 |
| Ilustracija: Prijedlozi za sigurnost džamija iz Ujedinjenog Kraljevstva |
Piše: Muhamed Jusić (Preporod)
Posljednjih godina evidentan je porast napada koji se mogu povezati sa antimuslimanskim sentimentom i islamofobijom. Uspon nasilne radikalne desnice u prvi plan gurnuo je terorističke i napade iz mržnje čije su žrtve muslimani.
U martu 2019. britanski The Guardian je pisao o tome kako je broj antimuslimanskih napada iz mržnje koji su prijavljeni širom Britanije porastao za 593% samo u sedmici nakon što je bjelački supremacist izvršio pokolj nad vjernicima u dvije džamije na Novom Zelandu.
Ovi podaci su dostupni, između ostalog i zato što je Ujedinjeno Kraljevstvo razvilo odlične programe prijavljivanja i evidentiranja takvih incidenata. Možda je jedan od najpoznatijih takvih projekata od kojih bi se moglo učiti, ali i čije iskustvo bi se moglo prenijeti i na druge države je onaj nazvan «Tell Mama”. Kroz ovaj projekat, ali i brojne druge i tamošnja muslimanska zajednica je učinila jako puno kako bi educirala svoje članove o tome kako da prepoznaju takve napade, kako da ih prijavljuju i kako da se nose sa fenomenom.
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je na ovom planu poduzela tek prve korake. Formirana je Komisija za slobodu vjere koja priprema godišnji izvještaj koji evidentira i takve napade, Ilmijja je sa Misijom OSCE-a u BiH organizovala više seminara za obuku imama o tome kako postupati u slučajevima napada iz mržnje a razmatra se i mogućnost usvajanja Protokola o postupanju u slučajevima napada i zločina iz mržnje na predstavnike, pripadnike, institucije ili objekte Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Muslimanski mehki ciljevi – džamija, žene, djeca
U ovom kontekstu posebno je značajno primjetiti kako se kao posebna meta radikalnog desničarskog nasilnog ekstremizma se sve češće javljaju, naročito u Evropi i Sjevernoj Americi, džamije i islamski centri. U Bosni i Hercegovini napadi na vjerske objekte još uvijek predstavljaju ozbiljan izazov, iako su nastojanja Međureligijskog vijeća u Bosni i Hercegovini da se nakon svakog napada na sakralne objekte izađe sa zajedničkom osudom doprinijela tome da se broj takvih napada u nekoliko zadnjih godina smanji.
Ali napadi kojima smo svjedočili u posljednje vrijeme, naročito brutalnost koja je iskazana u napadu u Christchurchu ukazuju na to da takvi napadi više nisu samo slučajevi skrnavljenja prostora nego da se radi o ozbiljnim terorističkim napadima koji smišljeno idu ka tome da uzrokuju što veći broj smrtno stradalih. Stručnjaci koji prate ovaj fenomen ukazuju na to da se u Evropi ali i svijetu rađa nova vrsta nasilnog ekstremizma i jedan teroristički pokret koji sve češće zagovara targetiranje «muslimanskih mehkih ciljeva», širom svijeta. Strašno je bilo slušati kako je terorista iz Christchurcha na svojoj listi meta imao i muslimanski vrtić koji je planirao napasti prije nego što je zaustavljen. Također su stravični uvidi u razgovore koje pripadnici neonacističkih i radikalnih skupina vode u zatvorenim forumima na tzv. dark netu a u kojima planiraju buduće napade na ono što smatraju da su simboli islama i muslimana, od nargila barova do džamija.
U jednom takvom razgovoru u koji su uvid imali eksperti iz sigurnosnog sektora jedan od ideologa daje savjete budućim napadačima da kada napadaju džamije ciljaju one prostorije u kojima klanjaju žene «jer su oni uvijek zatvoreni, nemaju posebne izlaze i manja je vjerovatnoća da će se neko suprotstaviti napadaču».
Ekstremisti idu tako daleko da napadima na džamije žeele povećati procjenu rizika za te objekte kako bi napravili finansijski teret džematima da moraju skuplje plaćati obavezno osiguranje u nekim zemljama kako bi ih na taj način zatvorili. Pretvaranje džamija u sigurnosne rizične objekte poskupljuje i osiguranje objekata, čak i parkinga koji se nalaze u njihovoj blizini, zbog čega će biti sve teže dobivati saglasnost lokanih zajednica za otvaranje novih džamija.
Zato je legitimno zapitati se je li vrijeme da počnemo ozbiljno razmišljati o sigurnosti džamija u domovini ali i dijaspori. Naravno da o tome razmišljaju nadležni u Islamskoj zajednici ali i državama u kojima se te džamije nalaze.
Suočeni sa sličnim izazovom i usponom antisemitizma, jevrejske zajednice su u posljednje vrijeme učinile jako puno na sigurnosnoj zaštiti sinagoga. Izrađene su posebne upute i protokoli od više međunarodnih i nacionalnih organizacija i institucija. U više država sigurnost tih objekata na sebe su preuzeli državni organi. Neke sinagoge u većim centrima imaju privatne zaštitarske organizacije koje plaća država.
