Tzv. Islamska država jača usljed neslaganja saveznika o tome
ko će popuniti prazninu nastalu njenim slamanjem.
 |
Sve što se ovih dana dešava u i oko tzv. Islamske države je
samo kupovanje vremena [Anadolija/Getty]
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Svima je, vjerujem, jasno da Obamina strategija borbe protiv
tzv. Islamske države ne daje očekivane rezultate i da je savez oformljen kako
bi se zaustavilo njeno napredovanje toliko sukobljen unutar sebe različitim
interesima i vizijama rješenja da jedva opstaje.
Bombardovanje iz zraka bez snažnog prisustva na terenu, vidi
se to na primjeru borbi za dominaciju nad sirijskim gradom Kobanijem (Ajn
al-Arab), je skupa, neefikasna i slaba taktika. Ako je savezu trebalo ovoliko
vremena da pomogne slabo naoružanim i obučenim kurdskim jedinicama da odbrane
jedan grad, koliko će im trebati da povrate sve gradove koji su pod kontrolom
ove organizacije u Siriji i Iraku!?
„Slon u sobi“, kako kažu u Americi kojeg niko neće da vidi i
o kojem se ne govori, a koji je glavni razlog neefikasnosti saveza je
neslaganje saveznika, ali i drugih uključenih u sukob oko toga ko će popuniti
prazninu koja bi nastala u slučaju slamanja tzv. Islamske države.
Zato, iako to niko zvanično neće reći u ovoj fazi, niko i ne
razmišlja o slamanju tzv. Islamske države, nego samo o zaustavljanju njenog
širenja, kako ne bi direktno ugrozili interese Amerike i njihovih saveznika u
regionu.
Kupovanje vremena
U tako postavljenim odnosima, najveći gubitnici su arapski
suniti u Iraku i Siriji koji su prepušteni na milost i nemilost samoproglašenog
halife i njegovih vojnika. Sunitska
arapska plemena (ar. `ašair) su danas priklještena između čekića i nakovnja,
tj. između diktatorskog režima Bashara al-Assada i isključujuće prošiitske Vlade
u Bagdadu s jedne i tzv. Islamske države s druge strane. Svi znaju da se bez
njihove podrške ova bitka ne može dobiti, u što su se već jednom u iračkom ratu
uvjerili i Amerikanci u Enbaru.
Na ovu većinsku populaciju koja još nije našla način da
svoje političke stavove artikuliše kroz neki oblik ozbiljne političke
organizacije ili programa očito još uvijek niko ne računa. Osim sramežljivih
najava o naoružavanju i obučavanju „umjerene sunitske opozicije“ u Siriji, niko
ne želi priznati da bez dugoročnog rješenja za položaj arapskih sunita, pa tek
onda drugih manjina, i bez jasne slike budućeg
Bliskog istoka nema rješenja za pojave kakva su Islamska država i druge
paradržavne i paravojne formacije koje kao gljive poslije kiše niču ovim
dijelom svijeta.
Sve što se ovih dana dešava u i oko tzv. Islamske države je
samo kupovanje vremena, dok se regionalni i svjetski moćnici ne dogovore o
budućnosti regiona. A upravo su ta njihova nesposobnost i sukobljeni interesi
doveli do vakuuma koji je popunila tzv. Država.
U međuvremenu, savez se oslanja na kurdske Pešmerge i
dominantno šiitsku iračku armiju. To prijeti narušavanju odnosa snaga u regionu
i ne treba se čuditi što takvi napori ne daju željene rezultate. U slamanju
tzv. Islamske države, Iran, šiitske političke organizacije u Bagdadu, režim
Bashara al-Assada, ali i libanski Hezbollah, vide priliku da učvrste svoju
vlast u tzv. šiitskom polumjesecu i da preko njega slome većinski sunitski
politički, ali i vojni otpor takvoj dominaciji. To Saudijska Arabija, druge
zaljevske zemlje, Jordan, Egipat, ali i Turska sigurno neće dozvoliti.
