Rusija bira između Kosova i gruzijskih pokrajina Abhazije i Južne Osetije

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)
Ako Rusija insistira na nezavisnosti gruzijskih pokrajina Abhazije i Južne Osetije, onda mora odustati od suprotstavljanja kosovskoj nezavisnosti

Ruska Federacija je, sada je to već očito, definitivno preuzela kontrolu nad dvjema pobunjenim gruzijskim republikama Južnom Osetijom i Abhazijom i u potpunosti pregazila gruzijsku armiju. Iz izjava ruskih zvaničnika u Savjetu bezbjednosti i u UN-u je jasno da Rusija ide ka priznavanju nezavisnosti ovih dviju pokrajina (u međuvremenu se priznanje i desilo). Svaka rezolucija koja bi eksplicitno sadržavala insistiranje na poštivanju teritorijalnog integriteta Gruzije za Rusiju je neprihvatljiva. Čak je i plan francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozya koji bi trebao zaustaviti sukobe vješto izbjegao takve odrednice ostavljajući ono što su nazvali političkim rješenjem statusa pokrajina za neku drugu fazu pregovora.
Ukoliko bi se desilo da Rusija uistinu nastavi istrajavati na nezavisnosti Južne Osetije i Abhazije, a kako se sada stvari odvijaju to je više nego izvjesno, jer teško je povjerovati da će Tbilisi u dogledno vrijeme povratiti kontrolu nad pokrajinama koje već šesnaest godina uživaju nezavisnost koju niko u svijetu nije priznao, ostaje pitanje kako će Rusija i dalje insistirati na nepriznavanju Kosova. Kremlj će morati birati između dva stava po skoro identičnom pitanju na globalnom planu. Morat će birati između zahtjeva za nezavisnost Abhazije i Južne Osetije ili nepriznavanju kosovske nezavisnosti. Novinari su ovu kontradikciju u sadašnjim stavovima Rusije primijetili na press-konferenciji koju je za vrijeme sukoba održao ruski ambasador u UN-u Vitalij Čurkin. Nanjušili su je kao zvijer krv i iako su uporno pitali kako će Ruska Federacija sačuvati svoju dosljednost nakon novog razvoja dešavanja na Kavkazu, odgovora nije bilo. A nije ga bilo jer jednostavno ne postoji odgovor koji bi imao ikakvog smisla.
Svi eksperti tvrde kako će gruzijska kriza imati nesagledive posljedice, ne samo u odnosima Moskve i Washingtona, nego u čitavoj Evroaziji. Prema ovoj novoj jednačini posebno će biti interesantno gledati kako će se konflikt sa vrata Evrope odraziti na Balkan. Da li će Majka Rusija još jednom prodati svoje srpske saveznike na Balkanu zarad vlastitih interesa i kao toliko puta dosad koristiti ih samo za potkusurivanje u međunarodnim odnosima? Da li će mijenjati Kosovo za Južnu Osetiju i Abhaziju?
Realno je očekivati da, ako dođe u poziciju da može, hoće. Argumenata imaju napretek, analogija je više nego očita. Prema ruskoj verziji dešavanja predsjednik Gruzije Mikhail Saakashvili silom je pokušao riješiti konflikt i etničkim čišćenjem i genocidom povratiti suverenitet u Južnoj Osetiji (a isto je namjeravao i u Abhaziji da ga ruska vojska nije spriječila). Drugim riječima, učinio je isto što i Slobodan Milošević na Kosovu. Priznavanje nezavisnosti ovih nekadašnjih pokrajina ne bi stvorilo međunarodni presedan za one oblasti u svijetu koje nisu prošle kroz identično iskustvo. To bi izvršilo pritisak na centralizovane države da mirnim putem i na politički način rješavaju probleme sa nezadovoljnim manjinama i pokrajinama. Oštra poruka bi bila poslana svima da zločin etničkog čišćenja ne prolazi nekažnjeno. Svi bi dobili što žele: EU i Amerika bi dobili nezavisno Kosovo i discipliniranu Srbiju, Rusi Južnu Osetiju i Abhaziju čime bi definitivno osigurali svoju poziciju u strateški bitnom regionu i napokon povukli granicu svoje interesne zone.
Vuci siti i sve ovce na broju.
Jedino što se u ovom slučaju može ispriječiti ovakvom razvoju događaja jeste nespremnost Amerike da odustane od uloge jedine svjetske supersile. Priznavanjem nezavisnosti Abhazije i Južne Osetije, Amerika bi definitivno priznala da je vrijeme jednopolarnosti i njene svjetske dominacije okončano. Više niko ne sumnja da, bez obzira ko će biti novi stanovnik Bijele kuće u godinama koje dolaze, neokonzervativci koji su svoju globalnu politiku vodili prema dokumentu nazvanom „Projekat za novo američko stoljeće“ trče svoj posljednji krug. Ono što niko nije očekivao jeste da će njihova katastrofalna vanjska politika koju su vodili ovih godina (koja je kulminirala okupacijom Iraka), a čija je ideja vodilja bila uspostava „novog svjetskog poretka“ sa Amerikom kao jedinom svjetskom silom koja ne odgovara nikome i koja se rukovodi samo vlastitim moralnim principima, doživjeti svoj debakl još za njihovog vijeka u američkoj administraciji.
Bez obzira na to koju će novu strategiju oslabljena Amerika slijediti u budućnosti, što će bez sumnje zavisiti i od ambicija probuđenog „ruskog medvjeda“, ostaje činjenica da je za BiH i region najgori mogući scenario da budemo uvučeni u rat globalnih moćnika oko uspostavljanja novih interesnih zona u kojem ćemo služiti, kao i toliko puta dosad, samo za potkusurivanje. Nadati je se da će to shvatiti i srpska politika kako u BiH tako u Srbiji, i da će prestati sa prizivanjem svoje „pravoslavne braće“ upomoć, kada god se ne mogu dogovoriti sa svojim komšijama. To je bolje i za njih i za sve koji sa njima žive.

