada su se Sirijci uz velike žrtve izborili za svoju nezavisnost brojni aleviti su ostali omraženi kao saradnici okupatora i izdajice vlastitog naroda. San koji su već brojni alevitski autori počeli sanjati o nezavisnoj državi alevita ugašen je 28. februara 1937. kada je autonomna pokrajina Latakija pripojena onome što će postati nova Sirija. Sirija je i zvanično postala nezavisna 17. aprila 1946, ali su državu potresali stalni vojni udari i borba za vlast.

Nakon Arapsko-izraelskog rata 1948, serije državnih udara i dolaska Bas- partije na vlast 1949, došlo je, 1958. do ujedinjenja Sirije u Egipta u Ujedinjenu Arapsku Republiku. Bilo je to zlatno doba panarapskih ideja i ideala. Međutim, Sirija je samo nakon tri godine istupila iz unije, nakon što je grupa vojnih oficira izvela državni udar i ponovo proglasila nezavisnost.

Tada se već vidjelo da je u Siriji došlo do jačanja alevitske zajednice, jer se kao ključni razlog nezadovoljstva unijom navodilo da je sunitski arapski Egipat dominirao odnosima.

Politička nestabilnost

Period političke nestabilnosti i čestih vojnih udara se nastavio sve dok tajna grupa u kojoj su značajan broj činili nezadovoljni alevitski oficiri, među kojima je bio i Hafez al-Assad i Salah Jadid, nije pomogla Bas-partiji da se ponovo vrati na vlast. Nakon toga je uslijedio period u kojem je ova grupa oficira postepeno preuzimala kontrolu nad vladajućom partijom.

Godine 1966. alevitski oficiri i njihovi prijatelji su slomili otpor i iz stranke izbacili sve one stare članove Basa koji su slijedili ideje i stavove arapskog kršćanina Michela Aflaqa i sunita Salahudina el-Bitara, ideologa i osnivača starog Basa. Oni su kao novog ideologa Basa nametnuli Zakija el-Aruzija proglašavajući ga Sokratom novog reformisanog Basa. Taj potez je ovoj skupini alevitskih oficira omogućio da svoju vojnu diktaturu zaogrnu plaštom političke i društvene sile koja će do danas krojiti glavne odluke u Siriji i čvrstom rukom vladati njenim stanovnicima.

Taj proces će i formalno biti uobličen kada na vlast 1970. godine bude doveden alevitski general vazduhoplovstva Hafez al-Assad, otac današnjeg predsjednika Sirije Bashara al-Assada.

Masakr u Hami

Većinski suniti Arapi su se ponovo osjetili prevarenim. Još jedna krvava stranica tih odnosa bit će ispisana u Hami. Ovaj grad je kroz historiju bio značajno uporište arapskih sunita i zato je bilo za očekivati da će upravo tu doći do pokušaja da se spriječi alevitska dominacija.

Pobuna u Hami je 1964. skoro svrgnula tada vladajući basistički režim, sa visoko pozicioniranim alevitima. Na kraju, u februaru 1982, sunitska arapska Muslimanska braća su preuzela kontrolu nad gradom i likvidirala njegove zvaničnike, koje su aleviti doveli na vlast.

Sunitski pobunjenici su prije toga izvršili napad na alevitske vojnike u Alepu. Bio je to odgovor na brutalnosti režima koji je već tada kovao svoje represivne metode vladavine čijoj kuliminaciji svjedočimo ovih dana, a sve to je u to vrijeme bilo pojačano i Assadovom podrškom maronitskim kršćanskim militantima u Libanu kasnih 70-tih, koju su sirijski suniti doživjeli kao još jedan dokaz alevitsko- kršćanske zavjere protiv njih.

Assad je reagovao slanjem 12.000 alevitskih vojnika u Hamu, koji su izmasakrirali 30.000 sunitskih civila i grad skoro sravnili sa zemljom. Hama je 1982. bila dokaz da ispod oklopa Assadove stabilne vladavine kipti prostor koji nije nimalo bliže nacionalnom jedinstvu, nego što je bio nakon odlaska Turaka i Francuza.

Ovih dana, nažalost, te stare nikad zacijeljene rane ponovo krvare i prijete da ovu prelijepu zemlju odvuku u strahote građanskog rata u kojem će cijenu platiti nedužni civili svojim životima, a nepromišljeno pretvaranje sukoba u sunitsko-šiitski rat može imati nesagledive posljedice na čitav muslimanski svijet i na taj način destabilizovati brojna društva i države daleko od zidina Šama.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Šta je istina o 'ratu protiv terorizma'- komentar za Al Jazeera Balkan

Šta je istina o 'ratu protiv terorizma'

Ranije je bit terorizma bila da se ubije jedan, a zastraše stotine; danas se, uz pomoć medija, može ubiti jedan, a zastrašiti milioni.

