Zabilješke iz Arabije: O Bošnjacima u Arabiji

Tokom jednog od mojih nedavnih susreta sa uvaženim Adilom Bošnjakom u Medini dok mi je pričao o porijeklu svoje porodice i drugim Bošnjacima koji su se tokom brojnih stoljeća nastanili u Arabiji od Kuvajta, preko Bahreina i Nedžda pa sve do Hidžaza i Jemena, nadošli smo na ideju kako bi bilo dobro u jedan rad poredati ono što se zna iz historije i istražiti ono što se od živih potomaka bošnjačkih korijena još može zapisati. U nadi da će se jedna takva ideja i realizovati i da će biti mladih istraživača koji će nastaviti ono što do sada napisaše i zabilježiše njhovi prethodnici, pogledah u svojoj arhivi šta sam zabilježio pod ovom temom dok sam još radio na prvoj fotomonografiji Meke i Medine još kao medinski student pa sve do sada. I evo šta nađoh, a još trebam dodati i ono što mi je uvaženi Adil Bošnjak ispričao o njihovom vakufu u Medini kojem je on i danas mutevelija. 

Prvi pisani poznati trag o kontaktu Bošnjaka s Arabijom ostavio je hadži Jusuf Livnjak u svome putopisu sa hadža još davne 1615. godine. 

Ono što znamo iz razbacanih historijskih izvora jeste da je čak sedam Bošnjaka nosilo titulu Mulle (alima, učenjaka) od Mekke i Medine. Poznato je i to da su Slavene arapski i muslimanski historijski izvori oslovljali kao sakalibe i da se brojni među njima spominju u različitim etapama historije Arabije ali je teško odrediti ko je od njih bio Bošnjak. 

U svome putopisu sa hadža iz 1969. rahmetli Fejzullah ef. Hadžibajrić o Medini piše: „U ranije vrijeme oko Harema je bilo nekoliko medresa u kojima su stanovali učenici i studenti iz raznih krajeva muslimanskog svijeta. U nekoliko mahova bilo je tamo i studenata iz naših krajeva. Posljednji naš živi čovjek koji je učio u Medini bio je hadži hafiz Fehim-ef. Gušić, poznati sejjar vaiz iz Banje Luke (umro 1968. god.). U Medini su učili u doba austrougarske okupacije ovi naši alimi: hadži Husni-ef. Numanagić, fojnički, pa visočki muderis, kasniji travnički muftija, hadži Abdulah-ef. Sofić, posljednji cazinski muderis, hadži hafiz Junus-ef. Sokolović, otac hadži hafiz Sinan-ef. Sokolovića, te hadži Ibrahim-ef. Bukvić, imam i mualim iz Sarajeva. Hadži hafiz Husni-ef. Numanagić i hadži Hasanaga Nezirhodžić (trgovac iz Sarajeva) imali su svoj vakuf u Medini“. 

Šejh Hadžibajrić bilježi jednu anegdotu koja govori o vezanosti Bošnjaka za svete gradove Meke i Medine. Tako u njegovom putopisu čitamo kako se bilo uvelo u praksu da se unaprijed zakupi po jedan sat rada za službu čistača u Haremu (u Medini) i za to se dobivao poseban dokumenat. Jedan takav sat kupio je za sebe i Tajib-ef. Saračević, muderis iz Sarajeva, ali mu nije došla reda (turnus) te službe. Dokument za ovo otkupio je Arhiv grada Sarajeva. I naše hadžije iz 1954. godine su iz počasti Haremu miješali malter prilikom radova na proširivanju Harema. (Glasnik VIS-a XXXII/1969, br. 5-6, str. 201-207; br. 9-10, str. 395-402; br. 11-12, str. 497-508; Autor: Fejzulah Hadžibajrić)

Nedavno nas je u Preporodu Ahmed Mehmedović podsjetio na još jednog znamenitog Bošnjaka koji je imao značajnu ulogu u historiji Arabije, odnosno Meke i Medine. Radi se o šejhu Abdulvehhab-efendiji Bošnjaku punog imena Šejh hadži-Abdulvehhab ibn Hasan-efendi ibn Muhammed-efendi ibn Ibrahim-efendi ibn Ahmed-efendi ibn Sulejman-efendi ibn Muhammed-efendi al-Bosnevi as-Saraji, naš je učenjak i pisac iz 18. stoljeća. Kao što se vidi iz porodičnog lanca od sedam koljena (na naslovnoj stranici njegovog rukopisnog djela), preci su mu odreda bili ulema. Rođen je u Sarajevu u prvoj polovini 18. stoljeća, a umro od kuge u Kairu 1791. godine.

Šejh hadži-Abdulvehhab-efendija bio je veoma učen i pravdoljubiv čovjek. Djelom i riječju suprotstavljao se tokom svoga boravaka u Hidžazu lokalnim moćnicima i ugnjetačima. Do 1776. godine bio je muderris i imam u Haremi-šerifu u Mekki i službenik šeri'atskog suda, a onda otišao u Kairo gdje je držao javna predavanja po kojima je postao poznat. Zatim se vratio u Mekku gdje je ponovo držao javna predavanja kojima je prisustvovalo mnogo svijeta i ondašnjih uglednika. Šibao je sve negativnosti i pojave u društvu, a naročito kod vladajuće klase, na svjetlo dana iznosio njihove nepravde činjene običnom čovjeku. U jednoj buni porobljena mu je i opljačkana kuća, nakon čega se šejh Abdulvehhab vratio u Egipat. Kasnije je ponovo otišao u Hidžaz, ali se opet morao vratiti. Kad je po treći put stigao u Mekku radio je protiv tadašnjeg šerifa na svaki način. U Medini je čak organizirao prevrat, zbacio šerifova namjesnika i javio Porti šta se desilo. Šerif sakupi jaku vojsku i pod izgovorm da želi posjetiti Muhammedovu, a.s. džamiju dođe u Medinu i pohvata većinu ustanika. Šejh Abdulvehhab-efendija Bošnjak pobježe, prerušivši se, i konačno se skrasi u Kairu gdje je ostao do smrti. Posvetio se pobožnosti, pisanju i javnim predavanjima u Husejnijji džamiji. Bio je uvažavan i poštovan od uglednih ljudi i običnog svijeta među kojima je bilo dosta Bošnjaka, nekih i na visokim položajima.

Šejh Abdulvehhab-efendija Bošnjak je kao muderris u Mekki 1761. godine napisao djelo o obredima hadždža Manasik al-hadždž (Ceremonijal hodočašća) koje govori o propisima hadždža po hanefijskom mezhebu. Jedan primjerak, prepisan rukom nekog njegovog učenika, poslao je autor za Osman Šehdijinu biblioteku kraj Careve džamije u Sarajevu 1786. godine, da bi kasnije postao dijelom rukopisnog fonda u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.

On se iz Mekke dopisivao sa nekim viđenijim Sarajlijama, iznosio vlastita razmišljanja o stanju Ummeta, a napose o društvenim odnosima u Mekki i Medini. Jedno njegovo pismo (poslanica) iz 1776. godine upućeno tadašnjem musellimu Sarajeva Smail-begu Dženetiću čuva se i danas u Arhivu Gazi Husrev-begove biblioteke.

Pismo nosi datum 21. safera 1190/ 22. marta 1776. godine. Iz njegovog potpisa se vidi da je tada u Mekki bio neprikosnoveni autoritet: muderris, imam i hatib Haremi-šerifa, vaiz na Arefatu i Mini. Evo njegovog punog potpisa kako ga donosi Mehmedović u spomenutom tekstu iz Preporoda: Min al-muhibb ad-da'i, al-qadim al-hadždž Abdulvehhab ibn Hasan al-Bosnevi as-Saraji al-muderris al-imam al-hatib bi al-Harem al-Mekki hala al-va'z bi-'Arefat ve Mina.

