Udar u srce ujedinjene Evrope

Podjednako nas treba boljeti i dobiti istu medijsku pažnju teroristički napad u Ankari ili Istanbulu i onaj u Briselu, ali i smrt sirijske djece.

 

Terorizam neće biti poražen dok se ne iscrpe izvori sa kojih se ta ideologija napaja [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Evropa se opet našla na meti terorista. Ovaj put cilj su bili nedužni građani, posjetioci Brisela, tog političkog srca ujedinjene Evrope.

Istraga će vjerovatno pokazati više detalja o samom napadu, ali već sada je odgovornost preuzela oružana grupa Islamska država Irak i Levant. Po imenima osumnjičenih, već je jasno da se napad može dovesti u vezu s nedavnim hapšenjem Salaha Abdeslama. Napad je ili odmazda za tu akciju, ili reakcija na najavu da je Salah istražnim organima dao značajne informacije, nakon kojih su pokrenute neke nove akcije protiv njegovih saradnika i podignute mjere sigurnosti. Još nije izvjesno je li napadače u Briselu ta akcija ubrzala u namjeri da provedu svoj pakleni plan, ili su iz nekog drugog razloga napad izveli baš u ovom trenutku.

ISIL je slične napade izvodio kada je gubio teritoriju i kada se činilo da gubi momentum. Zato vrlo lahko cilj napada u Briselu može biti pokušaj ISIL-a da ostane relevantan u vrijeme kada traju mirovni pregovori o budućnosti Sirije, u kojima nema mjesta ni za njihovu državu niti viziju svijeta.

Glavna parola Al Baghdadijeve države, ili, kako je nazivaju simpatizeri, "hilafeta", je "opstaje i širi se". Dovesti u pitanje opstanak države znači udariti na samu ideju koja motivira njene sljedbenike. Zato je ISIL svaki put kada se osjetio zapostavljenim ili ugroženim izvodio slične napade, kako bi privukao nove dobrovoljce i ohrabrio sljedbenike. To bi mogao biti slučaj i sada.

Objasniti ne znači to opravdati

Teško je u bezumnom zločinu tražiti smisao, ali teroristi su više puta do sada pokazali da i u najbrutalnijim zločinima oni vide neki svoj smisao, cilj i opravdanje, i to ne treba zapostaviti, bez obzira na to što je svim normalnim ljudima takva doza bezumlja i brutalnosti nepojmljiva.

Ne bih volio da me se pogrešno shvati. Iza osuda terorističkih napada ne može biti bilo kakvih "ali". Ipak, da bi se istinski suprotstavilo terorizmu, mora se biti spremno gledati u njegove uzroke ili faktore koji doprinose njegovom omasovljenju ili ga jačaju. Nešto pokušati objasniti ne znači to opravdati.

Zato, iako ništa ne može biti opravdanje za bezumno ubijanje nevinih, ne možemo ignorirati razloge koji mlade ljude guraju ili vuku ka djelima terorizma. Razumijevanje tih razloga ne može biti razlogom da se skrene pažnja sa ideologije koja ih motivira i koja ih inspirira. Nasilni ekstremizam, koji zloupotrebljava islam i njegovu tradiciju, problem je koji zaslužuje adekvatan odgovor kroz razvijanje kontranarativa, i to je jedan od najbitnijih razloga koji mlade vuče ka djelima terorizma.

Ali, okolnosti koje mlade, naročito u kontekstu napada u Briselu, one rođene i odrasle u Evropi, guraju ka takvim ideologijama moraju biti adresirane. Zato se moramo, ako se istinski žele zaustaviti slični napadi u Evropi, pozabaviti milionima mladih bliskoistočnog i afričkog porijekla koji imaju pasoše evropskih zemalja, koji su tu nerijetko i rođeni, ali koji se nikada nisu integrirali. Integracija je dvosmjeran proces. Ne možete se integrirati ako vas drugi ne želi i ako vam ostavljaju samo opciju asimilacije, ili čak ni to.