Rat na vratima Evrope

Piše: Muhamed Jusić (Magazine Start)
Čini se da je sukob koji je na Kavkazu tinjao više od petnaest godina ovih dana napokon eksplodirao dovodeći čitav region u opasnost i dodatno komplikujući međunarodne odnose. Rat u Gruziji koji je, slučajno ili ne, počeo na dan kada i Olimpijske igre u Kini, nije samo rat vlade iz Tbilisija protiv dvije pokrajine koje su proglasile nezavisnost nego odmjeravanje snaga SAD-a i članica NATO saveza na jednoj strani i iz dubokog sna probuđene Rusije na drugoj. Ovo je novo iscrtavanje interesnih zona i nastavak borbe za prirodne resurse i svjetsku dominaciju.

Problemi u Gruziji su počeli odmah nakon raspada SSSR-a, kada su dvije gruzijske pokrajine Abhazija i Južna Osetija ratom pokušale, uz svestranu pomoć Moskve, odvojiti se od tek osamostaljene Gruzije. Separatisti tvrde da su bili prinuđeni tražiti zaštitu jer im nova gruzijska država nije davala nikakav oblik autonomije, a sve ne-Gruzijce dovela u neravnopravan položaj. Za vrijeme sukoba Južna Osetija, ali i Abhazija, skoro su u potpunosti etnički očišćeni od gruzijskog stanovništva. Rat koji se vodio 1991. i 1992. godine odnio je više od 1.000 ljudskih života, dok je nekoliko desetina hiljada ljudi moralo u izbjeglištvo. Sukobi su zaustavljeni, a na granicama pokrajina su raspoređeni ruski vojnici koji su glumili mirotvorce, ali su ustvari bili samo još jedna strana u sukobu. Pokrajine su proglasile nezavisnost koju niko nije priznao. U međuvremenu 90% stanovništva Abhazije i Južne Osetije zatražilo je i dobilo rusko državljanstvo, čime je stupila ustavna obaveza Rusije da ih kao svoje građane štiti. Zaleđeni konflikt je održavan još od tada uz česte incidente. Gruzija nikada nije uspostavila suverenitet nad cijelom teritorijom, a samoproglašene nezavisne pokrajine su u potpunosti bile ovisne od Rusije.
To bi trajalo tako unedogled da možda gruzijskom predsjedniku Mikhailu Saakashviliju nije počela opadati popularnost među vlastitim narodom kao i podrška saveznika sa Zapada kojima nije bio potreban još jedan otvoren konflikt sa Rusima. Možda je baš zato, ili zbog nekih nama nepoznatih razloga, Saakashvilij odlučio silom pokušati vratiti odmetnute pokrajine pod svoju kontrolu. Pokrenuo je opsežnu vojnu akciju i ubrzo stavio glavni grad Južne Osetije Chinvali pod svoju kontrolu. Međutim, Rusi su ubrzo ustvrdili kako su njihovi vojnici napadnuti i kako imaju mandat da zaštite svoje građane, ali i da vrate gruzijske snage na početne pozicije. Uslijedilo je rusko pokazivanje mišića i Gruzijci su vrlo brzo izbačeni ne samo iz Južne Osetije, nego su se i gradovi duboko u gruzijskoj teritoriji našli na napadu ruske vojske. CNN je izvještavao kako se gruzijska vojska nakon povlačenja bila učvrstila nekih dvadesetak kilometara od glavnog grada, jer niko nije mogao garantovati da Rusi neće napasti i sam glavni grad.

U prvim danima sukoba članice Savjeta bezbjednosti UN-a nisu se uspjele složiti oko saopštenja o krizi u separatističkoj gruzijskoj oblasti Južnoj Osetiji koje je sastavila Rusija i u kome se pozivalo na uzdržavanje od upotrebe sile.
Zvaničnici Evropske unije saopštili su da je Unija veoma zabrinuta zbog sukoba u Južnoj Osetiji i da poziva sve strane da prekinu nasilje. Pravdi na volju od „Stare dame“ se više i nije očekivalo.
A onda je na scenu stupio novi globalni igrač koji od dolaska na vlast i nakon preuzimanja predsjedavanja Evropskom unijom žari i pali međunarodne odnose, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i njegov šef diplomatije Bernard Kouchner koji su uspjeli postići neku vrstu primirja i natjerati obje strane da se vrate na početne pozicije kao da se ništa nije ni desilo. Primirje je krhko i nikakav način ne prejudicira konačno političko rješenje statusa odmetnutih pokrajina. Drugi riječima, konflikt je ponovno zaleđen samo što je ruska pozicija neupitno ojačana.


Saakashvilij će morati objasniti svojoj i svjetskoj javnosti zašto je ušao u jednu ovakvu avanturu i ko ga je, ako jeste, na to nagovorio. Britanski The Guardian je odlično primijetio kako su svi znali kako će se završiti gruzijski pokušaj da osvoji Južnu Osetiju - ofanziva započeta u petak granatiranjem i bombardiranjem gusto naseljenog Chinvalija okončana je u nedjelju ponižavajućim povlačenjem. U sukobu su, međutim, smatra list, svi izgubili - najprije gruzijski predsjednik Saakashvilij, koji se kladio na to da Rusija neće reagirati, a sada je vjerovatno Južnu Osetiju izgubio zauvijek (prema FENA). U međuvremenu prave se nove računice i svi se pitaju šta sada.

