Istraživanje pokazalo: Građani BiH žele pomirenje i povjerenje

Tina Jelin - Dizdar (Radio Slobodna Evropa)

U bosanskohercegovačkoj javnosti posljednjih mjeseci javne rasprave i medijsko praćenje događaja rezultirali su porastom podjela u političkom i javnom životu. No, studija Sveučilišta u Edinburgu i CEIR-a daje drugačiju perspektivu. Istraživanje potvrđuje nedvosmislenu podršku za opsežan proces pomirenja.

Ispitivanje je obuhvatilo ispitanike iz 13 gradova širom države: Sarajevo, Mostar, Banja Luka, Stolac, Jajce, Tuzla, Srebrenica, Livno, Bijeljina, Brčko, Trebinje, Bihać i Teslić. Ovo istraživanje, koje povezuje stavove o pomirenju sa socijalnim porijeklom, među najvećim je društvenim istraživanjima napravljenim nakon rata.

Proces pomirenja koji bi bio osmišljen i koji bi se temeljio na povjerenju i iskrenosti u BiH važan je za preko 80 % ispitanika iz 13 gradova i opština u BiH. Znanstveno istraživanje koje su proveli domaći stručnjaci sa Univerzitetom iz Edinburga dobar je podsjetnik da većina stanovništva u BiH shvaća potrebu za pomirenjem veoma ozbiljno.

„To je najveće i možda i najozbiljnije istraživanje na ovu temu koje je provedeno u BiH - u 13 gradova i 2.606 ispitanika različitih dobnih, ruralnih, urbanih sredina. Trudili smo se da budemo gender osjetljivi. Nama je posebno drago da se ispostavilo da je apsolutna većina ljudi u BiH, svih građana - iz svih slojeva društva, iz svih gradova, bez obzira na etničku ili bilo kakvu drugu pripadnost - pokazala veliku stopu interesovanja za proces pomirenja i izgradnju povjerenja", kaže jedan od autora studije Muhamed Jusić.

Mnogi pojedinci iz ovog raznolikog uzorka su razočarani učinkom političkih elita. Većina njih tvrdi da je ekonomski napredak trenutno važniji od društvenih ili političkih promjena. Međutim, također vjeruju da je proces pomirenja na nivou cijele države dovoljno važan da je vrijedan truda, te vjeruju da je važno uključiti široku lepezu sudionika kako bi ovaj proces mogao biti uspješan.

"Na prvom mjestu nalaze se nastavnici. To se da lako objasniti i psihološki i sociološki - jer očito ljudi vide rješenje u izgradnji generacijske spremnosti za pomirenje i izgradnju. Dakle, potrebno je ulogu škole vratiti na ono gdje je nekad imala odgojnu funkciju, a ne samo obrazovnu. U procesu pomirenja je jako važna uloga i vjerskih lidera, koji treba da su također uključeni, ali i drugi sudionici, npr. nevladine organizacije", konstatuje istraživač Marko Antonio Brkić.

Svi anketirani, bez obzira pripadaju li nekome od konstitutivnih naroda ili ne, imaju usporediv opseg odgovora na pitanja o prioritetima pomirenja.

Također je evidentno da se ne može pouzdano pretpostaviti da su građani u manjim, relativno jednonacionalnim sredinama manje otvoreni za saradnju nego građani u većim gradovima sa tradicionalno miješanom populacijom. Jusić dodaje:

„Ljudi očekuju da se na lokalnom nivou uradi više. Očekuju od ljudi koji su na pozicijama, od medija, od vjerskih zajednica da daju svoj doprinos kako bi se ova pitanja počela aktuelizirati u našem društvu.“

Marko Antonio Brkić dodaje i kako se ogromna većina ispitanika (92,7%) identificirala kao pripadnik ili pripadnica jednoga od tri konstitutivna naroda. Ipak tek 8% ispitanika je naznačilo da nacionalni identitet uzimaju u obzir kada donose odluke o prijateljstvima i o svom privatnom životu:

„Ono što je zaista zapanjilo neke od članova tima, uključujući i mene, jeste da većini ljudi ta nacionalna identifikacija uopće nije primarni faktor kad odlučuju o tome s kim će sklapati prijateljstva, poznanstva, s kim će dijeliti poslovnu sudbinu, s kim će sudjelovati u različitim oblicima društvene komunikacije, iako više od polovice smatra da je to važan dio njihovog identiteta, ali ne iskuljučujući u odnosu prema drugima kad se uspostavljaju socijalne relacije.“

U istraživanju, koje će uskoro biti predstavljeno u svim većim gradovima BiH, navedeno je i kako javne polemike lako oduzmu energiju javnom kritičkom otporu prema politikama podjele, što je jasno primijećeno, što jeste jedan od najvećih problema.

„Nerijetko se događa da se olako otupi oštrica kritike prema onima koji su dužni, nadležni, odgovorni da ovo društvo učine mirnijim i pravednijim za sve njegove građane. Tu prvenstveno mislim na institucije sustava, pa i na nedržavne institucije, kao što su i religijski sustavi, nevladine organizacije i brojne druge, uključujući i međunarodne. Ali ovo prvo pitanje pokazuje koliko je to predmet manipulacije", naglašava Brkić.

„Ako se prošlost i suočavanje sa prošlošću uzima kao proces koji za cilj treba da ima pomirenje, postizanje pravde ili neka vrsta satisfakcije za žrtve kroz pricesuiranje dogovornih, onda ne mislim da treba bježati od sučavanja sa prošlošću", zaključuje Muhamed Jusić.

Pomirenje je ključ za budućnost BiH

Istraživanje je pokazalo da su ispitanici veću podršku u procesu pomirenja dali dijalogu i raspravama, umjesto presudama i izvinjenjima političkih i vjerskih lidera za djela počinjena tokom rat

Izvor: Magazin Start BiH (s.a.)

Građani Bosne i Hercegovine vjeruju da bi ozbiljni pokušaji da se izgrade odnosi pomirenja i povjerenja imali uticaj na budućnost BiH, pokazuju rezultati istraživanja koje su proveli Univerzitet u Edinburghu i Centar za empirijsko istraživanje religije Sarajevo, prenosi Anadolija.

Na konferenciji za novinare na kojoj je predstavljeno istraživanje o kojem je magazin Start BiH već pisao u svom posljednjem broju, jedan od učesnika Marko-Antonio Brkić rekao je da je istraživanje rađeno na uzorku većem od 2.600 ispitanika, a provedeno je u 13 gradova u BiH - Banjoj Luci, Bihaću, Bijeljini, Brčkom, Jajcu, Livnu, Mostaru, Sarajevu, Srebrenici, Stocu, Tesliću, Trebinju i Tuzli. Cilj istraživanja, kako je naveo, bio je saznati stavove građana BiH prema procesu pomirenja.

Rezultati istraživanja pokazali su da podrška za pomirenje i izgradnju povjerenja postoji širom populacije, te da više od 75 posto ispitanika smatra da bi ozbiljni pokušaji da se izgrade odnosi povjerenja i pomirenje imali uticaj na budućnost BiH. Više od 60 posto ispitanika smatra da bi poboljšanje ekonomije relaksiralo odnose prilikom pomirenja, dok njih oko 40 posto smatra da je politička situacija najvažniji faktor u pomirenju.

- Bosna i Hercegovina za evropske prilike ima veoma religiozno društvo - istakao je Brkić, dodavši da je istraživanje pokazalo da je oko 72 posto ispitanika religiozno.

Rezultati potvrđuju i da javnost preferira procese koji uključuju širok opseg nepolitičkih aktera, poput porodica žrtava, prosvjetnih radnika, te da su nevladine organizacije koje predstavljaju žrtve i žensa populacija dobili veću podršku za učešće u procesu pomirenja.

Ispitanici smatraju da je ohrabrivanje djece da razgovaraju o očekivanjima u budućnosti veoma važno, kao i uloga prosvjetnih radnika i reforme obrazovanja u edukaciji djece o prošlosti i rješavanju stereotipa. Istraživanje je pokazalo da su ispitanici veću podršku u procesu pomirenja dali dijalogu i raspravama, umjesto presudama i izvinjenjima političkih i vjerskih lidera za djela počinjena tokom rata.

Više od 75 posto ispitanika vjeruje da bi aktivnosti za uspostavu pomirenja i izgradnje povjerenja imale uticaja na državnom nivou, ali kada se to svede na lokalni nivo i njihovu sredinu, postotak podrške opada. Nešto veći postotak podrške za pomirenje na lokalnom nivou, ispitanici su dali procesu pomirenja i izgradnje povjerenja na regionalnom nivou.

- Detaljniji rezultati istraživanja biće objavljeni u naučnim publikacijama 2014. i 2015. godine. Vjerujem da će nalazi koje smo danas prezentiral biti motivacija i drugima da se uključe u sudbonosni proces pomirenja - istakao je Brkić.

Slika koja se kreira u bosanskohercegovačkim medijima i političkom diskursu daleko je od stvarnosti koja se prikazuje na terenu, kazao je Muhamed Jusić, takođe jedan od učesnika u istraživanju. On je dodao da je istraživanje pokazalo da ljudi na terenu drugačije doživljavaju suočavanje sa prošlošću i izgradnju pomirenja.

- Bitno je poslati poruku da većina građana BiH ima povjerenje i zalaže se za izgradnju pomirenja, da je slika u čitavoj BiH ista. Manjina u Federaciji i Republici Srpskoj se isto osjeća i misli. Naš je cilj bio da naučnim metodma zađemo iza površine od onoga što se nalazi u dnevnicima i medijima - zaključio je Jusić.