Haso Popara je također u Preporodu pisao o tome kako se za brojne današnje medinske porodice pouzdano može utvrditi da mnoge od njih svoje korijene vuku iz Bosne i Hercegovine. I on piše kod nas se do danas niko nije ozbiljnije bavio izučavanjem ovih porodica, tako da ostaje nepoznanica iz kojih sve mjesta u Bosni one potječu. Istina, u radovima naših istraživača: S. Bašagića, M. Handžića, H. Šabanovića, S. Balića, F. Nametka, I. Kasumovića i drugih, u biografijama dvadesetak-tridesetak naših pisaca, muderrisa, kadija, muftija, imama, hatiba, i šejhova navode se šturi podaci o njihovim položajima i službama u Medini, ali ne i o njihovim potomcima.

On dalje piše kako se pažljivom analizom brojnih historijskih izvora može zaključiti da su postojala dva vala intenzivnog doseljavanja Bošnjaka u Medinu. Prvi je bio krajem osamnaestog, a drugi krajem devetnaestog stoljeća. Prvi val činili su Bošnjaci koji su se s oduševljenjem i velikom nadom našli u sviti i ordiji Ahmed-paše Džezzara (porijeklom iz Fatnice kod Stoca), koji je poslije pobjede nad Napoleonom kod Akke, s titulom paše i vezira, postao neprikosnoveni vladar Sirije i Palestine, pa čak u nekoliko navrata i emir Mekke i Medine, kako zbog toga da osigura siguran put hadžijama, tako i da se lično obogati, ali i da uživa u počasti upravitelja Mekke i Medine. Upravo u tom periodu nastala je ona brojna kolonija Bošnjaka tamo negdje daleko u arabijskim pustarama, od kojih su samo rijetki imali sreću da se sa svojim porodicama skrase u Medini, gradu Allahova Poslanika (Vidi opširnije: Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne…, str. 92).

Drugi val činili su ugledni, imućni i obrazovani Bošnjaci koji su se u doba austrougarske okupacije, preko Pljevalja, Novog Pazara, Skoplja, Istanbula, Halepa i Damaska, iselili u Medinu. Iz ovog perioda našoj javnosti dobro je poznat slučaj Hadži Loje, koji se na kraju skrasio kod svoga zemljaka Sulejmana Zuhdije, sina Hasanova (brata Muhameda Emina Hadžijahića), šejha halidijskog ogranka nakšibendijske tekije Džebel Ebi Kubejs u Mekki. Koliko je kolonija Bošnjaka u to doba u Medini bila brojna najbolje govori podatak da su se u kolekciji od nekoliko stotina dokumenata i pisama porodice Tahirović-Sudžuka iz Sarajeva našla originalna pisma iz 1302/1885. godine s pečatima trojice Alija Bošnjaka, od kojih su dvojica bili hafizi i muderrisi na Hamidiji medresi (nazvana po osnivaču sultanu Abdulhamidu II) u Medini, a o kojima se kod nas ništa ne zna (Vidi opširnije: H. Popara, „Tragom sedam pisama dvojice šejhova iz Mekke hadži Mustafa-agi Sudžuki iz Sarajeva…, Znakovi vremena, broj 68/69, Sarajevo, 2015, str. 93).

U nastavku teksta objavljenog u Preporodu prof. Haso Popara piše kako se sa sigurnošću može tvrditi da u Medini ima nekoliko porodica Bošnjaka koje su se tamo naselile prije više od 400 godina, a onda opširno piše o jednoj takvoj porodici, koja se u arapskim izvorima navodi pod imenom Bejt Zafer (Zaferova porodica), a što bi na bosanskom jeziku, možda, najbolje bilo prevesti kao Zaferije ili Zaferovići.

O ovoj porodici, kao i porodici Bošnjak, uspio sam naći čitava poglavlja u knjizi

كتاب تحفة المحبين والأصحاب فى معرفة ما للمدنيين من الأنساب

[الأنصاري، عبد الرحمن بن عبد الكريم od uvaženog autora čiji su dijelovi dostupni i online;

Ovo je tek dio onoga što se može naći i pretežno je vezano za Hidžaz, a šta se tek može očekivati od jednog detaljnog istraživanja, u nadi da ćete podijeliti svoja saznanja na temu u komentarima selamim vas iz sad već hladne Saudijske Arabije.

Posjeta Nagradi Kralj Fejsal

Danas sam imao zadovoljstvo posjetiti Fondaciju Nagrada Kralj Fejsal. Lijepo je vidjeti instituciju koja u vremenu globalnog antiintelektualizma cijeni znanje i učenost i odaje priznanje učenjacima iz različitih oblasti i iz čitavog svijeta. Bosna je uvijek imala posebno mjesto u ovoj instituciji i drago mi je da će, prema onome što smo dogovorili i čuli od naših domaćina, tako i ostati. Na tome kao i gostoprimstvu sam posebno zahvalan dr. Abdulazizu Alsebailu, generalnom sekretaru Nagrade i njegovom zamjeniku mr. Ibrahimu Abd Al-Rahman Al-Hadlagu i, naravno, nj.k.v.princu Halidu Al-Faisal Bin Abd Al-Azizu, predsjedniku odbora nagrade Kralj Fejsal s kojim smo se ranije sastali kao emirom regije Meka.

Kod nas je najpoznatiji laureat ovog prestižnog priznanja rahmetli predsjednik Alija Izetbegović koji je 1993. dobio nagradu za služenje islamu, što su mi domaćini sa posebnim ponosom istakli. Manje je poznato da je još jedna nagrada koju je dodijelila ova fondacija povezana sa Bosnom i Hercegovinom, a to je nagrada koja je također u kategoriji služenja islamu dodijeljena 2001. Visokom saudijskom komitetu za pomoć narodu Bosne i Hercegovine.

Nagrada kralja Fejsala (arapski: جائزة الملك فيصل‎, ranije nazivana King Faisal International Prize), je godišnja nagrada koju dodjeljuje Fondacija kralja Fejsala, a dodjeljuje se „posvećenim muškarcima i ženama čiji doprinosi čine pozitivnu razliku“. Fondacija dodjeljuje nagrade u pet kategorija: služenje islamu, islamske nauke, arapski jezik i arapska književnost, prirodne nauka i medicina. Tri od poobrojanih se smatraju najprestižnijim nagradama u muslimanskom svijetu. 

Fondacija Kralja Faisal (KFF) je filantropska organizacija koju su 1976. god / 1396. godine osnovali sinovi i kćeri rahmetli Kralja Faisala bin Abdulaziza u znak sjećanja na njihovog oca. Godinu dana od tog datuma, Generalni sekretarijat je odlučio da osnuje međunarodnu nagradu u ime kralja Faisala. Nagrada je počela sa tri kategorije: služenje (doprinos) islamu, islamske studije i arapski jezik i književnost, koji su prvi put dodijeljene 1979. god/1399H.

1981G/1401H dodata je nagrada za medicinu koja je dodijeljena sljedeće godine. U 1982. god./1402H, još jedna nagrada je uključena iz oblast prirodnih nauka i dodijeljena je 1984 god./1404H. Ova dva dodatka značajno su doprinijela međunarodnom ugledu nagrade, donijevši joj veću slavu i uspjeh.

Prilikom dodjele nagrade Služba islamu, selekciona komisija odaje priznanje pojedincima i institucijama sa izvanrednim dosijeima služenja islamu i muslimanima širom svijeta. Za nagrade za islamske nauke, arapski jezik i književnost i medicinu, odgovarajuće komisije za odabir svake godine određuju teme. Teme iz islamskih studija ističu područja od značaja u muslimanskom društvu. Teme arapskog jezika i književnosti odnose se na specijalizirana područja u okviru discipline. Predmeti iz medicine odražavaju trenutna područja od međunarodnog značaja za zdravlje ljudi. Podkategorije nauke pokrivaju širi opseg: fiziku, hemiju, biologiju i matematiku.

Generalni sekretarijat KFP-a svake godine poziva islamske organizacije, univerzitete, naučne institucije i druge naučne krugove, kao i prethodne laureate, da nominuju istaknute kandidate za svaku od pet nagradnih kategorija. Nominacije pojedinaca i političkih stranaka se ne prihvataju.

