Muzej Medinska kuća- čuvar zagubljene medinske tradicije i historije

U Medini otvoren novi muzej

Muhamed Halilović, Abdulaziz Kaki, Muhamed Jusić i Aljo ef Cikotić

Muzej Medinska kuća- čuvar zagubljene medinske tradicije i historije

Piše: Muhamed Jusić (Preporod, br. 24/986. 15. decembar, 2012.)

Svi oni kojima se ukaže prilika da posjete grad Allahovog Poslanika, a.s., El-Medinu el-Munevveru se slažu kako ona plijeni sve posjetioce svojom blagošću i neponovljivom atmosferom duhovnog smiraja. To se često čuje i od naših hadžija koji tu „duhovnu vibraciju“ ne osjećaju čak ni u Meki. Medina je po toj svojoj blagosti i dobroti prepoznatljiva još od vremena Poslanika, a.s, kada su njeni stanovnici, Ensarije, njemu Plemenitome i prvim muslimanima ukazali sigurno utočište kada to niko drugi u Arabiji nije htio ili nije smio. Prema muslimanskoj tradiciji i sam Poslanik, a.s., je ovaj grad koji se do njegovog dolaska zvao Jesrib nazvao Tabom i Tajjibom, tj dobrom i blagom i od Boga Milostivog je tražio blagoslov za nju i njene stanovnike.

Medina je tu svoju posebnost sačuvala, kažemo i danas, iako se u njoj mnogo šta promijenilo i nakon što se njen centar i sama Poslanikova džamija, osim njegovog kabura i Revde (prostora džamije iz vremena Poslanika, a.s., koja je sačuvala sve elemente svog osmanskog i predosmanskog izgleda),  modernizirala konstantnim proširenjima kako bi mogla prihvatiti sve veći broj posjetitelja iz čitavog muslimanskog svijeta. Malo toga je u Medini ostalo od njenih brojnih historijskih znamenitosti.

Naravno, u Medini je ipak, za razliku čak i od Meke, primjetno i to da onaj ko se potrudi ipak može naći brojna značajna mjesta iz historije islama i vremena Poslanika, a.s., koja, iako nisu adekvatno obilježena i konzervirana, u velikom broju slučajeva nisu ni porušena kao što je to slučaj sa nekim drugim znamenitostima širom Arabije. Taj drugačiji odnos Medinelija prema svojoj prošlosti vidi se i na sitnim detaljima kakvi su mušabaci na megahotelima koji su replike stare hidžaske arhitekture i podsjećaju na izgled starih kuća kakve su nekad bile oko Poslanikove, a.s., džamije i kakvih je danas ostalo tek nekoliko. Ipak, daleko je to od onoga što bi Medina imala pokazati svima onima koji je posjete.

Zato me je ove godine prijatno iznenadilo kada sam zajedno sa Muhamedom Halilovićem i Aljom ef. Cikotićem, kolegama angažovanim u organizaciji hadža ispred Ureda za hadž IZ u BiH,  doznao da je jedan od rijetkih entuzijasta koji godinama revnosno čuva historijsko i kulturno nasljeđe Medine svoj muzej iz neposredne blizine Poslanikove džamije gdje se nalazio u relativno skučenom prostoru preselio na novu adekvatnu lokaciju u dijelu Medine gdje se planira izgradnja nove gradske četvrti nazvane Naučni ekonomski grad (Knowledge Economic City -KEC). Naime radi se o dr. Abdulazizu Kakiju koji već godinama revnosno istražuje i promoviše zagubljene i devastirane medinske znamenitosti.

Muzej nosi naziv Medinska kuća (Dar al-Madinah Museum) i nalazi se u prelijepoj zgradi koja je tek prva od niza stambenih, poslovnih, obrazovnih i sportskih građevina koje se grade u sadašnjem predgrađu Medine i koje bi trebale činiti „Medinu budućnosti“. Lokacija se nalazi u ulici Kralja Abdulaziza između medinskog aerodroma i željezničke stanice buduće željezničke pruge kojom će saobraćati brzi voz na relaciji Medina -Meka. 

Entuzijazam pojedinca

Unutrašnjost muzeja

Dr. Kakija sam primijetio još kao student Medinskog Univerziteta puno prije nego je on otvorio svoj prvi muzej i to tragajući za knjigama i materijalima koji govore o tim zagubljenim znamenitostima radi lične znatiželje, ali i radi toga što sam već tada prikupljao materije za svoju skromnu monografiju Meka i Medina koja je prije nekoliko godina ugledala svjetlo dana i sada već svoje drugo izdanje. Tu skromnu knjigu sam sabrao baš zato što sam osjetio da postoji ta praznina ne samo kod naših hadžija koji zijarete Meku i Medinu koji o mjestima koje posjećuju znaju jako malo, nego i zbog toga što su oni koji su zaduženi za očuvanje historijskih znamenitosti svetih mjesta uradili jako malo da se ona sačuvaju i prikažu u najboljem svjetlu kako bi posjeta Haremejnu bila ne samo još zanimljivija nego i prilika da se mnogo šta nauči. Tada sam vidio da u Medini postoji jedan krug ljudi koji su toga itekako bili svjesni, među kojima je i nekoliko profesora Islamskog Univerziteta, i koji su bili odlučni da se stvari u tom smislu počnu mijenjati. Dr Kaki je prednjačio među njima i njegovi projekti među kojima je i ovaj muzej svjedoče da se stvari na tom polju napokon, iako za nas sporo, kreću u pravom smjeru. On i ljudi poput njega su vlastitim entuzijazmom pokušavali nadomjestiti ono što je sistem svjesno ili ne propustio uraditi.

Zgrada muzeja

Postavke u muzeju se fokusiraju na siru- životopis Poslanika, a.s., i događaje iz historije islama i za razliku od prvog kojeg je otvorio gdje su dominirale etnografske postavke ovdje su one, vjerovatno zbog ograničenosti prostora, u drugom planu. Ipak, tu se mogu naći primjerci ženske nošnje Hidžaza prije ulaska njenih gradova u okvire Saudijske Kraljevine, vjenčanice medinskih žena, mnoštvo posuđa i predmeta za svakodnevnu upotrebu iz osmanskog perioda ali i ranijih stoljeća. Na ulazu vas dočekaju sa medinskim šerbetom koje se nekada moglo kupiti u sukovima i sa poznatim svježim medinskim hurmama- belh. Tu su izložene i jedinice mjere iz vremena Poslanika, a.s., mud i s`aj, a na izlazu se one mogu i kupiti i to sa senedom ili lancem prenosioca kojem se dodaje i ime onoga ko postane vlasnikom te mjere kako bi je mogao nastaviti prenositi budućim generacijama muslimana. Sve skupa, jedinstveno putovanje kroz zaboravljenu prošlost kojoj u mnoštvu ogromnih hotela, trgovačkih centara sa skupom robom i načičkanih trgovinica sa kineskom robom skoro da nema traga. To je ona Medina koju naše hadžije ne vide i koja se sve više gubi.

U muzeju je osim toga dr. Kaki sa svojim asistentima izradio desetke velikih maketa na kojima se mogu vidjeti značajni događaji iz historije Medine, Meke i životopisa Poslanika, a.s. Tako se na jednoj maketi od nekih pet metara može vidjeti put koji je Poslanik, a.s., prešao kada je išao putem hidžre i kako se taj put razlikovao od onoga kojim su išle trgovačke karavane. Na tom putu su obilježena mjesta na kojima su se desili svi bitniji događaji od skrivanja u pećini Sevr, do susreta sa Surakom bin Malikom, pa sve do ulaska u Medinu kroz Senijetu-ved`a. Na drugoj seriji manjih maketa je prikazan razvoj Meke od vremena hazreti Hadžere do prvih većih proširenja. Tu je i ogromna maketa na kojoj je detaljno prikazan tok bitke na Uhudu, kopanje hendeka, te gdje je on tačno ucrtan u odnosu na današnje ulice Medine, kako bi svi posjetioci shvatili kuda je on prolazio s obzirom da to u gradu danas na bilo kakav način nije obilježeno. Na manjoj maketi se vidi i veličina hendeka kojeg su Poslanik, a.s. i ashabi iskopali kako bi se zaštitili od napada Saveznika (Ahzab) i iako smo iz sire- životopisa poslanika toliko puta učili, pa i predavali, njegove dimenzije sasvim je drugačije kada se to vidi na jedan slikovit način i sa tačnim reljefnim obrisima i razmjerama mjesta na kojima su se događaji dešavali.

Kakodoći do muzeja u Medini

U njegovom novom muzeju Medine se sada na jednom mjestu mogu naći svi naslovi djela koja je iz historije Medine i o njenim znamenitostima napisao dr. Kaki. U samo jednoj od svojih brojnih knjiga o Medini a koja je dostupna na arapskom i engleskom jeziku dr. Kaki je istražio preko devedeset znamenitih džamija u Medini od kojih je većina uništena. On je ne samo objasnio njihov značaj nego je ucrtao i njihove lokacije na sadašnjoj karti Medine, a za neke je upisao i GPS koordinate da ih posjetioci lakše mogu naći. Isto je uradio i sa stotinama drugih značajnih historijskih mjesta od bunara, bašti, kuća, dvoraca poprišta bitaka, tekija i drugih historijski bitnih građevina o kojima je napisao zašto su značajni za historiju, gdje se nalaze i u kakvom su stanju. Sve je to propraćeno sadašnjim fotografijama građevina ili mjesta gdje su se nalazile i starim fotografijama ukoliko su dostupne.