Većina ljudi u BiH ima povjerenje i zalaže se za izgradnju povjerenja

Piše: Samir Keč-Novo vrijeme

U Sarajevu su danas prezentirani rezultati znanstvenog istraživanja "Faktori pomirenja: religija, lokalni odnosi, ljudi i povjerenje". Istraživanje je provedeno u maju 2013. godine u 13 gradova širom BiH. Nakon što je 2012. godine provedeno pilot istraživanje na uzorku od 616 ispitanika, ove godine je više od 2.600 ispitanika odgovaralo na pitanja o političkom, ekonomskom i društvenom diskursu za promjene u svrhu pomirenja i izgradnje povjerenja među narodima i građanima

U svih 13 gradova rezultati su potvrdili jačinu javne podrške za pomirenje i izgradnju povjerenja. Čak 75 posto ukupnog uzorka govori da bi ozbiljni pokušaji da se izgrade odnosi između vjerskih i etničkih grupa u BiH imali utjecaja na budućnost zemlje. Osim toga, većina ispitanika je odgovorila da je poboljšanje ekonomije najveći prioritet za zemlju, 39,9 posto vjeruje da je politička promjena najvažnija, a samo 29 posto odgovorilo da je poboljšanje društvenih odnosa najvažniji prioritet za zemlju.

Bavljenje prošlošću, gledanje u budućnost

Ovo istraživanje je potvrdilo da je za proces izgradnje povjerenja važno postići dogovor o povijesnim činjenicama koje se odnose na genocid. S druge strane, skoro polivina ispitanika je odgovorila da su aktivnosti koje se bave prošlošću važne ili veoma važne za budućnost zemlje.

Nacionalni i religijski identitet nije prepreka promjenama

Prema rezultatima istraživanja, oko 45 posto ispitanika navelo je da osjećaj nacionalnog identiteta njima nije važan, a veoma mali postotak samtra da on oblikuje odluke u njihovim privatnim živtima. Ispitanici koji se identificiraju kao religijozniji češe su podržavali proces pomirenja, kao i proces koji se bavi pitanjima povezanim s prošlošću. Muslimani su, češće nego katolic ili pravoslavci, podržavali aktivnosti pomirenja koje se bave prošlošću ili su fokusirane na potrebe žrtava i manjinskih grupa.

Ateisti i agnostici su češće podržavali obrazovne inicijative i inicijative za dijalog koje su osmišljene da izgrađuju razumijevanje i pomirenje.

Aktivnosti pomirenja najviše podržavaju penzioneri, ratni veterani, žene i radnici koji imaju siguran stalni posao.

Građani imaju povjerenje

Govoreći o značaju ovog istraživanja, Muhamed Jusić iz Centra za napredne studije Sarajevo, te član istraživačkog tima, istakao je da većina građana BiH ima povjerenje, zalaže se za izgradnju povjerenja.

Istraživanje je provedeno u okviru projekta Religija i etika u ratu i stvaranju mira Univerziteta u Edinburghu i Centra za empirijska istraživanja religije u BiH.

Autori istraživanja su: George Wilkes, Ana Zotova, Zorica Kuburić, Gorazd Andrejč, Marko-Antonio Brkić, Muhamed Jusić, Zlatiborka Popov Momčilović i Davor Marko

Zaokret ili dizanje ruku od Sirije

Saveznici se zvanično plaše da oružje ili nešto od opreme koju šalju SSV-u ne dođe u ruke frakcija koje su povezane sa Al-Kaidom.

ituacija na terenu sve teža i malo ko više i izvještava o razmjerima humanitarne katastrofe, piše autor

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera Balkan)

Lideri sirijske opozicije su arapske i svjetske medije obavijestili da su dobili informaciju od visokih zvaničnika u Washingtonu i Londonu da će njihovi dosadašnji saveznici obustaviti slanje direktne pomoći pobunjenicima na sjeveru zemlje.
Glasnogovornici ambasada obje države u Ankari su istovremeno najavili nastavak humanitarne pomoći koju distribuiraju međunarodne organizacije. Zvanično, do sada su ove dvije zemlje sirijskim pobunjenicima protiv režima predsjednika Bashara al-Assada poslale stotine hiljada tona obroka hrane, medicinske opreme, sredstava komunikacije i drugih neborbenih pomagala.
Ovaj plan pomoći su usvojili američki zakonodavci u februaru ove godine, s ciljem da se izvrši dodatni pritisak na Al-Assadov režim, kako bi se prisilio na pregovore i kako bi obustavio nasilje nad vlastitim narodom.
Međutim, javna je tajna, a to su sami pobunjenici potvrdili, da su se u pošiljkama nalazile i velike količine taktičkog oružja. Zato su ovu informaciju svi shvatili kao obustavu naoružavanja sirijske opozicije i tako je i tretirali, iako zvaničnih potvrda za to nema.

Informacije obavještajaca
Povod ovakvoj odluci je, navodno, informacija do koje su došli američki i britanski obavještajni krugovi, a o kojoj su izvijestili i pobunjenički mediji, o tome da su pripadnici islamističke koalicije Al-Džebha al-Islamijja (Islamske fronte) nekoliko dana ranije zauzeli skladište oružja u Bab al-Havi na granici sa Turskom, koje pripada Zajedničkoj komandi pobunjeničkih grupacija okupljenih oko Slobdone sirijske vojske (SSV).
Saveznici se zvanično plaše da oružje ili nešto od opreme koju šalju SSV-u ne dođe u ruke radikalnih frakcija, koje su povezane sa Al-Kaidom i koje se ne bore samo za svrgavanje vladajućeg režima u Damasku, nego za uspostavu globalne „islamske države“ po uzoru na nekadašnji islamski halifat.
Islamsku frontu je prošlog mjeseca formiralo šest umjerenih vojnih frakcija, koje su istupile iz Zajedničke vojne komande i koje ne priznaju da ih zastupa bilo koja od opozicionih političkih organizacija u inostranstvu, pa ni Sirijski nacionalni savjet. Front Al-Nusra i Islamska država Iraka i Levanta, koje su povezane s Al-Kaidom i kojih se zapadne države najviše plaše, nisu dio Islamskog fronta. Ipak, neki izvori u opoziciji su ustvrdili kako je došlo do približavanja pozicija između Islamske fronte i Al-Nusre, te da je dio preotete opreme i oružja iz Bab al-Have ustupljen i njihovim borcima. To je, čini se, bio dovoljan razlog da zapadne sile, a prije svega SAD, „povuku ručnu“, kako ne bi ponovili greške iz rata u Afganistanu, kada su sami stvorili ono što će kasnije nazvati Al-Kaidom.
U sirijskoj opoziciji nisu krili ogorčenje ovakvim stavom saveznika. Njihovi predstavnici su ovu odluku kritikovali čitav dan nakon njenog objavljivanja na svim arapskim televizijskim stanicama, nazivajući je otvorenim napadom na Slobodnu sirijsku vojsku i umjerenu i sekularnu opoziciju, te nedvosmislenom podrškom „fundamentalističkim vojnim frakcijama“, kojima, prema njihovom mišljenju, ne nedostaje oružja i logistike.
Oni na internetskim portalima i na arapskim forumima na kojima se okupljaju opozicionari upozoravaju zapadne sile da bi im se ovo moglo „obiti o glavu“ i da u njihovom interesu nije slabljenje Sirijske slobodne vojske i njeno eliminisanje iz dešavanja na terenu i samim time budućnosti Sirije.
Oni tvrde da će se u tom slučaju borba sirijskog naroda za slobodu od jednog despotskog režima i demokratsku i slobodnu Siriju pretvoriti u borbu režima protiv fundamentalističkih frakcija povezanih sa Al-Kaidom. Na ovaj način sukob će postati ono što je predsjednik Bashar al-Asad od početka priželjkivao - sukob zvanične vlasti protiv malih skupina ekstremista, koje predstavljaju prijetnju kako njegovom režimu tako i zapadnim silama i zemljama regiona.
Glasnogovornik SSV-a Louay Meqdad je gostujući na Al Jazeerinom arapskom servisu pozvao „prijatelje u svijetu da sačekaju 48 sati i da daju vremena Zajedničkoj komandi da riješi konfuziju koja je stvorena na terenu“. On je ovom prilikom ustvrdio da se radi samo o nesporazumu i da će se oni lahko dogovoriti sa „svojom braćom iz Islamske fronte“.
Inače, sukobi unutar opozije i njihova razjedinjenost, te direktno uplitanje prošiitskog libanskog pokreta Hezbollah i šiitskih dobrovoljačkh jedinica Abu Fadl al-Abas iz susjednog Iraka, u zadnjih su nekoliko mjeseci uveliko poremetili odnos snaga na terenu u korist režima u Damasku.
Poznavaoci situacije na terenu za raskol u opoziciji krive kako ulazak ekstremističkih grupacija bliskih Al-Kaidi sa vlastitom agendom i nespremnošću da sarađuju sa drugim opozicionim grupama, tako i neslaganje saveznika iz regiona i svijeta, koji imaju svako svoju političku i vojnu frakciju unutar opozicije i koje se, umjesto da se bore protiv režima, ustvari bore za prevlast i kontrolu nad materijalnom i finansijskom pomoći koja im dolazi.
Izgleda da je strategija islamističkih frakcija, o kojoj smo na ovim stranicama pisali još početkom augusta (aktivirati link: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/udar-iznutra-na-sirijske-revolucionare) urodila plodom. Naime, dok se Sirijska slobodna vojska borila sa režimskim snagama duboko u unutrašnjosti brojne islamističke frakcije, među kojma su i Al-Nusra i najekstremniji pripadnici organizacije Islamska država u Iraku i Levantu, krenule su u ovladavanje već oslobođenih teritorija i naročito logističkih puteva kojma se SSV snabdijevala iz Turske.
Danas je Slobodna sirijska vojska priklještena između režimskih trupa sa jedne i rivala sa druge strane i svakim danom gubi sve više teritorije i vojnika koji prelaze u bolje organizovane i zbog preuzimanja logističkih ruta i bolje opremljene i snabdjevene formacije umjerenih boraca, poput Islamske fronte ili onih radikalnih okupljenih oko ideja i ciljeva povezanih sa idejama tzv. „globalnog džihada“.
Uspon Islamske fronte, čija je akcija u Bab al-Havai bila uzrokom ove konfuzije, priča je za sebe. U ovoj koaliciji, zvanično oformljenoj 22. novembra 2013, djeluju neke od najborbenijih i najbrojnijih vojnih formacija, poput selefijskog odreda Ahrar al-Šam, Liva al-Hak iz Homsa, Suqour al-Šam iz Idliba ili nedavno u Damasku osnovane Vojske islama (Džejš al-islam), za koju se vjeruje kako ima direktnu podršku Saudijske Arabije, koja preko ove fronte pokušava umanjiti utjecaj Al-Kaidi bliske Islamske države u Iraku i Šamu, ali i Al-Nusre, koja je ideološki bliska Al-Kaidi, ali se taktički i komandno od njih udaljila.
Sada je pitanje da li je jedna takva kolicija prihvatljiva zapadnim saveznicima i kakvu ulogu u svemu ima Kraljevina Saudijska Arabija, te ko će, u slučaju da SSV i samim time Sirijski nacionani savjet nastave gubiti utjecaj na terenu u budućim pregovorima, predstavljati ovu novu stasavajuću opozicionu silu, čije se prisustvo više ne može ignorisati.

