Piše: Muhamed Jusić (Preporod)
Rasprava o zatvaranju tzv. paradžemata ili njihove
integracije u strukturu Islamske zajednice otvorila je brojna pitanja o
institucionalnom predstavljanju islama. U medijskom prostoru, ali i virtuelnom
svijetu društvenih mreža, te nekim istupima aktera ovih procesa mogli su se čuti stavovi koji ukazuju na postojanje
mnogih nedoumica oko institucionalnog življenja islama i pluralizma među
muslimanima.
Model organizacije vjerskog
Ta pitanja koja bi se trebala jasno razraditi i osvijetliti
su brojna, ali nekoliko njih se nametnulo kao posebno bitno. Prije svega tu je
pitanje muslimanskog jedinstva, ali ne kao floskule koja zagovara jedinstvo oko
vlastite vizije i stavova nego kao modela razvijenog nakon smrti Poslanika,
a.s, kroz instituciju hilafeta i "ulu-l-emra" (pretpostavljenog).
Poznato je da su ashabi odmah nakon smrti Poslanika, a.s,
izabrali halifu „ nasljednika ili namjesnika“ da bude taj simbol jedinstva i
temelj institucionalnog organizovanja muslimanske zajednice. Rekli su tada da
nisu ni dana htjeli biti bez te institucije.
Iako treba imati na umu da je model institucionalnog
življenja islama razvijan nakon smrti Poslanika, a.s, na temeljima idžtihada, historijskih, političkih i
društvenih okolnosti on je koncenzusom muslimana prihvaćen kao legalan i
legitiman (i šiiti su za institucionalno življenje islama, ali po nekim drugim
principima).
Možda se jedan od presudnih momenata koji je definisao taj
model organizacije vjerskog, ali i političkog i društvenog života muslimanskog društva desio upravo u
prvim danima namjesništva prvog halife Ebu Bekra. Naime, svima je poznato da je
jedna od većih odluka na početku njegovog mandata bila da se silom obračuna sa
onim arapskim plemenima koja su odbila davati zekat u centralnu blagajnu
muslimana (bejtu-l-mal) jer su razumjeli da to jedinstvo i institucionalno
organizovanje islama ne postoji nakon smrti Poslanika, a.s. To su poznati Ratovi protiv odmetnika
(hurubu-ridde). Odmetnuta arapska plemena su i dalje bila spremna izdvajati
zekat, obavljati druge vjerske obaveze i smatrati sebe muslimanima, ali bez
neke centralizovane institucije. Ebu Bekrova, r.a, odluka da se s njima
obračuna je bila historijska prekretnica nakon koje će uz sve krize institucija
hilafeta nastaviti predstavljati simbol institucionalnog jedinstva islama.
Naravno, već prvi govor koji je Ebu Bekr održao nakon što je
izabran na tu poziciju je ukazivao na to da se u tom modelu neće raditi o
apsolutističkoj vjerskoj niti političkoj vlasti nego uspostavi sistema koji će
garantovati pluralizam misli i pravo razilaženja, ali koja će u konačnici
izlaziti sa jedinstvenim stavom koji je obavezujući za sve.
Tradicija prvih generacija
I uistinu, svakome ko poznaje historiju prvih stoljeća
islama ne treba ponavljati primjere iz kojih se ovakav pristup vidi. Brojni su
slučajevi u kojma su ashabi imali drugačije mišljenje od halife, po pitanjima
vjere, ali i drugih društvenih i političkih tema, i oni su takva mišljenja javno
iznosili, ali nikada nisu pozivali da se po njihovom mišljenju postupa dok ne
bi uvjerili halifu da to iznese kao zvaničan stav. Upravo smo takve oprečne
stavove imali oko spomenutih ratova protiv odmetnika ali i brojnih drugih.
Sjetimo se samo procesa sabiranja Kur`ana u jednu knjigu. Historičari islama su
zabilježili kako je „u početku Ebu Bekr, r.a., iskazivao određenu rezerviranost
spram Omerove ideje (da se Kur`an sabere u jednu knjigu), bojeći se da bi takav
potez mogao značiti vjersku novotariju, ali je nakon izvjesnog vremena, shvatio
da se radi o historijski značajnoj odluci za islam i muslimane pa je pozvao
prvog pisara Objave Zejda b. Sabita i naložio mu da Kur'an objedini u jednu
zbirku“.
U međuvremenu Omer, r.a., nije, iako je mislio da je to
ispravno i imao svoje argumente, ni pokušao „djelovati vaninstitucionalno“ .