Dobitnike nagrade za služenje islamu direktno bira odgovarajuća komisija za odabir. Za ostale kategorije nagrada vrši se predselekcija od strane recenzenata, nakon čega slijedi detaljna provjera radova kandidata koji su ušli u uži izbor od strane visoko specijalizovanih sudija koji odgovaraju svakoj disciplini. Autonomne, međunarodne i specijalističke komisije za selekciju se zatim sastaju u sjedištu Fondacije King Faisal u Rijadu svake godine kako bi pregledale izvještaje sudija i donele svoje konačne odluke. 

Do sada je ovu pretižnu nagradu dobilo 270 istaknutih pojedinaca iz 43 zemlje.

Zabilješke iz Arabije: Saudijska Arabija će dronovima saditi drveće u pustinji i postići nultu stopu emisije ugljika do 2060

 

Prizori iz Kraljevskog rezervata u Hailu, Saudijska Arabije

Ovih dana su u Saudijskoj Arabiji najavili kako će dronovima zasaditi 100,000 stabala u prirodnom rezervatu na sjeveru Kraljevine.

Inicijativa je dio šireg plana razvoja vegetacijskog pokrivača, suzbijanja širenja pustinje, sađenja autohtonih vrsta drveća i bilja u Kraljevskom rezervatu Imam Turki bin Abdullah u Hailu. Ovim povodom princ Turki bin Muhamed bin Fahd, državni ministar i predsjedavajući upravnog odbora rezervata, izjavio je kako kampanja pošumljavanja ima za cilj da zaštiti prirodnu raznovrsnost i doprinese zaštiti okoliša.

Dronovi će biti korišteni za sijanje sjemena na preko 200 hektara nepristupačnog terena. Ovo je samo jedna od inicijativa koje se svakodnevno pokreću, a koje su dio saudijske i bliskoistočne zelene inicijative koju je početkom ove godine pokrenuo prijestolonasljednik Saudijske Arabije Princ Muhamed bin Salman, a kroz koju će u Kraljevini u narednim desetljećima biti zasađeno 10 milijardi stabala.

Istovremeno, prijestolonasljednik Saudijske Arabije rekao je u subotu da njegova zemlja, najveći svjetski izvoznik nafte, planira postići nultu stopu emisije ugljika do 2060.

Ova izjava je uslijedila nakon obznanjivanja Saudijske zelene inicijative uoči 26. UN-ove konferencije o klimi (COP26) u Glasgowu na kojoj bi se od 31. oktobra do 12. novembra države svijeta trebale obavezati na veća smanjenja emisija stakleničkih plinova.

"Cilj je Kraljevine Saudijske Arabije postići nultu stopu emisije do 2060. u sklopu programa kružnog ugljične ekonomije u skladu s razvojnim planom Kraljevine... uz zadržavanje vodeće uloge kraljevine u jačanju sigurnosti i stabilnosti globalnih tržišta nafte", rekao je princ Muhamed.

Potpisnik Pariškog klimatskog sporazuma Rijad je u subotu predstavio svoje nacionalno određene doprinose (NDC) - ciljeve svake pojedine države u okviru globalnih napora da se spriječi porast prosječnih globalnih temperatura više od 1,5 stupnjeva Celzijevih iznad predindustrijskih nivoa.

Drugi proizvođač iz regije, član OPEC-a, Ujedinjeni Arapski Emirati, ovaj su mjesec već objavili plan za nultu emisiju do 2050. godine.

Neočekivano je za neke bilo da zemlje koje su najveći izvoznici nafte prednjače u ovakvim zelenim incijativama, te su ove inicijative dočekane s posebnim optimizmom.

Zabilješke iz Arabije: O svjetionicima i strahu od gubljenja u pustinji

Strah od toga da se izgubi u pustinji je jedan od primordijalnih strahova ne samo kod onih naroda koji stoljećima žive u okrutnim uslovima, nego kod većine ljudi.

Erimofobija (erimophobia od grčke riječi erimos, "pustinja" i phobos, "strah") je strah od pustinje, strah od toga da se u njenim prostranstvima izgubi.

Kažu da je i riječ šerijat došla od sigurnog utabanog i poznatog puta kojim se dolazi do vode i koji, ako se zagubi i ako se s njega skrene, rizikuje se nestanak  naroda i opstanak života plemena. Držati se šerijata značilo je držati se kolektivnog znanja o tome kako opstati u pustinji, kako naći svoj put i ne zalutati.

E ovih dana se u Saudijskoj Arabiji kombinacijom poduzetništva pojedinaca i savremene tehnologije odlučili napraviti korak ka prevazilaženju ovog straha od pustinje i njenih prostranstava.

Tako su na sjeveru Saudijske Arabije obznanili inicijativu da se u pustinji Nafud, poznatoj po oskudici vode i oaza, upali 11 svjetionika, solarnih svjetlećih lasera koji će ukazivati na mjesto gdje se nalazi voda i druge potrepštine za preživljavanje. Uz nadzor saudijskog Ministarstva okoliša, poljoprivrede i vode specijalizovana kompanija je već upalila prvi svjetionik a uskoro će zasjati i ostalih deset.

Ovo je inicijativa Mohammada Fohaid Al-Sohaiman Al-Rammalija, aktiviste za zaštitu okoliša i istraživača koji se ovoga dosjetio nakon što je učestvovao u više akcija spašavanja onih koji su se izgubili u pustinji sjeverno od grada Haila. On je za lokalne medije izjavio da sve veći broj ljubitelja pustinje i istraživanja, bez obzira bili iskusni ili ne, gubi život u pustinjskih prostranstvima, koja i za one sa najboljim vještinama za preživljavanje predstavljaju opasno mjesto.

Govoreći za Arab News on je rekao kako su „mnogi ljudi izgubili živote u pustinji upravo u blizini izvora vode, jer nisu znali da se nalaze u njihovoj blizini“.

Njegova ideja je nakon toga privukla jednog lokalnog biznismena koji će finansirati izgradnju 100 ovakvih svjetionika od Haila do Džofa. Iz nadležnog ministarstva su najavili da će podržati i kopanje bunara na ovim mjestima kao i preuzeti na sebe održavanje opreme i lokacija. S porastom interesovanja sve većeg broja Saudijaca ali i turista za istraživanje pustinje, ova inicijativa je naišla na opće odobravanje.

Pustinja se uvijek mogla savladati ako se prevaziđe strah i drži utabanih staza dobrih prethodnika i tradicionalne mudrosti, a sada vidimo da se sve to može nadomjestiti savremenom tehnologijom, ili nam se barem tako čini. 

Zabilješke iz Arabije: O vlasniku sablje Es-Samsama i stihovima koji su postali uzrečica

لقد أسمعت لو ناديت حيـًا.. ولكن لا حياة لمـن تنادي،

 ولو نارٌ نفخت بها أضاءت.. ولكن أنت تنفخ في الرماد

عمرو الزبيدي

‏Dozvao bi ti da dozivaš živog, nego u onome kojeg dozivaš života nema.

Da si u vatru puhao ona bi zasjala, nego ti u pepeo pušeš. (Amru ez-Zubejdi, r.a.)

 

Vrlo česta uzrečica u svakodnevnom životu Arapa je „لا حياة لمـن تنادي“ nema života u onome kojeg dozivaš“ ili što bi se kod nas reklo „nema od njega ništa“.  Ova fraza je ustvari stih iz pjesme pjesnika Amr ibn Ma'adi Jekrib al-Zubaīdi al-Madḥ'hidžīja, r.a., koji je živio od 525. do 642. godine. Stihovi su postali toliko poznati da su danas skoro pa uzrečica u svakodnevnom arapskom.