Turska zatvorila brojne prijelaze
Nije jasno da li će se pomoć saveznika sa zapada uskoro nastaviti preko Turske, koja je, također, zabrinuta jačanjem ekstremističkih grupa u svom susjedstvu. Na Twitter profilima simpatizera džihadskih frakcija u Siriji ovih dana su bili aktuelni izvještaji o hapšenjima stotina selefijskih dobrovoljaca, koji su, kao i do sada, pokušali preko Turske teritorije nesmetano ući u Siriju. Tome se trebaju pridodati i izvještaji o tome kako je Turska zatvorila svoje granične prijelaze prema Siriji, u mjestima gdje su radikalne grupe preuzele kontrolu.
Dok je situacija na terenu sve teža i dok malo ko više i izvještava o razmjerima humanitarne katastrofe u ovoj prelijepoj zemlji, ne treba smetnuti sa uma i neke druge moguće dimenzije ove posljednje odluke. Naime, sve ovo se može razumjeti samo kao još jedan pritisak saveznika na opoziciju, kako bi čim prije i bezuslovno pristali na mirovne pregovore u Ženevi, tzv. „Ženevu 2“.
Zapadni saveznici opozicije su jačanjem na terenu ekstremističkih skupina bliskih idejama Al-Kaide, čini se, u strahu od toga ko bi u Siriji u slučaju pada režima mogao doći na vlast, pritom sve bliži ideji odustajanja od potpunog slamanja režima i okretanja ka kontrolisanoj tranziciji sa umjerenim elementima iz opozicije i prepuštanju režimu da se obračuna sa onim elementima opozicije koji su se u međuvremenu oteli kontroli njihovih dojučerašnjih mentora.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera

Osvrt profesora Ivana Markešića na najavu objavljivanja rezultata našeg istraživanja

Istraživanja pokazuju: U Bosni i Hercegovini većina građana podupire proces pomirenja i izgradnje povjerenja

Piše: Ivan Markešić, sociolog religije (Index.hr)

OD OVE, odavno ne čusmo ljepšu vijest iz Bosne i Hercegovine. Bilo bi dobro kada bi takva odjekivala i Hrvatskom. Naime, rezultati jednoga od najvećih poslijeratnih znanstvenih istraživanja o stavovima bosanskohercegovačkih građana o religiji i pomirenju u Bosni i Hercegovini 'Izgradnja razumijevanja i poštovanja religijske i društvene različitosti', provedenom u svibnju 2013. na uzorku od 2606 ispitanika u 13 gradova: Sarajevo, Mostar, Banja Luka, Stolac, Jajce, Tuzla, Srebrenica, Livno, Bijeljina, Brčko, Trebinje, Bihać i Teslić, iznova su potvrdili da bosanskohercegovački građani, unatoč strašnim posljedicama prošloga rata, daju nedvosmislenu potporu procesu pomirenja i izgradnje međusobnoga povjerenja u toj zemlji.

Prema navodima priopćenja koje su medijima 29. studenoga 2013. uputili predstavnici University of Edinburgh i Centra za empirijska istraživanja religije (CEIR), Sarajevo – institucija koje su provele ovo istraživanje - među najvažnijim rezultatima nalaze se sljedeći:

77% ispitanika drži važnim proces pomirenja, koji bi bio osmišljen i koji bi se temeljio na povjerenju i iskrenosti u BiH.

Veliki broj njih smatra da nastavnici i osobe koje predstavljaju sve i/ili nijednu nacionalnu skupinu posebno imaju najviši procijenjeni potencijal u procesu pomirenja. To smatra važnim 72% ili veoma važnim 76,8% ispitanika.

Premda su ispitanici bili znatno manje skloni potencijalnoj ulozi koju bi u procesu pomirenja mogli imati političari (51,9% ih smatra važnim), velika većina snažno podržava proces u kome se političari ozbiljno bave mišljenjem običnih ljudi (76,8%).

Također, velika je potpora (77,8%) aktivnostima koje promoviraju razumijevanje i poštovanje različitosti među građanima.

Dobiveni rezultati, navodi se dalje u priopćenju, podsjetnik su bosanskohercegovačkim političarima, ali i predstavnicima međunarodne zajednice, da većina stanovništva širom Bosne i Hercegovine – iz svih konstitutivnih naroda i izvan njih, od najreligioznijih do onih koji uopće nisu religiozni, svih uzrasta i profesija – shvaćaju veoma ozbiljno potrebu za pomirenjem te da je stoga na razini cijele države veoma važno uključiti velik broj sudionika kako bi taj proces mogao biti uspješan.
Osim toga, istraživanje ponovno potvrđuje izuzetno snažnu potporu pomirenju među religioznim ispitanicima kao i među bivšim vojnicima – ratnim veteranima, uz napomenu da su se umirovljenici pokazali kao jedan od najjačih izvora potpore za aktivnosti pomirenja. Ne treba, naravno, isključiti ni one koji sa skepsom gledaju na cijeli ovaj proces.
Također važno je istaknuti i sljedeće naglaske iz istraživanja:

prije promjene društva potrebno je izvršiti ekonomske i/ili političke promjene;

broj onih koji smatraju da je važno proces pomirenja izvršiti na lokalnoj razini znatno je manji od broja onih koji smatraju da je važno izvršiti  pomirenje na  razini cijele Bosne i Hercegovine;

ispitanici s većim prihodima imaju u principu pozitivniji stav o pomirenju;

jedna od najpozitivnijih grupa ispitanika su umirovljenici s relativno malim primanjima.

Kako je istraživanje bilo osmišljeno da se osobe same izjasne o svome nacionalnom i religijskom ili nereligijskom identitetu, te da kažu koliki značaj pridaju vlastitim identitetima u svom životu, rezultati su bili sljedeći (Osjećaj nacionalne pripadnosti mi je važan -u %):

Ogromna većina ispitanika (92,7%) identificirala se kao pripadnica ili pripadnik jednoga od tri konstitutivna naroda;

Približno 8% ispitanika naznačilo je da nacionalni identitet uzimaju u obzir kada donose odluke o prijateljstvima i o svom privatnom životu.

Zaključno, navodi se u priopćenju, može se reći sljedeće: kako jedno istraživanje samo po sebi nije pouzdan alat za otkrivanje čimbenika koji imaju najviše utjecaja na javne stavove o pomirenju, teško je temeljem navedenih rezultata generalizirati o perspektivama koje se tiču ove teme, čak i u okviru jednoga dijela populacije, a kamoli objasniti najevidentnije korelacije između stavova i porijekla ispitanika. U svakome slučaju, istraživanje koje u sumnju dovodi uvriježene pretpostavke o javnom mišljenju može pomoći da se brže promijeni javno razumijevanje suvremene bosanskohercegovačke zbilje.

Na kraju priopćenja navedeni su i članovi istraživačkoga tima.

Činili su ga sljedeći autori: George Wilkes (Sveučilište u Edinburghu), Ana Zotova (Univerzitet u Beogradu), Gorazd Andrejč (Sveučilište u Cambridgeu), Zorica Kuburić (Univerzitet u Novome Sadu), Marko-Antonio Brkić (Sveučilište/Univerzitet "Hercegovina" u Mostaru), Muhamed Jusić (Centar za napredne studije u Sarajevu), Zlatiborka Popov-Momčinović (Univerzitet u Istočnome Sarajevu) te Davor Marko (Univerzitet u Beogradu).

http://www.index.hr/vijesti/clanak/istrazivanja-pokazuju-u-bosni-i-hercegovini-vecina-gradjana-podupire-proces-pomirenja-i-izgradnje-povjerenja/715087.aspx

Dogovor s Iranom za (ne)sigurniji svijet

Pregovori o iranskom nuklearnom programu koji su propali u prvom krugu pokazali su da je u svijetu i regionu Bliskog istoka više onih koji ne žele da vide mirno rješenje ovog problema nego onih koji istinski žele zatvoriti jedno od najvećih otvorenih pitanja u međunarodnim odnosima

Piše: Muhamed Jusić- Novo vrijeme

Nakon što je propao prvi krug pregovora u Ženevi između Irana i predstavnika Evropske unije, SAD-a, Britanije, Francuske, Njemačke, Rusije i Kine (takozvani 5+1) oko iranskog nuklearnog programa, uslijedio je drugi krug, i nakon četiri dana “napornih” pregovora postignuta je neka vrsta prijelaznog dogovora, koji bi trebao predstavljati prvi ili možda probni korak ka konačnom rješenju, kojim bi se okončalo skoro 10 godina velikih tenzija između Irana i Zapada. Od realizacije ovog dogovora zavisit će ne samo konačan ishod pregovora, nego i budućnost međunarodnih odnosa u svijetu i strateški važnom regionu Bliskog istoka.

“Sigurniji svijet”

Prema onome što se može pročitati u svjetskim medijima i razumjeti iz izjava svjetskih zvaničnika, dogovor predviđa da Teheran ograniči aktivnosti iz nuklearnog programa i dozvoli strožiji međunarodni nadzor, a zauzvrat će biti ukinute određene sankcije koje je međunarodna zajednica uvela u pokušaju da prisili Iran da odustane od procesa obogaćivanja uranija i ovladavanja nuklearnom tehnologijom. Tako bi iranska strana trebala smanjiti obogaćenje uranija na pet posto, što je mnogo niže od nivoa potrebnog za proizvodnju atomskog oružja, a svjetske sile bi u narednim sedmicama trebale pokrenuti proceduru u Vijeću sigurnosti kojom bi se ublažile sankcije, s tim da i dalje ostaje embargo na izvoz nafte dok traju pregovori koji treba da osiguraju da Teheran nuklearnu tehnologiju koristi samo u mirnodopske svrhe.