Možda se taj strah od toga ko bi mogao popuniti političku i
vojnu prazninu nastalu eventualnim slamanjem tzv. Islamske države najbolje vidi
u poziciji koju je u ovoj krizi, a što se najočitije vidjelo u krizi oko
Kobanija, zauzela Turska.
Naime, Turska ne želi da rješava samo problem koji brine
zapadne saveznike i bogate zaljevske zemlje ukoliko se saveznička strategija ne
pozabavi korijenima problemima. Za njih je neprihvatljivo da se ide u slamanje
ID bez jasne slike šta će uslijediti nakon toga. Strah od toga da će to na
vlasti ustabiliti režim Bashara al-Assada ili, još gore, ojačati kurdske
separatiste u regionu je jednak ili veći od straha da će na svojoj granici
imati fanatične „halifine“ vojnike koji predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i
njegovu AKP partiju smatraju odmetnicima od vjere, a Tursku nevjerničkom
državom.
Da situacija bude još komplikovanija, kao da već nije, ni u
onome što bi mogli nazvati „sunitskim blokom“ involviranim u sirijsko-iračku
krizu ne postoji koncenzus oko toga ko bi naslijedio ID. Naime, već neko
vrijeme traje hladni rat između Turske i Katara na jednoj i Saudijske Arabije i
Ujedinjenih Arapskih Emirata na drugoj strani oko mogućnosti da stranke i organizacije
povezane sa Muslimanskom braćom igraju bilo kakvu ulogu u političkom, ali
društvenom životu arapskih zemalja.
Vrhunac tog sukoba je bilo svrgavanje egipatskog
predsjednika Muhameda Mursija i dolazak na vlast generala Sisija. Zato ne čudi
što se Turska i Saudijska Arabija ne mogu složiti ni oko toga ko bi iz sirijske
opozicije, ali i one iračke, trebao predvoditi državu u slučaju da se porazi ID
i svrgne režim u Damasku.
Antidržavna tvorevina
Za Saude je neprihvatljivo da bilo koja grupacija povezana
sa Muslimanskom braćom ili idejama tzv. političkog islama, ali i bilo koja
druga koja u idejama AKP partije i „turskom modelu demokratije“ ima uzor, ima
bilo kakvu ulogu u budućoj Siriji i Iraku. Turci, pak, neće „vehabijsku državu
na svojim granicama“ , koja za njih nije ništa manje problematična od one
kurdske, šiitske ili „halifine“.
Bolje upućeni u dešavanja u sirijskoj opoziciji tvrde kako
je upravo taj sukob oslabio i razjedinio opoziciji i oslabio njenu vojnu i
pregovaračku poziciju u sukobu sa režimom i uveliko doprinio jačanju
alternativnih organizacija kakva je i Islamska država ili Daiš.
Kakogod, „Islamska
država“ je po svojoj prirodi antidržavna tvorevina (ako pod državom
podrazumijevamo njenu savremenu manifestaciju) i njen nadetnički i naddržavni
karakter je stvorio ranije nezamislive
probleme regionalnim i svjetskim
silama koje su navikle međunarodnu politiku voditi uobičajenim metodama
i jasno definisanim državnim ciljevima.
Zapravo, „hilafet“ je postao bitan faktor regionalne i
svjetske politike, ali njegova „država“ ne priznaje nikakve međunarodne okvire
i „pravila igre“. Ona nema saveznike na koje bi se izvršio pritisak, ne drži do
javnog mnijenja i imidža i odlično koristi sve slabosti i sukobe trenutnog
stanja i odnosa u svijetu i regionu.
I dok god se saveznici ne dogovore šta nakon tzv. Islamske
države, a što će se teško desiti, halifa može slobodno jačati svoju „državu“,
trgovati naftom, obučavati pilote kamikaze, odgajati novu generaciju lojalnih
ratnika i širiti međunarodnu mrežu podrške.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