Ono što je možda slabije poznato jeste da je Amr osim što je i prije islama bio poznati arapski vitez i vlasnik opjevane, pa i mitske sablje es-Samsama (al-Ṣamṣāma-الصمصامة), bio i ashab (prijatelj, pratilac Alalhovog poslanika, a.s. odnosno neko ko je živio u njegovom vremenu, sreo ga ili vidio i prihvatio islam kao vjeru).

Ne zna se je li Amr među Arapima, kako u džahilijetu tako i u islamu, bio poznatiji po svojim stihovima ili junaštvu. Ali je njegova sablja es-Samsama dobila mitski status. Raspravljalo se o njenom porijeklu, kao i sudbini. Tako se može pročitati kako je kraljica Belkis Sulejmanu, a.s. (Solomonu) poklonila pet mačeva i to Zul-nuna, Zulfikara, Rusub, es-Samsama i Medžzub. Svi oni imaju svoje vlastite historije i predanja, kako prije islama, tako i u prvim njegovim stoljećima. Drugi pišu da je pripadao Ibn Ḏh̲ī Ḳaifānu iz Ādova naroda iz Himjarskog klana i da ga je Amru poklonio jedan od njihovih kraljeva.

Predaje govore kako je skovan od željeza sa planine Nukum koja gleda na jemenski grad Sanu.

Samsama se kroz historiju Arapa i muslimana pojavljuje u brojnim predanjima još od vremena kada ju je Amr poklonio Sadu ibn el-Vekasu, r.a. Jedna od predaja je kako je halifa Harun er-Rešid baš ovom sabljom jednim udarcem presjekao sve sablje koje su mu kao najbolje poklonili vladari Indije. Sablja će se pojavljivati i u brojnim drugim događajima, čak i u razračunavanju sunnitskih halifa sa mutezilskom herezom, odnosno svaki put kada je trebala da se pokaže superiornost arapskoga, a kasnije muslimanskog viteštva.

Teško je razgonetnuti šta je od svega toga mit, a šta historijska činjenica. Ono što historijski izvori jesu zabilježili jeste da je Amr sa svojom sabljom ” الصمصامة ” ustvari junak bitke na Kadisiji i onaj o kome se prenosi kako je kada je Sa'd bin Ebi Vekkas zatražio pojačanje od halife Omera bin el-Hataba dobio odgovor „poslao sam ti 2000 muškaraca (vojnika):  Amr bin Ma'adi Jekriba i Sulejla el-Asadija, svaki od njih vrijedi kao hiljadu vojnika. Učestvovao je i u bitkama Jermuk, gdje je izgubio vid na jedno oko, i Nehavand, 21. godine poslije hidžre u kojoj je i poginuo. Prozvali su ga Vitez Arapa.

Manje je poznato da se on nakon smrti Poslanika, a.s., odmetnuo i da se ponovo vratio u islam zbog čega i dalje ima status ashaba i istaknute historijske ličnosti i nekoga ko je nosio proslavljenu sablju ili ju je on svojim junaštvom proslavio.

U posljednjih nekoliko godina saudijske i pakistanske armije i njihove specijalne jedinice održale su više zajedničkih vojnih vježbi nazvanih Es-Samsam.

 

 

Zabilješke iz Arabije: O taifskoj ruži

Svakog proljeća, koje u Arabiju dolazi ranije nego u naše krajeve, grad Taif, na visoravni iznad Meke pocrveni i poružičasti. Dani su to u kojima cvate mistična taifska ruža, verdu-t-taif (ورد الطائف).

Za sve one koji bi imali priliku da posjete ovaj grad poznat u historiji muslimana po Poslanikovom a.s. pozivu njegovim stanovnicima u islam tokom prvih godina njegove poslaničke misije, u periodu kada cvjetaju ruže Taifa, ružičnjaci počinju od doline Wadi Mahram, zatim se penju više prema Al Hadi, i na kraju dosežu strmine južno od grada na 2.500 metara nadmorske visine u Al Shafi. Zbog visine na kojoj se uzgajaju, ova delikatna, intenzivno mirisna čuda od 30 latica malo su svježijeg karaktera od tradicionalnih damaskih ruža. 

Dugo se raspravljalo i raspravlja o njihovom porijeklu. Jedni će vam reći da je taifska ruža ista ona poznata damaska. Drugi ne daju ni progovoriti tvrdeći da je jedinstvena i neponovljiva. Oni koji tvrde da se radi o cvijetu kojeg botaničari nazvaše Rosa Damascena trigintipetala, reći će vam da su je u ove krajeve donijeli Osmanlije u 16. stoljeću i to ni manje ni više nego sa našeg Balkana, možda baš iz Bosne. Oni tvrde da je cvijet identičan bugarskoj tridesetolatičastoj ruži kojoj Osmanlije nadješe ime  "kazanlik", što znači podobna za kazana za destilaciju. Oni vele da su turski trgovci odlučili donijeti sjeme sa Balkana i zasijati ga na brdima Taifa, 80 kilometar od Meke, gdje su njenu vodu i mirise od nje spravljane prodavali hadžijama. Odlučili su se za ovo sjeme jer su vjerovali da će najbolje odgovarati klimi taifskih planina koje znaju zabijeliti u snijegu i susnježici.

Treći će vam reći da su el-verd u Taifu uzgajali puno prije Osmanlija i da je njeno porijeklo iz Perzije i Kashana odakle se proširila u doline Sirije i Damska pa kasnije i na Balkan, te da, iako su sjemena donesena sa različitih strana, jedinstvena klima je izrodila neponovljivu biljku koja se srasla sa njihovim podnebljem i koja taifskoj ruži daje miris kojem nema premca na svijetu.

Zemljoradnici u El-Hadai prenose da je njihova sorta donesena iz daleke Indije, ali da se nije ništa manje dobro udomaćila. Ono oko čega se svi slažu je to da je ova magična biljka gdje god da je došla dočekana sa dobrodošlicom i da su je svi rado prisvajali, te da je od svakog podneblja uzimala nešto i širila miomiris koji koliko god bio sličan, ipak ima neku posebnost koja ga veže za svako pojedinačno mjesto.

Kakogod, ova opjevana ruža je postala ključni dio identiteta, ali i ekonomije Taifa.

Danas u Taifu kojeg još u Saudijskoj Arabiji zovu Grad ruža, svakog proljeća više od 900 farmi ruža proizvede više od 300 miliona cvjetova. Berba se odvozi u tvornice diljem grada i destilira u neko od najskupljih ružinih ulja na svijetu ili attar. Rijače “attar”, koja je danas u ovom dijelu Arabije sinonim za ružino ulje, dolazi od arapske riječi 'itr koja ima značenje mirisa, parfema ili esencije. Nekada su attari bili i farmaceuti. Prvi opis destilacije ružinih latica napisao je filozof i farmaceut iz devetog vijeka El-Kindi, a složenije instrumente za isti postupak opisao je veliki El-Razi u 10. vijeku.

Krajnji proizvod mukotrpnog procesa uzgoja ruže u pustinji, na velikim vrućinama i uz oskudno navodnavanje, njenog branja, sušenja i tradicionalnog procesa destilacije koji se prenosi generacijama je tanki film ružinog ulja koji lebdi na vrhu danima natopljene ružine vode i prodaje se za nevjerovatnih 40 000 dolara po litri. Dostupan je samo u bočicama polovine veličine prsta. Njegov miris koji prenosi u neka druga vremena i mistične prostore koristi se kao sastojak za najfinije parfeme prestižnih brendova poput Ormonde Jayne Perfumery, Givenchy, Jimmy Choo, Perris, Chanel, Guerlain ali i čitavog niza lokalnih parfimerija. Povodom dana berbe ruža u Taifu se organizuje poseban festival koji svake godine privlači sve više turista iz Saudije, ali i svijeta.

Ja se sjećam stare rahmetli didove i ebine kuće u Kotor Varošu,, koja s jedne strane bila prekrivena smio bih se zakleti, istim ovim ružama i bio sam siguran da je ona bosanska i ničija druga dok je nisam vidio u visokim planinama Hidžaza u rukama arapskih seljaka i osjetio njen miris u uskim sukovima Arabije. Svaki put me taj miris vraća u djetinjstvo i,, sada vidim ocrtava granice moga svijeta. Iako one ruže sa dedine stare kuće nikada nisu završile u prestižnim svjetskim brendovima parfem, a one su meni ipak neponovljivog i najljepšeg mirisa.

