Demonstranti su ponovo na trgu Tahrir, ali ovaj put ne da sa vlasti skidaju dugogodišnjeg diktatora nego da zaustave ono što smatraju „diktaturom u začetku“.
Sve je počelo prošlog četvrtka, kada je novoizabrani predsjednik Muhammed Mursi, inače kandidat Muslimanske braće, političkog pokreta koji je iznjedrio pobjedničku partiju na prvim organizovanim izborima nakon svrgavanja s vlasti režima Hosnija Mubaraka, objavio dekret koji mu dozvoljava da „izda bilo koju odluku ili zakon koji su konačni i na koje se ne može žaliti“, čime se, prema mišljenju svojih protivnika, postavio iznad sudske kontrole.
Najviše zabrinutosti
Ustvari, najviše zabrinutosti je izazvala odluka prema kojoj „nijedna njegova odluka ne podliježe sudskoj reviziji dok se ne izabere novi parlament“, što su mnogi građanski orijentisani aktivisti i političari doživjeli kao direktan napad na nadležnosti sudske vlasti koji je „ravan državnom udaru“.
Možda više od ovog direktnog nipodaštavanja sudske vlasti, sekularne i liberalne aktiviste je zabrinuo dio odluke kojim se kaže da nijedna sudska instanca ne može raspustiti egipatsku Konstitutivnu skupštinu.
Oni su u ovome vidjeli opasnost da će Muslimanska braća i njihovi saveznici iz selefijske stranke Nur u pisanju novog ustava zaobići sudsku vlast, u koju su se sekularni Egipćani uzdali da je najbolji i posljednji garant da neće doći do islamizacije države i uvođenja nekog oblika konzervativnog šerijatskog modela uređenja države i društva.
Zato su hiljade njih izašle na ulice Kaira i drugih egipatskih gradova da upozore na to da to nije revolucija za koju su se oni borili i da predsjednik Egipta ne može ići prečicama na putu reformi, te da oni nikome više neće dozvoliti da se uzdiže iznad zakona i pribjegava nekim vanrednim mjerama, što je bila praksa u ranijim desetljećima vladavine egipatskih despota.
Istovremeno, Mursi je ovaj svoj potez obrazložio argumentom prema kojem neophodne reforme, koje egipatsko društvo tako željno očekuje, nerijetko kasne zbog birokratskih i drugih procedura.
On je ovim htio, kako kažu odgovorni za odnose s javnošću u njegovoj partiji, ali i u samoj Muslimanskoj braći, preuzeti odgovornost i napokon početi pomjerati reformske procese sa mrtve tačke.
Prema ovoj argumentaciji, od Muslimanske braće egipatska javnost očekuje mnogo, ali oni, pored toga što su većinski pobjednici i što imaju najveći utjecaj u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, pa uz posljednje kadrovske izmjene i u vojsci i Tužiteljstvu, nemaju dovoljno instrumenata da ispune obećanja koja su dali.
Ostaci režima
Muslimanska braća tvrde da ostaci starog režima i njihovi politički oponenti opstruiraju reformske procese kako bi pokazali da su oni nesposobni „ostvariti snove Egipćana o nekom boljem društvu“.
Možda baš zato ideolozi pokreta vrše konstantan pritisak na izabrane funkcionere da iznađu efikasne politike i da počnu sa reformama kako bi pokazali svojim političkim oponentima da nisu „grupa demagoga koja je zloupotrijebila islam i vjerska osjećanja muslimana kako bi došli na vlast“ što oni za njih tvrde i da se radi ne radi o „šejhovima (hodžama) koji znaju držati emotivne govore i pokrenuti narod, ali ne i efikasno upravljati državom“.
Možda se baš zbog tog pritiska Mursi odlučio povući ovaj potez očajnika koji će ga sigurno, ali možda i njegov matični pokret, politički debelo koštati.
Ne osvrćući se na argumente koji dolaze iz predsjedničke palače i iz glasila Muslimanske braće, oponenti ove predsjednikove odluke tvrde kako su oni, ustvari, „ukrali revoluciju od Egipćana“ i kako je predsjednik sebi dao „faraonske ovlasti“.
Ulice Kaira i mnogih drugih gradova su oblijepljene i išarane parolama u kojima se Mursi poredi sa Mubarakom, a Muslimanska braća okrivljuju za pokušaj uvođenja nove diktature.
Kada su u protestima počele padati prve ljudske žrtve i kada se sve veći broj demonstranata počeo pojavljivati ne samo na trgu Tahrir nego i u drugim gradovima Egipta, te nakon što su slični protesti najavljeni i u drugim egipatskim gradovima, Mursi je počeo sa povlačenjem sa početne pozicije.
Tako je u ponedjeljak, u susretu sa sudijama iz Vijeća vrhovnog sudstva, izjavio kako „nema namjeru miješati se u njihove ovlasti“. Ubrzo nakon toga njegov pomoćnik je arapskim medijima kazao kako se sporni dekret odnosi samo na „pitanja povezana sa suverenitetom“, što nije zadovoljilo kritičare.
