Kampanja koju je režim Aleksandra Vučića neuspješno vodio protiv usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda obilovala je nizom nedosljednih tvrdnji, konstrukata i sukobljenih strategija koje ukazuju na neodrživost srbijanske trenutne politike ne samo kada je riječ o suočavanju sa prošlošću nego i uopće na međunarodnom planu.
Tzv. svesrpski sabor i sve što se tokom njegove pripreme i na sam dan moglo čuti ukazuje da trenutne srpske elite ništa nisu naučile iz svojih poraza, nego, nažalost, kreiraju novu mitomaniju i stvaraju sebi novu izmišljenu realnost koja postoji samo za njih i koju podržavaju samo oni koji preko nje mogu ostvariti kratkoročne destruktivne ciljeve na Balkanu.
Ali krenimo redom.
Vjerovatno savjetovan od svojih globalnih mentora, u jednom trenutku kampanje Beograd je prestao temeljiti svoje protivljenje Rezoluciji na negiranju genocida. To su nastavili na domaćem planu, ali su na međunarodnom pažnju skretali na navodno nepostojanje konsenzusa u Bosni i Hercegovini i okruženju. Ne objašnjavajući da konsenzusa nema samo sa nosiocima iste one politike koja je počinila genocid. Drugi razlozi osporavanja temeljili su se na navodnoj argumentaciji kako usvajanje Rezolucije neće doprinijeti pomirenju i da će čak destabilizovati BiH i region i možda čak dovesti do sukoba. Opet nisu rekli da su oni ti koji prijete sukobima i “razdruživanjem”, “nedisanjem istog zraka” i koji nisu spremni suočiti se sa prošlošću.
Ali možda najbezočnija konstrukcija kojom je Beograd pokušao zaustaviti uspostavljanje Međunarodnog dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici bio je narativ o tome kako se Srbija bori protiv hegemonističkih sila koje čine globalnu nepravdu i poništavaju volju malih. Dobro je to poznati mitomanski pogled na Srbiju koja “jeste mala, jeste mala, al’ je triput ratovala”. Međutim, sada je ovaj imidž trebao biti dorađen kako bi poslužio i pridobijanju zemalja trećeg svijeta i zemalja Juga. Čak je bilo pokušaja da se usvajanje Rezolucije minira amandmanima koji bi se dodali, a koji bi se referirali na situaciju u Ukrajini i Gazi, koji su trebali govoriti o drugim pred međunarodnim sudovima nepresuđenim genocidima, pa čak i zločinima imperijalnih i kolonijalnih sila. Naravno da ta taktika nije urodila plodom i da se sve u konačnici vratilo na pritiske koje su vršile Rusija i Kina ili kupovinu glasova koliko je to Srbija mogla svojim finansijskim mogućnostima osigurati. Osim pritisaka i straha od Rusije, neke države su bile suzdržane zbog principa da ne žele, zbog svojih internih razloga, da se ovakve teme otvaraju pred Generalnom skupštinom. Bitno je da su sve te države u izlaganju pred Skupštinom priznale genocid, osudile počinioce i pozvale na odavanje počasti žrtvama. Zato je značajan broj zemalja koje su ostale suzdržane nemoguće pripisati uspjesima srbijanske strategije ili djelovanju njihove diplomatije ma koliko su se oni uistinu trudili.
Iz izlaganja predstavnika država koje su bile suzdržane pa čak i onih koje su bile protiv bilo je jasno da se nisu “upecali” na priču o Srbiji koja predvodi obespravljene i koja se bori za “istinu”. Jer čak i one malobrojne zemlje koje su bile protiv, bile su to zbog svoje ovisnosti o Rusiji ili iz svojih unutrašnjih razloga, tereta prošlosti ili nesporazuma. Jer, kakva borba za istinu može biti potiranje historijskih činjenica koje su kao nikada u historiji dokazane pred međunarodnim sudovima? Kakvo je to pozivanje na međunarodno pravo kroz negiranje pravosnažnih presuda međunarodnih sudova? I na kraju, kako neko misli održati sliku Srbije kao slobodarske nacije i države kad se njeni politički, akademski, medijski i vjerski lideri i institucije utrkuju u podaništvu prema režimu u Moskvi, vrlo često donoseći odluke koje od njih traži Moskva, a koje su štetne po vlastite građane? Kako će Srbija biti lider antifašističkog pokreta kad su rehabilitovali sve saradnike nacista i sve kvislinške lidere? Kako će biti nasljednici Pokreta nesvrstanih kad se jasno svrstavaju na jednu stranu, stranu istočnih autokratija, dok prijete da će i Titov grob izmjestiti iz Beograda?
Kako neko može osmisliti strategiju o tome kako je navodno Srbija lider borbe protiv hegemonije kada se ponaša kao mali hegemon na Balkanu? Svijet bi kao trebao prepoznati Srbiju kao nekoga ko se zalaže za neuplitanje u pitanja drugih država, a oni u nestabilnosti drže čitav Balkan i ne samo da se upliću nego ometaju napredak skoro svih svojih susjednih zemalja, naravno, gdje to mogu. I na kraju, lideri slobodnog svijeta, borci za pravdu i istinu mogu biti samo oni koji su na strani žrtve, ne dželata.
(Autor je bivši ambasador BiH)