I možda, samo možda, svakome njegove damaske, taifske ili bosanske ruže iz njegovog djetinjstva najljepše mirišu, jer su od istoga tla, sunca i zraka kao i on.

O devinom mlijeku

 

Još malo Arabije. Ovo je devino mlijeko. Pije se svježe, tek pomuženo. Blažeg je ukusa od kozijeg ali nije pametno prvi out kad se pije pretjerati. 

Stručnjaci kažu da je mlijeko deva je najsličnije majčinom mlijeku. Po hranjivim vrijednostima je čak bolje od kravljeg. Nije masno ni slatko, a bogato je vitaminima i mineralima. Sadrži čak četiri puta više vitamina C od kravljeg mlijeka.

Još kažu da je devino mlijeko stoljećima bilo poznato po svojim ljekovitim svojstvima. Ono sadrži vitalne imunološke karakteristike kao prirodni izvor alfa-hidroksilne kiseline za omekšavanje kože, koja je čini podatnom i glatkom i sprečava bore. Devino mlijeko zasićeno je proteinima koji se inače upotrebljavaju u hidratantnim kremama, bogato je vitaminom C (prirodni antioksidans) i B te ima znatnu količinu željeza (čak 10 puta više od kravljeg mlijeka) i magnezija. Kažu da se znog toga kraljica Kleoparra redovno kupala u njemu.

Također obiluje probioticima i antibakterijskim te antivirusnim svojstvima za zaštitu i održavanje zdrave kože i zdravlja cijelog tijela. No posebice se ističe u hidratiziranju kože te u liječenju akni, pa čak i atopijskog dermatitisa. Proizvodi od devina mlijeka stoga se preporučuju osobama koje pate od akni, čak i ako je riječ o čirevima, drugim kožnim problemima poput iritacije, crvenila ili lokalizirane psorijaze. Proizvodi koji sadrže devino mlijeko utječu na bakterije na koži koje uzrokuju akne. Ne samo da hidratizira, već zahvaljujući kolagenu i elastinu odlično se bori protiv starenja kože i bora. Osim toga to mlijeko dobro se kombinira s ostalim mliječnim bazama za kreme poput bademove te esencijalnim uljima kako bi se postigla ciljana njega.

Devino mlijeko izrazito je korisno kao napitak za poboljšanje zdravlja, pa čak i kod dijabetesa, a sva zdravstvena svojstva još se ispituju, ali zapadnjacima to mlijeko izrazito jakog mirisa uglavnom je odbojno kao namirnica. No ipak je na najboljem putu da postane nova supernamirnica, od koje se već rade kefiri, čokolade, jogurti. Devino mlijeko zbog njegovih svojstava mogu piti i ljudi koji su alergični na laktozu, a mnogi tvrde da pomaže i djeci oboljeloj od autizma. (Barem tako pišu o njemu https://lider.media/.../devino-mlijeko-piti-ili-mazati...) 

Danas se može kupiti i flaširano ali nije to kao kad čoban ili beduin taze pomuze i ovako ponudi ko znak dobrodošlice. Za prvi put treba malo hrabrosti, što jest’, jest’.

O divanijama

U zemljama Arapskog zaljeva je ustaljena praksa održavanja divanija (u nekim državama se ova javna okupljanja nazivaju i drugim imenima).

Širom Arabije, uz svaku veću kuću, domaćin je izgradio poseban objekat, divan, koji može primiti veći broj gostiju i u kojem se održavaju redovna sijela.

Nerijetko kod onih imućnijih taj objekat u sredini ima i ognjište koje podsjeća na ona u nekadašnjim beduinskim šatorima, gdje se krčka stalno „pristavljena“ kahva dobrodošlice.

Na redovna sedmična sijela dolaze prijatelji i komšije. Vrlo često se za svaku divaniju zna koja je zajednička tema koja okuplja goste. Neki su zainteresovani za književnost, umjetnost, vjeru, politiku, drugi za ekonomiju i putovanja. Neke divanije su otvorene za javnost, pa je prilika da se upoznaju novi ljudi, koji inače ne bi imali priliku da se sretnu. Često divanija ima i uvodničare koji otvore određenu temu o kojoj onda svi prisutni mogu diskutovati ili ukoliko je prisutan poseban gost uvodničar, postavljati pitanja. Naročito u ramazanu je ova praksa bila živa. Tu su se organizovali iftari, ali i sehuri i posijela nakon teravije.

Sjećam se prije nekoliko godina kada sam u ramazanu bio u Kuvajtu kako su tamo u dnevnim novinama objavljivani rasporedi onih poznatijih i istaknutijih divanija tokom ramazana.

Za ambasadore je ovo jedinstvena prilika da prezentuju svoju državu na jedan direktan i interaktivan način, da govore o njenoj historiji, kulturi, investicionim prilikama i znamenitostima koje se mogu posjetiti... COVID-19 je ograničio ovu praksu, ali se ona polahko uz poštivanje trenutnih mjera vraća u saudijsku svakodnevnicu.

Ovaj oblik socijalizacije odolijeva izazovu vremena i još igra itekako bitnu društvenu ulogu. Iako se širom Arabije otvaraju lanci modernih kafića, koji prijete da muhabet, druženje i socijalizaciju premjeste u kafane i jedan novi format sveden na manji broj ljudi, daleko od osjećaja za tradiciju i običaje, divanije odolijevaju. Nekada su u Bosni sličnu ulogu imale tekije i redovna okupljanja u njima. I njih su kod nas postepeno zamijenile kafane. Također su na selima bila dominantna sijela ili posjela koja su imala istu ulogu. Čini mi se da nam u Bosni nedostaje ovaj format i da njega ne mogu u potpunosti zamijeniti ni naše popularne kahve na kojima se sve završava niti formalne tribine, predavanja i okrugli stolovi, jer divanije odlikuje spontanost, osjećaj zajedništva i jednakosti svih prisutnih u debati i prilika da se socijalizira kroz redovnu interakciju.

Poruke za BiH nakon povratka talibana na vlast u Afganistanu

 A US Chinook helicopter flies over the US Embassy in Kabul, Afghanistan, Sunday, Aug. 15, 2021. (AP)

Piše: Muhamed Jusić (Preporod.info)

Brzi povratak na vlast talibana nakon dvadeset godina je došao kao iznenađenje samo onima koji nisu izbliza pratili tamošnju situaciju. Oni koji su htjeli, znali su da talibani godinama konstantno preuzimaju sve više teritorije, da još od mandata američkog predsjednika Obame imaju dogovor s Amerikancima i saveznicima da ne ulaze u direktne sukobe s njima, da je potpuno povlačenje američkih i savezničkih trupa samo odlagano i da oni već godinama tamo nisu bili u značajnom broju iako su pružali svestranu podršku vladinim snagama u nadi da će uspjeti uspostaviti funkcionalnu državu.

Istovremeno su talibani godinama iscrpljivali nefunkcionalnu i razjedinjenu centralnu vlast i njihove vojne i sigurnosne agencije.

Zakulisne igre na geopolitičkoj sceni su nešto što bi zahtijevalo posebno elaboriranje, a za kompletnu sliku je potrebna vjerovatno i vremenska distanca. Ali glavni obrisi te skice političkih odnosa koji su doveli do ovakvog razvoja događaja u Afganistanu su već vidljivi. Ono što je na umu svima jeste kako će se ovaj, na prvi pogled spektakularan, prevrat odraziti na šire geopolitčke odnose i predodžbe o odnosu sila u svijetu.