Zapadni mediji su to nazvali pokušajem da se „deaktivira tempirana bomba“, ali, sudeći prema prvim reakcijama, teško da će Mursijevi protivnici biti zadovoljnim ovim njegovim relativiziranjem odluke i da će povjerovati u njegove dobre namjere.
Teško da će smirivanju stanja doprinijeti i to što su Muslimanska braća širom Egipta i u samom glavnom gradu organizovala i kontrademonstracije na kojima su njihovi članovi iskazivali podršku odluci predsjednika i politici koju on i Muslimanska braća provode.
Poznavaoci prilika u regionu i šireg konteksta tvrde kako ova odluka nije došla slučajno u ovom trenutku. Oni tvrde da je predsjednik Mursi vješto pokušao kapitalizirati svoj uspjeh na međunarodnom planu, kada je njegova administracija odigrala ključnu posredničku ulogu u postizanu primirja između Hamasa i Izraela nakon nedavne eskalacije nasilja.
Po tom scenariju Mursi je osjetio da se Egipat uspješno vratio na regionalnu političku scenu kao ključni igrač, pa je, stoga, odlučio da taj stečeni kredit iskoristi za jačanje svoje pozicije na uzavrelom unutrašnjem političkom planu i da zadovolji tvrdolinijaše iz Muslimanske braće, koji su se počeli plašiti da bi se egipatske mase mogle razočarati u njihove političke izabranike i početi se okretati drugim političkim opcijama.
Odabir trenutka
Prema ovom tumačenju događaja, Mursi je procijenio da se Sjedinjene Američke države, koje se oslanjaju na Egipat u posredovanju između Hamasa i Izraela i u držanju Hamasa u granicama „prihvatljivog ponašanja“, te sprečavanja njegovog naoružavanja preko Sinaja (naročito kada se radi o dopremanju navodnih iranskih dalekometnih projektila Fedžr 3 i Fedžr 5, koji su navodno korišteni u prošlosedmičnim sukobima u napadima Hamasa na Tel Aviv i Jerusalem) neće rizikovati dobre odnose sa novim egipatskim vodstvom i da će zatvoriti oči na nedemokratsko jačanje pozicije vladajuće Muslimanske braće ili Ihvana.
Kakogod, Mursi možda jeste odabrao najbolji mogući trenutak da sebi osigura jaču poziciju u egipatskoj političkoj areni, ali je sigurno i pored toga zaigrao opasnu igru i na kocku stavio mnogo šta.
Prije svega, ovaj njegov potez je prvi put ujedinio antiihvansku opoziciju, koja je do sada bila razjedinjena i bez jedinstvenog zajedničkog nastupa.
Mnogi od mladića iz ljevičarskih i drugih građanskih opcija, koji su bili među prvim pokretačima revolucije i glavnim organizatorima demonstracija protiv starog režima, na svojim blogovima su onima koji prate njihov rad objašnjavali kako će poštovati volju egipatskog naroda, koji nakon smjene Hosnija Mubaraka nije dao podršku njima nego Muslimanskoj braći, te da će im dati vremena da se dokažu.
Danas njihovo pisanje nije više tako pomirljivo i čini se da je medeni mjesec između opozicije i vladajuće Stranke slobode i pravde završen. Naprotiv, naboj i nezadovoljstvo koje se gomila na istim onim forumima s kojih je krenula prva revolucija podsjeća na dane pred svrgavanje Mubarakovog režima.
Nakon ovih posljednjih dešavanja ponovo su oživjeli strahovi onih koji su po dolasku islamista na vlast predviđali da će Muslimanska braća, kada postanu svjesni da ne mogu riješiti sve nagomilane probleme egipatskog društva i države, suočeni sa nezadovoljstvom naroda posegnuti za istim onim diktatorskim mjerama kojima se služio i Hosni Mubarak kako bi ostao na vlasti od vanrednog stanja i vanrednih mjera i ograničavanja sloboda zarad višeg nacionalnog interesa.
Iz historije...
Nadati je se da do toga neće doći i da će u ovoj krizi i Muslimanska braća i egipatska revolucija položiti jedan od težih ispita pred kojim su se našli.
Muslimanska braća su kroz svoju dugogodišnju borbu, još od svog osnutka i tragične smrti njihovog osnivača Hasana el-Bene, pokazali da se znaju boriti za slobodu. Sada je na njima da pokažu da li znaju pokazati i odgovornost koja ide uz nju.
Historija je toliko puta pokazala da se pojedinci, ali i čitavi pokreti, lakše nose sa neslobodom nego sa slobodom.
Iskreno se nadam da su toga svjesni i u Muslimanskoj braći. Za Egipat može biti gora od diktature Hosnija Mubaraka samo diktatura koja bi bila provođena u ime vjere i Boga, jer u njoj ne bi stradali samo Egipćani i njihove slobode, nego i plemeniti ideali jedne vjere koji bi bili zloupotrijebljeni.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