Revnosno je zastupao svoj stav, iznosio argumente i čekao da zajednica kroz
instituciju šure predvođena halifom zauzme svoj stav. Danas se baš oni koji se
pozivaju na tradiciju prvih geracija kao normativnu, pa čak i obavezujuću, ne
osvrću na ovakva iskustva već svojim razumijevanjem pluralizma prijete
institucionalnom modelu. Zato što, naprimjer, neko ima mišljenje o takvimu, o
tome kada se treba učiti ezan za neki vakat ili početi postiti, takav stav
treba iznositi, naučno i utemeljeno braniti, ali nikako pozivati i na njegovo
slijeđenje od, kako su to klasici nazivali avama (običnog svijeta) jer to vodi
razdoru. Vjerovanje kako institucionalni predstavnici Ummeta znaju najbolje i
kako je samo njihovo razumijevanje jedino valjano vodi jednoumlju i muslimani
su kroz historiju znali naći mjeru. Sačuvali su i institucionalno življenje
vjere i pluralizam misli.
Kada se u nekoliko slučajeva desilo da su neki muslimani
postupali drugačije od ove ustaljene prakse dobili smo period fitne (sumnje) i
to je izuzetak od pravila iz kojeg bi muslimani trebali uzeti pouku za sva
vremena.
Mezhebi
Takva praksa će se nastaviti kroz historiju. Naročito će
ulema biti kritična prema halifama, naročito onima koji će se udaljavati od
principa islama, ali će pozivati protiv hurudža (pobune) i razbijanja
jedinstva. Po tom iskustvenom modelu uvijek će jedan mezheb u državi (ili
pokrajini) biti zvaničan. To je čisto iz praktičnih razloga, jer bi se u suprotnom
dešavalo da jedan sudija sudi po jednom, a drugi po drugom pravnom sistemu što
bi stvorilo pravnu nesigurnost. Zna se npr. da mezhebi po nekim pitanjima imaju
različite stavove pa bi svaka strana u sporu htjela da joj se sudi po mezhebu
koji će presuditi njemu u korist. Također, jedan mezheb dozvoljava obnovu
postupka, drugi ne.
Zato je uvijek u jednoj pokrajini, a u nekim slučajevima i u
čitavom Hilafetu, oficijelan mezheb bio jedan od priznatih. To, međutim, nije
značilo da su drugi mezhebi bili zabranjeni niti potisnuti. Svako je bio
slobodan da bira vlastiti stav, da ga naučava i zagovara, ali to nije vodilo
institucionalnom razjedinjavanju. To kako će neko klanjati za imamom, kako će
živjeti svoju vjeru i šta će misliti njegovo je suvereno pravo i on će za njega
odgovarati pred Uzvišenim, to pravo mu garantuju i svjetovni zakoni, ali takvi
stavovi se ne mogu nametati kao zvanični sve dok ne prođu proceduru
institucionalnog autoriteta.
U nekim sredinama kakvi su sjedišta Hilafeta ili u Mekki i
Medini zabilježeni su slučajevi praktikovanja sva četiri mezheba u džamijama
zato što je tu dolazilo do veće interakcije sljedbenika različitih mezheba. Iz
tog vremena su i četiri mihraba kod Kabe, ali i u nekim drugim većim džamijama,
ali i tada je zvaničan mezheb carstva ili pokrajine bio jedan.
Menšura
I u moru drugih nejasnoća koje su isplivale opiranjem
paradžemata da se integrišu u strukture IZ je i ona kojom se IZ pokušava
predstaviti samo kao udruženje građana i da kao takva nema pravo drugima
ograničavati pravo da se bave organizacijom temeljnih vjerskih institucija
kakve su džuma, zekat, takvim i sl. Ovdje treba naglasiti da ne samo što Zakon
o crkvama i vjerskim zajednicama Islamskoj zajednici garantira pravo
institucionalnog predstavljanja islama (isto pravo se garantuje i dvjema
crkvama u BiH), već u kontekstu ove priče možda i bitnije, ona taj legalitet
crpi iz menšure ili saglasnosti šejhu-l-islama, a samim time i halife, da u
njegovom odsustvu vodi vjerska pitanja muslimana. Nije država svojim zakonom
dala IZ to pravo već nasljednici halifa prije nego je ova institucija ukinuta u
muslimanskom svijetu.
Življenje islama na ovim prostorima ne počinje od 1992, niti
teobe ijednog pojedinca, zato bi i o ovim bitnim pitanjima trebali imati
istinsku debatu koja neće počivati na šturim saopštenjima i vlastitim hirovima
nego na „znanju“.
Izvor: Preporod