Sigurno je da će sve snage koji se nalaze u taboru antievroatlantske osovine ovakvim ishodom američkog angažmana u Afganistanu biti ohrabrene. To će dati polet militantnim i nasilnim skupinama širom svijeta do propagandnih mašinerija velikih sila koje će pokušati poraz SAD koalicije u Afganistanu prikazati kao prijelomni trenutak u historiji, poput onoga kada je SSSR poražen u istoj zemlji ili kada su Amerikanci napustili Vijetnam.

Ali bi ovo mogla biti dobra prilika da se i u Bosni i Hercegovini zapitamo šta bismo iz ovoga mogli naučiti.

Već vidimo kako u nekim antizapadnim krugovima, ne samo u BiH nego i u okruženju, likuju zbog navodne propasti "zapadne hegemonije". Vjerovatno su ovi pijetlovi malo prerano zakukurikali, ali ne treba glavu zabijati u pjesak i ne pokušati iz svega nešto naučiti.

Jedna od tih lekcija bi možda mogla biti da podrška međunarodnih faktora u malim zemljama jeste presudna, ali to istovremeno znači da će se interesi velikih uvijek prelamati preko leđa malih.

Najbolje bi bilo da mali smognu snage da sami odlučuju o sebi, da s velikim silama grade dobre i konstruktivne veze trudeći se da bez obzira na sav nesrazmjer u odnosu snaga zaštite vlastite interese bez da postanu objekt u njihovim geopolitičkim igrama.

Nažalost, BiH ali i njeno okruženje, nema za to ni kapaciteta niti snage, barem ne dok su još na vlasti radikalne nacionalističke politike koje zagovaraju sukobe umjesto saradnje, podjele i razgraničenja umjesto integracija i koje veličaju zločine i zločinačke politike. Iluzorno je očekivati provođenje takve politke od onih koji negiraju genocid, koji se ponose njegovim rezultatima i koji i dalje osporavaju postojanje čitavih naroda i država, koji su spremni žrtvovati budućnost i vlastitog naroda zbog ideologije mržnje i netolerancije koja ih pokreće.

Minimum svijesti o vlastitom interesu i sposobnost da se prevaziđu razlike zarad zajedničke dobrobiti, bez obzira govorili mi o "bh. liderima" ili "afganistanskim gospodarima rata" prvi je korak da se izbjegne prepuštanje vlastite sudbine velikima koji će preko nas namirivati svoje interese.

Također, strana podrška, ma kako bila značajna i od kako velikih i iskrenih prijatelja dolazila, ne može biti jedini temelj na kojem se gradi strategija bilo koje države.

Imperije slabe, mijenjaju prioritete i prije ili kasnije gledaju vlastiti interes, zato će doći dan kada će se svaki politički program morati osloniti na vlastite resurse. Bilo je tako s bosanskom državnošću devedesetih, naivno je vjerovati da se u budućnosti neće ponoviti slični trenuci i iskušenja, pa makar ne bila ratna. Ludo je bježati od podrške velikih i gubiti prijatelje u svijetu, ali je naivno vjerovati kako će neko drugi riješiti naše probleme.

U konkrentom slučaju Bosne i Hercegovine, ne može biti jedina strategija probosanskih snaga da Amerika ili imaginarni Svijet neće nešto dozvoliti da se desi u Bosni i Hercegovini, bez obzira radilo se o pokušaju da se odcijepe njeni "etnički očišćeni" prostori ili da se, ne daj Bože, pokuša završiti genocidni projekat.

Ali isto tako, to što se trebamo uzdati u sebe ne znači da sada trebamo krenuti putem samoradikalizacije ili samoizolacije. Naprotiv, u Bosni kao rijetko gdje u svijetu, vanjska politika je neodvojiva od unutrašnje politike, ali to stalno oslanjanje na "strance koji će nam nešto završiti" i građenje čitave nacionalne i svake druge strategije na tome mora biti ozbiljno preispitano. I najslabiji plan je bolji od nikakvog. Historija nas je naučila da je svaki put kada su se dešavala velika globalna previranja Bosna plaćala visoku cijenu, jedan od razloga je što su Bosanci vrlo često bili uljuljani u globalnom poretku i što su, pravdi na volju, u većini njih nalazili načina da zaštitite vlastite interese, zbog čega ih ovih dana optužuju da su bili podanici imperija, kao što im nakon pada Kabula poručuju da se pripaze šta će s njima biti kada ih njihovi saveznici ostave.

Nadalje, još jednom smo se svi osvjedočili kolika je opasnost korumpirane i neefikasne vlasti. Nema te međunarodne pomoći ili doniranih sredstava koja mogu nadomjestiti neefikasnu vlast. Afganistanske vlasti su imale dovoljno vremena i podrške da dokažu kako mogu uspostaviti efikasnu vlast i kako mogu zaslužiti povjerenje svog naroda. Kada se to nije desilo onda ne treba čuditi što su nezadovoljni građani, ali i pripadnici vojske i policije, u najmanju ruku u velikom broju slučajeva bili indolentni prema povratku talibana. Kažu da ništa u historiji nije propalo što nije zaslužilo da propadne.

I na kraju, ne bi bilo korektno ne primijetiti staru spoznaju o moći ideja i ideologija. Ljudi koji ratuju za novac ne mogu se lahko suprotstaviti onima koji su spremni poginuti za ideale, bez obzira šta ti ideali predstavljali. Vjerovati kako se država može stvoriti i održati bez zajedničkih ideala, osjećaja pripadnosti i, u konačnici, spremnosti na žrtvu, je iluzorno. Bez patriotizma i zajedničkih vrijednosti na stranim donacijama niko ne može napraviti ništa, a kamoli slobodnu i prosperitetnu državu i naciju.

Stavovi su lični stavovi autora i na bilo koji način nisu povezani sa zvaničnim stavovima institucije za koju radi ili je bio angažovan.

Preporod.info

Bauk populizma kruži našim mahalama

Muhamed Jusić (Preporod)

Nedavno upozorenje reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića na opasnost sveopćeg populizma izrečeno u Sarajevu drugog dana predramazanskog savjetovanja organizovanog pod motom "Ramazanske vrijednosti - Putokaz mladima", samo je nakratko u našoj javnosti aktueliziralo pitanje ovog novog fenomena koji postaje fokus istraživanja i zanimanja svjetske akademske, medijske i opće javnosti.

Reisu-l-ulema je u svome izlaganju tačno kazao šta on smatra spornim u ovom novom valu populizma koji je zapljusnuo i Bosnu i Hercegovinu kada je rekao: „Organski sklad i sloga u našem društvu se raspadaju. Populizam kojem se prepuštamo ne poštuje vrijednosti vjere, porodice, naroda i tradicije, niti mari za historijsko pamćenje našeg naroda. Ne cijene se učeni ljudi, naučnici, filozofi, ulema. Na scenu su stupili populisti koji ugađaju masama, koji im daju slanu vodu poslije koje se osjeća još veća žeđ“, ocijenio je reisu-l-ulema.

Drugim riječima  reisu-l-ulema spornom vidi očitu manipulaciju i podilaženje masama kao jedinu političku, medijsku i društvenu taktiku pa možda čak i zasebnu ideologiju. I to nas dovodi do jednog vrlo zanimljivog pitanja koje bi valjalo rasvijetliti. Naime, legitimno je otvoriti pitanje je li populizam politička ideologija ili tek političko-komunikacijski stil. Odnosno, legitimno je i zapitati se zašto se populisti kritikuju kada se pozivaju na narod, njegove vrijednosti i interese. Zar to ne rade svi drugi? Zar demokratija ne počiva na tome da se glasačima ponude programi i pozicije od kojih oni odaberu onu koja im se najviše sviđa? Zašto, ako neke druge opcije pobjede, onda je to trijumf demokratije, a ako se neko ko se ne uklapa u “mainstream tokove” politike i misli svidi građanima, onda je to populizam? Šta je sporno da postoje harizmatični lideri koji progovaraju u interesu naroda? Odnosno, šta je populističko u novom valu populizma?