Ali ovom pitanju se treba pristupiti itekako suptilno i bez ishitrenih i paničnih poteza i mjera. Nije sve jednostavno kako se čini. Pretjerana sekjuritizacija problema može biti kontraproduktivna. Cilj terorista i ekstremista i jeste da se muslimani, naročito oni koji žive tamo gdje ekstremisti smatraju da ne pripadaju, zastraše i da im se prouči da nisu dobrodošli. Ograđivanje džamija u npr. Evropi sigurnosnim zidovima i detektorima metala, što je već slučaj sa nekim sinagogama, loša je poruka da se radi o stranom elementu. Takva pretjerana sekjuritizacija, kao i neke instrukcije i preporuke koje su se mogle čuti od predstavnika vjerskih zajednica nakon nedavnog napada u Hanau, šalje dvostruku negativnu poruku; traumatiziraju muslimane i pokazuju ih kao nekoga ko je strani element koji narušava nacionalni i svaki drugi sklad. To je jedan od ciljeva ekstremista.
Kako odgovoriti na sigurnosne izazove?
Zato odgovor na sigurnosne izazove treba biti oblikovan uz konsultaciju stručnjaka. Jer eksperti upozoravaju da pretjerana budnost ne samo da ne može biti odgovor na sigurnosne izazove, već može stvoriti osjećaj nesigurnosti kod ljudi ili ih čak obeshrabriti od dolaska u džamijske prostorije. Bitno je da se svijest kod ljudi podiže na nivo da su oprezni ali se sigurnost objekata postiže drugim mjerama. Danas neke nacionalne države u Evropi vjerskim zajednicama nude takvu vrstu obuke. Nedavno sam sreo jednog britanskog muslimana koji vodi privatnu agenciju koja nudi takve usluge džamijama.
Sve mjere jačanja sigurnosti džamija moraju biti dio ukupne strategije društva za jačanje opće sigurnosti. Bilo kakvo samoinicijativno poduzimanje sigurnosnih mjera može biti opasno i kontraproduktivno, pa i lokalnim i državnim vlastima poslati pogrešnu poruku. Zato neke od mjera koje se predlažu u specijalističkoj obuci ili priručnicima za sigurnost džamija jeste da se takve mjere poduzimaju zajedno sa lokalnim vlastima i predstavnicima državnih sigurnosnih organa. Potrebno je da svaki džemat ima jednu ili više osoba koje će biti zadužena za kontakte sa predstavnicima lokalne vlasti i policije. Oni trebaju imati brojeve telefona odgovornih u policijskim strukturama. Većina evropskih država ili onih u Sjevernoj Americi imaju dobro razvijene programe policije u zajednici, odnosno pojedince obučene za rad u zajednicama. I u nekim policijskim organizacijama u Bosni i Hercegovini implementirani su takvi programi tako da se i tamo može osloniti na «policajce u zajednici».
Odgovorne osobe za sigurnost u svakom džematu trebaju proći posebnu obuku kako bi znali kako postupati u kriznim situacijama. Oni su u kontaktu sa službom hitne pomoći, vatrogascima i imaju sve druge informacije koje se dobijaju na specijalističkoj obuci. Nepotrebno je i kontraproduktivno da se čitav džemat opterećuje ovim izazovom.
Implementiranje sigurnosnih mjera podrazumijeva i postavljanje video nadzora na način da se ne ugrožava privatnost posjetitelja. To podrazumijeva upoznavanje sa zakonskim okvirima koji uređuju tu oblast i osiguravanje da se takva oprema postavlja u skladu sa zakonom ali i da se ne dešava da kamere npr. završe u abdesthanama. Preporuke idu i u pravcu toga da tokom većih okupljanja bude organizovana redarska služba koja će biti aktivna i tokom obavljanja obreda. Jako su zanimljive i preporuke o tome kako da se objekat prilagodi kako bi ispunjavao sigurnosne zahtjeve, ne samo one protupožarne koji su već zakonom predviđeni. Npr. zanimljivo je da se predlaže kako između glavnog prostora za klanjanje i ulaza mora biti izgrađen međuprostor, kako se eksplozivni ili zapaljivi predmeti ne bi mogli ubaciti direktno. Brojne su mjere i politike koje se mogu usvojiti kako bi se povećala sigurnost džamija i mjesta okupljanja. U ovom smislu postoje jako dobri priručnici koji mogu poslužiti kao osnova koja bi se mogla prepraviti da odgovara potrebama svake države i lokalne zajednice. Jedan takav priručnik je onaj američke organizacije Council on American-Islamic Relations u kojem se nalaze primjeri najbolje prakse u zaštiti džamija i zajednica (priručnik se može besplatno preuzeti na linku https://www.cairflorida.org/images/CAIR_Mosque_Safety_Best_Practices.pdf)
Najgore što se može uraditi jeste da se među vjernicima širi panika pod izgovorom da ih se poziva na oprez ili da se o ovim izazovom ne bavi ili se on ignoriše. Zato je legitimno još jednom zapitati se je li vrijeme da se na sastancima džematskih odbora, krovnih organizacija i redovnim savjetovanjima kako u domovini tako i dijaspori ovim pitanjem počne baviti profesionalno i sistematski i u okvirima Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Tekst možete pročitati u printanom i digitalnom izdanju Preporoda.