U muzeju je posebno zanimljiv i serijal maketa koji pojašnjava kako se kroz historiju razvijalo turbe iznad Poslanikova, a.s, mezara kao i njegova džamija te obližnje kuće Ali Bejta (Poslanikove porodice) i ashaba, r.a. Mladi kustos muzeja će vas, dok vas provodi kroz postavke, upoznati sa brojnim sitnim detaljima iz daljnje i skorije historije tih mjesta tako da će, sigurno, svako onaj ko ih posjeti kada drugi put pored njih prođe drugačije doživjeti zijaret časnoj Medini. To je ono što je dugo nedostajalo našim hadžijama i svima onima koji i po nekoliko puta posjećuju Osvijetljenu Medinu. Uz već postojeći muzej Haremi-šerifa u Meki ovo je sada jedna cjelina koja nam otvara mala vrata u bogatu prošlost svetih gradova. Zato je moja topla preporuka svima onima koji dobiju priliku da zijarete Medinu da nađu vremena da ovaj muzej posjete i nauče puno više, ne samo o Medini i njenim znamenitostima, nego i o islamskoj historiji uopće i običajima tamošnjih muslimana. Možda je previše predložiti da sve naše hadžije zbog skučenosti prostora organizovano posjete ovo mjesto, ali je sigurno dobro da oni koji će u idućim godinama uz Božiju dozvolu posjete Meidnu znaju za ovaj vrijedni muzej i da oni koji to žele mogu samostalno organizovati posjetu u manjim skupinama.

Izašao novi broj Novog Muallima

Iz štampe je izašao novi broj Novog Muallima- časopisa za odgoj i obrazovanje (god. XIII, br. 51, Sarajevo, jesen 2012.) U ovom broju sam pisao o knjizi dr. Alija Allawija „Kriza islamske civilizaicje“ koju je preveo Mirnes Kovać, a koju sam ja uredio.

Sljedeće sadržaje ovog zanimljivog broja možete downloadovati u PDF/doc formatu (Desni klik > Save As) sa stranice Rijaseta IZ u BiH:
- Sadržaj
- Uvodnik
- Muallimov forum - Šta bi trebali biti prioriteti u radu i djelovanju Islamske zajednice?
- Intervju - Dr. Džasir Avde

Rat za novi ustav je samo bijeg od surove stvarnosti?

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start, broj 364,11.12.2012.)

U Egiptu se nastavljaju demonstracije opozicije koja se protivi nedavnoj odluci predsjednika Muhameda Mursija da sebi da ovlasti koje ne može osporiti ni najviša sudska vlast u državi.

Isključivanje pravosuđa

Istovremeno na ulicama su i predsjednikove pristaše iz Muslimanske braće i njihovi koalicioni partneri iz konzervativne selefijske stranke Nur koji se sve češće sukobljavaju sa svojim neistomišljenicima gurajući Egipat na ivicu građanskog rata. U prvoj revoluciji je situacija bila puno jasnija: na jednoj strani je bio narod, a na drugoj mala vladajuća oligarhija. Danas je situacija daleko kompleksnija i Egipat je podijeljen kao nikada do sada. 

I kako što se pretpostavljalo, ovlasti koje je Mursi sebi dao bile su samo paravan iza kojeg je on, sputavajući ovlasti egipatskog pravosuđa, čije predstavnike u najvišim institucijama, prije svega u Ustavnom sudu, smatraju ostacima bivšeg režima, želio progurati novi nacrt Ustava u kojem bi formalna interpretacija šerijata zauzimala ključno mjesto (barem deklarativno) i u kojem bi bile sputane individualne i kolektivne slobode građana, a njemu tj. poziciji predsjednika i izvršnoj vlasti date veće ovlasti.

Nakon što su počele padati prve žrtve i nakon što se učinilo da se situacija otima kontroli iz predsjednikovog kabineta su saopštili kako razmatraju mogućnost povlačenja dvije od šest spornih tačaka ustavne odluke. Nezadovoljnici koji su pod opsadu stavili predsjedničku palaču i ponovo okupirali trg Tahrir, simbol prvobitne revolucije koja je oborila režim Hosnija Muabraka, tvrde kako to nije dovoljno jer nisu sporne samo neke odredbe njegove ustavne odluke nego i isključivanje sudstva, pa i ustavnog suda, iz procesa donošenja novog ustava. Oni tvrde da je današnji nacrt ustava kojeg Mursi nudi Egipćanima ustvari spisak želja Muslimanske braće koji ne predstavlja stavove i težnje svih segmenta egipatskog društva. Oni podsjećaju da su se upravo zbog dominacije islamista iz Ustavotvorne komisije koja je trebala izraditi nacrt novog ustava povukli svi predstavnici građanskog društva, ljevičarskih stranaka i koptske manjine koji su vjerovali da će egipatsko pravosuđe biti dovoljan garant da nacrt ustava kojeg bi napisali islamisti nikada neće proći. Znao je to i Mursi koji je donio ustavnu odluku upravo s ciljem da onemogući ustavni sud da ospori nacrt Ustava i, kao što to jedna tačka odluke eksplicitno kaže, onemogući bilo kojem sudskom organu raspuštanje Ustavotvorne komisije.

Iz Muslimanskog bratstva kažu da svi oni koji kritikuju način na koji se došlo do nacrta novog ustava nemaju čega da se plaše s obzirom da će egipatski narod imati prilog da na referendumu 15. decembra prihvati ili odbaci njegov tekst. Opozicija pak tvrdi da je to još samo jedan dokaz demagoškog pristupa problemu, jer većina ljudi u Egiptu i ne zna ni šta piše u nacrtu novog ustava i vjerovatno neće ni znati, jer će ih vjerski lideri koji podržavaju Braću uvjeriti kako se ustvari radi o izboru između šerijata i kufra (nevjerovanja) i da je svako onaj ko ne podrži novi Ustav ustvari neprijatelj vjere. Oni kažu kako Muslimanska braća svjesno skreću pažnju sa želje da izvršnoj vlasti daju apsolutističke ovlasti i stvore osnovu za vlastitu dominaciju na egipatskoj političkoj sceni pričom o ulozi šerijata i vjere u pravnom sistemu države.

Uloga u mirenju Hamsa i Izraela

Na stranicama Muslimanske braće su ovakvu argumentaciju nazvali uvredom egipatskog naroda za kojeg opozicionari tvrde da nije sposoban donijeti odluku i da je nepismen pozivajući sekularnu opoziciju da poštuje volju većine ako ona želi veću ulogu šerijata u egipatskom zakonodavstvu. Istovremeno, za opozicionare koji danima protestuju širom Egipta se tvrdi kako su plaćenici zapadnih ambasada koji žele egipatskom društvu nametnuti zapadni model uređenja države i društva ne poštujući specifičnosti egipatske kulture i tradicije.

Ipak, neki od najistaknutijih autoriteta poznatog islamskog sveučilišta El-Azhar su vjerovatno svjesni već očite zloupotrebe religije i vjerskih osjećanja u dnevnopolitičkim previranjima, pozvali sve alime, imame i šejhove da se suzdrže od davanja vjerskih konotacija političkim procesima koji sve više razdiru egipatsko društvo po svim šavovima. Teško je povjerovati da će većina njih, naročito onih bliskih Ihvanima i Nuru, poslušati ovu preporuku i da će islam i njegovo učenje držati dalje od dnevnopolitičke borbe za vlast. Naprotiv, jedan od vodećih selefijskih autoriteta iz koalicije Nur je gostujući u jednoj dijaloškoj emisiji na jednoj privatnoj egipatskoj televiziji izjavio kako će „oni proglasiti džihad ako se neko usprotivi odlukama predsjednika Mursija i ako se usprotive uvođenju šerijata u Egiptu“.

Poznavaoci prilika u regionu i šireg konteksta tvrde kako ova odluka nije došla slučajno u ovom trenutku. Oni tvrde da je predsjednik Mursi vješto pokušao kapitalizirati svoj uspjeh na međunarodnom planu, kada je njegova administracija odigrala ključnu posredničku ulogu u postizanu primirja između Hamasa i Izraela nakon nedavne eskalacije nasilja.

Po tom scenariju, Mursi je osjetio da se Egipat uspješno vratio na regionalnu političku scenu kao ključni igrač, pa je, stoga, odlučio da taj stečeni kredit iskoristi za jačanje svoje pozicije na uzavrelom unutrašnjem političkom planu i da zadovolji tvrdolinijaše iz Muslimanske braće, koji su se počeli plašiti da bi se egipatske mase mogle razočarati u njihove političke izabranike i početi se okretati drugim političkim opcijama.

Kakogod, Mursi možda jeste odabrao najbolji mogući trenutak da sebi osigura jaču poziciju u egipatskoj političkoj areni, ali je sigurno i pored toga zaigrao opasnu igru i na kocku stavio mnogo šta. Prije svega, ovaj njegov potez je prvi put ujedinio antiihvansku opoziciju, koja je do sada bila razjedinjena i bez jedinstvenog zajedničkog nastupa. Mnogi od mladića iz ljevičarskih i drugih građanskih opcija, koji su bili među prvim pokretačima revolucije i glavnim organizatorima demonstracija protiv starog režima, na svojim blogovima su onima koji prate njihov rad objašnjavali kako će poštovati volju egipatskog naroda, koji nakon smjene Hosnija Mubaraka nije dao podršku njima nego Muslimanskoj braći, te da će im dati vremena da se dokažu.

Danas njihovo pisanje nije više tako pomirljivo i čini se da se na ulicama Egipta ponovo osjeća onaj revolucionarni zanos koji je okončao šest decenija vojno potpomognute diktature.

Berze padaju, živi se od MMF-a

Naboj i nezadovoljstvo koje se gomila na istim onim forumima s kojih je krenula prva revolucija podsjeća na dane pred svrgavanje Mubarakovog režima. Nakon ovih posljednjih dešavanja ponovo su oživjeli strahovi onih koji su po dolasku islamista na vlast predviđali da će Muslimanska braća, kada postanu svjesni da ne mogu riješiti sve nagomilane probleme egipatskog društva i države, suočeni sa nezadovoljstvom naroda posegnuti za istim onim diktatorskim mjerama kojima se služio i Hosni Mubarak kako bi ostao na vlasti od vanrednog stanja i vanrednih mjera i ograničavanja sloboda zarad višeg nacionalnog interesa. Nadati je se da do toga neće doći i da će u ovoj krizi i Muslimanska braća i egipatska revolucija položiti jedan od težih ispita pred kojim su se našli.