Iako Zeyno Baran, ekspert za Rusiju u Hudson Institutu u Washingtonu, u intervju za radio stanicu Glas Amerike tvrdi da bi samo „pobjeda Rusije u sadašnjem konfliktu u Zakavkazju mogla imati nesagledive posljedice, ne samo u odnosima Moskve i Washingtona, nego u čitavoj Evroaziji“ već sada je očito da bez obzira na ishod konflikta mnoge stvari ne samo na Kavkazu, nego i u svijetu neće biti iste. Rusija je pokazala da ne preza ni od čega kako bi učvrstila svoju poziciju u svijetu i kako bi ponovo povratila utjecaj barem na zemlje koji se nalaze uz njenu samu granicu.
U izjavi za Glas Amerike, medij koji je na platnoj listi Kongresa i čija je misija da pojašnjava američku vanjsku politiku u svijetu, Zeyno Baran je rekla i to kako je bilo očito već duže vremena da je Rusija sukob oko Južne Osetije nastojala da isprovocira mnogo ranije. Vjerovatno misleći na sve te silne incidente koje smo redovno mogli gledati na satelitskim kanalima u kojima su akteri bili tzv. ruski mirovnjaci u Južnoj Osetiji i Abhaziji, ona tvrdi da je Rusija gurnula Gruziju koja želi postati članica EU i NATO-a da napokon riješi to pitanje na ovoj ili onaj način, kako ono ne bi više bilo uteg o vratu čitave nacije.
Ono što zapadni mediji, naročito američki, često prešućuju jeste da je upravo Amerika i evropske zemlje svojom vojnom pomoći i obećanjima Gruziji da će postati članica NATO saveza, pa čak i EU-a, vjerovatno pogurala gruzijskog predsjednika u ovu avanturu. Ili je on barem pogrešno pročitao signale koji su mu dolazili sa Zapada. Vjerovatno je, svjestan strateškog značaja svoje zemlje, to htio unovčiti, ali se, čini se, gadno prevario u računici. Jer sada je već očito da SAD, a o Evropi da i ne govorimo, nisu bile spremne platiti toliku cijenu. Sve se zaustavilo na riječima podrške i verbalnom konfliktu Rusa i Amera u Savjetu bezbjednosti.
Prema riječima eksperta Barana, implikacije su dalekosežne, kako za šire evropsko-centralnoazijske veze, tako i za američko-ruske odnose. Ovo je u suštini indirektan rat između Rusije i Sjedinjenih Država, ali je ustvari rat koji vodi Rusija, jer Amerika ne želi da u tome učestvuje. Uprkos nizu ruskih provokacija, uključujući upoređivanje američke administracije sa 'Trećim Rajhom', Amerikanci su nastojali da tretiraju Rusiju kao partnera, željeli su da se usredsrijede na oblasti gdje je moguća saradnja", kaže Zeyno Baran.
To je vjerovatno zato što su Amerikanci do sada bili jedina super sila i što su mogli raditi sve što su htjeli bez ičijeg protivljenja. I ranije je Rusija upozoravala kako zna da američko raspoređivanje vojnih snaga u regionu Zakavkazja i uz samu granicu Rusije nema nikakve veze sa ratom protiv terorizma, kako je tada Bušova administracija pravdale takve poteze, i da se radi o otimačini resursa, te da oni to neće gledati skrštenih ruku. Dešavanja u Gruziji su pokazala da su Rusi to ozbiljno mislili. Teško je da će Amerikanci moći zadržati prijateljski i partnerski odnos sa Rusima dok ih u isto vrijeme zbijaju uz zid i pokušavaju preusmjeriti kretanje energenata daleko u pravcima kojima su van njihovog utjecaja, ili gradeći proturaketni štit u njihovom dvorištu. Iz dana u dan otvorenih pitanja na relaciji SAD- Rusija, ali i Rusija- ostale članice NATO-a i EU-a je sve više a sve manje volje da se ona korektno rješavaju.

Da opet nije nafta?
Zanimljivo je kako je gospođa Zeyno primijetila da Rusija ima još jedan, možda na prvi pogled i ne tako očit cilj, iz čitave kampanje. Naima Zeyno Baran smatra kako "Rusija već duže vrijeme želi da obori vladu Mikhaila Saakashvilija i time obezbijedi da Abhazija i Južna Osetija nikada ne budu dio Gruzije, zatim da spriječi daljnju izgradnju naftovoda od Kaspijskog mora koji bi zaobilazili Rusiju i, ujedno, uputi poruku svim zemljama u regionu - od Ukrajine do Kazahstana - da u odsudnom trenutku Zapad nije u stanju da ih zaštiti i odbrani od Rusije",
Naime, dugo se spekulisalo kako Rusiji smeta izgradnja 1760 kilometara dugog naftovoda koji prolazi kroz Gruziju, a kojim se azarbejdžanska nafta prebacuje preko Crnog mora do Turske te dalje na Zapad (pravac Baku-Tbilisi-Ceyhan). Za Ameriku, ali i za Evropu strateški je bitno zaštiti ovaj naftovod čiju je gradnju predvodila korporacija British Petroleum uz podršku američke vlade. Sama pomisao da ovaj zlata vrijedan put nafte, poput nekadašnjeg puta svile, padne pod kontrolu Rusa ledi krv u žilama zapadnih političara i naftnih moćnika.
Zbog izrazite centralizacije bivšeg SSSR-a svi raniji naftovodi i plinovodi sa Kavkaza su išli prema sjeveru a najkraća i najjeftinija alternativna ruta ide preko Irana. Očito je da ni jedno od dva rješenja zapadnim državama ne odgovara. Zato je, ali i zbog Kine, izgrađen naftovod od četiri milijarde dolara koji ide kroz zemlje bliske SAD-u i one sa evropskom perspektivom. Iako je naftovod završen ostaje činjenica da je on daleko od sigurne alternative ruskoj i iranskoj dominaciji u transferu energenata u tom dijelu svijeta. Razlog je jednostavan, oni koji su ga projektovali morali su ga provesti kroz iglene uši jer on prolazi blizu šest potencijalnih ratnih zona: regija Gornji Karabah u Azerbedžanu, Čečenija i Dagistan u južnoj Rusiji, separatističke enklave koje su upravo buknule Južna Osetija i Abhazija u Gruziji, te kurdska područja u Turskoj. Možda su baš zato ruski avioni i gađali naftovod iako se on nalazi kilometrima od ratnog područja, daleko na jugu Gruzije...
Sumnje da je u biti sukoba ipak nafta i neke računice koje običnim smrtnicima nisu uvijek jasne, bude i prisni lični odnosi između američkog predsjednika George W Busha i gruzijskog predsjednika Mikhaila Saakashvilija, koji je studirao pravo u New Yorku i neko vrijeme radio za jednu američku naftnu kompaniju.

