Sve što su nam komunisti pričali o komunizmu je bila čista laž. Nažalost, sve što su nam komunisti pričali o kapitalizmu se pokazalo kao istina.
(Ruska šala iz ranih 90-ih)
Kako se globalna ekonomska kriza produbljuje, sve češće se u pitanje dovodi i sam neoliberalni kapitalistički model globalne ekonomije koji je donedavno bio skoro neprikosnoven. Ne tako davno činilo se da je kapitalizam „nadvladao“ i da je došao „kraj historije“.
Danas je svijet, čini se, ponovo u potrazi za nekim novim modelima, ali i ideologijama na kojima bi se temeljili ekonomski i drugi odnosi među kolektivima i pojedincima. Još se, međutim, nije iskristalisala jasna alternativa postojećem sistemu, ali zato se sve češće čuju glasovi koji pozivaju ne samo više na popravljanje postojećeg sistema, nego na njegovu zamjenu nekom od ideologija koje su se donedavno činile prevaziđenim.
Tu se sve veći broj autora najčešće vraća na djelo njemačkog filozofa Karla Marksa “Das Kapital”, koje ponovno postaje jedna od najvažnijih analiza aktuelnog političko-ekonomskog sistema. Zato slobodno možemo reći kako „bauk jednog novog komunizma ponovo kruži Evropom“.
Kraj kapitalizma
Tako nas je nedavno dr. Nouriel Roubini, jedan je od najutjecajnijih američkih i svjetskih ekonomista u razgovoru za The Wall Street Journal, podsjetio na stavove Marksa, nekada idolopoklonički štovanog mislioca, a onda naglo zaboravljenog, prema kojima „kapitalizam egzistira od jedne do druge krize“. Tako ovaj akademik na Yaleu, a duži niz godina i jedan od glavnih ekonomskih analitičara za najveće finansijske organizacije, MMF i Svjetsku banku, sada smatra kako iz današnje perspektive sa sigurnošću možemo potvrditi kako je Marksova teorija o oscilaciji ekonomskih kriza bila itekako tačna.
Samo u periodu od velike ekonomske depresije prve polovine 20. stoljeća do danas, imali smo niz “manjih” kriza koje su sve uredno zabilježene od strane međunarodnih finansijskih institucija - kaže u intervju dr. Nouriel.
Ipak, nakon svake krize kapitalizam se nekim “čudom” oporavio i ponovno je stasalo vrijeme prividnog prosperiteta. U stvarnosti se nije radilo ni o kakvom “čudu”, već o jako jednostavnom rješenju - da bi se kapitalizam oporavio od krize pred njim je bio imperativ pokoravanja novih tržišta, vječita surova ekspanzija koja se u brojnim slučajevima provodila “ognjem i mačem”.
Taj “čudesan oporavak” uvijek je bio stvoren na sirovom ugnjetavanju sve većeg broja ljudi, u novije vrijeme ponajviše u zemljama trećeg svijeta. Marx je još prije 150 godina zapisao da kapitalizam, ako se želi održati, mora ući u svaki kutak planete i podrediti je svojem načinu operiranja. Kada u konačnici kapitalizam zavlada svim tržištima (tj. postane globalan), ponestat će mu prostora za ekspanziju i tada slijedi njegov konačan kolaps.
Na neki način autor tvrdi da je to vrijeme došlo, iz čega proizlazi kako su naša očekivanja da kriza koja potresa skoro sve zemlje svijeta i zbog koje Evropska Unija puca po šavovima pogrešna. Po ovome tumačenju kriza neće proći bez obzira na mjere koje će svjetski moćnici poduzeti. Ovdje se radi o sistemskoj greški.
Slično misli i „okorjeli“ ljevičar Slavoj Žižek koji je u predavanju održanom 25. aprila 2012. u New Yorku, ustvrdio, a možda malo i zbog svojih ljevičarskih stavova i slutio, kako ova kriza i neće tako brzo proći. On nas u tom predavanju, kojeg su objavili u popularnoj radio-emisiji Peščanik u našem susjedstvu, podsjeća da prema Hegelu, ponavljanje igra vrlo konkretnu ulogu u historiji.