Žrtvovanje ovog za onaj svijet

Svi koji poznaju Evropu današnjice znaju da mnogi njeni velegradi imaju geta otuđenih i izoliranih manjina, koje nemaju jednak pristup mogućnostima koje se nude drugim Evropljanima. Oni države u kojma su rođeni ne doživljavaju kao svoje i njih nije teško uvjeriti da im je jedino što je ostalo da "žrtvuju ovaj svijet za onaj".

Uzmemo li u obzir najnoviji val izbjeglica koji se slio u Evropu, utoliko ova spoznaja postaje još bitnija. Već sada vidimo da su sve jače one struje u Evropi koje bi izbjeglice, imigrante i strance, a naročito muslimane, među njima gurali na margine društva, bez da se zapitaju ko ih tamo čeka.

Napad u Briselu se desio u vrijeme kada su sigurnosne mjere širom Evrope bile na najvišem nivou. Očito je da se takozvani rat protiv terorizma ne može dobiti samo vojnim sredstvima i da tu rješenje nisu samo sigurnosne mjere i svi to već neko vrijeme ponavljaju. Međutim, skoro da niko ne kaže - a šta to trebamo poduzeti da bi se taj rat dobio. Niko to ne govori, jer bi te druge mjere - koje bi, ako ne iskorijenile terorizam kao taktiku, sigurno doveli do njegove minimizacije, ili bi mu se uskratila podrška kakvu vidimo danas - zahtijevale istinske promjene i žrtve na koje niko nije spreman.

Niko nije spreman isušiti močvaru i još uvijek je ganjanje komaraca jedina opcija. Terorizam neće biti poražen dok se ne iscrpe izvori sa kojih se ta ideologija napaja. Sve ozbiljne analize ISIL-ovog narativa su pokazale da je u njemu daleko manje vjerske argumentacije, a puno više političkih i ideoloških konstrukata. Oni se hrane nepravdom, otuđenošću, beznađem, nezaposlenošću i svim drugim zlima u kojima žive mladi muslimani i u Evropi i u takozvanim muslimanskim zemljama ogrezlim u tiraniji, neslobodama i isključenosti mladih.

Sve je ostalo na riječima

Niko ne želi priznati kako je prvo podrška Saddamu Huseinu i drugim arapskim diktatorima, pa onda odluka da ih se svrgne i da se Arapima na tenkovima izveze demokratija dovele do urušavanja tog dijela svijeta. Niko ne želi preuzeti odgovornost za sve ono što se dešavalo u Siriji i Iraku, što je dovelo do stvaranja prostora za djelovanje ISIL-a. Patnju tamošnjih naroda svjetski moćnici nisu samo predugo ignorirali, nego su nerijetko u njenom održavanju i učestvovali. Danas ta patnja i nepravda služe kao gorivo piromanima, koji bi da takav svijet spale vjerujući da će napraviti bolji.

Zato ne može biti rješenja ni problema terorizma ni izbjegličke krize dok se ne riješi, u konkretnom slučaju, sirijsko-irački konflikt, a prije njega onaj palestinski.

Terorizam je globalni problem, koji se iz godine u godinu, iako se svi protiv njega bore, samo povećava. Samo budala radi jedno te isto, a očekuje drugačiji rezultat. Zato je krajnje vrijeme da se promijeni dosadašnja paradigma međunarodnih odnosa. Ima već neko vrijeme kako su pametni ljudi rekli kako će u globaliziranom selu ili svi imati mir i prosperitet, ili ga neće imati niko. Ali, sve je ostalo na riječima.

Zato će prvi pokazatelj te promjene biti kada se svaka ljudska žrtva počne vrednovati isto. Kada nas, kao ljude, podjednako bude bolio i kada dobije istu medijsku pažnju i teroristički napad u Ankari ili Istanbulu i onaj u Briselu, ali i smrt sirijske djece, koja u stotinama umiru svaki dan već pet godina.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Muslimani između institucionalnog predstavljanja i pluralizma misli

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Rasprava o zatvaranju tzv. paradžemata ili njihove integracije u strukturu Islamske zajednice otvorila je brojna pitanja o institucionalnom predstavljanju islama. U medijskom prostoru, ali i virtuelnom svijetu društvenih mreža, te nekim istupima aktera ovih procesa mogli su  se čuti stavovi koji ukazuju na postojanje mnogih nedoumica oko institucionalnog življenja islama i pluralizma među muslimanima.