Šta Batman i George W. Bush imaju zajedničko

Piše: Muhamed Jusić (Start Magazine)

Vitez tame (The Dark Knight) strip akcijski triler

Režiser: Christopher Nolan

Uoge: Christian Bale, Heath Ledger, Michael Caine, Maggie Gyllenhaal, Gary Oldman, Morgan Freeman
Premijera: Svjetsku premijeru je imao 14. jula u New Yorku, a ovih dana se prikazuje i u bh kinima


Novi nastavak akcijskog hita „Batman: Početak" na kojem ponovo sarađuju režiser Christopher Nolan i zvijezda Christian Bale pod naslovom The Dark Knight (Vitez tame) je od mnogih već proglašen najboljom ekranizacijom stripa svih vremena. Rezultat nije izostao ni na kino blagajnama. Samo u prvom danu prikazivanja u SAD-u ovaj ljetni megahit je zaradio rekordnih 66,4 miliona dolara. Radi poređenja, prethodni rekord zarade u jednom danu na američkom box-officeu držao je "Spider-Man 3" sa zarađenih 59,8 miliona dolara. I u prvom vikendu prikazivanja „The Dark Knight“ je oborio rekord koji je u toj kategoriji držao „Spider-Man 3“. Distributer Warner Bros je objavio da je film u toku prva tri dana svog prikazivanja širom SAD-a i Kanade zaradio 155,3 miliona američkih dolara. Učinak i u drugim zemljama nije bio ništa slabiji.
Zaradu su pratile i izvrsne kritike, što nije uvijek slučaj u Hollywoodu.
„'Vitez tame' je mračan, kompleksan i nezaboravan film“-tako glasi opće mišljenje na internet stranici Rotten Tomatoes koja mu je dala 94% pozitivnih ocjena. Čitatelji IMDB-a su ga izabrali za najbolji film svih vremena, tako da se već sada nalazi na 1. mjestu po ocjenama gledatelja.
Većina kritičara nije imala ništa osim riječi hvale za sve aspekte filma, od dobro razvijene priče, nevjerovatnih specijalnih efekata, briljantne glume pa do napetog ritma koji vam ne da se opustite.
Domagoj Zovak je za X Mag Showbiz napisao kako. „Film počinje "drito v glavu“ i ne staje do samog kraja, pa čak je i sam kraj - strelovit. No za razliku od mnogih drugih filmova ovakvog tipa, koji se zbog poslovičnih izljeva holivudske patetike i besmislenih dijaloga razvodne, uspore i umrtve, toga u „ The Dark Knightu“ nema. Film ima izvrstan ritam, faktor napetosti toliko je velik da čak i sitna usporavanja zbog smislenih dijaloga, često prožetih humorom, ne škode dinamici… Ritma ne bi sasvim sigurno bilo da nema briljantnog scenarija braće Christophera i Johnatana Nolana koji su bili scenaristi i kultnog redateljevog Mementa. Dijalozi su pametni, i cijela ta stripovska papazjanija prožeta je nekim zanimljivim filozofskim i moralnim pitanjima, dok sama akcija nije priglupa i ne služi kao kič. Film nije nimalo predvidljiv, čak i meni koji sam pogledao hrpetine foršpana, TV reklama i procurjelih slika“