Već sam negdje napisao ili rekao kako su Muslimanska braća kroz svoju dugogodišnju borbu, još od svog osnutka i tragične smrti njihovog osnivača Hasana el-Bene, pokazali da se znaju boriti za slobodu. Sada je na njima da pokažu da li znaju pokazati i odgovornost koja ide uz nju. Historija je toliko puta pokazala da se pojedinci, ali i čitavi pokreti, lakše nose sa neslobodom nego sa slobodom. Iskreno se nadam da su toga svjesni i u Muslimanskoj braći. Za Egipat može biti gora od diktature Hosnija Mubaraka samo diktatura koja bi bila provođena u ime vjere i Boga, jer u njoj ne bi stradali samo Egipćani i njihove slobode, nego i plemeniti ideali jedne vjere koji bi bili zloupotrijebljeni. U međuvremenu ekonomska situacija u Egiptu je sve gora. Samo na dan izbijanja prvih demonstracija nakon Mursijeve odluke indeks lokane berze je pao za 12%. Vlada Muslimanske braće je uzela jedan od najvećih kredita od MMF-a, a uveliko ovisi i od donacija Amerike i EU zbog čega su, nauštrb svih principa koje su zagovarali prije dolaska na vlast, korigovali svoju vanjsku i politiku prema Izraela. Ko zna, možda je pitanje uloge šerijata u novom ustavu i priča o borbi za vladavinu Božijeg zakona na zemlji najbolji način da se pobjegne od nagomilanih problema i siromaštva u kojem sve veći broj Egipćana živi.

Povjerenje je temelj za budućnost BiH

Kako građani BiH vide ulogu institucija, vjerskih zajednica, većinskih i manjinskih zajednica, javnih ličnosti... u procesu pomirenja

(s.v.) 

U Bugojnu su predstavnicima, političkog, akademskog, vjerskog, kulturnog i društvenog života grada predstavljeni rezultati istraživanja Reconciliation and Trust Building in Bosnia and Herzegovina, Pomirenje i izgradnja povjerenja u Bosni i Hercegovini, koje su proveli članovi tima Univerziteta u Edinburghu i tima Centra za empirijska istraživanja religije u Bosni i Hercegovini.

Istraživanje je provedeno na teritoriji Sarajeva, Banja Luke, Mostara i Bugojna, s ciljem stjecanja dubljeg uvida u percepcije stanovništva o procesu pomirenja i izgradnje povjerenja u BiH, kao i same ideje pomirenja.

Između ostalog, ispitivana je percepcija stanovništva o ulozi institucija, državnih i lokalnih u ovom procesu, vjerskih zajednica, obrazovnih institucija, novinara, većinskih i manjinskih zajednica, kulturnih i javnih ličnosti, s težnjom da se utvrdi u kojoj su mjeri ove percepcije uslovljene karakteristikama kao što su dob, spol, nacionalna identifikacija, religioznost, pripadnost manjini/većini na ispitivanom teritoriju, i po/ratnim iskustvima.

Sam istraživački projekat, njegove ciljeve, metodologiju i najzanimljivije nalaze iz preliminarnog istraživanja prezentovao je član istraživačkog tima, islamski teolog i stalni saradnik magazina Start BiH Muhamed Jusić.

S obzirom da je jedno od bitnih pitanja kojim se istraživanje bavilo i istraživanje korelacije između religioznosti i stavova o izgradnji povjerenja i pomirenju uvodničari u diskusiju kojom je moderirao mr. Davor Marko, bili su glavni imam Medžlisa IZ Bugojno Vehid ef. Arnaut i bugojanski župnik fra Zoran Tadić.

Prisutni su bili ohrabreni rezultatima istraživanja koji su pokazali da je u BiH i Bugojnu 88,2 odsto svih ispitanika potvrdilo da će proces izgradnje povjerenja i iskrenih odnosa biti važan za budućnost BiH, te da ovaj proces većina shvata važnim, te da smo kao društvo opredijeljeni da radimo na najboljim mehanizmima ponovne uspostave povjerenja među ljudima.

Izvor: Magazin Start BiH

Završen egipatski medeni mjesec

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Demonstranti su ponovo na trgu Tahrir, ali ovaj put ne da sa vlasti skidaju dugogodišnjeg diktatora nego da zaustave ono što smatraju „diktaturom u začetku“.
Sve je počelo prošlog četvrtka, kada je novoizabrani predsjednik Muhammed Mursi, inače kandidat Muslimanske braće, političkog pokreta koji je iznjedrio pobjedničku partiju na prvim organizovanim izborima nakon svrgavanja s vlasti režima Hosnija Mubaraka, objavio dekret koji mu dozvoljava da „izda bilo koju odluku ili zakon koji su konačni i na koje se ne može žaliti“, čime se, prema mišljenju svojih protivnika, postavio iznad sudske kontrole.
Najviše zabrinutosti
Ustvari, najviše zabrinutosti je izazvala odluka prema kojoj „nijedna njegova odluka ne podliježe sudskoj reviziji dok se ne izabere novi parlament“, što su mnogi građanski orijentisani aktivisti i političari doživjeli kao direktan napad na nadležnosti sudske vlasti koji je „ravan državnom udaru“.
Možda više od ovog direktnog nipodaštavanja sudske vlasti, sekularne i liberalne aktiviste je zabrinuo dio odluke kojim se kaže da nijedna sudska instanca ne može raspustiti egipatsku Konstitutivnu skupštinu.
Oni su u ovome vidjeli opasnost da će Muslimanska braća i njihovi saveznici iz selefijske stranke Nur u pisanju novog ustava zaobići sudsku vlast, u koju su se sekularni Egipćani uzdali da je najbolji i posljednji garant da neće doći do islamizacije države i uvođenja nekog oblika konzervativnog šerijatskog modela uređenja države i društva.
Zato su hiljade njih izašle na ulice Kaira i drugih egipatskih gradova da upozore na to da to nije revolucija za koju su se oni borili i da predsjednik Egipta ne može ići prečicama na putu reformi, te da oni nikome više neće dozvoliti da se uzdiže iznad zakona i pribjegava nekim vanrednim mjerama, što je bila praksa u ranijim desetljećima vladavine egipatskih despota.
Istovremeno, Mursi je ovaj svoj potez obrazložio argumentom prema kojem neophodne reforme, koje egipatsko društvo tako željno očekuje, nerijetko kasne zbog birokratskih i drugih procedura.
On je ovim htio, kako kažu odgovorni za odnose s javnošću u njegovoj partiji, ali i u samoj Muslimanskoj braći, preuzeti odgovornost i napokon početi pomjerati reformske procese sa mrtve tačke.
Prema ovoj argumentaciji, od Muslimanske braće egipatska javnost očekuje mnogo, ali oni, pored toga što su većinski pobjednici i što imaju najveći utjecaj u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, pa uz posljednje kadrovske izmjene i u vojsci i Tužiteljstvu, nemaju dovoljno instrumenata da ispune obećanja koja su dali.
Ostaci režima
Muslimanska braća tvrde da ostaci starog režima i njihovi politički oponenti opstruiraju reformske procese kako bi pokazali da su oni nesposobni „ostvariti snove Egipćana o nekom boljem društvu“.
Možda baš zato ideolozi pokreta vrše konstantan pritisak na izabrane funkcionere da iznađu efikasne politike i da počnu sa reformama kako bi pokazali svojim političkim oponentima da nisu „grupa demagoga koja je zloupotrijebila islam i vjerska osjećanja muslimana kako bi došli na vlast“ što oni za njih tvrde i da se radi ne radi o „šejhovima (hodžama) koji znaju držati emotivne govore i pokrenuti narod, ali ne i efikasno upravljati državom“.
Možda se baš zbog tog pritiska Mursi odlučio povući ovaj potez očajnika koji će ga sigurno, ali možda i njegov matični pokret, politički debelo koštati.
Ne osvrćući se na argumente koji dolaze iz predsjedničke palače i iz glasila Muslimanske braće, oponenti ove predsjednikove odluke tvrde kako su oni, ustvari, „ukrali revoluciju od Egipćana“ i kako je predsjednik sebi dao „faraonske ovlasti“.
Ulice Kaira i mnogih drugih gradova su oblijepljene i išarane parolama u kojima se Mursi poredi sa Mubarakom, a Muslimanska braća okrivljuju za pokušaj uvođenja nove diktature.
Kada su u protestima počele padati prve ljudske žrtve i kada se sve veći broj demonstranata počeo pojavljivati ne samo na trgu Tahrir nego i u drugim gradovima Egipta, te nakon što su slični protesti najavljeni i u drugim egipatskim gradovima, Mursi je počeo sa povlačenjem sa početne pozicije.
Tako je u ponedjeljak, u susretu sa sudijama iz Vijeća vrhovnog sudstva, izjavio kako „nema namjeru miješati se u njihove ovlasti“. Ubrzo nakon toga njegov pomoćnik je arapskim medijima kazao kako se sporni dekret odnosi samo na „pitanja povezana sa suverenitetom“, što nije zadovoljilo kritičare.
Zapadni mediji su to nazvali pokušajem da se „deaktivira tempirana bomba“, ali, sudeći prema prvim reakcijama, teško da će Mursijevi protivnici biti zadovoljnim ovim njegovim relativiziranjem odluke i da će povjerovati u njegove dobre namjere.
Teško da će smirivanju stanja doprinijeti i to što su Muslimanska braća širom Egipta i u samom glavnom gradu organizovala i kontrademonstracije na kojima su njihovi članovi iskazivali podršku odluci predsjednika i politici koju on i Muslimanska braća provode.
Poznavaoci prilika u regionu i šireg konteksta tvrde kako ova odluka nije došla slučajno u ovom trenutku. Oni tvrde da je predsjednik Mursi vješto pokušao kapitalizirati svoj uspjeh na međunarodnom planu, kada je njegova administracija odigrala ključnu posredničku ulogu u postizanu primirja između Hamasa i Izraela nakon nedavne eskalacije nasilja.
Po tom scenariju Mursi je osjetio da se Egipat uspješno vratio na regionalnu političku scenu kao ključni igrač, pa je, stoga, odlučio da taj stečeni kredit iskoristi za jačanje svoje pozicije na uzavrelom unutrašnjem političkom planu i da zadovolji tvrdolinijaše iz Muslimanske braće, koji su se počeli plašiti da bi se egipatske mase mogle razočarati u njihove političke izabranike i početi se okretati drugim političkim opcijama.
Odabir trenutka
Prema ovom tumačenju događaja, Mursi je procijenio da se Sjedinjene Američke države, koje se oslanjaju na Egipat u posredovanju između Hamasa i Izraela i u držanju Hamasa u granicama „prihvatljivog ponašanja“, te sprečavanja njegovog naoružavanja preko Sinaja (naročito kada se radi o dopremanju navodnih iranskih dalekometnih projektila Fedžr 3 i Fedžr 5, koji su navodno korišteni u prošlosedmičnim sukobima u napadima Hamasa na Tel Aviv i Jerusalem) neće rizikovati dobre odnose sa novim egipatskim vodstvom i da će zatvoriti oči na nedemokratsko jačanje pozicije vladajuće Muslimanske braće ili Ihvana.
Kakogod, Mursi možda jeste odabrao najbolji mogući trenutak da sebi osigura jaču poziciju u egipatskoj političkoj areni, ali je sigurno i pored toga zaigrao opasnu igru i na kocku stavio mnogo šta.
Prije svega, ovaj njegov potez je prvi put ujedinio antiihvansku opoziciju, koja je do sada bila razjedinjena i bez jedinstvenog zajedničkog nastupa.
Mnogi od mladića iz ljevičarskih i drugih građanskih opcija, koji su bili među prvim pokretačima revolucije i glavnim organizatorima demonstracija protiv starog režima, na svojim blogovima su onima koji prate njihov rad objašnjavali kako će poštovati volju egipatskog naroda, koji nakon smjene Hosnija Mubaraka nije dao podršku njima nego Muslimanskoj braći, te da će im dati vremena da se dokažu.
Danas njihovo pisanje nije više tako pomirljivo i čini se da je medeni mjesec između opozicije i vladajuće Stranke slobode i pravde završen. Naprotiv, naboj i nezadovoljstvo koje se gomila na istim onim forumima s kojih je krenula prva revolucija podsjeća na dane pred svrgavanje Mubarakovog režima.
Nakon ovih posljednjih dešavanja ponovo su oživjeli strahovi onih koji su po dolasku islamista na vlast predviđali da će Muslimanska braća, kada postanu svjesni da ne mogu riješiti sve nagomilane probleme egipatskog društva i države, suočeni sa nezadovoljstvom naroda posegnuti za istim onim diktatorskim mjerama kojima se služio i Hosni Mubarak kako bi ostao na vlasti od vanrednog stanja i vanrednih mjera i ograničavanja sloboda zarad višeg nacionalnog interesa.
Iz historije...
Nadati je se da do toga neće doći i da će u ovoj krizi i Muslimanska braća i egipatska revolucija položiti jedan od težih ispita pred kojim su se našli.
Muslimanska braća su kroz svoju dugogodišnju borbu, još od svog osnutka i tragične smrti njihovog osnivača Hasana el-Bene, pokazali da se znaju boriti za slobodu. Sada je na njima da pokažu da li znaju pokazati i odgovornost koja ide uz nju.
Historija je toliko puta pokazala da se pojedinci, ali i čitavi pokreti, lakše nose sa neslobodom nego sa slobodom.
Iskreno se nadam da su toga svjesni i u Muslimanskoj braći. Za Egipat može biti gora od diktature Hosnija Mubaraka samo diktatura koja bi bila provođena u ime vjere i Boga, jer u njoj ne bi stradali samo Egipćani i njihove slobode, nego i plemeniti ideali jedne vjere koji bi bili zloupotrijebljeni.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera

Primirje u Gazi: Svi dobili šta im treba

Zakulisane igre oko Gaze

Piše: Muhamed Jusić (Magazin START, broj 363, datum26.11.2012.)

Izrael je ponovo, po ko zna koji put, krenuo u još jedan krvavi pohod i osvetničku misiju protiv Palestinaca u Gazi gdje se na vlasti nalazi islamistički pokret Hamas kojeg optužuje da dozvoljava različitim palestinskim vojnim frakcijama da ispaljuju improvizovane projektile i minobacačke granate na susjedna jevrejska naselja.

U prvih sedam dana napada na Gazu poginulo je 135 Palestinaca i petero Izraelaca. Izraelske oružane snage su saopštile da je u tom periodu izraelsku teritoriju iz Gaze ispaljeno ukupno 1.198 raketa, od kojih je 809 palo na izraelsku teritoriju, dok je 389 oboreno proturaketnom vatrom. Izraelske projektile ispaljene na palestinska naselja iz aviona, brodova i artiljerije niko i ne broji.

Sukob je eskalirao nakon što je Izrael u zračnom napadu ubio jednog od vojnih komadanata Hamasa, Ahmeda Džabira, a kao navodni odgovor na nekoliko minobacačkih napada koje su na izraelska naselja duž granice sa Gazom izveli pripadnici Islamskog džihada i drugih militantnih palestinskih organizacija.

U analizama instituta Startfor daje se jedna pažnje vrijedna analiza uzroka čitavog sukoba koja nije našla puno prostora u medijskim izvještajima o ratu u Gazi. Naime za ovu „privatnu obavještajnu agenciju“, kako su Stratfor nazvali tokom afere Wikileaks, bitan događaj koji je također skoro neprimijećeno prošao u našim i brojnim svjetskim medijima, a koji je bio uvertira za sve što će uslijediti, desio se u noći 28. oktobra u sudanskoj prijestolnici Kartum kada je došlo do eksplozije u tvornici Jermuk. Sudanske vlasti su optužile Izrael da stoji iza raketnog napada dok su oni to negirali. Izvori Stratfora tvrde da Izrael jeste izvršio taj napad ali da je to zato što je Iran to postrojenje koristio za skladištenje i sklapanje oružja poput protutenkovskih i protuavionskih projektila, dalekometnih raketa među kojima je i Fedžr 5 koje imaju domet da se njima može gađati Tel Aviv i Jerusalem, a koje je onda, navodno, imao namjeru dostaviti Hamasu i drugim organizacijama koje se bore protiv izraelske okupacije.

Po ovom scenariju, glavni razlog izraelskog napada na Gazu je ometanje dostave dalekometnih raketa Fedžr 3 i Fedžr 5 i uništenje onih projektila koji su moguće već u posjedu Hamasa. Sukob je trebao i isprovocirati Hamas da pokaže da li raspolaže tim kapacitetima i da li je proturaketni sistem Željezna kupola kojeg već godinama uz finansijsku podršku SAD-a razvija Izrael, djelotvoran protiv takvih napada. Ovo objašnjava i zašto je izraelska vlada čim su počeli padati prvi projektili kratkog dometa počela sa pripremom izraelske javnosti za opsežnu kopnenu akciju i gubitke koji bi mogli uslijediti. Izraelu se ne ulazi u kopnenu avanturu i zato će odluka o tome hoće li se odlučiti na taj korak najviše zavisiti od toga da li će izraelske sigurnosne agencije procijeniti da je prijetnja od dalekometnih raketnih Fedžr 5 uklonjena i da li je Hamas „ispucao“ sve svoje zalihe uvezene u Gazu prije nego što im je Izrael ušao u trag i što je razaranjem tvornice Jermuk presjekao rutu snabdijevanja. Prema ovom scenariju, ubistvo vojnog komandanta Hamasa Ahmeda Džabira u prvom danu vojnih operacija se objašnjava time što je upravo on bio ključna ličnost u realizacija programa Fedžr 5 i čovjek zadužen za saradnju sa Iranom.

Ako su ove analize tačne, Hamas je bio spreman platiti veliku cijenu da bi se domogao projektila kojima bi po prvi put mogao gađati glavne gradove Izraela. Isti analitičar smatraju kako Iran nije imao šta izgubiti jer je birao između toga da operacija uspije i da njihov saveznik Hamas, poput Hezbolaha s kojim je identičan proces naoružavanja uspješno završen, dobije dodatne vojne kapacitete ili da budu „provaljeni“ i da Izrael protiv Gaze povede još jednu osvetničku kampanju koja će skrenuti svjetsku i arapsku pažnju sa situacije u Siriji gdje Iran daje neupitnu podršku režimu Bešara Asada zbog čega gubi podršku svojih tradicionalnih saveznika među Arapima i sunnitima u regionu i svijetu. Eskalacijom nasilja u Gazi Iran bi u nezgodnu poziciju doveo egipatsko političko vodstvo iz Muslimanske braće koje se nakon dolaska na vlast počelo udaljavati od Irana i približavati Americi i EU od čije pomoći ovise. Naravno, ovakva analiza događaja je tek jedna od ponuđenih, ali pravdi na volju, ona izdržava brojne provjere. To, naravno, ni u kom slučaju ne bi trebalo skrenuti pažnju sa izraelske brutalnosti i zločina nad palestinskim civilima.

Suočen sa ovim i sličnim optužbama da podržava i naoružava Hamas Iran je po prvi put priznao da ne samo ekonomski nego i vojno podržavaju Palestince. Iran pruža finansijsku i vojnu pomoć Hamasu u Gazi kako bi pomogao grupi u borbi protiv kontinuiranih i nepopuštajućih napada jevrejske države, izjavio je u srijedu na dan kada je potpisano primirje između Hamasa i Izraela predsjedavajući iranskog parlamenta Ali Laridžani.

"Ponosni smo što branimo narod Palestine i Hamas, a naša pomoć njima je i finansijska i vojna", rekao je on bez objašnjavanja, prenio je AFP.
Iran nikada nije krio da podržava Hamas i Islamski džihad u pojasu Gaze, ali nikada nije spomenuo da im šalje vojnu pomoć. Po prvi put je Iran progovorio i o optužbama da Hamas snabdijeva raketama Fedžr 5 koje su korištene za napade na Tel Aviv, koji se nalazi oko 70 kilometara sjeverno od Gaze. Tako je šef iranske Revolucionarne garde general Muhamed Ali Džafari rekao istog dana da je Teheran odgovoran samo za dijeljenje svoje raketne tehnologije. "Iran pruža tehnološku podršku svim muslimanima koji se bore protiv svjetske arogancije", rekao je Džafari, koristeći termin iranskih zvaničnika za Zapad i Izrael. Džafari je dodao da rakete Fedžr 5 "nisu poslane iz Irana, ali je ista tehnologija upotrijebljena", dodavši da se rakete "veoma brzo proizvode" u Gazi.