Model organizacije vjerskog

Ta pitanja koja bi se trebala jasno razraditi i osvijetliti su brojna, ali nekoliko njih se nametnulo kao posebno bitno. Prije svega tu je pitanje muslimanskog jedinstva, ali ne kao floskule koja zagovara jedinstvo oko vlastite vizije i stavova nego kao modela razvijenog nakon smrti Poslanika, a.s, kroz instituciju hilafeta i "ulu-l-emra" (pretpostavljenog).

Poznato je da su ashabi odmah nakon smrti Poslanika, a.s, izabrali halifu „ nasljednika ili namjesnika“ da bude taj simbol jedinstva i temelj institucionalnog organizovanja muslimanske zajednice. Rekli su tada da nisu ni dana htjeli biti bez te institucije.

Iako treba imati na umu da je model institucionalnog življenja islama razvijan nakon smrti Poslanika, a.s, na temeljima  idžtihada, historijskih, političkih i društvenih okolnosti on je koncenzusom muslimana prihvaćen kao legalan i legitiman (i šiiti su za institucionalno življenje islama, ali po nekim drugim principima).

Možda se jedan od presudnih momenata koji je definisao taj model organizacije vjerskog, ali i političkog i društvenog  života muslimanskog društva desio upravo u prvim danima namjesništva prvog halife Ebu Bekra. Naime, svima je poznato da je jedna od većih odluka na početku njegovog mandata bila da se silom obračuna sa onim arapskim plemenima koja su odbila davati zekat u centralnu blagajnu muslimana (bejtu-l-mal) jer su razumjeli da to jedinstvo i institucionalno organizovanje islama ne postoji nakon smrti Poslanika, a.s. To su  poznati Ratovi protiv odmetnika (hurubu-ridde). Odmetnuta arapska plemena su i dalje bila spremna izdvajati zekat, obavljati druge vjerske obaveze i smatrati sebe muslimanima, ali bez neke centralizovane institucije. Ebu Bekrova, r.a, odluka da se s njima obračuna je bila historijska prekretnica nakon koje će uz sve krize institucija hilafeta nastaviti predstavljati simbol institucionalnog jedinstva islama.

Naravno, već prvi govor koji je Ebu Bekr održao nakon što je izabran na tu poziciju je ukazivao na to da se u tom modelu neće raditi o apsolutističkoj vjerskoj niti političkoj vlasti nego uspostavi sistema koji će garantovati pluralizam misli i pravo razilaženja, ali koja će u konačnici izlaziti sa jedinstvenim stavom koji je obavezujući za sve.

Tradicija prvih generacija

I uistinu, svakome ko poznaje historiju prvih stoljeća islama ne treba ponavljati primjere iz kojih se ovakav pristup vidi. Brojni su slučajevi u kojma su ashabi imali drugačije mišljenje od halife, po pitanjima vjere, ali i drugih društvenih i političkih tema, i oni su takva mišljenja javno iznosili, ali nikada nisu pozivali da se po njihovom mišljenju postupa dok ne bi uvjerili halifu da to iznese kao zvaničan stav. Upravo smo takve oprečne stavove imali oko spomenutih ratova protiv odmetnika ali i brojnih drugih. Sjetimo se samo procesa sabiranja Kur`ana u jednu knjigu. Historičari islama su zabilježili kako je „u početku Ebu Bekr, r.a., iskazivao određenu rezerviranost spram Omerove ideje (da se Kur`an sabere u jednu knjigu), bojeći se da bi takav potez mogao značiti vjersku novotariju, ali je nakon izvjesnog vremena, shvatio da se radi o historijski značajnoj odluci za islam i muslimane pa je pozvao prvog pisara Objave Zejda b. Sabita i naložio mu da Kur'an objedini u jednu zbirku“.

