Podjednako nas treba boljeti i dobiti istu medijsku pažnju
teroristički napad u Ankari ili Istanbulu i onaj u Briselu, ali i smrt sirijske
djece.
 |
| Terorizam neće biti poražen dok se ne iscrpe izvori sa kojih se ta ideologija napaja [EPA] |
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Evropa se opet našla na meti terorista. Ovaj put cilj su
bili nedužni građani, posjetioci Brisela, tog političkog srca ujedinjene
Evrope.
Istraga će vjerovatno pokazati više detalja o samom napadu,
ali već sada je odgovornost preuzela oružana grupa Islamska država Irak i
Levant. Po imenima osumnjičenih, već je jasno da se napad može dovesti u vezu s
nedavnim hapšenjem Salaha Abdeslama. Napad je ili odmazda za tu akciju, ili
reakcija na najavu da je Salah istražnim organima dao značajne informacije,
nakon kojih su pokrenute neke nove akcije protiv njegovih saradnika i podignute
mjere sigurnosti. Još nije izvjesno je li napadače u Briselu ta akcija ubrzala
u namjeri da provedu svoj pakleni plan, ili su iz nekog drugog razloga napad
izveli baš u ovom trenutku.
ISIL je slične napade izvodio kada je gubio teritoriju i
kada se činilo da gubi momentum. Zato vrlo lahko cilj napada u Briselu može
biti pokušaj ISIL-a da ostane relevantan u vrijeme kada traju mirovni pregovori
o budućnosti Sirije, u kojima nema mjesta ni za njihovu državu niti viziju
svijeta.
Glavna parola Al Baghdadijeve države, ili, kako je nazivaju
simpatizeri, "hilafeta", je "opstaje i širi se". Dovesti u
pitanje opstanak države znači udariti na samu ideju koja motivira njene
sljedbenike. Zato je ISIL svaki put kada se osjetio zapostavljenim ili
ugroženim izvodio slične napade, kako bi privukao nove dobrovoljce i ohrabrio
sljedbenike. To bi mogao biti slučaj i sada.
Objasniti ne znači to opravdati
Teško je u bezumnom zločinu tražiti smisao, ali teroristi su
više puta do sada pokazali da i u najbrutalnijim zločinima oni vide neki svoj
smisao, cilj i opravdanje, i to ne treba zapostaviti, bez obzira na to što je
svim normalnim ljudima takva doza bezumlja i brutalnosti nepojmljiva.
Ne bih volio da me se pogrešno shvati. Iza osuda
terorističkih napada ne može biti bilo kakvih "ali". Ipak, da bi se
istinski suprotstavilo terorizmu, mora se biti spremno gledati u njegove uzroke
ili faktore koji doprinose njegovom omasovljenju ili ga jačaju. Nešto pokušati
objasniti ne znači to opravdati.
Zato, iako ništa ne može biti opravdanje za bezumno ubijanje
nevinih, ne možemo ignorirati razloge koji mlade ljude guraju ili vuku ka
djelima terorizma. Razumijevanje tih razloga ne može biti razlogom da se skrene
pažnja sa ideologije koja ih motivira i koja ih inspirira. Nasilni ekstremizam,
koji zloupotrebljava islam i njegovu tradiciju, problem je koji zaslužuje
adekvatan odgovor kroz razvijanje kontranarativa, i to je jedan od najbitnijih
razloga koji mlade vuče ka djelima terorizma.
Ali, okolnosti koje mlade, naročito u kontekstu napada u
Briselu, one rođene i odrasle u Evropi, guraju ka takvim ideologijama moraju
biti adresirane. Zato se moramo, ako se istinski žele zaustaviti slični napadi
u Evropi, pozabaviti milionima mladih bliskoistočnog i afričkog porijekla koji
imaju pasoše evropskih zemalja, koji su tu nerijetko i rođeni, ali koji se
nikada nisu integrirali. Integracija je dvosmjeran proces. Ne možete se
integrirati ako vas drugi ne želi i ako vam ostavljaju samo opciju asimilacije,
ili čak ni to.