Iranski predsjednik Hassan Rouhani okarakterizirao je potpisivanje sporazuma priznanjem iranskog prava na nuklearni program od svjetskih sila, prenijela je agencija Anadolija. Istovremeno, američki državni sekretar John Kerry i iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif u svojim su izjavama dali naslutiti da, zapravo, nije postignut dogovor oko prava Irana na daljnje obogaćivanje uranija. Kerry je na konferenciji za novinare kazao da će ženevski dogovor svijet učiniti “sigurnijim”. Dogovor s Iranom je prva etapa, naglasio je Kerry, dodajući da tekst “ne kaže da Iran ima pravo na obogaćivanje uranija, bez obzira na neke interpretacije”. On je naglasio da je iranska strana prihvatila da ograniči obogaćivanje uranija na prihvatljivih pet posto, te da će Iran svojih 200 kg uranija, obogaćenog do 20 posto, u narednih šest mjeseci dovesti na ranije dogovorenih pet posto, tako da će u tom periodu ostati bez uranija, u kapacitetu potrebnom, za izradu nuklearnog oružja, javlja Al Jazeera.

Prema njegovim riječima, Iran neće povećavati zalihe uranija obogaćenog do 3,5 posto i neće graditi nova postrojenja za obogaćivanje uranija. Kazao je i da će odobriti dnevne inspekcije u važnijim nuklearnim postrojenjima te naglasio da će zatvoriti plutonijski reaktor “Arak”. Američki državni sekretar je rekao i da će Iran u slučaju da ispoštuje dogovor biti u mogućnosti da koristi 4,2 milijarde dolara vrijednog međunarodnog fonda, te da će toj zemlji biti otvorena mogućnost prihoda od izvoza u visini od 1,5 milijardi dolara ali nakon ukidanja nekih sankcija.

Neusaglašen dogovor

Kerry je govorio nakon iranskog kolege Zarifa, koji je kazao da tekst sadrži “jasnu referencu po kojoj će se obogaćivanje nastaviti”. Predsjednik Irana Hassan Rouhani, koji je izbore i dobio obećavajući drukčiji pristup rješavanju iranskog nuklearnog pitanja od onog koji je imao njegov prethodnik Ahmedinedžad, izjavio je ovim povodom da “svako može imati svoju interpretaciju, ali pravo Irana na obogaćivanje je jasno navedeno u tekstu”. Moglo se i očekivati da će obje strane, zbog svoje domaće javnosti, sporazum pokušati prikazati kao vlastiti uspjeh, a možda, da bi zadovoljili jastrebove na obje strane, i kao poraz oponenata. Ono što bi u cijeloj ovoj igri gluhih telefona i rasprava oko toga šta je usaglašeno u Ženevi moglo biti kobno po sam proces jeste mogućnost da interpretacije onog što je dogovoreno i potpisano s obje strane odu tako daleko da sve bude vraćeno na početak. To će, prije svega, zavisiti od toga koliki će otpor i pritisak svaka od ugovorenih strana imati u procesu “prodavanja” dogovora na vlastitom terenu.

Mnogi su protiv

U prvom krugu propali pregovori o iranskom nuklearnom programu pokazali su da je i u svijetu i u regionu Bliskog istoka više onih koji ne žele da vide mirno rješenje ovog problema nego onih koji istinski žele zatvoriti jedno od najvećih otvorenih pitanja u međunarodnim odnosima. Teško je povjerovati da ovi centri moći neće uraditi sve što je u njihovoj moći da ovaj dogovor ne zaživi i da ne dođe do nastavka usaglašavanja pozicija između Irana i Zapada, a naročito normalizacije odnosa na relaciji Iran – Sjedinjene Američke Države

Tu se, prije svega, misli na Izrael koji ne krije svoje protivljenje dogovoru iz Ženeve. Tako je izraelski premijer Benjamin Netanyahu prije početka sedmične sjednice Vijeća ministara u Izraelu u izjavi novinarima kazao da nije riječ o “historijskom dogovoru”, nego o “historijskoj grešci”, dodavši da Izrael nije vezan za dogovor te da i dalje ima pravo da se brani. Prema onome što se moglo čuti u diplomatskim kuloarima nakon neuspjelog prvog kruga pregovora u Ženevi, čini se da je jedan od pregovarača, Francuska, otvoreno stao na stranu izraelskih interesa. Naime, dogovor bi vjerovatno bio postignut tad, ali su se Francuzi usprotivili toj ideji, a u istim je krugovima procurila informacija da su Francuzi upozorili prisutne da imaju informaciju o tome kako će Izrael, u slučaju da dogovor bude postignut, krenuti u jednostranu vojnu akciju protiv Irana i njegovih nuklearnih postrojenja

Saudija nezadovoljna

Kako sada stvari stoje, ni Saudijska Arabija nije oduševljena ne samo novim dogovorom nego, o čemu smo na stranicama Novog vremena već pisali, i dinamikom približavanja Irana Americi i nekim drugim zapadnim silama. U vrijeme pregovora saudijski ambasador u Velikoj Britaniji princ Mohammed bin Nawwaf bin Abdulaziz je za časopis “The Times” izjavio da Saudijska Arabija neće “sjediti skrštenih ruku” ukoliko svjetske sile ne uspiju zaustaviti iranski nuklearni program, istovremeno nazivajući “žurbu administracije američkog predsjednika Baracka Obame da prihvate Iran” nerazumljivom.

“Mi nećemo sjediti skrštenih ruku i primati prijetnje a da ozbiljno ne razmislimo o tome kako možemo zaštititi svoju zemlju i naš region”, rekao je tom prilikom princ koji je bratić kralja Abdullaha bin Abdulaziza. Šta Kraljevina planira poduzeti ovim povodom, iz ove i brojnih sličnih izjava drugih članova vladajuće porodice Sauda nije jasno i to je otvorilo prostor brojnim spekulacijama u međunarodnim diplomatskim krugovima.

Sve u svrhu zaštite

Tako je “The Sunday Times” u prvim danima pregovora objavio tekst prema kojem je nezadovoljna Saudijska Arabija Izraelu dala zeleno svjetlo za korištenje njihovog zračnog prostora u slučaju napada na Iran. U tom se tekstu navodi da su Saudijci spremni ponuditi i više od zračnog prostora, uključujući angažman dronovima, helikopterima za spašavanje i tanker-avionima. “Kad se dogovor u Ženevi potpiše, vojna opcija bit će ponovno na stolu. Saudijci su bijesni i spremni dati Izraelcima svu pomoć koja bi im mogla zatrebati”, istaknuo je u razgovoru za britanski list jedan neimenovani diplomatski izvor.

Nije prošlo dugo, a uslijedilo je reagiranje zvaničnog Rijada koji je najoštrije negirao bilo kakve optužbe da s Izraelom planira napad na susjedni Iran. Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Saudijske Arabije u javnom je saopćenju iz Ambasade Saudijske Arabije u BiH demantiralo te navode tvrdeći da nema nikakve komunikacije ili odnosa s Izraelom na bilo kojem nivou. Jedna od opcija koja se spominje kao mogući odgovor Saudijske Arabije jeste da bi Saudija od Pakistana mogla kupiti gotovo nuklearno oružje koje oni posjeduju. O ovome se i ranije pisalo i govorilo, dok je bila aktuelna afera oko pakistanskog nuklearnog naučnika Abdul Qadeera Khana koji je, prema zvaničnim optužbama, prodavao nukearnu tehnologiju Sjevernoj Koreji i Libiji. Tada se kao jedna od zainteresiranih strana pojavljivala i Saudija.

Produbljenje nuklearne krize

BBC-jev novinar Mark Urban, koji se ovom temom dugo bavio, u prilogu od 6. novembra 2013. godine upozorava da bi Saudija prije nego Iran mogla imati nuklearno oružje. On tvrdi da mu je početkom ove godine visoki dužnosnik NATO-saveza rekao da oni imaju obavještajne podatke o tome da je nuklearno oružje koje je u Pakistanu napravljeno za Saudijsku Arabiju spremno za isporuku. On podsjeća da Saudijci nisu džaba ulagali u pakistanski nuklearni program a da nešto nisu očekivali zauzvrat. Naime, Saudijska Arabija je godinama pružala velikodušnu finansijsku pomoć pakistanskom odbrambenom sektoru uključujući, barem tako tvrde zapadni eksperti na koje se poziva Urban, njihove raketne i nuklearne programe.

Ukoliko se i desi da Amerika uspije uvjeriti svoje saveznike u regionu, prije svega Izrael i Saudijsku Arabiju, da dogovor s Iranom neće biti na njihov račun, te ako Obamina administracija uspije obuzdati jastrebove u Washingtonu, ostaje i dalje vrlo upitno hoće li umjereni, novi predsjednik Irana Hassan Rouhani uspjeti uvjeriti svoje jastrebove da Iran nije pokleknuo pred zapadnom arogancijom. Svi znaju da posljednju riječ u pregovorima ipak ima ajatullah Ali Hamnei i da bez njegovog pristanka i saglasnosti utjecajnih krugova oko Iranske revolucionarne garde predsjednik Rouhani Zapadu ne može ništa obećati. Postigne li se dogovor usprkos svima koji ga opstruiraju, sigurno će se formirati nova dinamika u rješavanju nagomilanih bliskoistočnih problema za koje, u velikom broju slučajeva od Sirije preko Jemena, Bahreina pa do Iraka, ključ drži Teheran.

U današnjem Oslobođenju: ISTRAŽIVANJE- Izgradnja razumijevanja i poštovanja: Bosanci i Hercegovci žele pomirenje

Objavljeno u Oslobođenju., 2.12.2013.