Još jedno primirje

I kao što se očekivalo u srijedu je postignuto primirje, uz posredovanje Egipta koji je shvatio da bi baš njegov politički vrh mogao biti najveći gubitnik u ovoj igri nadmudrivanja između Izraela i Irana, za koje niko ne zna koliko će trajati.

Ponovno postizanje primirja između Hamasa i Izraela koje će sukob samo odgoditi do daljnjeg i u koji niko neće vjerovati odgovara većini zainteresovanih snaga. Prvo, Hamas želi da pokaže kako je izvojevao simboličnu pobjedu  time što je uspio ispaliti dalekometne projektile na Tel Aviv i Jerusalem, ali nije spreman za to platiti visoku cijenu koju bi uzrokovao nastavak sukoba i eventualni kopneni napad na njihovu infrastrukturu i rukovodstvo.

Izrael je pokazao da neće tolerisati raketne napade iz Gaze i da će za svaki takav napad Palestinci platiti skupu cijenu, te da je njihov proturaketni sistem sposoban oboriti većinu barem dalekometnih projektila. Istovremeno, Izrael ne želi rizikovati sa kopnenom operacijom koja bi izraelsku vojsku uvukla u opasni gerilski sukob u uskim ulicama izbjegličkih naselja sa neizvjesnim ishodom i velikim izgledima da izgube veći broj ljudstva ili pak da neko od njihovih vojnika bude uhapšen. Izraelska javnost je posebno osjetljiva na gubitke života svojih vojnika i u izbornoj godini to može biti problem za premijera Benjamina Netanyahua. Dovoljno je prisjetiti se kakav je udarac za Izrael bio hapšenje jednog vojnika Ilata Šalita i koliku su cijenu platili da ga oslobode da znamo da će se oni na kopneni napad odlučiti tek kad ne budu imali nijedne druge opcije.

Napokon, Egipat u kojem su sada na vlasti Muslimanska braća želi da politički profitira od deklarativne podrške Palestincima bez da rizikuje pogoršanje ionako loših odnosa sa Izraelom, a samim time i sa Sjedinjenim Američkim Državama koje mu i dalje pružaju značajnu vojnu i ekonomsku pomoć. Nekoliko američkih senatora je preko američke CNBC otvoreno poručilo da se Egipat previše ne prsi u odbrani Palestinaca ukoliko žele nastaviti primati pomoć od njih. Muslimanska braća su u vrlo teškoj poziciji s obzirom da su prije dolaska na vlast bili glavni oponenti bilo kakve normalizacije odnosa sa „cionističkom tvorevinom“ kako su nazivali Izrael, a sada moraju naći način da svojoj biračkoj bazi objasne zašto ne prekidaju svaku saradnju sa Izraelom, zašto poštuju mirovne pregovore protiv kojih su bili tako otvoreno ili drugim riječima zašto se ponašaju na isti način kao što je to činio i režim Hosnija Mubaraka.

Osim, toga egipatska vojska na čije čelo su Muslimanska braća dovela novo, njima bliže, rukovodstvo vode opsežnu vojnu akciju protiv radikalnih islamista na Sinaju koji su na tom području djelovali u graničnom području između Gaze i Egipta u djelomičnom sigurnosnom vakuumu koji je stvoren mirovnim ugovorom iz Kemp Dejvida koji ograničava sigurnosnih i vojnih snaga koje tu mogu biti raspoređene. Egipat sada tu ima daleko veće vojne trupe od dogovorenih i Izrael je u prvi mah dao saglasnost egipatskoj vojsci da se obračuna sa islamistima, ali sada traži da se trupe povuku i da se omjer snaga vrati na onaj nivo koji je dogovoren mirovnim sporazumom. Jedno je sigurno, primirje nije mir i ovim sukobom je Bliski istok samo još dalje od mira o kojem se tako dugo govori. Sve što se ovih dana dešava u Gazi, a decenijama u Palestini, samo je nastavak agresivne okupatorske politike ideologa cionizma i zakulisnih igara regionalnih i svjetskih moćnika u kojima ništa osim krvi nevinih Palestinaca na izmorenoj zemlji nije onakvo kakvim se čini.

Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je i ove godine pripremio svoju najtiražniju publikaciju – Takvim – i čitateljstvu ponudio široku lepezu tekstova domaćih autora. Orijentacija da se u Takvimu štampaju isključivo autorski radovi domaćih autora pokazala se ispravnom i iz godine u godinu se sve više potvrđuje u tome. Time se mobiliziraju vlastite snage i daje snažan impuls razvoju domaće islamske misli, te se problemi s kojima se suočavaju vjernici s našeg prostora tretiraju iz perspektive samog tog ambijenta i od ljudi koji se nalaze u tom ambijentu, što radovima priskrbljuje crtu realnosti i konkretnosti. Ukoliko se nastavi taj trend, i ukoliko se dodatno pažnja fokusira na razmatranje i nuđenje rješenja na izazove s kojima se Bošnjaci suočavaju u svom bitisanju ovdje i u ovom vremenu, to će biti veliki doprinos normaliziranju društvenog ambijenta i zaživljavanju „normalnih“ vrijednosti, proisteklih iz kulture i duha ljudi ovoga podneblja.
Ovogodišnji svezak Takvima čine radovi dvadeset i tri autora.
U tematskom bloku „Genocid“ objavljeni su govori i dove Reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića u Potočarima;
U tematskom bloku „Tefsir i hadis“ objavljeni su radovi sljedećih autora:
1. Rifat Šahinović: “Sura Jasin-i Šerif”;
3. Almir Fatić: “En-Nasr: posljednja objavljena sura”;
4. Enes Karić: “Košulja”;
5. Dževad Šošić: “O glasovnom efektu Kur'ana”;
6. Nizama Ahmed: “Ponavljanje motiva u pripovijesti o Musau, a.s., i njihova uloga konektora (veznika)”;
7. Salih Indžić: “Doprinos bošnjačke uleme razmatranju mustalehu-l-hadisa”.
U tematskom bloku „Akaid i ahlak“ objavljeni su sljedeći radovi:
1. Muharem Omerdić: “Podjela znanja u akaidskoj nauci”;
2. Mensur Malkić: “Življenje s Kur'an-i kerimom”;
3. Ismail Ahmetagić: “Čuvanje - et-takva”;
4. Zuhdija Hasanović: “O mjeri, umjerenosti i uravnoteženosti”;
5. Salih Haušić: “Allahove blagodati-ni'meti”.
Tematski blok „Relacije“ sastoji se od radova sljedećih autora:
1. Almir Hadžić: “Muslimani u kulturnom identitetu Evrope”;
2. Enes Martinović: “Povijesno-kulturni susret muslimana i kršćana”;
3. Orhan Bajraktarević: “Kritička teorija savremenog arapskog društva i kulture: um i tradicija kod Muhammeda Abida Džabirija”;
4. Muhamed Jusić: “Dešavanja u Siriji kroz prizmu historijskih sunitsko-šiitskih odnosa”; 
5. Selman Selhanović: “Iseljavanje Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine u periodu od 1879. do 1914. godine”; 6. Nezir Halilović: “Kvalitet nastave vjeronauke iz perspektive učenika”.
U bloku „Ekologija“ objavljen je tekst Ismeta Dedića: “Ljekovito bilje – naše zeleno zlato”.
U bloku „Tri priče“ svoje priče su objavila trojice naših autora:
1. Mirsad Sinanović: “Merdžan-kaduna”;
2. Besim Spahić: “Nestali dukati” i
3. Mustafa Smajlović: “Sinanova džamija”.
Kao i ranijih godina „Takvimski dio“, tj. Kalendar, uradio je Esad Mahmutović, dok su urednici i ove sveske Takvima: Muharem Omerdić i Aziz Kadribegović.
Takvim možete kupiti ovdje.

Muhamed Jusić o ubistvu vojnog lidera Hamasa - Al Jazeera Balkans

Fetva i rivalstva islamskih lidera

Fetva reisa IZ BiH o Ademu Zilkiću jedna je u nizu nesuglasica u zamršenoj historiji odnosa regionalnih vjerskih vođa

Piše: Muhamed Jusić- Al Jazeera

Odlazeći reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH dr. Mustafa ef. Cerić kojeg bi nakon što mu u Sarajevu 15.11.2012. godine bude uručena menšura trebao na toj poziciji zamijeniti novoizabrani reis, dosadašnji tuzlanski muftija Husein ef. Kavazović, donio je fetvu protiv poglavara Islamske zajednice Srbije Adema ef. Zilkića.

Cerić je istakao da fetvu donosi koristeći se šerijatskim ovlastima iz menšure, pozivajući se na Ustav Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i provodeći zakletvu "da ću dužnost reisu-l-uleme i vrhovnog muftije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Bošnjaka u svijetu vršiti savjesno i odgovorno".
Cerić je pojasnio da fetvu donosi slijedeći kur'anske upute da je razbijanje Islamske zajednice "isto kao i podizanje džamije koja nanosi štetu muslimanima, koja snaži njihove protivnike, koja pravi razdor među vjernicima i koja se stavlja u službu onih koji su od ranije poznati da ne žele dobro Islamskoj zajednici".

Prema tekstu fetve nije dža'iz tj. dozvoljeno vjerniku ni slušati ni slijediti Adema Zilkića zato što njegov govor pravi podjele među vjernicima i zato što je njegov put krivi put, koji vodi "na rub podlokane obale koja se nagela, da se zajedno sa njim u vatru džehennemsku sruši".