U međuvremenu Omer, r.a., nije, iako je mislio da je to ispravno i imao svoje argumente, ni pokušao „djelovati vaninstitucionalno“ . Revnosno je zastupao svoj stav, iznosio argumente i čekao da zajednica kroz instituciju šure predvođena halifom zauzme svoj stav. Danas se baš oni koji se pozivaju na tradiciju prvih geracija kao normativnu, pa čak i obavezujuću, ne osvrću na ovakva iskustva već svojim razumijevanjem pluralizma prijete institucionalnom modelu. Zato što, naprimjer, neko ima mišljenje o takvimu, o tome kada se treba učiti ezan za neki vakat ili početi postiti, takav stav treba iznositi, naučno i utemeljeno braniti, ali nikako pozivati i na njegovo slijeđenje od, kako su to klasici nazivali avama (običnog svijeta) jer to vodi razdoru. Vjerovanje kako institucionalni predstavnici Ummeta znaju najbolje i kako je samo njihovo razumijevanje jedino valjano vodi jednoumlju i muslimani su kroz historiju znali naći mjeru. Sačuvali su i institucionalno življenje vjere i pluralizam misli.

Kada se u nekoliko slučajeva desilo da su neki muslimani postupali drugačije od ove ustaljene prakse dobili smo period fitne (sumnje) i to je izuzetak od pravila iz kojeg bi muslimani trebali uzeti pouku za sva vremena.

Mezhebi

Takva praksa će se nastaviti kroz historiju. Naročito će ulema biti kritična prema halifama, naročito onima koji će se udaljavati od principa islama, ali će pozivati protiv hurudža (pobune) i razbijanja jedinstva. Po tom iskustvenom modelu uvijek će jedan mezheb u državi (ili pokrajini) biti zvaničan. To je čisto iz praktičnih razloga, jer bi se u suprotnom dešavalo da jedan sudija sudi po jednom, a drugi po drugom pravnom sistemu što bi stvorilo pravnu nesigurnost. Zna se npr. da mezhebi po nekim pitanjima imaju različite stavove pa bi svaka strana u sporu htjela da joj se sudi po mezhebu koji će presuditi njemu u korist. Također, jedan mezheb dozvoljava obnovu postupka, drugi ne.

Zato je uvijek u jednoj pokrajini, a u nekim slučajevima i u čitavom Hilafetu, oficijelan mezheb bio jedan od priznatih. To, međutim, nije značilo da su drugi mezhebi bili zabranjeni niti potisnuti. Svako je bio slobodan da bira vlastiti stav, da ga naučava i zagovara, ali to nije vodilo institucionalnom razjedinjavanju. To kako će neko klanjati za imamom, kako će živjeti svoju vjeru i šta će misliti njegovo je suvereno pravo i on će za njega odgovarati pred Uzvišenim, to pravo mu garantuju i svjetovni zakoni, ali takvi stavovi se ne mogu nametati kao zvanični sve dok ne prođu proceduru institucionalnog autoriteta.

U nekim sredinama kakvi su sjedišta Hilafeta ili u Mekki i Medini zabilježeni su slučajevi praktikovanja sva četiri mezheba u džamijama zato što je tu dolazilo do veće interakcije sljedbenika različitih mezheba. Iz tog vremena su i četiri mihraba kod Kabe, ali i u nekim drugim većim džamijama, ali i tada je zvaničan mezheb carstva ili pokrajine bio jedan.

Menšura

I u moru drugih nejasnoća koje su isplivale opiranjem paradžemata da se integrišu u strukture IZ je i ona kojom se IZ pokušava predstaviti samo kao udruženje građana i da kao takva nema pravo drugima ograničavati pravo da se bave organizacijom temeljnih vjerskih institucija kakve su džuma, zekat, takvim i sl. Ovdje treba naglasiti da ne samo što Zakon o crkvama i vjerskim zajednicama Islamskoj zajednici garantira pravo institucionalnog predstavljanja islama (isto pravo se garantuje i dvjema crkvama u BiH), već u kontekstu ove priče možda i bitnije, ona taj legalitet crpi iz menšure ili saglasnosti šejhu-l-islama, a samim time i halife, da u njegovom odsustvu vodi vjerska pitanja muslimana. Nije država svojim zakonom dala IZ to pravo već nasljednici halifa prije nego je ova institucija ukinuta u muslimanskom svijetu.