Piše: Muhamed Jusić

Vijest koju su prenijele svjetske agencije, a među njima i Al Jazeera, prema kojoj je CIA osujetila pokušaj podružnice Al-Kaide u Jemenu da uništi američki avion koristeći sofisticiranu verziju bombe koja se krije u donjem vešu, još jednom je skrenula svjetsku pažnju na opasnost od međunarodnog terorizma i potvrdila procjene analitičara da ubistvom Usame bin Ladina neće prestati i opasnost od Al-Kaide. Međutim, drugi dio informacije je prošao relativno nezapaženo u analizama čitavog događaja, kojem se pristupilo isključivo kroz sigurnosni aspekt čitavog fenomena i podsjećanje na godišnjicu ubistva lidera Al-Kaide.

Spomenuti događaj se desio desetak dana prije nego što su o tome izvijestili mediji, jer je AP, kao jedina agencija koja je do nje došla, u dogovoru sa američkim obavještajnim službama, pristala da tu vijest ne objavljuje u interesu istrage sve do prošlog ponedjeljka. AP je još sedmicu dana ranije saznao da je spomenuti napad osujećen, ali se ta agencija složila sa zahtjevima Bijele kuće i CIA-e da odmah ne objavljuju tu informaciju, zbog "osjetljive obavještajne operacije koja se upravo odvijala". Kada su predstavnici američke vlade rekli da su ti razlozi prestali postojati, AP je odlučio objaviti vijest o zavjeri i uprkos zahtjevu Bijele kuće da se sačeka do utorka, kada je trebalo izaći službeno saopštenje.

I tu je, ustvari, zapostavljeni segment čitave priče, koji je ne samo u ovom slučaju nego i tokom trajanja onog što se naziva "rat protiv terorizma" ostao nikada do kraja rasvijetljen. Radi se, naravno, o kompleksnom pitanju izvještavanja medija o "ratu protiv terorizma", odnosno o tome kakvu ulogu mediji imaju u čitavom procesu. Pravdi na volju, sporadično su rijetki, najčešće u akademskim krugovima, problematizirali ovo pitanje, dok su se brojne vlade, suočene s problemom terorizma, prije svega bavile pitanjem kontrole medija, ali je to, s obzirom na važnost teme, daleko od dovoljnog. Tako nikada do kraja nisu razjašnjena pitanja poput onog da li "u interesu istrage" mediji mogu sakriti informaciju od javnosti, te da li javnost ima pravo čuti drugu stranu u "ratu protiv terorizma", a da novinari ne budu optuženi za saradnju s teroristima. Naročito je bitno pitanje kako osigurati pravo javnosti da bude informirana, a da istovremeno mediji ne postanu instrument teroriziranja javnosti. I upravo je ovo posljednje možda najteže pitanje od svih.

Trijadu zamjenjuje kvartet

Kažu da je ranije bit terorizma bila da se ubije jedan, a zastraše stotine. Danas terorističke organizacije upravo uz pomoć medija mogu ubiti jednoga, a zastrašiti milione. Zato nalazimo da su mediji postali nezaobilazni dio strategije terorističkih organizacija. Klasična trijada terorizma "teroristi - žrtve - vlast" danas zamjenjuje kvartet "teroristi - žrtve - vlast - masovni mediji" - barem tako smatra Viktor Ciganov u svom radu "Mediji i terorizam" iz 2004. godine. I upravo je ova simbioza medija i terorizma navela brojne ozbiljne medijske radnike, kojima je stalo do objektivnog izvještavanja, da se zamisle nad svojom ulogom u razbuktavanju globalne panike vezane uz naglu ekspanziju terorističkih organizacija i njihovih aktivnosti.

Zato Anita Perašin u svom radu "Masovni mediji i terorizam" s pravom primjećuje kako upravo masovni mediji daju terorizmu globalni doseg i, ništa manje bitno, utječu na način na koji javnost percipira šta je to terorizam, ko su ljudi koji stoje iza takvih aktivnosti, iz kojih razloga oni to čine, šta žele i koga se, ustvari, treba bojati. Ako mediji na tom planu zakažu i ako daju pogrešnu sliku o čitavom fenomenu, te ako iz želje za senzacionalnošću samo preuveličavaju problem, oni samo idu naruku teroristima. Između medija i terorizma postoji interaktivan (i simbiotski) odnos, jer se trendovi medijske industrije i zakonitosti proizvodnje medijskog sadržaja kreću u pravcu preferiranja sadržaja senzacionalističkog tipa, zbog čega terorističke organizacije svojim djelovanjem mogu osigurati maksimalnu prisutnost u medijima.