Novi Batman se ovih dana prikazuje i u našim kinima i sudeći po prvim reakcijama naših forumaša, kao i njihove braće po tastaturi iz susjedne Hrvatske, ni oni nemaju ništa do riječi hvale za ovaj još jedan u nizu filmova o superherojima koji su se ovog ljeta počeli prikazivati u kinima.
Interesantno je, međutim, kako niko od njih nije primijetio jednu vrlo zanimljivu navodnu sličnost između današnjeg američkog predsjednika Georga W. Busha i Batmana na koju ukazuje desničarski pisac i novinar Andrew Klavan u svom tekstu naslovljenom sa „Šta Bush i Batman imaju zajeničko“ objavljenom u The Wall Stree Journalu (25. juli 2008).
Naime, Klavan u „The Dark Knight“-u vidi, ni manje ni više, nego „konzervativni film o ratu protiv terorizma“ kao što je bio prošlogodišnji film „300“. Za njega ovaj film na suptilan način artikuliše „vrijednosti“ kojima se rukovodi Bushova administracija, a koje nije u stanju javno pojasniti.
Nastranu to što on i u Batmanovom znaku prepoznaje ono Bushovo „W“, za njega je Batman personifikacija Georga W. Busha, čovjeka koji krši zakone da bi učini više dobro. Kao i Batman, i Bush je usamljen, neshvaćen, nikada mu se ne priznaju njegove zasluge, ljudi ga često mijenjaju sa lošim momcima jer im nevjerovatno sliči, a on je ustvari apsolutno dobro, neupitni heroj koji se sa zlom nosi na jedini mogući način- silom i bez milosti.
On sav ushićen likuje jer je, navodno, ovim konzervativni Hollywood dao kvalitetan odgovor na ljevičarske filmove koji se obično snimaju o ratu kao što su nedavno snimljeni: "In The Valley of Elah," "Rendition" and "Redacted", a koji prema njemu „zagovaraju predaju, omalovažavaju američku vojsku i njihovu misiju i ne prave razliku između Amerike i islamofašizma..“
Međutim, on ima i zamjerku na suštinu rada konzervativnog (čitaj desničarskog) Hollywooda, ako se zaista ljudi koji su radili ove filmove tako mogu etiketirati: Zašto ljevičari imaju hrabrosti da prave direktne i realistične filmove dok hollywoodski konzervativci uvijek stavljaju maske da bi rekli nešto za što vjeruju da je istina. Zašto se konzervativne vrijednosti koje pokreću našu odbranu- vrijednosti kao što su moralnost, vjera, požrtvovanost i plemenitost borbe za ono što je ispravno- artikulišu samo u filmovima fantazije ili onim inspirisanim stripovima kao što su „300“, "Lord of the Rings," "Narnia," "Spiderman 3" i sada "The Dark Knight"- pita se ovaj autor kontraverzne knjige „Imperija laži“ o doprinosu jednog običnog čovjeka ratu protiv terorizma.
Klavan, čije je stavove i poređenja ismijala sva ozbiljna američka javnost od kolumniste The New Republic Christophera Orra do brojnih blogera, ustvari odaje glavni razlog koji je Ameriku doveo u krizu u kojoj se danas nalazi. Utopijski stavovi iščašeni iz vremena i prostora zaogrnuti plaštom vjerskog fanatizma i uvjerenja u vlastitu nepogrešivost one većine koja je Buša dovela na vlast i njenih eksponenata koji su kreirali njegovu unutrašnju i vanjsku politiku, danas su se kao balon od pjene raspukli suočeni sa kompleksnom realnošću svijeta u kojem živimo.
Ono što Klaven ne vidi, ili ne želi da vidi, jeste da nije kriv konzervativni Hollywood što te njegove „vrijednosti“ zaogrće plaštom fikcije, nego takva vizija crno-bijelog svijeta i sukoba apsolutno ne postoji nigdje drugo nego u stripovima, bajkama i pričama o superherojima. Za sve nas, ali nadati se i za novog američkog predsjednika, ovo je još jedna kvalitetna lekcija o opasnosti ideologije bez obzira ne kojim „vrijednostima“ bila zasnovana. Sve ideologije mržnje u historiji i svi totalitarni režimi započinjali su sa spasiteljima i superherojima koji su sebe zaogrtali plaštom nepogrešivosti, dobrih namjera i apsolutnog dobra. Zato je dobro dok Batmana i ostale superheroje kojih u filmovima ovog ljeta, slučajno ili ne, ne nedostaje u američkim i našim kinima gledamo samo na kino platnima ili ekranima. Problem počinje kada se ljudi, čak i oni najmoćniji na planeti, možda baš zbog besprijekorne produkcije, počnu u njih previše uživljavati. Možda bi bilo dobro da neko podsjeti Busha i one koji iz ideološkog ubjeđenja štancaju filmove o superherojima da bi, kada god smo se, a vjerovatno i oni, kao djeca previše uživjeli u lik nekog od superheroja, neko stradao.


Anterfile I
ANDREW KLAVAN
Andrew Klaven se deklariše ako „newborn“ (ponovno rođeni) kršćanin. Do sada je napisao deset romana, od kojih su dva doživjela svoju ekranizaciju i to „True Crime“ kojeg je režirao i u njemu glumio, desničarima izrazito blizak, Clint Eastwood i „Don't Say a Word“ u kojem glumi Michael Douglas. Dva puta je dobi nagradu Edgar (nazvane po Edgar Allen Poeu) za najboljeg pisca misterije.
Njegovu zadnju knjigu "Empire of Lies" (Imperija laži) o doprinosu jednog običnog čovjeka ratu protiv terorizma za koju on sa ponosom ističe da je „politički nekorektna“ Associated Press je nazvao „djelom jednog napuklog desničara“.

Anterfile II
Heath Ledger
U Australiji, odakle je Heath Ledger porijeklom, film je zauzeo prvo mjesto u prvom vikendu prikazivanja sa zarađenih 13,1 milion američkih dolara. Uloga Jokera bila je zadnja koju je 28-ogodišnji Ledger dovršio prije nego je u januaru umro od slučajnog predoziranja propisanim lijekovima. Špekulise kako bi ovaj talentovani australski glumac mogao za svoju ulogu biti posthumno nagrađen Oskarom. Kako otkriva britanski Telegraph, a prenosi sarejevo-x portal, Ledger bi mogao postati prvi glumac koji je posthumno osvojio Oscara, nakon Petera Fincha, koji je za ulogu u filmu "Network" posthumno dobio jednu od najvažnijih filmskih nagrada na svijetu.

Islamizam u BiH: Glas protiv izolacionizma kao glas protiv radikalizma

Autor: Muhamed Jusić

Islamizam se ne čini pretjerano evidentnim u Bosni i Hercegovini, što nužno ne znači da ne postoji, možda samo da se o tome vrlo sistematično ne govori. Upravo iz ovog razloga bosanskohercegovački teolog Muhamed Jusić na stranicama Pulsa demokratije progovara o ovom problemu u našoj društvenoj stvarnosti i otvara raspravu o najboljem načinu suočavanja s fenomenom, čija posljedica može biti radikalizacija vjere, ali čije korijene ipak ne treba tražiti u religiji nego u određenim društveno-političkim okolnostima.