Življenje islama na ovim prostorima ne počinje od 1992, niti teobe ijednog pojedinca, zato bi i o ovim bitnim pitanjima trebali imati istinsku debatu koja neće počivati na šturim saopštenjima i vlastitim hirovima nego na „znanju“.

Izvor: Preporod

Lekcije iz BiH: Uvod u etničko čišćenje u Siriji

Učesnici pregovora o Siriji trebaju se prisjetiti BIH i opasnosti od crtanja granica po etničkim osnovama u multietničkoj sredini.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

 Već sada postoje izvještaji o progonu Arapa sa područja koja Kurdi zauzmu nakon što se povuče ISIL, piše autor [Reuters]

U vrijeme trajanja mirovnih pregovora u Ženevi gdje se pod pokroviteljstvom UN-a traga za mirnim rješenjem sirijskog sukoba, Kurdi, koji kontrolišu sjever Sirije i koji zbog protivljenja Turske nisu uključeni u pregovore, proglasili su federalni sistem koji će obuhvatiti tri autonomne pokrajine uz tursku granicu kojim vladaju kurdske paravojne formacije.

Iza objave, koja bi mogla nagovijestiti početak nekih novih procesa u regionu, stoji najjača politička organizacija sirijskih Kurda, PYD, i njeno vojno krilo, YPG, koji se smatraju ogrankom, ili u najmanju ruku blisko povezanim sa zabranjenom terorističkom organizacijom Radničkom partijom Kurdistana (PKK).

Ova objava je odjeknula kao bomba ne samo u Ženevi nego i u regionu. Iako niko sa sigurnošću ne može reći o kako ozbiljnim i realno ostvarivim najavama se radi, jasno je da one nisu slučajno i baš sada izrečene.

Brojni su analitičari koji sumnjaju da kurdske političke i vojne opcije koje kontrolišu te teritorije istinski vjeruju u ostvarenje ovog plana. Oni su bliže mišljenju kako su ove planove, ili kako vele „prijetnje o samoopredijeljenju“, iznijeli baš u ovom trenutku kako bi skrenuli pažnju na svoje zahtjeve u vrijeme dok traju pregovori u Ženevi i da su time, na neki način, i Turcima - koji su ih i pored insistiranja Rusije uspjeli isključiti iz pregovora o budućnosti Sirije-  i svijetu poruče da se bez njih ne može postići mir u Siriji.

Historijska šansa

Iako se čitava inicijativa može razumjeti kao pokušaj pojačavanja pregovaračke pozicije u kontekstu najnovijih međunarodnih nastojanja da se iznađe političko rješenje za krizu u Siriji, ne treba zanemariti ni historijske snove kurdskog naroda o tome da se domognu nacionalne domovine ili barem autonomije u okviru postojećih granica bliskoistočnih zemalja.

Američkom intervencijom u Iraku i svrgavanjem režima Saddama Husseina te eskalacijom sukoba u Siriji, Kurdi su dobili historijsku šansu za koju mnogi od njih bez obzira na sva politička i ideološka neslaganja, znaju da će se teško ponoviti.

Zato na ove prijetnje ne treba gledati kao na obični diplomatski ili pregovarački trik. Ukaže li se Kurdima prilika da dobiju svoju državu ili barem autonomiju, u njihovim redovima ne nedostaje političkih, ideoloških ali i vojnih opcija koje su spremne zaigrati na tu kartu. To ne čudi kada znamo da su neke od tih opcija u daleko lošijim geopolitičkim prilikama bile spremne posezati i za terorizmom kao sredstvom ostvarenja sličnih ciljeva.

Zato u Turskoj na njih gledaju sa dozom zabrinutosti što u zvaničnoj Ankari i ne kriju. Taj strah je pojačan nakon serije bombaških napada iza kojih stoji PKK ili neki od njenih ogranaka.