Stvar je jednostavna i na to je reisu-l-ulema djelomično ukazao u svome izlaganju. Naime, vrijedi se podsjetiti da populisti vrlo često kritikuju tzv. establishment, ali ne nude funkcionalna i realna rješenja. Sve što imaju su parole iza kojih ne stoje nikakve razrađene politike. Manipulišu strahom i neznanjem i na njemu grade svoje programe. Njima je cilj parolama doći na vlast, ali kada se tamo nađu svu krivicu za svoje neuspjehe počnu prebacivati na domaće i strane neprijatelje. Tada započne proces proizvodnje neprijatelja koji treba da prikrije njihove neuspjehe i održi ih na vlasti. To smo već dugo gledali u zemljama tzv. Trećeg svijeta, a ovih dana začetke istih trendova prepoznajemo i na Zapadu.

Populistički stavovi i politike se mogu svidjeti masama, ali im one ne mogu riješiti probleme. Za rješavanje problema treba znanja, treba odricanja, teških i nepopularnih odluka lidera, jer u kompleksnome svijetu nema prostora za simplistička rješenja.

Ideologija ili taktika

Jednu od savremenih definicija populizma dao je politolog Cas Mudde, a prema kojoj je populizam "ideologija koja dijeli društvo na dvije antagonističke grupe, pošten narod i korumpiranu elitu, i koja tvrdi da bi politika trebala biti izraz opće volje naroda". Ono što ova definicija ne kaže, i što ni nosioci ideja populizma i oni kojih ih slijede ne kazuju, jeste da populisti najčešće pripadaju istom sloju elite koju kritikuju s tim da su sami sebe proglasili za jedine zastupnike interesa naroda i njegove volje. I upravo je ta očita manipulacija masama u čije se ime nastupa ono što ukazuje da populizam sve više stasava u zasebnu ideologiju i da nije samo taktika političkog komuniciranja kojom se služe različite političke ideologije.

Ipak, ne može se ne primjetiti da je on trenutno dominantna taktika kojom se podjednako služe svi i sa desnog i sa lijevog političkog spektra i ne samo oni.  Zato se, bez obzira bio on ideologija u nastajanju ili taktika, populizam trenutno koristi prije svega u pogrdnom smislu, za označavanje političkih i društvenih aktera koji nastupaju demagoški i skloni su davati nerealna i lažna obećanja kako bi zadobili podršku građana.

Ali populizam je, kao što su to primjetili mladi istraživači Berto Šalaj i Marijana Grbeša sa Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, politička metaideologija koju karakterizira istodobna prisutnost dvaju definirajućih obilježja: pozitivno vrednovanje naroda i difuzni politički antielitizam. Pritom i sami autori ističu kako se razumijevanjem populizma kao metaideologije otvara prostor za jasno artikuliranje teze o postojanju više tipova populizma.

Paradigmatski primjer primjene takvog pristupa jest Robert Jansen, za kojeg je populizam politička strategija koju obilježava mobilizacija marginaliziranih segmenata društva u političku snagu, koja, koristeći se nacionalističkom i antiintelektualnom retorikom, osporava postojeće stanje, veličajući pritom obične ljude".

Populističku ideju prožima ideja dobroga i poštenoga naroda kojeg su prevarile i izmanipulirale korumpirane i nesposobne političke elite. Sastavni dio populizma stoga je i zahtjev za provođenjem društvenih i političkih promjena kojima bi se ukinula dominacija elita i obnovila ideja i praksa politike kao izraza volje naroda. Demokratija je, u populističkom razumijevanju, vladavina suverenoga, homogenog naroda, a ne vladavina političara. Suprotstavljanje političkim elitama zajedničko je obilježje raznih populističkih aktera, ali je istodobno i izvor razlika među njima. Konkretan sadržaj i program nekoga populističkog projekta uvelike, naime, ovisi o vrijednostima i obilježjima dominantnih političkih elita kojima se suprotstavljaju. Ako su te elite uglavnom liberalne, onda će populizam biti dominantno reakcionaran, onakav kakav prevladava u Evropi u zadnja dva desetljeća. Ako su, pak, dominantne elite uglavnom konzervativne, populizam će – kako to sugeriraju slučajevi Huga Chaveza u Venezueli i Rafaela Corree u Ekvadoru – biti utemeljen na lijevim političkim vrijednostima, kao što je, primjerice, zagovaranje interesa radnika nasuprot interesima bogatih poduzetnika. Albertazzi i McDonnell sugerišu  kako slično vrijedi i za odnos populističkih aktera prema ekonomskom modelu što ga zagovaraju. Taj odnos također ovisi o dominantnoj paradigmi kojoj populisti oponiraju, pa se tako u pojedinim slučajevima suprotstavljaju visokim porezima i državi blagostanja, dok u drugim prigodama kritiziraju ideologiju slobodnoga tržišta i traže veće sudjelovanje države u ekonomskim aktivnostima, zaključuju autori Grebša i Šalaj.

Krivi smo mi jer smo ih pustili

Na kraju, debata o tome šta je sporno u novom valu populizma ne bi bila potpuna i bez pitanja o tome ko je kriv za uspjeh ovakvih ideologija ili taktika. Ovoga sigurno ne bi bilo da mase nisu pripremljene da se njima manipuliše i da nije došlo do kompromitovanja svekolikih elita u koje građani danas gube povjerenje.

Još početkom 2017. sam u jednom tekstu napisao da je priča za sebe to što su obrazovni sistem, mediji i sve druge druge društvene institucije zakazale, izgubile povjerenje građana i ostavile građane neuke, neinformisane i podložne manipulaciji. Još veći je problem što se građanima ne nudi nikakva konstruktivna alternativa. Populisti, i lijevi i desni i svaki drugi, zato imaju neviđenu priliku. Ovo je njihovih pet minuta. Nedostatak ozbiljne i iskrene kritike je ugrozio sve postojeće institucije, od medija do vjerskih zajednica.

Lideri su bili samo oni koji su podilazili masama, koji su narodu govorili ono što voli čuti. Pravi lideri su oni koji narodu govore i ono što on ne voli čuti. Teško je očekivati od današnjih političara da krenu tim putem, ali bi se od medija, akademske zajednice i vjerskih autoriteta to moralo zahtijevati. Zato je predramazanska poruka reisu-l-uleme došla kao osvježenje. S pravom se zato očekuje i od drugih segmenata društva, posebno akademske zajednice i medija da daju svoj doprinos suočavanju sa ovim izazovom.

Nažalost, svjedoci smo kako su se mediji okrenuli istoj vrsti populizma. Slijepo trčeći za profitom kojeg određuje gledanost, čitanost i posjećenost oni su se fokusirali na senzacionalizam, zabavu i tzv. infotainment koji podilazi masama.

Akademska zajednica je isto tako već odavno utonula u vlastiti populizam. Ganjanje samo “atraktivnih tema” koje se mogu prodati i kvazinaučno opravdavanje ideologija i pozicija centara moći u čijim rukama je novac i društveni utjecaj naučne radnike je pretvorilo u dvorske lude koje zabavljaju javnost, dok kraljevi suvereno vladaju, a ako kakvu kritiku upute onima koji sjede na prijestolju onda im se to zbog “njihove ludosti” oprosti.

I vjerski autoriteti su sve češće u svim vjerskim zajednicama pokazali da je i kod njih populizam postao glavni kriterij uspjeha. Oni svećenici, imami i misionari koji su spremni podilaziti masama nudeći im instant-duhovnost i simplističke poglede na vjeru i svijet imaju brojne sljedbenike. Oni koji podučavaju istinskim vrijednostima, koji umjesto mržnje i netrpeljivosti promovišu ljubav i otvorenost, koji brigom za vjeru ne pravdaju ljudske slabosti od osvetoljubivosti, uskogrudnosti, škrtosti do sebičnosti i koji umjesto da jašu na valovima komercijalizacije vjere kritikuju banalizaciju vjerskog učenja i njegovu “mekdonaldizaciju” nemaju prođe. Isto prolaze i oni koji nas upozoravaju na naše zajedničke slabosti i u uzavreloj atmosferi pozivaju na suzdržanost i odmjerenost.