Svako društvo, svaka nacija ili vjerska skupina podložni su radikalizaciji jednog dijela njenih pripadnika. Naivno bi bilo tvrditi da postoje grupe imune na vjerski ili bilo koji drugi ekstremizam. Svaka vjera, kao i svaka druga plemenita ideja, može se zloupotrijebiti, ideologizovati i odroditi od svoje suštine. Apsurdno je, stoga, da su bosanskohercegovački muslimani danas dovedeni u poziciju da moraju dati garancije da se među njima ne mogu desiti takve anomalije. Politiziranje navodnim islamističkim ekstremizmom, te strašenje potencijalnom prijetnjom “bijele El-Kaide” ostavlja dojam da se u nekim centrima političke i ine moći skoro s nestrpljenjem očekuje potvrda ekstremističkih i terorističkih pojava u Bosni i Hercegovini. Kontekst u kojem se ovakve optužbe spominju ukazuje na to da protagonisti takvih ideja kao da imaju viziju da bi se eventualnim indicijama o postojanju islamističkog ekstremizma u Bosni, po uzoru na neke druge zemlje svijeta, čitav nedavni rat mogao početi gledati u drugom svjetlu. Čak nisu bile rijetke – pravdi za volju, iz ne tako relevantnih krugova – naznake želje za reinterpretacijom stravičnih dešavanja iz perioda 1992-1995., ovaj put u duhu “globalne antiterorističke borbe”. Prema tom scenariju, trupe bosanskih i jugoslavenskih Srba nisu u Srebrenici ubile hiljade nedužnih bošnjačkih dječaka i muškaraca, nego su Evropu branili od krvoločnih terorista.

Ovakav zlonamjeran i oportunistički odnos pretače se u pritisak na muslimansku zajednicu koji, u slučaju stvarne pojave islamističkog ekstremizma ili naznaka militantizma, može predstavljati ozbiljnu prepreku suočavanju s tom pojavom. To znači da se u zvaničnoj Islamskoj zajednici, ali i u širem društvenom ambijentu, stvara klima u kojoj se metoda zataškavanja nudi kao jedini način hvatanja ukoštac s indicijama, za bosanskohercegovačke muslimane strane radikalizacije islamskog učenja i pretvaranja tradicionalnog islama u islamizam. Stoga se svako otvoreno analiziranje uspona islamizma među bosanskohercegovačkim muslimanima, koje bi došlo od bosanskomuslimanskih teologa ili uleme, doživljava kao usluga zlonamjernicima koji, kao što smo pomenuli, takve indicije politizuju i u ovim nesigurnim vremenima dodatno otežavaju poziciju bosanskohercegovačkih muslimana.

To što su se nemili teroristički incidenti dešavali u Rijadu, New Yorku, Washingtonu, Istanbulu, Londonu, Meki, Madridu, i što niti jedna od država ili nacija ne može dati garancije da se slični stravični događaji ne mogu ponoviti, nije navelo nikog relevantnog u današnjem svijetu da čitave države ili narode etiketira kao potencijalna legla terorizma. A upravo to se, sve češće, dešava kada je riječ o Bosni i Hercegovini i njenim najbrojnijim stanovnicima, Bošnjacima. Istim onim Bošnjacima koji su uspjeli sačuvati kolektivnu pribranost i dostojanstvo u periodu kada su preživjeli najveću golgotu na prostorima Evrope od Drugog svjetskog rata. Ni tada zvanična politika Bošnjaka nije bila genocidna, osvetnička ili fašistoidna. (Naglašavam zvanična i organizovana, a to je upravo ono o čemu ovdje govorimo.)
Konkretno, od straha da u onome što sve očitije postaje islamofobična svjetska, a posebno zapadna javnost, ne budu okarakterisani kao potencijalni teroristi i time gurnuti u još veću izolaciju, bosanskohercegovački muslimani, Bošnjaci, sve teže mogu skupiti hrabrosti da se odlučno uhvate ukoštac s naznakama ekstremizma, radikalizma i ideologizacije islama u vlastitim redovima.

Protiv ideologizacije religije
Kada govorimo o usponu islamizma u Bosni i Hercegovini (kako se u ovom tekstu ne možemo detaljnije upustiti u detaljniju genezu termina islamizam, uputićemo čitatelje na tekst autora ovog osvrta upravo o toj temi, koji je objavljen u Godišnjem zborniku radova Rijaseta IZ BiH – Takvim 2007, str.133), onda pod islamizmom mislimo na onu definiciju koja je danas manje-više ustaljena u evropskim naučnim krugovima. Jedna od takvih je ona koju nudi profesor i istraživač na Univerzitetu Tel Aviv, g. Martin Kramer, koji tvrdi da je islamizam “islam koji je preformulisan kao moderna ideologija”. On u istom kontekstu tvrdi da “dok je islam tradicionalno nastao u klasi judaizma i kršćanstva, islamizam je odgovor na ideologije koje su nastale na modernom zapadu – kao što su komunizam, socijalizam ili kapitalizam”. Možemo izdvojiti i definiciju Gruhama Fullera, savjetnika u RAND Corporation: “Islamizam je najvećim dijelom sinonim za politički islam – pokušaj da se iz islama izvedu rješenja za savremene državne, društvene i političke probleme”. (IsIslamismaThreat? (debata), The Middle East Quarterly, decembar 1999. tom VI, broj 4)

