Učesnici pregovora o Siriji trebaju se prisjetiti BIH i
opasnosti od crtanja granica po etničkim osnovama u multietničkoj sredini.
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
 |
U vrijeme trajanja mirovnih pregovora u Ženevi gdje se pod
pokroviteljstvom UN-a traga za mirnim rješenjem sirijskog sukoba, Kurdi, koji
kontrolišu sjever Sirije i koji zbog protivljenja Turske nisu uključeni u
pregovore, proglasili su federalni sistem koji će obuhvatiti tri autonomne
pokrajine uz tursku granicu kojim vladaju kurdske paravojne formacije.
Iza objave, koja bi mogla nagovijestiti početak nekih novih
procesa u regionu, stoji najjača politička organizacija sirijskih Kurda, PYD, i
njeno vojno krilo, YPG, koji se smatraju ogrankom, ili u najmanju ruku blisko
povezanim sa zabranjenom terorističkom organizacijom Radničkom partijom
Kurdistana (PKK).
Ova objava je odjeknula kao bomba ne samo u Ženevi nego i u
regionu. Iako niko sa sigurnošću ne može reći o kako ozbiljnim i realno
ostvarivim najavama se radi, jasno je da one nisu slučajno i baš sada izrečene.
Brojni su analitičari koji sumnjaju da kurdske političke i
vojne opcije koje kontrolišu te teritorije istinski vjeruju u ostvarenje ovog
plana. Oni su bliže mišljenju kako su ove planove, ili kako vele „prijetnje o
samoopredijeljenju“, iznijeli baš u ovom trenutku kako bi skrenuli pažnju na svoje
zahtjeve u vrijeme dok traju pregovori u Ženevi i da su time, na neki način, i
Turcima - koji su ih i pored insistiranja Rusije uspjeli isključiti iz
pregovora o budućnosti Sirije- i svijetu
poruče da se bez njih ne može postići mir u Siriji.
Historijska šansa
Iako se čitava inicijativa može razumjeti kao pokušaj
pojačavanja pregovaračke pozicije u kontekstu najnovijih međunarodnih
nastojanja da se iznađe političko rješenje za krizu u Siriji, ne treba
zanemariti ni historijske snove kurdskog naroda o tome da se domognu nacionalne
domovine ili barem autonomije u okviru postojećih granica bliskoistočnih
zemalja.
Američkom intervencijom u Iraku i svrgavanjem režima Saddama
Husseina te eskalacijom sukoba u Siriji, Kurdi su dobili historijsku šansu za
koju mnogi od njih bez obzira na sva politička i ideološka neslaganja, znaju da
će se teško ponoviti.
Zato na ove prijetnje ne treba gledati kao na obični
diplomatski ili pregovarački trik. Ukaže li se Kurdima prilika da dobiju svoju
državu ili barem autonomiju, u njihovim redovima ne nedostaje političkih,
ideoloških ali i vojnih opcija koje su spremne zaigrati na tu kartu. To ne čudi
kada znamo da su neke od tih opcija u daleko lošijim geopolitičkim prilikama
bile spremne posezati i za terorizmom kao sredstvom ostvarenja sličnih ciljeva.
Zato u Turskoj na njih gledaju sa dozom zabrinutosti što u
zvaničnoj Ankari i ne kriju. Taj strah je pojačan nakon serije bombaških napada
iza kojih stoji PKK ili neki od njenih ogranaka.
U Iraku Kurdi već imaju svoju autonomnu oblast. Dobiju li to
i u Siriji, Turska će duž svoje južne granice imati kurdske paradržavne
entitete, što u Ankari smatraju opasnošću za turski suverenitet i teritorijalni
integritet.
Turci su odlučni da, kako kažu, svim sredstvima osujete ove
planove jer su sigurni da bi kurdska autonomija u Siriji još više potaknula
separatizam među kurdskom manjinom u Turskoj.
Ali nisu samo Turci protiv ideje o federalizaciji Sirije.
Sirijski ambasador u UN-u Bashar Jaafari, koji predvodi delegaciju sirijske
vlade na pregovorima u Ženevi, takvu je ideju oštro odbacio. Razlog je
jednostavan: odcijepe li se Kurdi, i drugi u regionu će po sličnom modelu
morati biti organizovani.