U Iraku Kurdi već imaju svoju autonomnu oblast. Dobiju li to i u Siriji, Turska će duž svoje južne granice imati kurdske paradržavne entitete, što u Ankari smatraju opasnošću za turski suverenitet i teritorijalni integritet.

Turci su odlučni da, kako kažu, svim sredstvima osujete ove planove jer su sigurni da bi kurdska autonomija u Siriji još više potaknula separatizam među kurdskom manjinom u Turskoj.

Ali nisu samo Turci protiv ideje o federalizaciji Sirije. Sirijski ambasador u UN-u Bashar Jaafari, koji predvodi delegaciju sirijske vlade na pregovorima u Ženevi, takvu je ideju oštro odbacio. Razlog je jednostavan: odcijepe li se Kurdi, i drugi u regionu će po sličnom modelu morati biti organizovani.

Dobiju li Kurdi svoju autonomiju, onda ona sljeduje i sunitske Arape, Turkmene, onda će aleviti (sirijske nusejrije) ostati dominantni samo u regionu Latakije. Po istom bi se modelu mogao onda dijeliti i Irak na sunitsku i šiitsku federalnu jedinicu.

Pouka iz rata u BiH

Ovdje bi sada mogli izvući pouku iz sukoba u bivšoj Jugoslaviji, a posebno u BiH. Sirija, ali i susjedni Irak, izrazito su etnički, vjerski i sektaški heterogeni, te, iako postoje teritorije na kojima je jedna etnička ili vjerska skupina dominantna, najveći dio sirijske teritorije, kao i one iračke, leopardova je koža, poput one koju smo prije 1991. imali u BiH i dijelovima Hrvatske.

Ako međunarodni pregovarači žele nešto naučiti iz jugoslovenskog/bosanskog iskustva, a što bi mogli primijeniti u Siriji, onda je to da se prisjete  opasnosti od crtanja granica po etničkim osnovama u multietničkoj sredini.

Prisjetimo se samo kako je Vance-Owenov plan o podjeli BiH po etničkim linijama doprinio eskalaciji sukoba, naročito na relaciji Armija BiH-HVO i kako je samo ohrabrio etničko čišćenje obećavajući njegovu legalizaciju.

Zato priča o kurdskim federalnim jedinicama, bilo u Siriji ili susjednom Iraku, a strahovi postoje da bi se takva priča mogla prenijeti i u Tursku, mogu biti uvod u neka nova etnička, sektaška ili kakva sve ne „čišćenja“ na terenu.

Već sada postoje izvještaji o progonu Arapa sa područja koja Kurdi zauzmu nakon što se povuče tzv. Islamska država. Slične progone sunita smo imali u Iraku, a progoni drugih etničkih manjina poput arapskih kršćana i Jezida su već u fazi u kojoj će se te zajednice teško obnoviti.

Kada počne crtanje granica u multietničkim i multikonfesionalnim sredinama svi se trude da ne ostanu sa pogrešne strane granice, što često posluži kao opravdanje za etnička čišćenja, progone kako bi se stvorile monolitne ili većinski dominantne teritorije. Poruka naoružanim građanima u takvim sukobima na terenu je jasna: ako ne želite da završite u pogrešnom entitetu, „očistite“ svoj grad o drugih.

Svjetske sile su takve modele uspostave političkog balansa među različitim etničkim i vjerskim konstitutivnim zajednicama i narodima, davanjem teritorijalnih entiteta oprobali, od Indije, preko brojnih afričkih zemalja, pa do Bosne i Hercegovine. Nigdje takav model uređenja države koji počiva na teritorijalnoj dominaciji jedne političke zajednice u državama koje nemaju etnički čiste teritorije, nije prošao bez sukoba, „humanih preseljenja naroda“ i progona manjinskih zajednica i nigdje nije donio dugotrajan mir.

Zato se u takvim društvima mora tragati za drugačijim oblicima konsocijacionalizama ili konsocijativizama koji ne počivaju na teritorijalnom razgraničenju niti teritorijalnoj dominaciji jednih nad drugima.

Svjesni su toga i kurdski predstavnici koji zagovaraju ideju federalizacije.