Ovaj fenomen ideološke interpretacije religije, koji je dobrim dijelom posljedica ambijenta u kojem je nastao, tj. represivnih režima koji divljaju arapskim i muslimanskim zemljama Bliskog istoka, stran je bosanskhercegovačkom podneblju i bosanskohercegovačkom tradicionalnom islamu i takav će ostati ukoliko se ne stvara ambijent siromaštva, neobrazovanosti, izolacionizma i manjka osnovnih ljudskih i građanskih prava u kojem islamizam cvjeta i čijom realnošću se hrani.
Istraživanja o genezi islamizma sugerišu da – ukoliko domaći i svjetski dušebrižnici uistinu žele dati svoj doprinos suzbijanju potencijalnih negativnih posljedica radikalnih pojedinaca i skupina – to mogu na najbolji način učiniti depolitizacijom ovog pitanja i odustajanjem od propagandnog i zlonamjernog medijskog oportunizma. U konkretnom slučaju naše zemlje relevantni faktori “zabrinuti za bezbjednosnu situaciju u zemlji” morali bi uraditi sve na jačanju sigurnosnih struktura države, dati podršku restrukturiranju policijskih snaga, pobrinuti se za poroznost državnih granica itd. Daleko od toga da onaj ko protura neutemeljene i iskonstruisane informacije o Bosni i Hercegovini kao leglu terorista radi u interesu bilo kojeg građanina ove zemlje, bez obzira na narod kojem pripada.
U isto vrijeme međunarodni faktori, a posebno institucije Evropske unije, na tom planu bi morale pokazati više sluha za uzroke ekstremizma i njegove korijene. OSCE-ov Bukureštanski akcioni plan za borbu protiv terorizma iz decembra 2001. naglašava: “OSCE može dati značajan doprinos na sljedećim poljima: (između ostalog) fokusiranje pažnje na korijene (terorizma), kao što su ekonomska i društvena izolacija (određenih naroda ili društvenih skupina), koja može biti plodno tlo za ekstremističke ideologije…” (Preventing and Combating Terrorism in Bosnia and Hercegovina, Alfred C. Lugert, PfP Consortium Study Group “Crisis Management in South East Europe”, str. 11) Zlonamjernim strašenjem Evrope i svijeta bosanskohercegovačkim muslimanima, oni se guraju – ali i čitava država – u dodatnu izolaciju (što je po priznanju OSCE-a jako opasno), te sputavaju da se slobodno uhvate ukoštac sa svakim sličnim izazovom.
Zato je jako bitno da se hvatanje ukoštac sa islamskim ekstremizmom i islamizmom u BiH u potpunosti depolitizuje, da se muslimanski teolozi ohrabre da pokušaju “povući crtu” između islama i islamizma, da evropske institucije učine sve kako bi se bosanskohercegovački muslimani, a posebno mladi, izvukli iz izolacionizma i kako bi se postavili čvrsti temelji demokratskog i otvorenog društva sa svim mehanizmima građanskog učešća u javnom životu u kojem muslimanska mladež neće nalaziti jedini izlaz za svoje probleme u nasilnim ideologijama utemeljenim na utopijskim rješenjima.

Objavljeno na: Puls demokratije 3 11 2006.

Blogom do slobode- Start Magazine

Piše: Muhamed Jusić

Opće je poznato da je informativna revolucija promijenila svijet, ali je manje poznato da tako neznatni ogranak te revolucije kakav je blog i danas pomjera granice društvene životne realnosti, naročito u zemljama sa totalitarnim režimima. Iako su blogerske zajednice širom svijeta, pa i u našem susjedstvu, postale puno više od pukog trenda besposlenih tinejdžera, kod nas je ovaj medij javne komunikacije još uvijek u povoju. Rijetki su ozbiljni blogovi i blogeri, a o tome da respektabilne javne ličnosti, od političara do novinara, koriste blog kao medij komunikacije u bh društvu još niko i ne sanja.

A šta je blog?

Blog je relativno noviji pojam u svijetu interneta. To je skraćenica termina "web log". Prvi je taj termin koristio Jorn Barger, autor web stranica "Robot Wisdom" 1997. Radi se, naime, o jednostavnom internet dnevniku kojeg može voditi bilo ko. Ideja je bila da se napravi medij koji će omogućiti „običnom“ korisniku interneta da bez ikakvih troškova i posebnog znanja postavlja sadržaje koji će biti dostupni svim korisnicima interneta. Da bi se izradila jedna prosječna web stranica potrebno je prosječno programersko znanje, a ne treba zanemariti ni troškove domene, niti zakupa prostora na nekom od servera. Međutim, kada je riječ o blogu ništa do toga nije faktor. U tri poteza svako ko zna koristiti računar može pokrenuti vlastiti dnevnik na koji može postavljati vlastiti tekst, slike, video i tonske zapise, kao i linkove na srodne ili zanimljive stranice.Od samog početka bilo je jasno da će blog biti puno više od on-line dnevnika. Svi oni novinari koji nisu mogli da u svojim matičnim medijima kažu sve ono što misle ili znaju, koji to nisu mogli uraditi ili zbog uređivačke politike ili straha od režima, sada su dobili priliku da, nevjerovatno brzo, komuniciraju sa javnošću. Pažnja koju su na sebe privukli takvi blogovi navela je sve ozbiljnije novine koje imaju on-line izdanja da svojim novinarima postave linkove na njihove blogove gdje oni komentarišu i postavljaju informacije van okvira uređivačke politike.Glavna snaga bloga je brojnost blogera- autora, a ne samo korisnika, jer svaki građanin to može biti. Zbog brojnosti oni mogu reagovati na najnovije vijesti, a posjeduju i specijalizovana znanja i interdisciplinarni pristup događajima koji novinski profesionalci nemaju. Treba priznati da, iako brojnost predstavlja glavno oružje demokratičnosti, ono za sobom povlači i anarhičnost, koja, barem do sada, nije ozbiljno ugrozila relevantnost ozbiljnog blog izražavanja.