Žrtvovanje ovog za onaj svijet
Svi koji poznaju Evropu današnjice znaju da mnogi njeni
velegradi imaju geta otuđenih i izoliranih manjina, koje nemaju jednak pristup
mogućnostima koje se nude drugim Evropljanima. Oni države u kojma su rođeni ne
doživljavaju kao svoje i njih nije teško uvjeriti da im je jedino što je ostalo
da "žrtvuju ovaj svijet za onaj".
Uzmemo li u obzir najnoviji val izbjeglica koji se slio u
Evropu, utoliko ova spoznaja postaje još bitnija. Već sada vidimo da su sve
jače one struje u Evropi koje bi izbjeglice, imigrante i strance, a naročito
muslimane, među njima gurali na margine društva, bez da se zapitaju ko ih tamo
čeka.
Napad u Briselu se desio u vrijeme kada su sigurnosne mjere
širom Evrope bile na najvišem nivou. Očito je da se takozvani rat protiv
terorizma ne može dobiti samo vojnim sredstvima i da tu rješenje nisu samo
sigurnosne mjere i svi to već neko vrijeme ponavljaju. Međutim, skoro da niko
ne kaže - a šta to trebamo poduzeti da bi se taj rat dobio. Niko to ne govori,
jer bi te druge mjere - koje bi, ako ne iskorijenile terorizam kao taktiku,
sigurno doveli do njegove minimizacije, ili bi mu se uskratila podrška kakvu
vidimo danas - zahtijevale istinske promjene i žrtve na koje niko nije spreman.
Niko nije spreman isušiti močvaru i još uvijek je ganjanje
komaraca jedina opcija. Terorizam neće biti poražen dok se ne iscrpe izvori sa
kojih se ta ideologija napaja. Sve ozbiljne analize ISIL-ovog narativa su
pokazale da je u njemu daleko manje vjerske argumentacije, a puno više
političkih i ideoloških konstrukata. Oni se hrane nepravdom, otuđenošću,
beznađem, nezaposlenošću i svim drugim zlima u kojima žive mladi muslimani i u
Evropi i u takozvanim muslimanskim zemljama ogrezlim u tiraniji, neslobodama i
isključenosti mladih.
Sve je ostalo na riječima
Niko ne želi priznati kako je prvo podrška Saddamu Huseinu i
drugim arapskim diktatorima, pa onda odluka da ih se svrgne i da se Arapima na
tenkovima izveze demokratija dovele do urušavanja tog dijela svijeta. Niko ne
želi preuzeti odgovornost za sve ono što se dešavalo u Siriji i Iraku, što je
dovelo do stvaranja prostora za djelovanje ISIL-a. Patnju tamošnjih naroda
svjetski moćnici nisu samo predugo ignorirali, nego su nerijetko u njenom
održavanju i učestvovali. Danas ta patnja i nepravda služe kao gorivo
piromanima, koji bi da takav svijet spale vjerujući da će napraviti bolji.
Zato ne može biti rješenja ni problema terorizma ni
izbjegličke krize dok se ne riješi, u konkretnom slučaju, sirijsko-irački
konflikt, a prije njega onaj palestinski.
Terorizam je globalni problem, koji se iz godine u godinu,
iako se svi protiv njega bore, samo povećava. Samo budala radi jedno te isto, a
očekuje drugačiji rezultat. Zato je krajnje vrijeme da se promijeni dosadašnja
paradigma međunarodnih odnosa. Ima već neko vrijeme kako su pametni ljudi rekli
kako će u globaliziranom selu ili svi imati mir i prosperitet, ili ga neće
imati niko. Ali, sve je ostalo na riječima.
Zato će prvi pokazatelj te promjene biti kada se svaka
ljudska žrtva počne vrednovati isto. Kada nas, kao ljude, podjednako bude bolio
i kada dobije istu medijsku pažnju i teroristički napad u Ankari ili Istanbulu
i onaj u Briselu, ali i smrt sirijske djece, koja u stotinama umiru svaki dan
već pet godina.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