Kada se nešto desi samo jednom, može se zanemariti kao puka slučajnost, kao nešto što se moglo izbjeći boljim rješavanjem situacije. Ali kad se isti događaj ponovi, to je znak da imamo posla sa dubljom historijskom nužnošću. Kada je Napoleon 1813. prvi put izgubio bitku, činilo se da je u pitanju samo nesretan slučaj, kada je izgubio drugi put kod Vaterloa, bilo je jasno da je njegovo vrijeme prošlo.
Zar ovo isto ne važi i za današnju finansijsku krizu? - pita se Žižek. Kada je kriza prvi put pogodila tržišta u septembru 2008, ličila je na nezgodu koja se može ispraviti boljom regulacijom. Sada je sasvim izvjesno da imamo posla sa strukturnom blokadom - tvrdi Žižek.
Osveta Marksa
Pravdi na volju, onih koji se tvrdili da Marks nije mrtav bilo je i prije izbijanja krize, ali se na njihove stavove nije gledalo kao danas kada je kriza očigledna i kada je sve manje onih koji imaju bilo kakve efikasne mjere da se ona suzbije i sanira.
Jedan od rijetkih autora koji je i ranije predviđao da bi Marks mogao ponovo postati relevantan je John Cassidy, engleski novinar irskog porijekla koji je pisao za poslovnu rubriku prestižnog The New Yorkera. Ovaj bivši urednik londonskog The Sunday Timesa je još 1997. godine u The New Yorkeru napisao kako bi koautor Komunističkog manifesta (Communist Manifesto) iz 1848. mogao postati „sljedeći bitni intelektualac za one čiji je posao izučavanje tržišta“.
U svom eseju on se prisjeća razgovora kojeg je tih dana imao sa svojim prijateljem sa fakulteta, koji mu je tada rekao: „Što sam duže na Wall Streetu, sve sam sigurniji da je Marks bio u pravu”. U prvi mah, veli on, nije mogao vjerovati da to čuje od svog školskog prijatelja s kojim je ranih osamdesetih zajedno studirao ekonomiju na Oxfordu, gdje je većina njihovih profesora naučavala kako je Marksova ekonomska teorija „čisti hokus-pokus“ i da je komunizam „uvreda za zdrav intelekt“, te da takve teorije mogu služiti samo za političko manipulisanje masama.
Međutim, nakon toga, autor pokušava shvatiti o čemu je njegov školski kolega govorio i dolazi do zaključka da je Marksova zaostavština zatamnjena promašajima komunizma, koji nije bio njegovo primarno interesovanje. Zapravo, tvrdi on, Marks nije imao nešto puno da kaže o tome kako bi socijalističko društvo trebalo da funkcioniše. A ono što je on napisao o odumiranju države i sl. nije baš bilo od neke koristi. To su na gorak način shvatili Lenjin i njegovi drugovi nakon što su preuzeli vlast... Međutim, osim što je govorio o stvarima koje će postati temelj komunizma, Marks je ispisao briljantna poglavlja o globalizaciji, nejednakosti, političkoj korumpiranosti, monopolizmu, tehnološkom progresu, propasti visoke kulture, temama koje su danas više nego relevantne.
Tako npr. autor izdvaja njegove stavove o globalizaciji. Danas je globalizacija tema o kojoj govore svi i svako, ali Marks je predvidio mnoge njene implikacije još prije stotinu pedeset godina. On je nagovijestio globalizaciju kada ona nije svima bila očita.
Još tada je uočio kako kapitalizam teži monopolu zbog čega moraju postojati strože regulative. Ove jednostavne opservacije danas zadiru u samu srž globalne ekonomske krize.