Blog je najjači tamo gdje je najpotrebniji

Pravi „bum“ subkultura bloga je imala u zemljama trećeg svijeta i onim sa diktatorskim režimima. Nisu rijetki slučajevi da u nekim od tih zemalja blogeri predstavljaju skoro pa jedni glas koji govori o temama o kojima vlade ne žele da se išta čuje ili da se bilo šta zna. Ti obično mladi ljudi nerijetko svojim sugrađanima daju prvi osjećaj slobode izražavanja. Mislim da ne treba posebno naglašavati kako je ovaj fenomen poseban odjek imao u muslimansko-arapskim zemljama Bliskog istoka, teritoriju sa najvećim brojem diktatora po metru kvadratnom. O jednom ilustrativnom primjeru nedavno je pisao njemački Spiegel. Njihov tekst je pratio sudbinu Abdel Kareema Sulaimana (22), tipičnog uzora politički nepodobnog blogera iz Egipta koji je zbog svojih političkih stavova, ali i osuda dijela uleme (muslimanskih vjerskih autoriteta) sa Sveučilišta El-Azhar završio u zatvoru. Optužen je za “podsticanje mržnje prema islamu” i „vrijeđanje predsjednika Republike“. Njegov slučaj je skrenuo svjetsku pažnju, ali istovremeno i povećao publicitet ovog oblika suprotstavljanja diktaturi u muslimanskim zemljama. Incidenti poput hapšenja Abdel Kareema i on-line kampanje za njegovo oslobađanje po pravilu dodatno ojačaju blogersku zajednicu koja se identifikuje sa progonom jednog svoga člana, te na taj način jača vlastiti identitet pretvarajući ovaj model dnevne novinske produkcije u pravi pokret. Zatvaranje on-line novinara je u porastu ne samo u muslimanskom svijetu, kaže se u posljednjem izvještaju Komiteta za zaštitu novinara (Committee to Protect Journalists – CPJ). Izvještaj navodi da se trenutno u zatvorima širom svijeta nalazi 49 internet novinara, što je najveći zabilježeni broj od kada je CPJ 1997. godine počeo da vodi evidenciju o pritvorenim on-line novinarima. Jedan od tri pritvorena u prosjeku je internet bloger, on-line urednik ili novinar neke informativne web stranice, kaže se na početku ovog izvještaja (prema http://www.netnovinar.org/).Iako se Egipat najčešće spominje kao zemlja koja prednjači u suzbijanju on-line sloboda, ništa bolja situacija nije ni u drugim muslimanskim zemljama. U Iranu, nakon što je vjerski učenjak iz Koma osuđen na tri godine zatvora zbog stavova iznesenih na svom blogu, čak ni vjerska elita nije sigurna da slobodno koristi kibernetički prostor. Posebno je teška situacija u Kini koja uslovljava poslovanje programerskih i internet kompanija na svom teritoriju cinkanjem nepodobnih blogera koji se korite njihovim uslugama. Vidi pod: „Afera yahoo.com“ koji je odao identitet i privatne informacije svih antivladinih korisnika svojih provajdera.
Posebno je okrutan bio nedavni pokušaj vojne hunte u Burmi da spriječi on-line izvještaje o gušenju demonstracija u ovoj zemlji.U većini zemalja Perzijskog zaljeva države su instalirale programe (proxy) za blokiranje nepoželjnih stranica kako bi onemogućile svoje građane da imaju pristup nepoželjnim sadržajima. Iako se instaliranje ovih programa koje su im razvile i isporučile američke programerske tvrtke (kao što je Sun) pravda nastojanjem države da zaštiti moral stanovništva i da znatiželjnu omladinu spriječi da posjećuje „stranice za odrasle“, ovi skupi i sofisticirani programi se prvenstveno koriste kako bi se blokirale sve one stranice i blogovi koji su kritički nastrojeni prema režimima ili su politički nekorektni. Jednostavan pristup internet tehnologiji omogućio je još jedan presedan u suzbijanju nekontrolisane autokratije bogatih arapskih lidera. U Bahreinu Google Map satelitski snimci visoke rezolucije koji su dostupni svakom korisniku interneta, omogućili su narodnim masama da po prvi put zavire iz visokih zidina svojih vladara. Nije trebalo dugo da blogeri primijete kako su bazeni prinčeva i princeza veći od većine posjeda prosječnih stanovnika Bahreina ili kako u ionako teritorijalno maloj zemlji okućnice dvorova zauzimaju više površine od većine naseljenih mjesta. Primijetili su oni i to kako skoro čitava morska obala pripada privatnicima i kako se oskudna voda troši na održavanje zelenih prostranstava oko imanja emira.Najskriveniji i dobro čuvani raskošni dvorci kraljevskih elita su postali vidljivi za oko njihovih podanika. Čak ni potpisnik ovih redova nije mogao odoljeti, a da koristeći Google Earth program napokon ne zaviri iz visokih zidina dvorca emira svetog muslimanskog grada Medine, koji se nalazio samo nekoliko stotina metara od sobe internata u kojoj je proveo četiri godine studija. Uvijek smo krišom virili kroz ogromnu i dobro čuvanu kapiju kroz koju se mogla vidjeti samo šuma zelenila i krivudavi put kojim su jurile luksuzne limuzine. Ni dvorac uklesan na vrhu brda kojem se prilazilo krivudavim putem kao u bajkama do začaranog dvorca nije bio dostupan očima znatiželjnika. Nas je kao strance vukla znatiželja, a mogu samo zamisliti kako se osjećaju oni koji znaju da se taj dobro skrivani raskoš plaća njihovim novcima. Onda nije ni čudo što su sluge naroda tako zabrinute.Da, treba li napomenuti kako su vlasti blokirale za pristup iz Bahreina i ovaj sajt i internet uslugu, naravno, zabrinuti zbog privatnosti svojih građana. Također, ne treba li spomenuti i to kako su isti dan svi blogeri objavili uputstva kako izbjeći blokadu i ponovo aktivirati uslugu Google Earth programa.I dok borba blogom za slobodu u svijetu traje, jedno je sigurno: kako vrijeme odmiče sve je više stvari koje se moraju blokirati i svima je skoro pa jasno da je ta bitka davno izgubljena i da se blokadama i ušutkivanjima ne rješavaju problemi. U isto vrijeme kod nas u Bosni svi znaju sve samo što se tome ne pridaje posebna pažnja. Mogu misliti šta bi arapski emiri dali da imaju ovakve podanike...

Bahreinski bloger Mahmud Den (http://mahmood.tv/) je izrastao u respektabilnu globalnu medijsku instituciju i u svojoj domovini, ali i šire ima značajniji utjecaj nego pojedini državni mediji. Na jednoj od prezentacija uspoređuje privatni posjed člana vladajuće porodice sa prostorom koje zauzima stisnuto susjedno selo Sedad. U drugom dijelu pokazuje snimke teških poplava koje su zadesile zemlju i na koje vlada nije adekvatno reagovala, iako je suprotno izvještavano u medijima koje kontroliše država.