Opasno je kada se ljudi povode za većinom, ali opasnosti od toga da oni koji bi svijet trebali voditi krenu tim putem su nesagledive. Zato je ova (pred)ramaznska poruka  reisu-l-uleme itekako aktuelna i blagovremena, te zaslužuje da se nad njom makar kroz ovih nekoliko redaka zadržimo.

Posjeta kući Nasif u Džedi

 

Još jedno zanimljivo mjesto u Staroj Džidi (El Beled) koje sam zahvaljujući gostoprimstvu naših domaćina imao priliku posjetiti je Kuća Nasseef ili Nassif (بيت نصيف ). U prilogu je nekoliko slika.

Od 2009. ova građevina je muzej i kulturni centar u kome se organizuju izložbe i predavanja iz historije.Donji sprat je bio musafirhana za veliki broj, što se išlo više to su odaje postajale privatnije. U podrumu kuće se nalazi bunar u kome se tokom kišnog perioda skupljala kišnica. Ta voda je više puta spasila stanovnike grada od dugih opsada od kojih je najpoznatija portugalska opsada grada 1517.

Samo jedna od zanimljivosti ove specifične gradnje su ne tako strme stepenice koje vode do krova višekatnice, a koje su napravljene tako da njima može ići konj ili deva koji su unosili namirnice

Gradnja kuće na glavnoj ulici drevne Džede pored tržnice Suq al-Alawi počela je 1872,  završena 1881. Vlasnik je bio Omar Nasseef Efendi, član bogate trgovačke porodice i tadašnji namjesnik grada. Za današnju Saudijsku Arabiju ova građevina je značajna i zbog toga što je u njoj jedno vrijeme boravio i radio kralj Abdulaziz Ibn Saud kada je u decembru 1925. zauzeo grad nakon višemjesečne opsade. Danas je tu replika njegove sobe u kojoj su nas domaćini ugostili i počastili arapskom kahvom i hurmama.

Kuća je od izgradnje bila u vlasništvu porodice Nasseef, a 1957. Muhammad Nasseef je tu otvorio privatnu biblioteku sa 16 000 naslova, koja je bila dostupna svim građanima. Knjige su danas smještene u biblioteci Univerziteta Kralj Abdulaziz. Obnova i konzervacija ove kuće je samo jedan mali dio projekta sanacije čitavog starog grada u kojem se nalazi preko 500 stotina starih građevina. Njih tristo se trenutno obnavlja ili konzervira, a projekat je dio Saudijske vizije 2030 i za dvije godine je izdvojen budžet od oko 150 miliona bosanskih maraka.

 

 

U Saudijskoj Arabiji ponovo odštampana knjiga mostarskog muftije Džabića

Fondacija Kralj Abdulaziz iz Saudijske Arabije ponovo je 2013. odštampala knjigu mostarskog muftije Ali(ja) Fehmi ef. Džabića „Husn as-sahaba fi šarh aš'ar as-sahaba“ ("حسن الصحابة في شرح أشعار الصحابة"). Knjiga je ovo koja govori o poeziji ashaba (r.a.) Božijeg poslanika (a.s.) i u kojoj su sabrane njihove kaside i poezija, zajedno sa njihovim biografijama. Ukupno je obrađeno preko šezdeset ashaba i njihova poezija. Knjigu je muftija Džabić napisao dok je, nakon što je protjeran iz Bosne, predavao arapski jezik i književnost na najprestižnijem univerzitetu Darul-funun u Istanbulu.

Ovo pomalo zaboravljeno djelo toliko je važno i vrijedno da je proglašeno najboljim djelom u toj oblasti i njegovo štampanje je podržalo Ministarstvo nauke i obrazovanja Kraljevine. Knjiga je reprint izdanja koje je prije nešto više od stotinu godina štampano u Bosni. Urednik izdanja je poznati istraživač prof. dr. Abdullah bin Abdurahman Usejlan, predsjednik Kluba književnika iz Medine. Po mišljenju urednika jednostavno ni prije ni poslije nije napisano nešto bolje iz ove oblasti da bi zaslužilo ponovno štampanje.

Muftija Džabić koji se potpisao kao (جابي زادة علي فهمي) bio je nenadmašni autoritet u oblasti arapskog jezika i književnosti, ali je u bosanskoj historiji poznat kao predvodnik pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju Bošnjaka u A-U monarhiji.

U aprilu 1900. austro-ugarske vlasti smijenile su muftiju Džabića i zatvorile mostarsku kiraethanu gdje je djelovao sa svojim sljedbenicima. „Muftija sa pet saradnika 1902. odlazi u Istanbul na konsultacije sa Mešihatom, što koristi austro-ugarska vlast proglašavajući ih neovlašćenim iseljenicima i zabranjujući im povratak u domovinu pod prijetnjom zatvorske kazne i ponovnog protjerivanja. Muftija Džabić je do kraja života ostao u Turskoj. Umro je u Istanbulu 12. augusta 1918. Pokopan je na mezarju kod Edirne kapije, u blizini mezara Imama Birgivija. Štatut za autonomnu upravu islamskih i vjersko-mearifskih poslova ozakonjen je 15. aprila 1909, čime je ispunjen cilj pokreta“.

Taj statut i ideja autonomne vjerske zajednice muslimana koja je prvi put priznata u nemuslimanskoj Evropi je i danas temelj uređenja „islamskog pitanja“ u Evropi dok će njegove knjige ponovo izučavati mladići i djevojke Arabije i čitavog arapskog i muslimanskog svijeta.

 The book by Mufti of Mostar Džabić reprinted in Saudi Arabia

The book Husn as-sahaba fi šarh aš'ar as-sahaba“ ("حسن الصحابة في شرح أشعار الصحابة") by the Mufti of Mostar, Ali Fehmi Džabić (d.1918) has been reprinted by King Abdulaziz Foundation for Research and Archives (Darah) in the Kingdom of Saudi Arabia. It's a book of the poetry of the Companions (r.a.) of the Messenger of God (Muhammad a.s.), in which their qasidas and poetry are collected and it is a great reminder of how the non-native Arabic speakers have often rendered a great service to Arabic language and to Islam.

In total, over sixty Companions, their biographies and poetry were treated. The book was written by Mufti Džabić while he was teaching Arabic language and literature at the most prestigious Darul-Funun University in Istanbul, after being expelled from Bosnia.

This somewhat forgotten work is so important that it was declared the best work in the field. Its printing was supported by the Ministry of Science and Education of the KSA. The book is a reprint of a Bosnian edition that was issued a little over a hundred years ago.

The editor of the publication is the well-known researcher, Prof. Abdullah bin Abdul Rahman 'Usejlan, President of the Medina Writers' Club. According to the editors, nothing better was written in this genre since the book's publication.

Mufti Džabić, who signed his name (جابي زادة علي فهمي), was an unsurpassed authority in the field of Arabic language and literature but is known in Bosnian history as the leader of the movement for religious and educational autonomy of Bosniaks in the Austro-Hungarian Empire.

In April 1900, the Austro-Hungarian authorities removed Mufti Džabić and closed the Mostar kiraethana (the reading house, printing press) where he worked with his followers. In 1902, the Mufti and five associates went to Istanbul for consultations with the Mashaykhat.

This was used by the Austro-Hungarian government to declare them unauthorized emigrants and forbid them from returning to their homeland under the threat of imprisonment and deportation. Mufti Džabić remained in Turkey until the end. He died in Istanbul on August 12, 1918.

He was buried in a cemetery near the Gate of Edirne, near the grave of Imam Birgivi (d.1573). The statute for the autonomous administration of Islamic and religious-me'arif affairs was legalized on April 15, 1909, which fulfilled the goal of the movement.

This statute and the idea of ​​an autonomous religious community of Muslims, which was recognized for the first time in Europe, is still the foundation of the "Islamic question" in Europe. His books will be re-studied by young men and women in the Arab and Muslim lands. (translated by Ermin Sinanović)