Da ne bude zabune, Cassidy i dalje ostaje skeptičan prema nekim Marksovim stavovima, ali godinama prije nego što je globalni kapitalizam zapao u krizu on je upozorio da u Marksovoj kritici kapitalizma ima zanimljivih i korisnih zapažanja, koja se ne smiju zaobilaziti samo iz pukih ideoloških predrasuda prema svemu što ima veze sa komunizmom.
U godinama koje su uslijedile, interesovanje za Marksom i njegovim stavovima je raslo, ne samo u redovima nove generacije mladih ljevičara, nego i u ozbiljnim akademskim i ekonomskim krugovima u zapadnim domovinama kapitalizma.
Prije nekoliko godina u jednom od brojeva časopisa The Atlantic, Christopher Hitchens u opširnom eseju „Osveta Karla Marksa“ podsjeća na gore spomenuti tekst John Cassidya, ali i na čitav niz knjiga, studija i tekstova koji su prepravili akademske krugove a u kojima je glavna tema ponovno iščitavanje Marksove kritike kapitalizma. Tako on spominje Jamesa Ledbettera, poznatog poslovnog novinara, koji je u izdanju „Penguin Books”-a prikupio najbolje novinarske radove Karla Marksa, koje je ovaj svojevremeno objavljivao u Horace Greeleyevom New Yourk Tribuneu. Tu je i britanski autor Francis Wheen, koji je 1999. napisao Marksovu biografiju, a nedavno (2007) je objavio i djelo "Kapital", za koje Hitchens kaže da je „anatomija Kapitala“. U njemu, analizirajući „Kapital“, Wheen još jednom zaključuje da bi njegov autor mogao postati „najutjecajniji mislilac dvadeset prvog vijeka“.
Recikliranje Marksa
Među brojnim novim promišljanjima Karla Marksa na zapadu je i knjiga iz 2002. Meghnada Desaia „Osveta Marksa“. Prema mišljenju Willa Huttona, iznesenom u osvrtu na knjigu objavljenom u The Independentu ovo štivo je na sebe skrenulo značajnu pažnju akademskih i medijskih krugova prvenstveno zbog provokativnih stavova iznesenih u njemu, te zbog akcentiranja paradoksa Marksovog učenja i toga kako se historija poigrala s njim. Samo jedna od brojnih opservacija koje, u svojoj knjizi, pravi ovaj britanski ekonomist i laburist je ona o Marksovom učenju o tome kako socijalizam može doći samo nakon što kapitalizam i globalizacija iscrpe sve svoje mogućnosti.
On dalje tvrdi kako je Marks ustvari bio „historijom opsjednuti prokapitalistički intelektualac“ koji je zagovarao komunističko uređenje svijeta samo kao neostvarivu utopiju, dok je kapitalizam smatrao zlom realnošću sa kojom se treba naučiti nositi.
Na osnovu ovoga on tvrdi kako je najveći udarac socijalizmu zadala ruska revolucija, koja je, prema njegovim riječima, došla prerano. Ona se desila prije nego što je ruski kapitalizam mogao završiti svoj proces modernizacije na kojem bi kasnije mogao biti izgrađen socijalizam. Ustvari, on tvrdi kako su, prema Marksovoj teoriji, veći izgledi za uspjeh socijalizma danas u sadašnjim kapitalističkim društvima u kojima je kapitalizam dao sve od sebe i stvorio materijalnu osnovu na kojoj se može početi graditi socijalizam, nego u nerazvijenoj i siromašnoj Rusiji iz 1917.
Nema sumnje da će se dok ima kapitalizma i problema s njim analizirati i sve analize koje kapitalizam imaju kao glavnu temu. Međutim, ono čega se mnogi plaše jeste historijsko iskustvo koje nas uči da sve veće ekonomske i društvene krize skoro po pravilu izrode ekstremne ideologije sa utopijskim rješenjima koje onda više pokvare nego što poprave.
Marks nikada nije bio sporan. Problem su bili mladi „skojevci“, koji su njegove stavove smatrali konačnim istinama i koji su, ako treba i silom, bili spremni društvo voditi u neki bolji svijet i jednom za sva vremena postići utopiju raja na zemlji.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