Muallimov intervju: ambasador Nusret Čančar

U novom broju časopisa za odgoj i obrazovanje Novi Muallim (god. XV, br. 55, Sarajevo, jesen 2013.) objavljen je intervju koji sam vodio sa ambasadorom Nusretom Čančarom o dešavanjima na Bliskom istoku i imidžu BiH u tom dijelu svijeta. Intervju možete preuzeti sa Rijasetove stranice.

Većina građana u BiH podržava proces pomirenja i izgradnje povjerenja

Saopćenje za medije povodom novog naučnog istraživanja

Izgradnja razumijevanja i poštovanja religijske i društvene različitosti

Većina građana u BiH podržava proces pomirenja i izgradnje povjerenja

Ova studija istražuje stavove prema pomirenju i izgradnji povjerenja širom Bosne i Hercegovine. Ispitivanje je obuhvatilo ispitanike iz 13 gradova širom države: Sarajevo, Mostar, Banja Luka, Stolac, Jajce, Tuzla, Srebrenica, Livno, Bijeljina, Brčko, Trebinje, Bihać i Teslić. U bosanskohercegovačkoj javnosti posljednjih mjeseci javne rasprave i medijsko praćenje događaja rezultirale su porastom podjela u političkom i javnom životu. Posebno zbog toga što se u rezultatima našeg istraživanja javlja i drugačija perspektiva, studija Sveučilišta u Edinburgu i CEIR-a objavljuje preliminarne rezultate istraživanja u ovom dokumentu.

Podržavate li prijedlog da se javni prihodi troše na: (u %)

Ispitivanje je provedeno u maju 2013. godine, i s 2606 obrađenih upitnika ovo istraživanje, koje povezuje stavove o pomirenju sa socijalnim porijeklom, među najvećim je društvenim istraživanjima napravljenim nakon nedavnog rata – i svakako projektirano da u najvećoj mjeri obuhvati različit obim lokaliteta i regija. Istraživanje potvrđuje nedvosmislenu podršku za opsežan proces pomirenja koja je identificirana u prethodnom pilot istraživanju iz 2012. godine, koje je obuhvatilo 616 odgovora iz izbalansiranog uzorka konstitutivnih naroda u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i Bugojnu. Kada potpuniji rezultati ovog drugog istraživanja budu objavljeni u decembru  2013. godine, predstavljat će najsnažniji dokument koji je do danas dostupan za procjenu stavova prema procesu pomirenja u Bosni i Hercegovini.

Među najvažnijim rezultatima istraživanja nalaze se i ovi podaci:

•             77% ispitanika kaže da vjeruje da je proces pomirenja, koji bi bio osmišljen i koji bi se temeljio na povjerenju i iskrenosti u BiH, važan.

•             Nastavnici i osobe koje predstavljaju sve i/ili nijednu nacionalnu grupu posebno imaju najviši procijenjeni potencijal u procesu pomirenja (72% odnosno 76,8% ispitanika ih je smatralo ili važnim ili veoma važnim za ovaj proces).

•             Premda su ispitanici bili znatno manje skloni potencijalnoj ulozi koju bi u procesu pomirenja mogli imati političari (51,9% ih smatra važnim), velika većina snažno podržava proces u kome se političari ozbiljno bave mišljenjem običnih ljudi (76,8%).

•             Podrška za aktivnosti koje promoviraju razumijevanje i poštovanje različitosti  je velika (77,8%).

•             Objavljivanjem potpunih rezultata studije bit će vidljivo da ovi podaci odražavaju javno mišljenje širom zemlje, s neznatnim varijacijama po gradovima.

Trošenje sredstava iz javnih budžeta na aktivnosti koje doprinose izgradnji razumijevanja među narodima i građanima,posebno među mladima i djecom školskog uzrasta, imaju veliku podršku javnosti.

Ovi rezultati su podsjetnik da većina stanovništva širom Bosne i Hercegovine – iz svih konstitutivnih naroda i izvan njih, od najreligioznijih do onih koji uopće nisu religiozni, svih uzrasta i profesija – shvaćaju potrebu za pomirenjem veoma ozbiljno. Mnogi pojedinci iz ovog raznolikog uzorka su razočarani učinkom političkih elita. Većina njih tvrdi da je ekonomski napredak trenutno važniji od društvenih ili političkih promjena. Međutim, također vjeruju da je proces pomirenja na nivou cijele države dovoljno važan da je vrijedan truda, te vjeruju da je važno uključiti široku lepezu sudionika kako bi ovaj proces mogao biti uspješan.

Kada je uzorak u pitanju, istraživači u ovom projektu promatrali su razlike koje se pojavljuju u odnosu na geografski položaj, religijsku ili nereligijsku identifikaciju, rod, naciju, ekonomski položaj, ratno iskustvo, starost, obrazovanje i naročito važno – percepciju o tome pripadaju li „većini“ ili „manjini“ u svome okruženju. Međutim, u oba spomenuta istraživanja uzorak nije primarno određen prema nacionalnom ili religijskom identitetu, niti prema razlikama u porijeklu. Svi anketirani, bez obzira pripadaju li nekome od konstitutivnih naroda ili ne, imaju usporediv opseg odgovora na pitanja o prioritetima pomirenja, a ono na šta ovo istraživanje ukazuje su donekle različite tendencije među različitim dijelovima populacije i na različitim lokacijama. Istraživanje je pokazalo da siromašniji građani nisu negativniji prema aktivnostima pomirenja nego bogatiji, niti je slučaj da su manje obrazovani ispitanici negativniji nego oni s višim stupnjem obrazovanja.

Također je evidentno da se ne može pouzdano pretpostaviti da su građani u manjim, relativno jednonacionalnim sredinama manje otvoreni za saradnju nego građani u većim gradovima s tradicionalno miješanom populacijom.

•             Ovo istraživanje ponovo potvrđuje izuzetno snažnu podršku pomirenju među religioznim ispitanicima, koju je pokazalo i pilot istraživanje. Studija je, također, mogla identificirati načine na koje ispitanici koji sebe opisuju kao nereligiozne ispoljavaju snažnu posvećenost aktivnostima s ciljem pomirenja, posebno onima koje promoviraju građansko razumijevanje.

•             Istraživanje također, kao i prethodno, potvrđuje izuzetno snažnu podršku aktivnostima pomirenja među bivšim vojnicima – ratnim veteranima.

•             Penzioneri su se pokazali kao jedan od najjačih izvora potpore za aktivnosti pomirenja kroz ovo istraživanje.

•             Istraživanje također pokazuje određene stavove prema pomirenju koji, iako nisu generalno pozitivni, sugeriraju grupe s određenim stepenom skepticizma ili onih koji osjećaju nedostatak jake posvećenosti potrebi za pomirenjem.

o             Istraživanje pokazuje da se promjena društva promatra  kao manje žurna potreba u odnosu na ekonomsku ili političku promjenu.

o             Dok mnogi ispitanici ukazuju na to da bi njihov grad trebao štititi prava manjina ili memorijalnih mjesta, broj onih koji smatraju da postoji potreba za procesom pomirenja na lokalnoj razini je znatno manji od broja onih koji smatraju da je važno pomirenje na razini Bosne i Hercegovine.

o             Potpuniji rezultati istraživanja će pokazati da su mišljenja o važnosti procesa pomirenja u nekim gradovima neupitna, dok su na drugim mjestima s manje uvjerenja. Ovo istraživanje ukazuje na tendenciju da ispitanici s većim prihodima imaju u principu pozitivniji stav o pomirenju, ali i na to da su stabilna očekivanja u vezi s poslovnim perspektivama jače povezana s pozitivnim stavovima o pomirenju. Jedna od najpozitivnijih grupa ispitanika su penzioneri s relativno malim primanjima.

Istraživanje je bilo osmišljeno tako da se osobe same izjasne o svome nacionalnome i religijskom ili nereligijskom identitetu,te da kažu koliki značaj pridaju vlastitim identitetima u svom životu.

•             Ogromna većina ispitanika (92,7%) identificirala se kao pripadnik ili pripadnica jednoga od tri konstitutivna naroda.

•             Približno 8% ispitanika je naznačilo da nacionalni identitet uzimaju u obzir kada donose odluke o prijateljstvima i o svom privatnom životu. Postotak ispitanika koji su odabrali da svoj identitet opišu kao nepripadanje nijednom od tri konstitutivna naroda, odnosno koji se identificiraju kao nacionalne manjine ili koji nisu htjeli odgovoriti, bio je relativno mali: 7,3%. Ove grupe nisu ni izrazito religiozne niti izrazito nereligiozne.

Osjećaj nacionalne pripadnosti mi je važan: (u %)

Jedno istraživanje samo po sebi nije pouzdan alat za otkrivanje faktora koji imaju najviše utjecaja na javne stavove o pomirenju: predmet sadrži kompleksan opseg tema, stoga je teško generalizirati o perspektivama koje se tiču ove teme, čak i u okviru jednog dijela populacije, a kamoli objasniti najevidentnije korelacije između stavova i porijekla. U svakom slučaju, istraživanje koje podriva uvriježene pretpostavke o javnom mišljenju može pomoći da se brže promijeni javno razumijevanje. Ovo istraživanje je uslijedilo nakon konsultacija sa širom javnošću i na temelju relevantnih povratnih informacija koje je istraživački tim dobio nakon prvog istraživanja. Pitanja u anketi su formulirana i preformulirana s ciljem razumijevanja različitih interpretacija stavova javnosti do kojih se došlo u konzultativnim probama. Nova faza javnih interpretativnih diskusija širom Bosne i Hercegovine započet će nakon objavljivanja sljedećeg, kompletnijeg izvještaja s rezultatima ovog istraživanja, koje je planirano zadecembar  2013.

Ovo prethodno objavljivanje prvih rezultata služi i kao snažno podsjećanje na dva problema:

•             javne polemike lahko oduzmu energiju javnom kritičkom otporu prema politikama podjele, što je jasno primijećeno u našoj studiji,

•             u toj diskusiji lahko je primijetiti odjek tvrdnji o strahovima stranaka koje predstavljaju ili osporavaju interese konstitutivnih naroda, a mnogo je teže prepoznati zastupanje nacionalnih napora, s velikom podrškom javnosti, usmjerenih na izgradnju razumijevanja, na razgovor o prošlosti i stvaranje široke javne osnove za povjerenje i razgovor među podijeljenom populacijom u državi.