Fetvom se onima koji poštuju autoritet Reisu-l-uleme IZ u BiH proglašava nedozvoljenim i obavljanje džuma-namaza za Ademom Zilkićem zato što nema potrebnu idžazu, tj. kako se pojašnjava u fetvi zato što „prema našem mezhebu, džuma-namaz nije sahih ako hatib nema idžazu od Halife, a to u slučaju Islamske zajednice u Bošnjaka znači, od reisu-l-uleme. Adem Zilkić nema idžazu od reisu-l-uleme“. Osim toga, u fetvi se navodi kako se Adem Ziklić lažno predstavlja i tako nanosi veliku sramotu ne samo muslimanima u Srbiji i Sandžaku, već i na cijelom Balkanu. Zbog toga se od njega traži da odmah i bezuvjetno prestane sa lažnim predstavljanjem i  „da se izvine muslimanima za nanešeni im duševni bol“.

Prozvani reis Zilkić je reagujući na fetvu regionalnim medijima izjavio kako „fetva odlazećeg poglavara Islamske zajednice BiH predstavlja flagrantno miješanje u unutrašnja pitanja Islamske zajednice Srbije“. On je u toj izjavi naveo da je Cerić „zloupotrijebio Kuran'ske citate i svete norm“e.
"Cerić je zlonamjerno prenebregao činjenicu da ja nisam reis samo Bošnjaka već svih muslimana Srbije", rekao je Zilkić i dodao da ga slijedi najmanje tročetvrtinska većina muslimana u Srbiji.
Zilkić je dodao da je poglavar Islamske zajednice Srbije koja je svoju autonomnost dobila 1868. godine, odnosno četiri godine prije od Islamske zajednice u BiH, te da iz toga crpi svoj šerijatski legalitet.

Ova fetva dolazi u vrijeme kada reis Cerić završava svoj mandat i kada iza njega kao jedno od neriješenih pitanja kojim će se morati baviti novi reisu-l-ulema ostaje problem paralelnih islamskih zajednica u susjednoj Srbiji i Sandžaku. Ova fetva koji su mnogi u Srbiji ali i BiH odmah nakon objavljivanja okarakterisali kao vrlo oštru dolazi i nakon nedavnog neuspjelog pokušaja turske vanjske politike i njene administracije zadužene za upravljanje vjerskim pitanjima muslimana (Diyanet) da posreduju oko ujedinjenja dvije paralelne strukture IZ u Srbiji. Drugi pak vide kako odlazeći reis Cerić ovim pokušava završiti nedovršeni posao i izreči svoj konačan stav o ovom pitanju i time ojačati pregovaračku poziciju svoga muftije u Sandžaku Muamera ef. Zukorlića u vrijeme kada se u dobro informisanim krugovima ponovo govorka o pokretanju nekih novih inicijativa o ujedinjenju islamskih zajednica u Srbiji nakon što dođe do promjene na čelu IZ u BiH. 

Korijen problema

Prema analizama malog broja stranih analitičara koji su o vjerskim i političkim podjelama među sandžačkim muslimanima pisali sa relativno objektivnih pozicija stvarni sukob oko utjecaja među Bošnjacima Sandžaka koji je eskalirao formiranjem dvije paralelne IZ izbio je u drugoj polovici devedesetih godina između mladog i ambicioznog muftije Muamera ef. Zukorlića i dugogodišnjeg načelnika Novog Pazara i lidera SDA Sulejmana Ugljanina.
Ugljanin je na političku scenu stupio početkom devedesetih kada je osnovan ogranak Stranke demokratske akcije u Sandžaku i kada je na prvim demokratskim izborima dobio apsolutnu podršku tamošnjeg bošnjačkog stanovništva.
Nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini i raspada bivše Jugoslavije došlo je do rasformiranja i tadašnjeg Rijaseta Islamske vjerske zajednice i formiranja Islamske zajednice BiH koja je trebala okupljati sve Bošnjake u BiH i dijaspori, kao i sve muslimane koji joj se žele pridružiti bez obzira na naciju. To je podrazumijevalo da se i u Sandžaku gdje su Bošnjaci činili većinu trebalo pristupiti reorganizaciji vjerskog života na način da se oformi mešihat (upravna jedinica) Islamske Zajednice BiH. I uistinu, mešihat je formiran 1993. ali je kao i u slučaju Obnoviteljskog sabora u BiH, on bio neodvojivi dio procesa nacionalnog buđenja Bošnjaka, što je značilo da je ključnu ulogu u čitavom procesu imao tzv. historijski krug. Drugim riječima, tadašnja politička nacionalna elita bila je ne samo ključni faktor nego, ispostavit će se, i pokretač rekonstitucije Islamske zajednice kod Bošnjaka. Upravo je taj i takav historijski kontekst omogućio Sulejmanu Ugljaninu da na mjesto sandžačkog muftije dovede mladog studenta islamskih nauka koji se tek vratio iz Alžira, Muamera ef. Zukorlića.
Suština Ugljaninovog političkog djelovanja ogledala se u borbi za autonomiju Sandžaka. Čak je organizovan i referendum o tom pitanju u oktobru 1991. Miloševićev režim ga je optužio za „terorizam, nepoštivanje ustava i pokušaj otcjepljenja“, te je bio prisiljen napustiti Sandžak. Sulejman Ugljanin će se u Sandžak vratiti tek 30. septembra 1996. da bi shvatio kako je muftija Zukorlić popunio vakuum koji je iza njega ostao.
Antibošnjačka politika Slobodana Miloševića nije spriječila mini- ekonomski bum koji je zahvatio Sandžak u vrijeme sankcija koje je Vijeće sigurnosti UN-a bio nametnuo krnjoj Jugoslaviji. Sandžak se u to vrijeme, zbog veza koje su Bošnjaci Sandžaka imali sa rodbinom u Turskoj i širom svijeta, pretvorio u pravi mali centar crnog tržišta što je vremenom poduprlo razvoj drugih legalnih oblika poslovanja. Taj sve veći sloj nove ekonomske elite u muftiji je vidio lidera koji je svojim stavovima i aktivnostima nadilazio ulogu vjerskog autoriteta. Oni su svestrano pomagali i razvoj IZ što je dodatno ojačalo ovu instituciju, ali i poziciju muftije u društvu.
Rivalstvo oko utjecaja među Bošnjacima Sandžaka počinje skoro odmah nakon Ugljaninovog povratka. Balkan Insight je izvještavao kako su se njih dvojica sukobili oko finansijskih pitanja, iako nije definisano kojih. Drugi izvori tvrde da su se sukobili oko vakufske imovine koju Ugljanin nije htio vratiti IZ-u nakon što je postao gradonačelnik Novog Pazara. Iako je prije moguće da je to posljedica, prije nego razlog sukoba. Ljudi bliski muftiji će iskoristiti svaku priliku da vam kažu kako je Ugljaninu jednostavno smetao neko utjecajan i omiljen u narodu kakov je bio Zukorlić i da je do eskalacije sukoba došlo jer muftija nije htio biti produžena ruka Ugljanina i neko ko će biti njegov poslušnik. Za njih je Zukorlić simbol zaštite integriteta IZ i institucije imama pred samovoljom jedne političke opcije.
Mediji bliski SDA i Ugljaninu, međutim, konstantno ponavljaju kako je muftija izašao iz svojih okvira i kako se počeo direktno baviti politikom što njegovoj funkciji ne priliči, te da kao neko ko je politički aktivan i ko se javno priklonio jednoj bošnjačkoj opciji protiv druge, ne može više obnašati tu funkciju.
Zukorlićev raskol sa Ugljaninom su iskoristili njegovi politički oponenti, naročito Rasim Ljajić iz SDP-a, koji je postao muftijin favorit na izborima, što se sasvim sigurno odrazilo i na izbornim rezultatima.

Kako su nastale dvije IZ
Međutim, stvarni problemi su počeli kada je sukob oko utjecaja među Bošnjacima u Sandžaku privukao pažnju političkih centara moći iz Beograda.
Prema izvještajima Međunarodne krizne grupe Zukorlić je ispravno protumačio političku situaciju u Srbiji nakon sloma Miloševićevog režima, našavši dodirnu tačku sa pokojnim premijerom Zoranom Đinđićem koji je muftiju prihvatio kao svog glavnog partnera u Sandžaku. Kada god su zvaničnici iz Beograda, uključujući i samog premijera Đinđića, dolazili u službenu posjetu Sandžaku obavezno bi se sastajali sa muftijom Zukorlićem i redovno bi izbjegavali susret sa Ugljaninom, pa čak i Ljajićem. SDA je ovakvo ponašanje kako muftije, tako i Đinđića i ljudi oko njega, smatrala krajnje neprimjerenim jer su, prema njihovom mišljenju, političke strukture Sandžaka bile prava adresa za kontakte Beograda sa pokrajinom, a ne njihov vjerski lider bez obzira na njegov utjecaj. Zukorlić je za svoju podršku od Đinđića dobio brojne usluge, od saglasnosti za otvaranje prvog privatnog islamskog univerziteta u vlasništvu IZ, do članstva u zvaničnoj državnoj delegaciji Srbije koja je putovala u posjetu Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ta podrška zvaničnog Beograda još je više ojačala poziciju muftije, ne samo kao neprikosnovenog vjerskog lidera nego i onog političkog.
Dobri odnosi između Đinđića i Zukorlića podjednako su smetali kako Zukorlićevom oponentu Ugljaninu, tako i Đinđićevim političkim rivalima okupljenim oko Koštunice. Iako apsurdno, ovakav razvoj situacije zbližio je dvojicu nacionalista, onog bošnjačkog -Ugljanina sa onim srpskim- Koštunicom.
Novi savezi su bili skovani, te ono što je do tada bio unutarsandžački problem sve više postaje bitka koja se nerijetko vodi u skupštinskim klupama i političkim kuloarima Beograda. Na jednoj strani su se našla dvojica nacionalista- Ugljanin i Koštunica, naspram, kako neki mediji ističu, proevropskih i modernistički nastrojenih muftije Zukorlića i njegovog političkog favorita Ljajića, te pokojnog Đinđića, a kasnije i Borisa Tadića.

