Abu Bakr Naji vjeruje da će samo
građanski rat unutar muslimana, dovesti do uspostave sunitskog hilafeta.
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Vijest da je tzv. Islamska država Iraki Levant raspisala oglas za radna mjesta poput glasnogovornika, bombaša i
nastavnika i nekih drugih pozcija predviđenih za ʽone slabije vjereʼ odjeknula
je kao svjetski ekskluziv na globalnoj medijskoj sceni. Ali koliko god ta
informacija zvučala bizarno ona je utemeljena u ozbiljnoj strategiji koja je
ovoj militantnoj skupini omogućila da u XXI vijeku stvori surogat moderne
države.
Ne može se ne primjetiti kako trenutna
strategija djelovanja ISIL-a ne samo u Iraku i Siriji nego i na mjestima gdje
se ISIL-a pokušava proširiti, poput Sinaja u Egiptu, Libije, Afganistana,
Jemena, Nigerije, Tunisa i brojnih drugih država u kojima se javljaju
organizacije koje se obavezuju na
poslušnost (daju bejat) halifi Al-Bagdadiju i bore se pod obilježjima ISIL-a,
ima dosta sličnosti sa strategijom poznatom kao „upravljanje divljaštvom“.
Ustvari, radi se o nekoj vrsti
kombiniranog terenskog priručnika i svojevrsnog manifesta za „povratak
hilafeta“ naslovljenog sa „Upravljanje divljaštvom (ili zvjerstvima)-
najkritičniji stadij kroz koji će zajednica vjernika (ummet) proći“ (Management
of Savagery: The Most Critical Stage Through Which the Ummah Will Pass : إدارة التوحش: أخطر مرحلة ستمر بها الأمة, Idārat
at-Tawahhush:Akhtar marhalah satamourrou biha l ummah).
Identitet ideologa
Ova knjiga ili studija je djelo iza
kojeg stoji ideolog poznat kao Abu Bakr Naji. Publikacija sa pojavila na
društvenim mrežama 2004. godine, prvo na zatvorenim forumima a kasnije i na
brojnim stranicama na kojima se militanti okupljaju kao i na stranicama
specijalizovanih centara koji prate trendove unutar terorističkih organizacija.
Navodni izgled pasoša ISIL-a na kojem
piše
“pokrećemo vojsku ukoliko nosioca
ovog pasoša zadesi bilo kakvo zlo”
(izvor: Twitter)
|
Stvarni identitet Abu Bakr Najia nije
nikada zvanično potvrđen, ali je Hani Nesira sa Al Arabiya Institute for
Studies u svom istraživanju došao do zaključka da se radi o Egipćaninu
Muhammadu Khalil al-Hakaymahu (محمد خليل
الحكايمة)
. Al-Hakaymahu je autor još nekoliko studija ili strategija djelovanja
pojedinaca i organizacija tada povezanih sa globalnom Al Kaidom.
Naji vjeruje da će samo građanski rat
unutar islama, tj. muslimana, dovesti do uspostave sunitskog hilafeta. Zato on
predlaže eskalaciju brutalne kampanje nasilja i zvjerstava u muslimanskim
zemljama koja treba da rezultira polarizacijom njihovih društava i novim
sukobima, razotkrivanjem nesposobnosti sigurnosnih agencija i vladajućih elita
da održe kontrolu nad narodima, što bi trebalo privući nove sljedbenike u
redove džihadista i u konačnici stvoriti džepove nesigurnosti ili prostore u
kojima vladaju strah, nesigurnost i zvjerstva. Pod „upravljanjem zvjerstvima“
Naji podrazumijeva stvaranje anarhije kojom bi onda militanti upravljali, tj. u
kojoj bi se nametnuli kao jedini koji mogu uspostaviti red i smijeniti
nesposobne i korumpirane vlasti i to na principima islama, Šerijata,
historijskog iskustva i tradicije muslimanskih naroda.
Upravo ovdje do izražaja dolazi
sposobnost simpatizera tzv. ISIL da nakon što stvore haos upravljaju njime kroz
formiranje civilne administracije koja će nuditi osnovne komunalne i javne
usluge u kombinaciji sa sigurnošću za one koji se pokore njihovoj vlasti. To je
veliki iskorak u odnosu na ono što su do sada nudile druge militantne
organizacije koje su se pozivale na islam poput Al-Kaide, talibana ili
egipatskog Al Jihada ili Al Jamae al-Islamijje.