Ako ovom globalnom trendu simbioznog srastanja medija i terorizma dodamo politikantskim ciljevima motivirano izvještavanje o famoznom "islamskom terorizmu" na našim prostorima, čemu je naša javnost bila izložena u proteklih nekoliko godina, postaje nam jasno zašto bi se oni pojedinci iz novinarskog svijeta, koji se predstavljaju kao oni kojima je stalo do profesionalnosti esnafa, trebali zapitati koliko se oni svojim senzacionalističkim i preuveličavanju (da ne kažemo izmišljanju opasnosti) sklonim načinom pisanja, ustvari, bore protiv potencijalne opasnosti od terorizma na ovim prostorima, a koliko ga, ustvari, generiraju i prizivaju.

Žeđ za senzacionalizmom

Iskustva iz svijeta nam kazuju kako medijska pažnja, za kojom vape brojne ekstremističke organizacije i pojedinci, često postaje bitan faktor njihove dodatne radikalizacije, zbog kojeg pribjegavaju radikalnim izjavama, potezima, a nerijetko i gnusnim terorističkim aktima. Davanje prevelikog značaja i medijskog prostora nebitnim pojedincima i organizacijama, a kada je riječ o "islamističkom ekstremizmu" predstavljanje samoproglašenih autoriteta kao stvarnih predstavnika muslimana i muslimanskih zajednica, čini uslugu upravo onima protiv kojih se navodno bore. Zato su BBC i brojne druge ozbiljne medijske međunarodne organizacije izradili specijalizirane vodiče za novinare koji izvještavaju o terorizmu, a koji prvenstveno insistiraju na neophodnosti da se izvještava samo o činjenicama, bez da se izmišljaju lažne prijetnje i preuveličava opasnost. Jer žeđ za senzacionalizmom često i ozbiljne novinare uvlači u opasnost da budu oni koji nesvjesno pomažu onima protiv kojih vjeruju da se bore.

U nekoliko navrata su evidentirani slučajevi u kojima su mediji pokazali ono što većina zaposlenih u njima smatraju odgovornošću prema javnosti, kada su se suzdržali od senzacionalističkog izvještavanja, naročito u onim slučajevima kada je teroristička prijetnja bila takva da ni sigurnosne agencije nisu znale kako se s njom nositi. Kada je tzv. shoe bomber pokušao uzrak dići avion noseći eksplozivne materije u cipelama, mediji su o tom napadu spektakularno izvještavali i od toga dana smo se svi naskidali cipela na aerodromima. Međutim, kada bi mediji na isti način izvještavali o tome da je Al-Kaida, kao što je to slučaj u ovoj jemenskoj priči, razvila bombu koju ne mogu otkriti detektori metala i da je pokušavaju unijeti u avion, pitanje je kakav bi efekat postigli - i vjerovatno je zato ovaj aspekt priče prešućen.

U isto vrijeme, opravdano je zapitati se da li javnost ima pravo znati za to, ako ništa onda radi vlastite sigurnosti ili je bolje da oni to prešute ili letimično prelete preko informacije kako ne bi samo pomogli teroristima u stvaranju nekontrolirane panike. Možda najbolji primjer ove dileme i načina na koji je ona prešućena u medijima imamo u slučaju samoubilačkog napada (27. avgust 2009. godine) na princa Muhameda bin Najifa, pomoćnika i sina ministra unutrašnjih poslova Saudijske Arabije. Za napad se doznalo iz saudijskih medija, nakon što ga je u bolnici posjetio kralj Abdullah bin Abdulaziz. Iz kratkog razgovora emitiranog preko saudijskih satelitskih nacionalnih kanala, moglo se razumjeti kako je Bin Najif preživio napad bombaša-samoubice i to u vlastitoj rezidenciji u Džidi. Danima nakon toga nije bilo nikakvih saopštenja Ministarstva ili bilo kakvih državnih institucija, iz kojih bi se moglo doznati više detalja o samom napadu. Ništa o tome ko je mogao biti napadač, niti kako je uspio doći u prinčevu kuću. Međutim, već tada je svima bilo jasno da je riječ o pripadnicima Al-Kaide, jer je napad imao obilježja njihove taktike, a odabir žrtve je to samo potvrđivao.

'Junak šehid'

Nekoliko dana kasnije te sumnje će se i potvrditi, nakon što je ogranak "Al-Kaide na Arapskom poluotoku" izdao saopštenje u kojem preuzima odgovornost za neuspješan pokušaj atentata. Međutim, ono što se moglo pročitati u tom saopštenju iznenadit će mnoge i upoznati lokalnu i svjetsku javnost sa do sada neviđenom taktikom Al-Kaidinih boraca. To saopštenje će otvoriti čitav niz novih pitanja zbog kojih vjerovatno nismo ranije imali zvanično saopštenje saudijske Vlade. Naime, u Al-Kaidinom saopštenju se napadač, kojeg nazivaju "junakom šehidom", imenuje kao dvadesettrogodišnji Abdullah Hasan Tali Asirij, Saudijac koji je u svoju samoubilačku misiju krenuo iz Jemena. Također, autori saopštenja tvrde kako se on lažno predstavio kao jedan od pokajnika Al-Kaide, koji je od jemenskih i saudijskih vlasti zatražio da se preda saudijskim vlastima, ali pod uslovom da se preda lično emiru Bin Najifu.