Privatna zajednica
Nakon raspada SFRJ i IVZ u njoj, formirana je IZ BiH sa jednim od mešihata u Sandžaku, koji je tada pokrivao oba dijela Sandžaka, onaj u Srbiji kao i onaj u Crnoj Gori. U ostatku Srbije formirane su još četiri Islamske zajednice koje su trebale služiti vjernicima među 230 000 muslimana koliko se procjenjuje da živi u Srbiji bez Sandžaka. Imam Bajrakli džamije u Beogradu Hamdija ef. Jusufspahić osnovao je vlastitu zajednicu koja je manje-više pokrivala područje grada Beograda. Druga je formirana u Vojvodini i predvodio ju je efendija Fadil Murati. Dvije sa albanskom većinom su formirane na jugu Srbije, jednu je (osnovanu tek 2003.) vodio Xhemail Hasani, a drugu koja priznaje autoritet Rijaseta sa Kosova vodi Mumin Tahiri.
Izdvajanjem Crne Gore iz državne zajednice i podjelom Sandžaka između dvije suverene države, te usvajanjem Zakona o crkvama i vjerskim zajednicama (objavljen 20.4.2006. u Službenom Glasniku: 36/06) koji eksplicitno kaže kako u Srbiji može postojati samo jedna jedinstvena tradicionalna Islamska zajednica, počela je utrka za ujedinjenje svih muslimana u Srbiji u jednu zajednicu, ali i utrka za državni legalitet.
19. februara 2007. beogradski muftija Hamdija Jusufspahić je sebe proglasio Reisul-ulemom Islamske zajednice Srbije. Ovakav potez Jusufspahića koji je uz sebe imao još i svoga sina Muhameda u Sandžaku je dočekan sa podsmijehom. Zvaničnici Mešihata IZ u Sandžaku su novi Rijaset nazivali „porodičnim biznisom porodice Jusufspahić“ ukazujući na svu apsurdnost pokušaja nekoga ko kontroliše jednu ili dvije džamije u Srbiji da se nametne za legitimnog predstavnika muslimana naspram Mešihata IZ Sandžaka, koji je samo u Sandžaku koji je upravljao sa 120 džamija sa aktivnim džematima.
Konačan udarac ideji od Sarajeva odvojenog „srpskog Rijaseta“ trebao je uslijediti 27. marta 2007. kada je održan Ujediniteljski Sabor koji je trebao ujediniti sve muslimane u Srbiji u jednu jedinstvenu Zajednicu koja bi trebala zadržati svoju autonomiju s tim da bi duhovni centar bošnjačkim muslimanima ostalo Sarajevo, a albanskim Kosovo. Na ovaj Sabor je uredno pozvan i samoproglašeni reis Jusufspahić kome je ponuđena pozicija muftije Beogradskog. Jusfspahići su to, naravno, odbili. Među brojnim zvanicama koje su prisustvovale Saboru našao se i reisul-ulema IZ BiH Mustafa ef. Cerić, reisul-ulema IZ Makedonije Sulejman ef. Redžepi, te reisul-ulema IZ Crne Gore Rifat ef. Fejzić.

Objediniteljski Sabor Islamske zajednice u Srbiji verifikovao je mandate 54 člana Sabora Islamske zajednice u Srbiji sa područja Sandžačkog muftijstva, Preševskog muftijstva, Novosadskog muftijstva i Beogradskog muftijstva. Sabor je dobio svog predsjednika, i to Hajrudina ef. Tutića, i dva potpredsjednika - jednog s područja Preševskog muftijstva, a drugog s područja Novosadskog muftijstva. Ostalo je upražnjeno mjesto za područje Beogradskog muftijstva koje se nudilo Jusufspahićima za koje se vjerovalo da će se prije ili kasnije priključiti jednoj jedinstvenoj zajednici. Usvojen je i novi Ustav Islamske zajednice u Srbiji kao najviši pravni akt kojim se uređuje ustrojstvo ove zajednice, koji zajednicu predviđa kao izrazito decentralizovanu strukturu gdje veliki značaj i odgovornost imaju muftijstva kao glavne regionalne organizacione jedinice. Njime je omogućen nastavak tradicionalnih vjerskih duhovnih odnosa i sa Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini i sa Islamskom zajednicom na Kosovu.
Za predsjednika Mešihata i muftiju Sandžačkog izabran je Muamer ef. Zukorlić na period od godinu dana (do raspisivanja izbora). Sjedište Islamske zajednice, vjersko i administrativno, ostalo je u Novom Pazaru, a prema odredbi Ustava, Islamska zajednica bi trebala imati i svoje drugo sjedište u Beogradu, prije svega za one službe koje će biti zadužene za saradnju sa državnim organima i diplomatskim predstavništvima, te drugim predstavništvima međunarodnih institucija i organizacija koje se nalaze u glavnom gradu tj. Beogradu- istakao je Muftija Zukorlić na press-konferenciji nakon okončanja rada Sabora.
Bilo je očito da je pitanje paralelizma u organizaciji vjerskog života muslimana u Srbiji okončano. Zakon je nalagao da se ta zajednica prizna kao jedini legitimni predstavnik muslimana vjernika u Srbiji. Međutim, pored oca i sina Jusufspahića koji su bili nezadovoljni ovakvim razvojem događaja, pojavio se Zukorlićev stari rival- Ugljanin, koji nije mogao dozvoliti da Zukorlić toliko ojača. Osim toga, srpskim nacionalistima u Beogradu bilo je nezamislivo da država prizna jednu Islamsku zajednicu koja pored vjerskog artikuliše i nacionalne interese muslimana, prvenstveno Bošnjaka i Albanaca. Nezamislivo im je bilo da bi Priština i Sarajevo mogli imati direktan utjecaj na muslimane u Sandžaku i Peševskoj dolini. S obzirom da bi IZ u Srbiji formalno- pravno i dalje bila dio IZ BiH, to bi vjerovatno značilo da bi po uzoru na ugovor koji je Srpska pravoslavna crkva u Srbiji potpisala sa državom BiH, Beograd morao potpisati ugovor sa reisul-ulemom u Sarajevu. Bio je to razvoj događaja koji Koštunicini nacionalisti nisu mogli ni zamisliti. Ponovo su proradila stara savezništva. Dok Jusufspahići nisu mogli osigurati značajniju podršku svojoj ideji na terenu, to se nije moglo reći za Ugljanina i njegovu SDA, koji su i u samom Sandžaku bili u stanju organizovati ozbiljnu opoziciju Zukorliću, čak i među imamima. I upravo su to i uradili.

Puč u Islamskoj zajednici
Dok je Muftija Zukorlić bio na službenom putu van zemlje grupa imama i sabornika lojalnih Sulejmanu Ugljaninu održala je vanrednu sjednicu Sabora, 3. oktobra 2007. na kojoj su sa svih funkcija smijenili Muamera ef. Zukorlića. Prisutni sabornici su za novog reisa izabrali imama iz Tutina Adema ef. Zilkića koji je izrazio svoju lojalnost dotadašnjem reisu Jusufspahiću. 11. oktobra 2007. Hamdija ef. Jusufspahić je u beogradskoj Bajrakli džamiji predao menšuru reisu Zilkiću koji je formalno preuzeo upravljanje Islamskom zajednicom Srbije (umjesto Islamske zajednice u Srbiji kako se nazva zajednica koju predvodi Zukorlić).
Međutim, muftija Zukorlić je vrlo brzo sazvao većinu članova Sabora i proglasio odluke Zilkićevih pristaša nevažećim. Kada se reis Zilkić vratio u Novi Pazar nakon primanja menšure u Beogradu, na glavnom gradskom trgu dočekale su ga dvije grupe vjernika: oni koji su u njemu vidjeli novog reisa i oni koji su mu zviždali kao izdajici i beogradskom poltronu. Bio je to ujedno i prvi veći sukob dva tabora koje su prenijeli svi mediji. Od tada traje sukob oko skoro svake džamije, dok su nasilni incidenti postali svakodnevnica u Sandžaku.
U međuvremenu se sandžački muftija Zukorlić razišao i sa nekadašnjim saveznikom Rasimom Ljajićem i prošao period otvorenog političkog angažmana kroz izbore za Bošnjačko nacionalno vijeće, ali i kandidovanje na proteklim izborima za poziciju predsjednika Srbije. U međuvremenu se situacija samo usložnjavala a podjele su postajale sve dublje dok se iz vjerničke baze, kako u Sandžaku tako u i BiH i bošnjačkoj dijaspori, čuju pozivi na nužno ujedinjenje, prevazilaženje podjela i razlika i politizacije islama od čega Bošnjaci i vjernici muslimani sigurno nemaju nikakve koristi.

Da li će fetva reisa dr. Mustafe Cerića pomoći ili samo dodatno zakomplikovati proces ujedinjenja muslimana u Sandžaku i da li će olakšati taj zadatak novom reisu Kavazoviću ostaje da se vidi. 

Izvor: Al Jazeera

Survey on Attitudes to Reconciliation, Bosnia-Herzegovina

Download Executive Summary here.
Published in Sarajevo, October 2012.
© Project on Religion and Ethics in the Making of War and Peace, The University of Edinburgh, and the Center for Empirical Research on Religion in Bosnia and Herzegovina.
Download Survey Report in English.
Download Survey Report in Bosnian.
Download Survey Report in Croatian.
Download Survey Report in Serbian.

Comments are welcomed here and at the site of our partners, www.diskursi.com. Do you have any reflections on the subject of the report? Comments will remain open for the next few weeks, and will be used in planning for the next round of research at the beginning of 2013.
Source: www.relwar.org

NAJAVA: Predstavljaju se rezultati istraživanja o utjecaju društva na pomirenje u BiH

U ponedjeljak 29. listopada, u Biznis-centru, Općina Centar, Sarajevo, s početkom u 10.30 sati bit će održana konferencija za medije, gdje će se predstaviti rezultati istraživanja Reconciliation and Trust Building in Bosnia and Herzegovina o ulozi cjelokupnog društva i društvenih institucija u procesu pomirenja i izgradnej povjerenja u BiH.