Dobiju li Kurdi svoju autonomiju, onda ona sljeduje i sunitske
Arape, Turkmene, onda će aleviti (sirijske nusejrije) ostati dominantni samo u
regionu Latakije. Po istom bi se modelu mogao onda dijeliti i Irak na sunitsku
i šiitsku federalnu jedinicu.
Pouka iz rata u BiH
Ovdje bi sada mogli izvući pouku iz sukoba u bivšoj
Jugoslaviji, a posebno u BiH. Sirija, ali i susjedni Irak, izrazito su etnički,
vjerski i sektaški heterogeni, te, iako postoje teritorije na kojima je jedna
etnička ili vjerska skupina dominantna, najveći dio sirijske teritorije, kao i
one iračke, leopardova je koža, poput one koju smo prije 1991. imali u BiH i
dijelovima Hrvatske.
Ako međunarodni pregovarači žele nešto naučiti iz
jugoslovenskog/bosanskog iskustva, a što bi mogli primijeniti u Siriji, onda je
to da se prisjete opasnosti od crtanja
granica po etničkim osnovama u multietničkoj sredini.
Prisjetimo se samo kako je Vance-Owenov plan o podjeli BiH
po etničkim linijama doprinio eskalaciji sukoba, naročito na relaciji Armija
BiH-HVO i kako je samo ohrabrio etničko čišćenje obećavajući njegovu
legalizaciju.
Zato priča o kurdskim federalnim jedinicama, bilo u Siriji
ili susjednom Iraku, a strahovi postoje da bi se takva priča mogla prenijeti i
u Tursku, mogu biti uvod u neka nova etnička, sektaška ili kakva sve ne
„čišćenja“ na terenu.
Već sada postoje izvještaji o progonu Arapa sa područja koja
Kurdi zauzmu nakon što se povuče tzv. Islamska država. Slične progone sunita
smo imali u Iraku, a progoni drugih etničkih manjina poput arapskih kršćana i
Jezida su već u fazi u kojoj će se te zajednice teško obnoviti.
Kada počne crtanje granica u multietničkim i
multikonfesionalnim sredinama svi se trude da ne ostanu sa pogrešne strane
granice, što često posluži kao opravdanje za etnička čišćenja, progone kako bi
se stvorile monolitne ili većinski dominantne teritorije. Poruka naoružanim
građanima u takvim sukobima na terenu je jasna: ako ne želite da završite u
pogrešnom entitetu, „očistite“ svoj grad o drugih.
Svjetske sile su takve modele uspostave političkog balansa
među različitim etničkim i vjerskim konstitutivnim zajednicama i narodima,
davanjem teritorijalnih entiteta oprobali, od Indije, preko brojnih afričkih
zemalja, pa do Bosne i Hercegovine. Nigdje takav model uređenja države koji
počiva na teritorijalnoj dominaciji jedne političke zajednice u državama koje
nemaju etnički čiste teritorije, nije prošao bez sukoba, „humanih preseljenja
naroda“ i progona manjinskih zajednica i nigdje nije donio dugotrajan mir.
Zato se u takvim društvima mora tragati za drugačijim
oblicima konsocijacionalizama ili konsocijativizama koji ne počivaju na
teritorijalnom razgraničenju niti teritorijalnoj dominaciji jednih nad drugima.
Svjesni su toga i kurdski predstavnici koji zagovaraju ideju
federalizacije.
Tako je predstavnik PYD-a Nawaf Khalil iz Njemačke za The
Associated Press u telefonskom razgovoru izjavio kako njegova stranka ne lobira
za „kurdski region nego inkluzivni entitet u kojem će svoje predstavnike imati
i Turkmeni, Arapi i drugi koji žive u sjevernoj Siriji“. Ali pitanje je jesu li
takva obećanja dovoljna.
Najava federalizacije Sirije po etničkom i vjerskom principu
je zli duh iz boce koji je ovih dana pušten i teško je znati da li će se ikada
vratiti i kakve će posljedice na sirijsko multietničko i multikonfesionalno
društvo ostaviti, te da li će doprinijeti rješavanju sirijske krize ili je samo
produbiti. Iskustva iz drugih kriznih žarišta gdje su se po sličnom modelu
iscrtavale granice po etnički i vjerski miješanim sredinama ne slute na dobro.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