Naji je koristio tradicionalni
džihadistički primjer Egipta, ali se implicite odnosio na Irak, gdje je pozivao
na brzu konsolidaciju džihadističkog trijumfa s namjerom ''ovladavanja okolnim
zemljama''. Jedan ISIL-ov lider je ispričao Michaelu Weissu i Hassanu Hassanu,
autorima knjige „Inside the Army of
Terror“, da je Najieva knjiga
naširoko distribuirana među oblasnim ISIL-ovim zapovjednicima i nekim običnim
vojnicima kao sredstvom opravdavanja odrubljivanja glava ne samo kao religijski
dopuštenim radnjama već preporučenim od Boga i Njegovog Poslanika. Za ID,
najveći doprinos teksta Upravljanje divljaštvom leži u razlikovanju značenja
džihada u odnosu na druga religijska pitanja. Naji u jednome trenutku podučava
čitatelja tvrdeći da način na koji se uči o džihadu ''u knjigama'' otežava
mladim mudžahidima da spoznaju pravo značenje njegovog koncepta. ''Neko ko
isprva uči o džihadu misli da je to ništa doli nasilje, grubost, terorizam,
zastrašivanje (drugih) ili bezočno ubijanje. Ja govorim o džihadu i borbi, ne o
islamu i to se ne bi trebalo miješati... Ne može se nastaviti boriti neko i
prelaziti iz jedne etape u drugu osim ako inicijalna etapa ne podrazumijeva
etapu bezočnog ubijanja neprijatelja i rušenja njihovih domova...''.
Vođenje države
Rodni list u Islamskoj državi u kojem
u podnaslovu stoji:
“unuci Hilafeta” (izvor: Twitter)
|
Očito je sada da tu ideju upravljanja
društvima u anarhiji i stvaranja a zatim popunjavanja pravnog i političkog
vakuuma koju je razradio Naji u praksi pokušava provesti Al-Bagdadi. Ovo nije
promaklo sve većem broju analitičara koji prate sve što se dešava u i oko ISIL-a.
Tako Loretta Napoleoni u svojoj novoj knjizi The Islamist Phoenix (u izdanju
Sandorfa iz Hrvatske prevedeno pod naslovom „Uspon islamizma“) piše: „Spretnost
kojom El-Bagdadi i njegova grupa uvjeravaju sunite u Siriji, a isto tako i u
Iraku, da bi mogli uspjeti u onome u čemu su svi ostali podbacili, nevjerovatan
je podvig njihove modernosti. U
prošlosti, nijedna džihadistička grupa nikada nije bila opremljena za vođenje
prave države. Nisu znali kako upravljati zalihama vode, kanalizacijom, izgradnjom
cesta niti su znali kako koristiti virtualni svijet za novačenje i skupljanje
sredstava diljem planeta. Još su manje znali kako postići konsenzus u
zajednicama. Takve greške, a viđali smo ih u Afganistanu u halifatu (kalifatu)
mule Omera (Omara), počivaju na predmodernoj viziji društva, kakvu je
projecirao selefizam.“
Iako je san džihadističkog pokreta
oduvijek bio obnova halifata, bila je to samo nejasna, romantična ideja,
potpuno neprimjenjiva u modernim vremenima, jer je selefizam, tvrdi Napoleoni,
odbijao konstrukciju moderne države. „Radikalni je selefizam radije zamrznuo
koncept idealnog društva kakav je vrijedio u Arabiji sedmog stoljeća. Svaki
napredak koji je slijedio nakon toga ili je suvišan ili opasan, od
infrastrukture moderne države do moderne tehnologije, što je očito jer su
talibani zabranili muziku, radio i TV.“ (Loretta Napoleoni, „Uspon islamizma“,
Sandorf, Zagreb, 2015. str. 83-84).
Imajući to u vidu, ono što je napravio
Al-Bagdadi, iscrtavajući unutar Sirije vlastite enklave Islamske države i
vodeći te zajednice kao politički autoritet sa svim instrumentima moderne
države, zaista je nevjerovatno. On je uspio „spojiti političku namjeru
islamista o preuzimanju vlasti u državi s nešto globalnijom vizijom
neotradicionalista o stvaranju prepoznatljive, makar i nesavršene, države koja
bi istovremeno trebala biti lansirna rampa za daljnje širenje. Ova kombinacija
bez presedana vrlo je važna.“ – barem tako piše prema citatu gospođe Napoleoni,
Jason Burke, u tekstu objavljenom u The Guardian.
Dokument Divana ili ministarstva obrazovanja sa
popisom škola među
kojima je i škola Ebu Musab al-Zarqavi
(izvor: Twitter)
|
Ali ovaj iskorak koji je napravio ISIL
nije samo „nevjerovatan“ nego je izuzetno privlačan širokom spektru simpatizera
islamističkih ideja i bitan faktor mobilizacije. Zato je mobilizacija dovoljnog
boja „državnih službenika“ u ovoj organizaciji podjednako bitna kao i vojni
uspjesi na bojnom polju. Jer dok ih njihovi kritičari i unutar njima sličnih
pokreta kritikuju da niti su islamski niti država, oni sve upornije rade na
tome da sve svoje poteze islamiziraju kroz traženje uporišta u muslimanskoj
tradiciji i da ojačaju svoju državnost kroz građenje institucija“. Otud toliko insistiranje na razvijanju držvne
administracije: poput različitih ministarstava, različitih rodova policije, čak
štampanja vlastitog novca, pasoša i drugih dokumenta. Zato i oglas za radna
mjesta ostaje klasičan primjer „dog-whistle“ poruke odnosno poruke koju čuju i
razumiju oni koji trebaju dok za druge ostaje van čujnih frekvencija.
Izvor: Al Jazeera