U istraživanju je sudjelovao tim Centra za empirijska istraživanja religije u Bosni i Hercegovini (www.diskursi.com) i tim Univerziteta u Edinburghu. Istraživanje je provedeno na području Sarajeva, Banja Luke, Mostara i Bugojna, s ciljem stjecanja dubljeg uvida u percepcije stanovništva o procesu  pomirenja i izgradnje povjerenja u BiH, kao i same ideje pomirenja.


"Između ostaloga, ispitivali smo percepcije stanovništva  o ulozi institucija, državnih i lokalnih u ovom procesu, crkava i vjerskih zajednica, obrazovnih institucija, novinara, većinskih i manjinskih zajednica, kulturnih i javnih osoba, s težnjom da utvrdimo u kojoj su mjeri ove percepcije uvjetovane karakteristikama kao što su dob, rod, nacionalna identifikacija, religioznost, pripadnost manjini/većini na ispitivanom području, i po/ratnim iskustvima.
Imajući u vidu da je riječ o složenom fenomenu koji traži daljnja i dublja ispitivanja, namjera nam je da na ovoj press-konferenciji ujedno predočimo i buduće planove za slična istraživanja koja planiramo  organizirati, kao i skorašnje aktivnosti koje namjeravamo provesti: sastanke s predstavnicima akademske zajednice, civilnog društva, crkava i vjerskih zajednica, s ciljem dobivjanja povratne informacije i uzajamne razmjene znanja i iskustva, ne bi li proces pomirenja i izgradnje povjerenja bio održiviji i učinkovitiji", ističu iz istraživačkog tima.

Inače, istraživački tim čine George Wilkes, University of Edinburgh, Ana Kuburić, Univerzitet u Beogradu,Gorazd Andrejč, University of Exeter, Zorica Kuburić, Univerzitet u Novom Sadu, Marko-Antonio Brkić, Sveučilište 'Hercegovina',  Muhamed Jusić, islamski teolog, Bugojno i Zlatiborka Popov Momčinović, Univerzitet u Istočnom Sarajevu.
Izvor: republikainfo.com/

IV internacionalni festival duhovne muzike Bugojno 2012

Čast nam je i zadovoljstvo pozvati vas na već tradicionalni  IV internacionalni festival duhovne muzike Bugojno 2012 koji će se održati u Sportskoj sali KSC Bugojno u subotu, 27.10.2012. 

Glavni događaj festivala je koncert duhovne muzike koji organizira Muftiluk travnički i Medžlis IZ Bugojno,a koji i ove godine nudi bogat program. Na centralnoj manifestaciji će biti  dodjeljene nagrade za najbolji tekst ilahije.

Imamo Reisa!

Među brojnim članovima IZ postoji mišljenje kako će reis Kavazović morati „popuniti velike cipele“ hiperaktivnog i na međunarodnom nivou afirmisanog reisa dr. Mustafe ef Cerića, ali će imati i priliku da mnoge odnose „resetuje“ i krene ispočetka dajući IZ još jednu priliku da neke stvari, naročito unutar BiH, kao što su odnosi sa nekim medijima i političkim strankama, pokuša postaviti na drugačijim principima.

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH, 2.10.2012. br. 359.)

Islamska zajednica u BiH je na sjednici Izbornog tijela održanoj 23.9.2012.  dobila svog četrnaestog po redu reisu-l-ulemu. Ovu, među muslimanskim vjernicima, časnu titulu u idućih sedam godina nosit će dosadašnji tuzlanski muftija Husein ef. Kavazović. Primopredaja dužnosti između ranijeg poglavara IZBiH reisa Mustafe ef. Cerića i novog reisu-l-uleme, kako je planirano, održat će se 19. novembra ove godine u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu. Pored Kavazovića, za novog duhovnog poglavara bh. muslimana, bili su predloženi i travnički muftija Nusret ef. Abdibegović, koji je dobio 69 glasova i sarajevski muftija Husein ef. Smajić (45 glasova).

Novi reisu-l-ulema je, prema biografiji dostupnoj na oficijelnoj stranici Rijaseta IZ BiH, rođen 03.07.1964. godine u Gradačcu. Potiče iz familije koja je tradicionalno ulemanska sa velikim brojem imama i hafiza. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, studije islamskih tradicionalnih nauka učio pred amidžom Husejn ef. Kavazovićem. Školovanje je nastavio u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu gdje je stekao zvanje imama, hatiba i muallima. U periodu 1985-1990. studira šerijatsko pravo na Univerzitetu Al-Azhar u Kairu, Egipat. Nakon okončanih studija radi kao imam, hatib i muallim u Gradačcu. Na položaj muftije tuzlanskog izabran je odlukom Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini 1993. godine. U zvaničnoj biografiji stoji i to kako je „u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu radio na odbrani zemlje i rodnog grada, a 1993. godine, kao muftija tuzlanski, biva zarobljen i odveden u logor HVO-a Konjic“. Osim što je tuzlanski muftija, ef. Kavazović je i predavač islamskog prava u Behram-begovoj medresi u Tuzli. Muftijstvo koje vodi godinama je suorganizator dženaze u Potočarima, a on kao muftija je uvijek prisutan među povratnicima.

Među brojnim članovima IZ postoji mišljenje kako će reis Kavazović morati „popuniti velike cipele“ hiperaktivnog i na međunarodnom nivou afirmisanog reisa dr. Mustafe ef Cerića, ali će imati i priliku da mnoge odnose „resetuje“ i krene iz početka dajući IZ još jednu priliku da neke stvari naročito unutar BiH, kao što su odnosi sam nekim medijima i  političkim strankama, pokuša postaviti na drugačijim principima.

Novoizabrani reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini kazao je obraćajući se medijima nakon izbora sa ubjedljivih 240 glasova za vrhovnog duhovnog poglavara Bošnjaka kako se  „zahvaljuje muslimanima koji su imali povjerenja u njega i koji su ga izabrali za svog reisu-l-ulemu“ , a onda je dodao: „Pred nama je puno posla. Nastavit ćemo sve dobre poslove i programe u Zajednici, ali i pokretati nove potrebne za njeno unaprjeđenje“.

Koji su to novi programi može se naslutiti iz njegovog predizbornog programa kojeg je predstavio javnosti. Naravno, da bi novi reis ovaj program mogao realizovati njega prvo mora usvojiti Sabor IZ i on mora postati strategijom rada reisu-l-uleme i IZ. Na to upozorava i sam novi reis u svom programu kada kaže da je „njegov program ustvari sažetak Nacrta strategije razvoja Islamske zajednice, koja će, ako ovaj program dobije konačnu podršku Izbornog tijela, biti cjelovito urađena u roku koji će biti preciziran od strane Sabora Islamske zajednice, uključivanjem svih intelektualnih potencijala Islamske zajednice, kao i stručnjaka koji nisu zaposleni u Islamskoj zajednici, ali su njeni članovi.

Što se tiče samog programa on je, kao i što je sam reis opisao, “nedvosmislen izraz kontinuiteta i noviteta“. Međutim, od svih predloženih mjera i reformi javnost je najviše zainteresovana za izmjene Ustava IZ koje su najavljene za iduću godinu.

U svom programu kojeg je prezentovao Izbornom tijelu i široj bh javnosti muftija Kavazović ne sugeriše konačna rješenja izmjena Ustava IZ u BiH niti daje konačnu formu kako će refromisana IZ u BiH, regionu i drugim zemljama svijeta gdje žive bosanski muslimani izgledati. On ustvari najavljuje otvaranje procesa koji počiva na činjenici da je „Islamska zajednica, u svojoj povijesti,  prošla nekoliko faza razvoja i da se u ovom historijskom trenutku ulazi u novu epohu djelovanja“.

„Uvažavajući zahtjev koji proizlazi iz njezinog dosadašnjeg razvoja i vremena koje dolazi, a odražava razvoj društva, države i svijeta, novi ustav Islamske zajednice treba da osigura njeno uspješno dalje razvijanje. Islamska zajednica svoj legitimitet crpi iz duhovne veze koja je u povijesti razvijena od poslanika Muhammeda, a.s. Taj duhovni kontinuitet je čini odgovornom za ummet islama u Bosni i Hercegovini i za bošnjačku muslimansku zajednicu u ovim dijelovima svijeta. Od Poslanika islama, preko hilafeta, putem menšure, reisul-ulema na čelu Zajednice predstavlja jedinstvo ummeta u Bosni i Hercegovini i Bošnjaka muslimana u svijetu. Na ovom principu će se temeljiti pravna i organizacijska struktura buduće Zajednice.

Osim što će uključivati muslimane u Bosni i Hercegovini i Bošnjake-muslimane u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji i dijaspori, trajno će voditi računa o svojoj obavezi prema Bošnjacima muslimanima u Crnoj Gori.

Novi ustav će obnoviti stav da je to jedna zajednica muslimana u BiH, Bošnjaka izvan domovine i drugih muslimana koji je prihvataju. Novi ustav će sadržavati ustavne odredbe koje su potvrđene do danas i uključiti reformu tijela, organa i nadležnosti u skladu sa zahtjevima vremena. Reforme će se manje ticati pozicije džemata, medžlisa, Sabora i reisul-uleme, a više muftije/muftiluka, Rijaseta i drugih ustanova, fondova i agencija koje bi trebalo reorganizirati ili uspostaviti.

Novi ustav će naglasiti misiju Zajednice i trajni zadatak da radi na osiguravanju uvjeta za prenošenje Emaneta. Tu misiju ona može ostvariti jedinstvom Zajednice na temeljima maturidijskog akaida i hanefijskog mezheba. (tradicionalne interpretacije islama na ovim prostorima, op.a.)

Sabor će, na prijedlog Ustavne komisije, a na temelju provedene javne rasprave, konačno odlučiti hoće li donositi novi ustav ili pripremiti izmjene i dopune postojećeg.

Cjelokupan posao u vezi s izradom novog ustava treba da bude završen do kraja 2013. godine kako bi on stupio na snagu početkom 2014. godine“ , stoji u reisovom programu koji bi lako mogao poslati operativna strategija djelovanja IZ.