Ovo je drugo istraživanje iz studije Univerziteta u Edinburgu i CEIR-a o stavovima o religiji i pomirenju u Bosni i Hercegovini.

Rezultate prvog istraživanja možete pogledati ovdje: http://relwar.files.wordpress.com/2012/10/edinburg-hrvweb2.pdf

Autori:

George Wilkes, Sveučilište u Edinburgu

Ana Zotova, Sveučilište u Beogradu

Gorazd Andrejč, Sveučilište u Cambridgeu

Zorica Kuburić, Sveučilište u Novom Sadu

Marko-Antonio Brkić, Sveučilište/Univerzitet "Hercegovina" u Mostaru

Muhamed Jusić, Centar za napredne studije u Sarajevu

Zlatiborka Popov-Momčinović, Sveučilište u Istočnom Sarajevu

Davor Marko, Sveučilište u Beogradu

Ponavljaju li liberali u Egiptu iste greške iz historije

Piše:  Muhamed Jusić (Preporod)

Eurocentrični krugovi na sve što se dešava u svijetu, pa i na posljednja dešavanja u arapskom svijetu, gledaju isključivo iz vlastite historijske i društvene perspektive. Dokaz tome je kovanica „Arapsko proljeće“ kojom se buđenje arapske ulice i pokušaji svrgavanja dugogodišnjih tiranija u Sjevernoj Africi i Bliskom istoku terminološki poistovjećuje sa „Praškim proljećem“.

Kad se liberali prepadnu

Koliko god ta „centričnost“ bila opasna u razumijevanju stvarne situacije na uzavrelom Bliskom istoku i koliko god ona negirala sve historijske, društvene, političke i druge posebnosti tog podneblja i naroda, ipak nije zgorega ponekada uporediti to što se tamo dešava sa nekim događajima iz historije ali ne s ciljem kako bi se oni strpali u, za Zapad razumljive intelektualne i spoznajne okvire, nego kako bi nešto naučilo. Jer još je Karl Marx napisao kako se historija ponavlja, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Vjerovatno je dok je pisao ovu tako često i na ovim našim prostorima ponavljanju mudrost mislio na Revoluciju iz 1848. kada je demokratski ustanak protiv francuske monarhije kolapsirao u bonapartističku diktaturu na isti način na koji je to učinila Francuska revolucija šest desetljeća ranije.

Upravo o ovoj sličnosti između trenutne situacije u Egiptu i onog što se dešavalo tokom Francuske revolucije i pouci iz historije koji bi svi mogli izvući imali smo priliku čitati u briljantnom tekstu profesorice političkih nauka Sheri Berman sa koledža Barnard pri Univerzitetu Columbia objavljenom u The New York Times-u.

Naime 1848, radnici su se udružili sa liberalima u demokratskom buntu kako bi svrgnuli francusku monarhiju. Međutim, čim je stari režim pao, opoziciona koalicija se raspala, jer su liberali bili sve više zabrinuti onim što su smatrali da su „radikalni zahtjevi radničke klase“. Konzervativci su to iskoristili i ponovo na svoju stranu pridobili uplašene libarale s kojima su ponovo instalirali novu diktaturu.

Doktorica Sheri Berman smatra kako se isti model ponavlja danas u Egiptu samo što sada liberali i autoritarci igraju iste uloge dok su mjesto socijalista preuzele islamističke stranke. Ona primjećuje još jednu sličnost u čitavom procesu, a to je da se i u slučaju Egipta kao nekada Francuske desilo to da je neiskusni i nestrpljivi masovni pokret pretjerao u korištenju svoje pozicije nakon dolaska na vlast. Još jednom su se liberali prepali promjena s kojima su započeli njihovi bivši partneri i pužući su se vratili u zagrljaj starom režimu tražeći zaštitu. Kao i 1848. autokrate su bili više nego sretni i spremni da ponovo preuzmu uzde vlasti.

Ako egipatska vojske, piše dr. Berman u izdanju The New York Times od 10. avgusta 2013, nastavi sa nasilnim slamanjem otpora, a liberali ih u tome nastave podržavati oni će zajedno ići na ruku „Marxovih savremenih nasljednika“. Tako bi vrlo lako mogli čuti poklik: „Islamisti svih zemalja (svijeta), ujedinite se! Nemate šta izgubiti osim svojih okova“. A profesorica smatra da ako se takav poziv nad arapskim svijetom i začuje, žalosno će biti da će oni koji iza njega stanu biti u pravu.

Ali ne treba nas iznenaditi to što su egipatski liberali bili spremni iskoristiti vojsku kako bi izveli puč i okončali prvi eksperiment ove zemlje sa demokratijom i to samo dvije godine nakon što su zajedno sa islamistima s vlasti skinuli jedan autoritarni režim. U ranim stadijima političkog razvoja država, liberali i demokrati se obično ne slažu oko bilo čega, osim uklanjanja starog režima.

Fijasko 1789, 1848, 2013...

Uspostavljanje stabilne demokratije je proces od dvije faze. U prvoj fazi se treba riješiti starog režima, a tek u drugoj izgraditi održiva demokratska zamjena. Zbog toga što je prva faza dramatična, mnogi ljudi misle da je igra završena sa uklanjanjem diktatora. Druga faza je puno teža. Postoje brojni primjeri širokih koalicija koje su formirane kako bi se svrgnuli diktatori, ali je jako malo njih ostalo zajedno i složilo se oko toga kako novi režim treba izgledati. Opozicioni pokreti imaju sklonost da lako izgube dah i da budu uvučeni u unutrašnja previranja i da ih potisne stari režim koji se konsoliduje, ojača i krene u kontranapad.

U godini 1848, originalnoj godini „narodnog proljeća“, prvi put se organizovani radnički pokret pojavio na političkoj sceni i njihovi zahtjevi su prestravili liberale. Srednji stalež je zahtijevao ekonomsku liberalizaciju a mnogi radnici radikalnije ekonomske i društvene promjene. Liberali su, pak, favorizirali ograničeno otvaranje političkog sistema, dok su radničke grupe zahtijevale potpunu demokratizaciju i vlast koja s njom dolazi. Kada je postalo jasno da bi radnici i socijalisti mogli pobijediti, liberali su ustuknuli i mnogi od njih su se vratili konzervativcima smatrajući ponovnu uspostavu autoritarizma kao manjeg od dva zla.

Ovo je za autoricu The New York Times-ovog priloga skoro identično onome što se trenutno dešava u Egiptu. Tokom godina autoritativnog režima sve političke i društvene institucije kroz koje bi se mirno artikulisalo javno nezadovoljstvo su sistematski ugnjetavanje. Država je namjerno produbljavala društvene podjele. Zato, kada je demokratizacijapočela, dugo skrivano nepovjerenje i animoziteti su eksplodirali u ekstremnu retoriku, masovne proteste i nasilje. Takve stvari uvijek plaše liberale, koji prednost daju redu i umjerenosti i koji preziru radikalne društvene eksperimente. To se pokazalo tačnim u Evropi 1789. i 1848, kao i ovih dana u slučaju Egipta...

Fijasko koji se desio 1848. ojačao je radikalne elemente u socijalističkom pokretu na račun onih umjerenih stvarajući opasan razdor među liberalima i radnicima. Nakon što su liberali odustali od demokratije umjereni socijalisti si ispali budale, a radikali koji su zagovarali nedemokratske strategije su postajali sve jači. 1850. Marx i Engels su podsjetili londonsku Ligu komunista da su oni predvidjeli da će stranka koja predstavlja njemačku liberalnu demokratiju „ubrzo doći na vlast i da će odmah svoju novostečenu vlast okrenuti protiv radnika. Vidite kako se ovo predviđanje obistinilo“. Zatim su ih upozorili: „Da bi smo bili u mogućnosti da se snažno i prijeteće suprotstavimo ovoj stranci, čija izdaja radnika će početi sa prvim satom pobjede, radnici moraju biti naoružani i organizovani“. Profesorica Berman se plaši da bi isti zaključak mogli izvuči i islamisti.

Greška koju su liberali napravili u Evropi devetnaestog stoljeća je da su smatrali sve socijaliste fanaticima. I dok su neki socijalisti bili ekstremisti, drugi su se protivili nasilju i bili su posvećeni demokratiji. Ti socijalisti, koji su kasnije postali evropski sociodemokrati a ne komunisti, željeli su društvene i ekonomske reforme, ali ne one koji su predstavljale smrtnu opasnost za kapitalizam i demokratiju. Ipak, jako dugo evropski liberali nisu htjeli da priznaju te razlike, suprotstavljali su se punoj demokratizaciji i aktivno su radili na represiji čitavog pokreta. Rezultati su bili pogubni.

Učiti, a ne ponavljati

Radikalni, nasilni i nedemokratski elementi unutar socijalističkog pokreta počeli su se pitati zašto bi radnici trebali učestvovati u sistemu koji nije spreman prihvatiti mogućnost njihove pobjede. Kada su socijalisti postali najveća politička snaga širom Evrope, liberali su pravili sramne ustupke konzervativcima kako bi ljevicu spriječili da preuzme vlast. Sve to je rezultiralo time da su evropska društva postajala sve više podijeljena i sukobljena.

Egipatski liberali ponavljaju, prema mišljenju dr. Berman, iste greške danas. Ponovo oni svoje oponente smatraju fanaticima koji bi da unište sve što liberali vrednuju. Ali, kao što svi socijalisti nisu bili proto-staljinisti, tako ni svi islamisti ne žele da uspostave teokratske režime. Danas, postoje umjereni islamisti koji su voljni da igraju po pravilima igre, i njih se, smatra profesorica, treba ohrabriti da tako postupaju.