To nije neuobičajena praksa, s obzirom na to da je to dosad bila jedna od najuspješnijih taktika saudijskih vlasti i samog princa kao odgovorne osobe u borbi protiv Al-Kaidinih boraca, gdje im je uvijek ostavljana mogućnost da iskoriste kraljevsku amnestiju, ako se dobrovoljno predaju i uključe u program rehabilitacije i savjetovanja. Na ovaj način Al-Kaida je htjela zadati udarac tom programu i poljuljati povjerenje javnosti, ali i vladajućih struktura u njegovu djelotvornost. Al-Kaidi više odgovara brutalnost i primjena sirove sile, jer ona ne ostavlja prostora zavedenim mladićima, osim da se bore, žrtvuju kao samoubice ili da svakako budu uhvaćeni i osuđeni na smrt ili dugoročni zatvor. A nasilje, pogotovo u društvima kakvo je saudijsko, gdje je još uvijek u podsvijesti živa institucija krvne osvete, rađa samo novo nasilje, što Al-Kaidu drži u životu.

Brutalna taktika

Ono što je posebno zabrinulo eksperte za sigurnost i antiterorističku borbu u saopštenju Al-Kaide, a o čemu Saudijci nisu htjeli prije toga progovoriti javno, jeste tvrdnja da je eksploziv kojim je napadač htio raznijeti princa i sebe bio usađen (implantiran) negdje u njegovim unutrašnjim organima. Niko još nije saopštio detalje o tome kako je nešto takvo izvodljivo, naročito ako se zna da je napadač taj eksploziv, ali i mehanizam za aktiviranje (za koji se spekulira da je morao biti povezan s mobitelom) morao nositi od 24 do 48 sati, koliko je trajalo njegovo putovanje. Sa ovako brutalnom taktikom još se niko nikada nije susreo, te će se zasigurno još neko vrijeme o njoj raspravljati i ona će bez sumnje antiterorističku borbu morati podići na jedan sasvim novi nivo, ali i mjere sigurnosti na aerodromima i drugim kritičnim mjestima. To objašnjava i činjenicu kako je napadač uspio proći provjere na dva aerodroma kroz koja je prošao u Džidi i Nedžranu, ali vjerovatno i zašto su svjetski mediji tu informaciju "stišali" u eteru i tek je šturo i sa zakašnjenjem usputno spomenuli.

Međutim, ono što nikada nije razjašnjeno jeste da li su mediji tu odluku donijeli na osnovu vlastite procjene i osjećaja odgovornosti ili u dogovoru s nekom sigurnosnom agencijom. U oba slučaja postavlja se opravdano pitanje šta su nam još onda prešutjeli i koliko je javnost istinski informirana o borbi protiv terorizma. Ako je, pak, ovo potonje slučaj, kao što je to bilo kod sprečavanja napada u Jemenu, onda se postavlja pitanje ko odlučuje šta javnost može znati, a šta ne i koliko su mediji obavezni pridržavati se tih okvira.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Objavljen poziv na HADŽ 2012/1433

Rijaset Islamske zajednice u BiH, Ured za Hadž, objavio je Poziv na hadž za 2012-1433 godinu.
Cijena za odlazak na hadž avionom iznosi: 6250 KM
Cijena za odlazak na hadž autobusom iznosi: 5790 KM
Na priloženim linkovima možete preuzeti zvanični poziv na hadž sa planiranom maršrutom, terminima i cijenom, ovisno za koji se prevoz odlučite (avion ili autobus).
Također, možete preuzeti vrlo korisna uputstva o praktičnim stvarima koje će vam biti od koristi tokom ovog putovanja koja su pripremili članovi Asocijacije "Zul Hulejfa - Novo Sarajevo".

Maršruta, termini AVION

Maršruta, termini AUTOBUS

Potrebna dokumentacija za prijavu (upute i napomene)

Aplikacijski formular za odlazak na Hadž

Aplikacijski formular za odlazak na Hadž (bračni par)

Savjeti za ličnu higijenu

Roba koju hadžije ne smiju unositi u Saudijsku Arabiju

Tehnički savjeti za lakše obavljanje hadža (dokument Asocijacije "Zul Hulejfa - Novo Sarajevo")