Tako je predstavnik PYD-a Nawaf Khalil iz Njemačke za The Associated Press u telefonskom razgovoru izjavio kako njegova stranka ne lobira za „kurdski region nego inkluzivni entitet u kojem će svoje predstavnike imati i Turkmeni, Arapi i drugi koji žive u sjevernoj Siriji“. Ali pitanje je jesu li takva obećanja dovoljna.

Najava federalizacije Sirije po etničkom i vjerskom principu je zli duh iz boce koji je ovih dana pušten i teško je znati da li će se ikada vratiti i kakve će posljedice na sirijsko multietničko i multikonfesionalno društvo ostaviti, te da li će doprinijeti rješavanju sirijske krize ili je samo produbiti. Iskustva iz drugih kriznih žarišta gdje su se po sličnom modelu iscrtavale granice po etnički i vjerski miješanim sredinama ne slute na dobro.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Trgovanje izbjegličkom patnjom

'Cilj je jasan: izbjeglice i njihovu patnju treba držati što dalje od naše zone komfora', piše autor [EPA]

Nakon 'pazarnog dana' u Briselu, izbjeglice tretiraju kao vruć krompir koji svako prebacuje u ruke drugog.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Mogući dogovor o tzv. izbjegličkoj krizi između EU i Turske pokazao je ono što je svima već jasno: za svjetske moćnike ovo je prvenstveno politička kriza, a ne humanitarna kriza ili bolje reći katastrofa. Način na koji su moćnici trgovali izbjegličkom patnjom i s kojom dozom bezosjećajnosti i odsustva empatije su se bavili ovim problemom, ne služi na čast.

Niko ni u jednom saopštenju nije spomenuo zašto i od koga ti ljudi bježe. Šta uraditi da se zaustavi rat i iskorijeni neimaština koja te ljude tjera da pješice prelaze hiljade kilometara. Za Evropu je bitno samo da nisu na njihovim granicama i njihovim ulicama. To što oni bježe od prodanog ili raznim paravojnim formacijama i vojnim režimima doniranog oružja evropskih zemalja koje preko njih s Rusima i drugim moćnicima biju svoje globalne bitke dominacije, u čitavoj priči nije bitno.

Ne može se oteti dojmu da su i Turci dobro trgovali, uz finansijsku podršku za zbrinjavanje izbjeglica obećani su im i brojni drugi ustupci EU. Ipak, treba spomenuti da su se barem založili za sirijske izbjeglice da im se pokuša olakšati legalan odlazak u Evropu koja bi ih po sistemu kvota trebala prihvatiti.

Zona komfora

Načelan je dogovor da se svaki ilegalni migrant, tj. onaj koji ne dolazi iz ratom zahvaćenog područja, koji uđe u Grčku vrati u Tursku, a zauzvrat EU će primiti jednog sirijskog izbjeglicu za svakog ilegalnog migranta kojeg prihvati Turska. Ali za Iračane, Afganistance i druge, ni toliko razumijevanja nije iskazano. Bilo bi nepošteno zanemariti sve silne napore koja Turska poduzima na zbrinjavanju sirijskih izbjeglica. Turska trenutno udomljuje 2,7 miliona sirijskih izbjeglica. Ipak, novi dogovor otvara brojna pitanja o tome da li je izbjeglički val koji je odjednom krenuo prema Evropi bio baš tako spontan.

Kada je riječ o drugima koji bježe od ratova, terorizma, progona vojnih hunti, turska diplomatija ima isti stav kao i EU. Cilj je jasan: izbjeglice i njihovu patnju treba držati što dalje od naše zone komfora.

Ali nisu samo Turci trgovali izbjeglicama boreći se za bezvizni režim i ubrzavanje EU integracija. I Grci bi da nešto dobiju. Možda da svi u EU shvate kako su bitni i da im progledaju kroz prste oko silnih dugova. Makedonija se nada da će joj kooperativnost otvoriti vrata NATO-a.