Islamizam je i dalje najveća i najbolje organizovana politička snaga u Egiptu i od vitalne je važnosti da egipatska vojska i njihovi liberalni saveznici pokažu islamistima da ima mjesta i za njih u demokratskoj budućnosti regiona. Ako se svi islamisti demoniziraju, podjele u egipatskom društvu će postajati samo veće, umjereni islamisti će biti marginalizirani, a politička budućnost Egipta u problemima.

Stoljeće nakon 1848, sociodemokrate, liberali i čak umjereni konzervativci su zajedno stvorili snažne demokratije širom Zapadne Evrope- ishod koji je trebao doći ranije i sa manje nasilja. Bliskoistočni liberali bi trebali naučiti nešto iz turbulente evropske historije umjesto da je slijepo ponavljaju- piše profesorica Sheri Berman na kraju svog teksta.

Bez obzira na ishod tih događaja ostat će zabilježena sramotna podrška brojnih svjetskih organizacija i centara političke moći koji su stali uz vojsku. Takvim potezom oni šalju pogrešnu poruku strankama koje se pozivaju na ideje političkog islama da demokratija ne funkcioniše.

Mnogi se, a ne samo profesorica Berman, sa pravom plaše zaključaka do kojih će doći mladi simpatizeri Muslimanske braće, ne neminovno i ideološko i političko rukovodstvo (a to je opet priča za sebe), kada silom sa ulica, ukoliko prežive, budu otjerani u zatvore ili, u najboljem slučaju, njihove domove. Pitanje je do kakvih će zaključaka doći sinovi i kćeri onih koji su stradali na kairskim ulicama i trgovima. Njima će biti teško ponovo „prodati priču“ o demokratiji, mirnim protestma, volji većine, vladavini prava i ustava i ne bi nas trebalo iznenaditi da mnogima od njih ideje radikalnog militantizma postanu privlačnije. A onda će se svi pitati „zašto nas mrze“ i odakle dolaze toliki bombaši-samoubice u naše mirne gradove. Tada će već biti kasno i sve što će nam mnogi od onih koji sada zatvaraju oči pred krvlju koja se prosipa ili u tim događajima itekako učestvuju, jesu jalova objašnjenja kvazieksperata o tome kako muslimani ne znaju živjeti u slobodi i kako je“ islam nekompatibilan sa idejama demokratije, ljudskih prava i slobode“.

Nastavljen ciklus tribina

U subotu 9. novembra 2013. godine nastavljen je ciklus tribina koje organizira Medžlis Islamske zajednice Brčko. S obzirom da sukobi u islamskom svijetu ne jenjavaju i kako su i dalje u fokusu javnosti, organizatori su se pobrinuli da publika koja posjećuje naše tribine dobije objektivne i nepristrasne analize stanja u ovom dijelu ummeta.

Gost ove tribine na kojoj se govorilo o stanju u islamskom svijetu sa posebnim osvrtom na Siriju i Egipat bio je Muhamed Jusić kome je ovo drugo ostovanje u Brčkom. Jusić je novinar, prevodilac i publicist, stalni saradnik časopisa “Preporod” i magazina “Start”, kao i više dnevnih listova u regiji. Autor je knjige “Islamistički pokreti” , te suosnivač i koordinator nevladine “Istraživačke mreže – Islam u Jugoistočnoj Evropi” koja okuplja ugledne stručnjake iz ove oblasti. Diplomirao je islamsku teologiju na Univerzitetu u Medini (Saudijska Arabija). Živi i radi u Bugojnu.

S obzirom da je govorio na veoma aktuelnu i zanimljivu temu, njegovo predavanje je potrajalo duže i zbog brojnih pitanja prisutnih koji su, vidno zainteresirani za temu, ostali uskraćeni za neke odgovore jer se termin održavanja tribine uveliko prekoračio.

Izvor: http://medzlisbrcko.ba/vijesti/nastavljen-ciklus-tribina-2/

Izašao Takvim za 2014. godinu

Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je i za, 2014. godinu, pripremio svoju najpopularniju publikaciju – Takvim. I ova sveska Takvima je bogata raznovrsnim radovima naših renomiranih autora. Sveska se sastoji od 21 rada, razvrstanih u osam rubrika. Ja sam pisao o vakufima i slobodi. 

Tekstovi su dati sljedećim redom:

Husein Kavazović, „Govor reisu-l-uleme u Rijeci“;

Mustafa Prljača, „Odnos prema Objavi“;

 Almir Fatić,  „El-Kafirun – sura o nevjernicima“;

 Ahmed Bukvić, „Značaj i cilj razmišljanja o kur'anskim ajetima“;

 Salih Haušić, „Tedebbur – razmišljanje o Kur'anu“;

 Mustafa Jahić, „Estetska interpretacija Kur'ana u djelu Sayyida Qutba“;

Enes Karić, „Mudrost“;

Nedim Begović, „Islamsko pravo i načelo diskriminacije“;

 Muhamed Jusić, „Vakufi i sloboda“;

Vahid Fazlović, „Tematizacija fenomena vjere i Objave“;

Fuad Sedić, „Stepeni i vrste ljudi na Sudnjem danu“;

Zuhdija Hasanović, „A šta s roditeljima?“;

Sedad Dizdarević, „Začudnost i ibret Mevlane Dželaluddina Rumija“;

Samir Beglerović, „Izazovi nakšibendijske tradicije za savremenu bosanskohercegovačku omladinu“;

Džemaludin Latić, „Šura – muslimanski parlamentarizam“;

 Ajnija Omanić, Mevlida Serdarević, Hajrunisa Čubro, „Nadijevanje imena i promjena prakse u zajednici – etička pitanja u nadijevanju imena“;

 Muharem Omerdić, „Iskrice mudrosti o  ljubavi i zaljubljenosti“;

Elvir Duranović, „Travničko muftijstvo i travničke muftije od 1680-1930“;

Džemaludin Šestić, „Bošnjaci Zenice kroz historiju“;

Aziz Kadribegović, „Husein-ef. Đozo“;

Osman Lavić, „Bibliografija Takvima 2008.-2013. godine“.

Muslimanska braća - kraj ili novi početak

Javljaju se glasovi mladih članova Muslimanske braće, koji koji bi ovu krizu iskoristili da reformišu pokret

Piše: Muhamed Jusić (Al-Jazeera)

Muslimanska braća i ranije prolazila kroz možda nešto blaže, ali nimalo lake epohe progona i zabrana [Reuters - Arhiva]

Pokret Muslimanska braća u Egiptu ovih se dana nalazi u vjerovatno najtežoj poziciji od svog osnutka sada već daleke 1929. godine. Suočen sa najoštrijim mjerama zabrane djelovanja, kakve nisu bile na snazi ni u vrijeme najozbiljnijih pokušaja slamanja pokreta u vrijeme aristokratske vladavine egipatskih predsjednika, ali i sa svakodnevnim hapšenjima i procesuiranjima pod sumnjivim okolnostima njihovih lidera i članova, pokret se nalazi na prekretnici. Nakon spektakularnog uspona na vlast nakon svrgavanja režima predsjednika Hosnija Mubaraka i naglog uzleta ogranaka u brojnim arapskim i muslimanskim državama, pokret se nalazi u skoro potpunoj paralizi, te potisnut u ilegalu traga za modelima preživljavanja i to ne samo u matici Egiptu, nego i drugim državama, naročito Arapskog zaljeva, gdje se vrši sistematski pritisak na simpatizere Braće i na organizacije koje su mu ideološki bliske.

Epohe progona

I dok jedni predskazuju da bi ovo mogao biti početak kraja ovog najmasovnijeg i najrasprostranjenijeg pokreta, koji zagovara ideje političkog islama, drugi podsjećaju da su Ihvani (Braća) i ranije prolazili kroz možda nešto blaže, ali nimalo lahke epohe progona i zabrana, ali da ih to nije slomilo tada, kao što neće ni sada.

Međutim, dok traje otvoreni sukob lidera Braće, koji i pored nezapamćenih progona iz zatvorskih ćelija poručuju da neće odustati od svojih zahtjeva i ciljeva, te prijelazne egipatske vlade, iza koje stoje general Al-Sisi i vojna elita potpomognuta bogatim zaljevskim monarhijama, javljaju se glasovi mladih članova Braće, koji bi ovu krizu htjeli iskoristiti da reformišu pokret i da ga ponovo, sa novom agendom i metodom, ali istim vrijednostima i glavnim ciljevima, vrate na egipatsku političku scenu.

Tako egipatski dnevni list Al-Watan u izdanju od 28.10.2013. iznosi detalje iz navodnog nacrta platforme „trećeg osnivanja“ Muslimanske braće, na kojem radi grupa mladih lidera i članova pokreta iz tzv. Nove generacije (ar. Al-džil al-Džedid). Platforma nudi nove ideološke, političke i šerijatsko-pravne koncepte djelovanja pokreta, kako bi se osigurao kontinuitet djelovanja u novim društveno-političkim okolnostima.

Komentarišući platformu novinar Al-Watana Mahmud Shaban Bejumi podsjeća da je sve počelo dokumentom koji je izradila grupa mladih članova Muslimanske braće iz gradova Al-Fijum i Al-Minja, a u kojem su predložili početak rada na projektu „trećeg osnivanja“ pokreta, po uzoru na „drugo osnivanje“ u sedamdesetim godinama, kada je pokret suočen sa novim izazovima prošao proces temeljite reforme i reorganizacije.

Nova platforma

U dokumentu se navodi kako je njihov cilj restrukturiranje organizacije na novim osnovama i revizija organizacijske sheme, ali i odgojnih, političkih, ideoloških i svakih drugih principa na kojima njihov rad počiva, te „odustajanje od ideje globalnog uzora“ i „fokusiranja rada organizacije na lokalnom nivou“. Naglašava se, također, potreba da se otvore vrata dijaloga i saradnje sa srodnim političkim organizacijama i pokretima iz islamskog miljea, poput egipatske Al-Džemaa al-Islamije i drugih sličnih organizacija. Autori u ovakvom pristupu vide jedinu nadu za to da pokret ne samo preživi, nego da se na političku scenu vrati jači i sposoban da ponovo pridobije podršku egipatskih masa, koje su se razočarale rezultatima njihove kratke vladavine, a koji je ovih dana pod pritiskom žestoke medijske kampanje kojom se pokret pokušava na sve načine kompromitovati.

Zato se oni zalažu da Muslimanska braća ne samo da ne trebaju pokleknuti pred pokušajima da ih se silom ugasi, nego građanima trebaju ponuditi novu i reformiranu političku platformu.

I uistinu, kada se analizira dokument može se primijetiti da Platforma za reformu ima tri ključna dijela. Prvi govori o obavezi detaljne analize dosadašnjeg načina djelovanja pokreta od njegovog osnivanja do posljednjih dešavanja i brutalnoga pokušaja vojnog establišmenta da se Muslimanska braća isključe iz političkog i društvenog života. Tu se poziva na samokritičnost i ostavlja prostor reviziji nekih stavova i historijskih odluka..

Istovremeno se poziva i na obavezu „učenja“ iz iskustava drugih islamističkih stranaka, kako bi se okoristili korisnim iskustvima poput onih AKP partije u Turskoj, ali i kako se ne bi ponavljale iste greške. Poseban akcent stavljen je na iznalaženje novih pozicija i stavova, te političkih rješenja koja bi korespondirala sa novom realnošću na terenu, nastalom nakon „dešavanja naroda“ na arapskoj ulici. Tako se naglašava obaveza da Muslimanska braća u svom političkom programu moraju ponuditi više prostora i više garancija za političku uključenost manjina, prije svega u konkretnom slučaju Egipta, Kopta i žena.

Autori platforme ovdje predlažu da se ideolozi Muslimanske braće trebaju pozvati na fetve (šerijatsko-pravne stavove po određenom pitanju) Rashida al-Ganushija, Yusufa al-Qaradawija, Selima al-Ave, Muhameda Amare i Fehmija Huvejdija, kako bi osigurali islamski legitimitet svojim pozicijama i stavovima i kako ne bi odstupali od tradicionalnih vrijednosti i osnovnih principa svog političkog  projekta.

Javni diskurs

Naglašava se i to da pokret treba biti spreman prihvatiti pravila parlamentarne demokratije i učešće u političkom životu, čak i u slučaju da ne mogu osigurati parlamentarnu većinu, te da u slučaju obnašanja vlasti pokažu spremnost da je dijele i sa drugim legitimnim političkim opcijama, uvažavajući principe političkog pluralizma.

Drugi značajan dio platforme poziva na to da se javni diskurs pokreta odmakne od instrumentalizacije vjere na način da se politički oponenti ne nazivaju nevjernicma i neprijateljima vjere, niti da se za političke stavove pokreta tvrdi da su jedini islamski.

Iako se neka od ponuđenih rješenja možda ne čine kao krupan kompromis, s obzirom na zahtjeve demokratske utakmice i potrebe djelovanja u višepartijskom demokratskom sistemu, ona u slučaju da budu prihvaćena, zapravo, u brojnim segmentima predstavljaju krupan iskorak za ideologe Muslimanske braće, s obzirom na to da podrazumijevaju odstupanje od suštinskog plana djelovanja, na kojem je od početka počivala društveno-politička aktivnost Braće.

Tako, naprimjer, menhedž ili metodologija djelovanja Muslimanske braće kao pokreta podrazumijeva rad na izgradnji „muslimana pojedinca, zatim muslimanske porodice, muslimanskog društva, muslimanske vlasti, muslimanske države i islamskog hilafeta, te, u konačnici, `globalnog uzora“. Autori nove platforme djelovanja Ihvana su posebno skeptični prema upornom insisitiranju starije generacije lidera na izvornoj ideji o „Ustazijet al-Alem“ ili „globalnom uzoru“, prema kojem ova organizacija na sebe preuzima zadaću „spasitelja čovječanstva“, nudeći model življenja i upravljanja društvom i državom zasnovan na islamu kao posljednjoj Božijoj objavi.

Skupa cijena

Oni smatraju da su Muslimanska braća u Egiptu plaćala skupu cijenu zbog svojih globalnih ciljeva i da su trošili jako puno energije na vođenje globalne mreže Braće, što se odražavalo na njihov slab učinak na lokalnom planu, jer su se bavili globalnim problemima na koje nisu mogli istinski utjecati, zapostavljajući pritom lokalne i životne probleme svoga članstva i građana Egipta, naročito nakon što su došli na vlast. U tom smislu oni predlažu da se odustane od ove mesijanske vizije organizacije i da se, prije svega, posveti rješavanju konkretnih problema građana u skladu sa islamskim vrijednostima, te da se prioriteti tako postavljaju da prednost imaju lokalne, a ne globalne teme.

Ipak, treći dio ponuđene platforme vjerovatno će biti najkontroverzniji, jer poziva na to da se Muslimanska braća ograniče na to da budu samo „škola misli“, koja neće imati direktnu kontrolu nad političkim strankama i organizacijama koje djeluju na njenim principima, te da u budućnosti strankom upravljaju njeni organi, a ne lideri pokreta iz sjene.

Teško je danas znati da li će ove reforme zaživjeti i ko bi ih u vrijeme kada je čitavo vodstvo pokreta u zatvoru ili u bjekstvu mogao provesti, ali će od tog ishoda, ako ništa zbog značaja Egipta i utjecaja pokreta Muslimanske braće u islamskom svijetu, mnogo šta zavisiti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

A search for Common Security and Global Citizenship

Muslims should be accepted by others as peace-loving people but there is a lot they should do themselves

A search for Common Security and Global Citizenship

By: Muhamed Jusić  (Novo vrijeme- Sarajevo, 1. November, 2013.)

Many of our global problems that we as humans face are deepened, if not created, by our ideological, cultural, religious and many other entrenchments that make us always look for enemy and his movements instead of trying to a understand other`s point of view and accept that our problems and challenges are common, even if we see them from different perspectives. 

That is why it is important to take notice of any initiative which does not divide our problems to “ours” and “theirs” but looks at them as common challenge. One of such attempts in dealing with problem of religious radicalism and abuse of Islam by militants is Professor Dr. Mustafa Cerić`s Declaration on Common Security and Global Citizenship, issued recently in which he is expressing the sense of the Bosniak nation regarding the 15th April 2013 deadly Boston Marathon bombing and the 22nd May 2013 horrific act of violence on the streets of London, where the holy phrase "Allahu Akbar" has been used and the holy name of Islam has been abused.

Professor Dr. Mustafa Cerić is former grand mufti of Bosnia-Herzegovina and in that sense spiritual leader of religious Bosniaks who are autochthonous European traditionally Muslim nation. Today he is President of the World Bosniak Congress that was inaugurated in Sarajevo on the December 29th 2012 as a global national voice of the Bosniak nation in the aftermath of last genocide in Bosnia.  He is also member of many international Islamic and interfaith organizations and is internationally renowned for his efforts in promoting peace and interreligious dialogue.

This newly published declaration is significant in many ways, not only because of his approach but also because it comes from someone who, for decades, represented Islamic community of religious Bosniaks who see themselves as intermediaries among  Western and Islamic civilization both of which they historically belong to. Not only that, but many of them who survived worse atrocities including genocide in Srebrenica during the Bosnian war between 1992 and 1995. see themselves, and that seems to be guiding idea of Dr. Ceric, as those who are invited to call for peace, dialogue and coexistence in the World. It is this moral credit of genocide surviving nation that gives special meaning to this call for understanding and condemnations of violence perpetuated in their name even though they as nation and religious group have nothing to do with it.

This statement is in many ways sequel to his first Declaration of European Muslims which he issued in the aftermath of the New York attacks in September 2001, the massacre in Madrid in March 2004, and the London bombing in July 2005. It was issued in July 2005 at the East London Mosque and received a great deal of international attention and was warmly welcomed by Westerns and Islamic leader alike.

In this new declaration which is endorsed by Islamic Forum of Europe, Dr Ceric calles for us all to search for Common Security and Global Citizenship. He asks the so called West to accept Muslims as peace-loving people and not to blame all Muslims and Islam for irresponsible actions of few:

Whereas in the Boston Marathon Bombing, three people have been killed and more than hundred wounded by a terrorist attack, and in Woolwich an off-duty British soldier was killed, and whereas these acts of violence have been attributed to Muslims with a perception that they are inspired by Islamic teachings to commit massacre of innocent people in such horrendous manner;

Whereas following the Boston Marathon Bombing and the horrific act of violence on the streets of London, with the blood on hands of a killer with a meat cleaver, Muslims live under the heavy pressure of a collective guilt for “Islamic terrorism,” which is constantly portrayed as if that is Islamic in nature;

But at the same he time calls on followers of Islam,  Muslim scholars and intellectuals of all schools and denominations to come together and issue a strong statement for the Common Security and Global Citizenship against those who are using the name of Allah and Islam in a wrong way:

It is not first time in history that a religion is misinterpreted by prejudices of those who are stuck by their hatred toward the Other; it is not first time in history either that a concept of a faith has been misguided by their own followers into the opposite direction; and it is not first time in history that the victims of prejudices must realize that a misconception about them will not go away by itself. They must rise up and speak out about their real concept of life, faith, culture, peace and security as a part and parcel of humanity. But not only speak, they must act in a convincing manner so that what they say that they believe, preach and teach is in practice of their own life. A personal example is more powerful than a thousand of words of an empty preaching. Indeed, the Muslims must admit that there are irresponsible men among them who are doing disservice by their wrong service to Islam. No one understands and accepts what some violent individuals and groups are doing claiming the noble name of Islam. They are spreading misconceptions about Islam and Muslims in such a way that generations to come will have hard time to clear that up. An injustice does not justify another injustice. The Muslims are advised by Allah Almighty that they should promote peace and do justice even to their enemies in order to change their heart and make them their friends: - Good and Evil are not the same. Therefore, you should always promote Good and thus if there is an enmity between you and him, he might as a result of your goodness become your sincere friend.- says Ceric in his declaration which will soon be presented to internatonal odience in cappital cities of Western and Islamic world.

Full text of the declaration can be downloded here:

http://islamicforumeurope.com/images_uploaded/2013/06/img3600.pdf