Dodik i njegovi saveznici nisu krili da im je strategija
očuvati “zaleđeni konflikt u Bosni” dok se ne promijene međunarodni odnosi
PIŠE: MUHAMED JUSIĆ (Oslobođenje, 21. februar 2020.)
Jednostavno se ne može ne primijetiti kako se sa eskalacijom
političke krize u Bosni i Hercegovini i blokadom državnih institucija s obje
strane Drine u javnom diskursu sve češće počinje posezati za “muslimanstvom”
Bošnjaka. Tako je predsjednik Aleksandar Vučić prije neformalne večeri koju je
za lidere Zapadnog Balkana u Bruxellesu organizovao predsjednik Savjeta
Evropske unije Charles Michel, u izjavi koju je prenio B92 kazao kako: “...je
trebalo da budu izabrane sudije, a ne Makedonka i dvoje stranaca, zajedno sa
muslimanima donose presudu da imovina predmet restitucije pripadne BiH, a ne
RS-u”. Milorad Dodik, njegovi mediji i politički sljedbenici su po istom maniru
upadljivo Bošnjake počeli nazivati muslimanima, i to vjerovatno u svojim
glavama sa onim malim M.
Naravno, najdalje je otišao patrijarh Irinej koji Bošnjake
nije “počastio” ni muslimanskim imenom, već ih je nazvao Turcima. On, je nakon
sastanka sa Aleksandrom Vučićem i predstavnicima Srba iz regiona, izjavio:
“...da naš narod, pogotovo mlađi svijet, uvjerimo da ostanu na ognjištima
svojih predaka i ono što je nekada Šantić izgovorio, istina Turcima koji su
iseljavali iz Hercegovine, da ostanu tu gdje jesu jer ih sunce tuđeg neba neće
grijati kao što ovo grije”.
Nedvosmislen zaključak
Možda se moglo očekivati da će se Irinej pozvati na Nedeljka
Neđu Šipovca i njegovu teoriju o tome kako Šantić nije poručivao svojim
komšijama Bošnjacima da ostanu već “srpskoj raji” koja je počela seliti iz
istočne Hercegovine nakon neuspješne oružane pobune protiv Austro-Ugarske 1882.
Ali teško je shvatiti kako je i zašto Irinej odlučio ustvrditi kako je Aleksa
Turcima poručivao da ne idu “gdje svoga nema i gdje brata nije”, odnosno:
Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.
Za ovu zemlju oni behu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.
Ko pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.
Zaključak je nedvosmislen. Irinej je tačno znao šta govori i
misli. Mislio je na Bošnjake muslimane koje je nazvao Turcima, na isti način na
koji je Ratko Mladić u danima izvršenja zadnje faze genocida u Srebrenici rekao
da je “došlo vrijeme da se poslije bune protiv dahija, ‘Turcima’ osvete na ovom
prostoru”.
Ako se za nazivanje Bošnjaka muslimanima u vrijeme kad su se
oni mogli izjašnjavati samo kao Muslimani (sa velikim M) i moglo naći
opravdanja, danas je to sa sigurnošću u političkom diskursu jasna provokacija.
Sa nametanjem “turskog grijeha” situacija je oduvijek bila jasna. Sjetimo se
samo kroz kakvu salvu kritika je prošao tada predsjedavajući Vijeća ministara
Bosne i Hercegovine Denis Zvizdić kada je na Božićnom prijemu uputio čestitku
“bosanskim pravoslavcima”.
Može biti da je pežorativno korištenje nekad nacionalnog, a
danas vjerskog pojma musliman za Bošnjake samo povratak na ratnu retoriku i
posezanje za duboko ukorijenjenom mržnjom u nacionalističkim srpskim krugovima
koja počiva na premisi da Bošnjaci nisu narod ili da su Turci koji nose grijeh
izdaje i “osmanskog zuluma”, pa samim time ni Bosna nije država. Ali se isto
tako osnovano možemo zapitati da li novo posezanje za “muslimanstvom” Bošnjaka
ima veze sa nadom da će se tako utjecati na tzv. međunarodnu zajednicu, medije
i javnost prije svega zapadnih država koja je sve više islamoskeptična pa i
islamofobična.
Dodik i njegovi saveznici nisu krili da im je strategija
očuvati “zaleđeni konflikt u Bosni“ dok se ne promijene međunarodni odnosi na
način da im se ukaže prilika da završe posao iz devedesetih. Pored sobom
zaokupljene Evropske unije, Trumpove Amerike koja više ne želi da bude
“globalni policajac”, sve prisutnije Rusije, Turske i Kine, oni su vjerovatno
osjetili da bi se ta promjena međunarodne klime za njih najbolje mogla
isplatiti upravo kroz porast globalnoga nepovjerenja prema muslimanima.
Današnje srpske nacionalističke elite, ali nažalost ne samo one, sve češće
insistirajući na “muslimanstvu” Bošnjaka ustvari pokušavaju oslabiti njihovu
političku poziciju. Jer od Indije preko Sirije, Palestine do Libije, ako želite
da ubijete političke aspiracije većinski muslimanskog naroda, dovoljno je da ga
okrivite za “islamski terorizam” ili čak “politički islam”.
Rat devedesetih
Ne treba zaboraviti da je i rat devedesetih u Bosni počeo
pričom o borbi protiv “islamskog fundamentalizma”, “islamske opasnosti” i da se
“zelena transverzala” presijecala genocidom i urbicidom. S tim što je tada u
svijetu ipak bilo malo manje onih koji su bili spremni povjerovati u te
konstrukcije i propagandu. Danas ove insinuacije ne treba shvatati olahko,
naročito kada znamo da islamofobična desnica u brojnim zemljama nije samo na
marginama društva i centara političkog odlučivanja. Žalosno, ali sve je više u
svijetu upravo onih kojima zarad vlastitih ideoloških matrica priča o
“muslimanskoj opasnosti u srcu Evrope” i muslimanima kao “lošim momcima” zvuči
kao nešto u što bi ne samo mogli povjerovati nego im može poslužiti i kao dokaz
valjanosti njihovog svjetonazora.
To je ovih dana u jednom intervjuu primijetio bosanski i
američki pisac, recenzent, urednik i scenarist Aleksandar Hemon, koji je
izjavio da misli kako “je u Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi podivljala islamofobija
ušla u mainstream, a samim time i uvjerenje da su muslimani/ke toliko udaljeni
od one domene koja određuje ‘zapadne vrijednosti’ i u kojoj su one sadržane da
su čak i njihove najgore ubice bliže ‘onome što smo mi na Zapadu’ nego njihove
muslimanske žrtve”. “Za mnoge zapadnjačke intelektualce/ke i političare/ke,
Milošević i Karadžić su možda malo i pretjerali s tim genocidom, no ako zaista
jesu, to su učinili iz razumljivog straha od toga da će islamisti nadvladati
njihov narod, što muslimani obično rade ukoliko im se odriješe ruke. To je,
primjerice, viđenje Jessice Stern”, kazao je, prema izvještaju lokalnih
portala, Hemon u časopisu K2.0 sa Kosova.
Kada ovo vidi Hemon koji duhom i mislima možda jeste u ovom
dijelu svijeta, ali koji ipak trenutno živi u dalekoj Americi, onda bi bilo
čudno da i mi ovdje to ne primijetimo, ali i da u svim procjenama trenutne
krize i odgovora na nju i ovu novu realnost ne uobzirimo u dovoljnoj mjeri.
(Autor je savjetnik reisu-l-uleme IZ-a u BiH)