I Vlada srbijanskog premijera Vučića je sve ovo vrijeme u stopu pratila stavove Berlina i kancelarke Merkel, nadajući se njihovoj naklonosti i zbog toga su se bili spremni zamjeriti komšijama. Hrvatska je sa novom Vladom iz okrilja Berlina krenula u zagrljaj Višegradske skupine i nove ABC inicijative. I oni preko izbjeglica vode svoju unutrašnju politiku, istovremeno pokušavajući da se što  bolje pozicioniraju u blokovskim borbama unutar EU.

Angela Merkel, čija je Vlada do sada uradila najviše na zbrinjavanju izbjeglica u EU, zvanično je kritikovala dogovor sa Turskom i izrazila skepticizam u njegov uspjeh. Međutim, bolji poznavaoci prilika u Njemačkoj tvrde da je kancelarka nezvanično saglasna sa čitavim procesom i da njene saveznice na balkanskoj ruti, posebno zemlje koje nisu članice i koje se uzdaju u podršku Njemačke na svom putu ka EU, ne bi zatvorile svoje granice da nisu imale barem prešutnu saglasnost Merkelove.

Komentator Deutsche Wellea Christoph Hasselbach je napisao kako ona pokušava da je „niko ne ulovi dok mijenja kurs”. A kurs, prema tim analizama, kancelarka mijenja jer se plaši jačanja desničarskog pokreta AfD (Alternativa za Njemačku), koji je nastao 2013. na nezadovoljstvu spašavanjem posrnule  grčke ekonomije, a uzlet doživio na kancelarkinoj politici dobrodošlice migrantima i izbjeglicama.

Trinaesti mart je supernedjelja jer se održavaju izbori u tri njemačke savezne pokrajine i oni se, prema pisanju njemačkih medija, prvi put u hisotriji, iščekuju kao izbori za Bundestag. Ankete pokazuju da najveći pad očekuje upravo najveća njemačka stranka, Kršćansko-demokratska unija CDU, koju vodi kancelarka Angela Merkel, a vrtoglavi rast predviđa se desnom pokretu AfD. Zato bi i Merkelova sada da trguje budućnošću izbjeglica ali da je „ne uhvate“.

Između rata i zatvorenih granica

Kako god da je završio pazarni dan u Bruxellesu gdje je dogovoreno zatvaranje balkanske rute ostala je činjenica da se ovaj proces sada pretvorio u utrku balkanskih zemalja kroz koje izbjeglice prolaze na svom putu ka Njemačkoj i drugim bogatim zemljama zapadne Evrope da zatvore svoje granice prije nego to uradi zemlja koja se na ruti nalazi iza njih. Očit je taj strah da bi neka od njih mogla postati slijepo crijevo ili kako kažu „stjecište zaglavljenih izbjeglica“. Izbjeglice tretiraju kao vruć krompir koji svako prebacuje u ruke drugog.

Kako sada stvari stoje ta sudbina je barem na trenutak zadesila Grčku kao prvu nakon Turske koja se i zbog dužničke krize već odavno osjeća ostavljenja od drugih članica EU. Prema službenim podacima, u Grčkoj je, nakon zatvaranja balkanske rute, ostalo blizu 42.000 osoba koji žive u nemogućim uslovima. Niko ne zna šta će s njima biti nakon novog dogovora.

Upitno je da li će dogovor EU-Turska, koji treba biti finaliziran na samitu iduće sedmice, zaživjeti. Nije ovo prvi dogovor, kako unutar EU tako i EU i Turske, koji je postignut. Dosadašnji ili nisu ispoštovani ili nisu dali rezultate, zato i oko ovog trebamo biti oprezni. Niko ne zna može li Turska i da odluči zaustaviti priliv novih izbjeglica i može li ih sve zadržati na svojoj teritoriji ili vratiti u zemlje iz kojih su došli. Naročito je upitno da li će plan uspjeti ako mu se protivi Grčka, barem dok ne dobije ono što želi. I u EU postoje neke političke opcije koje će učiniti sve da blokiraju dogovor sa Turskom.

I dok mnogi, a ne samo ilegalni krijumčari, trguju patnjom izbjeglica, oni ostaju prikliješteni između rata, terorizma i siromaštva i zatvorenih granica onih koji su itekako doprinijeli destabilizaciji njihovih država.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera