Nulta tolerancija na nultoj tački

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)
Žestoka rasprava koja je pokrenuta u Americi oko izgradnje islamskog centra koji bi u svom sklopu imao i džamiju u blizini mjesta terorističkog napada na New York 11. septembra 2001. poznatog kao Nulta tačka (Ground Zero) još jednom je pokazala da postoji značajan broj ljudi u SAD-u, ali i svijetu, koji islam poistovjećuju sa terorizmom i na taj način čine medvjeđu uslugu onima koji terorizam protiv civila pravdaju islamom.
Uzalud su članovi muslimanske zajednice koji žele na privatnom posjedu izgraditi moderni centar od 13 spratova koji bi sadržavao pozorište, bazen, restoran, školu kuhanja i brojne druge sadržaje ponavljali kako im je cilj pokazati pravu sliku islama, a ne onu koju su svojim postupcima kreirali bombaši samoubice na istom tom mjestu i da od centra žele da bude „most među religijama“. Džabe su ponavljali kako bi prostorija za obavljanje molitve bila bi samo jedan dio te multifunkcionalne građevine (kao da je i tu nešto sporno) te da bi ona bila na usluzi svima koji bi se htjeli upoznati sa islamom, njegovom historijom, kulturom i civilizacijom.
Imam Feisal Abdul Rauf, šef ovog 100 miliona dolara vrijednog projekta nazvanog Cordoba House je od samog početka za američke medije izjavljivao kako će centar funkcionisati kao i svi slični kršćanski ili jevrejski centri u tom gradu i da bi značajna bila poruka ukoliko bi se upravo na toj lokaciji izgradio jedan takav objekat, te da bi im to pomoglo u naporima za boljom integracijom muslimana u američko društvo. „Jedan od naših problema je u tome što nam je naš rad teško prezentirati javnosti.“ – ustvrdio je imam Feisal Abdul Rauf porijeklom Kuvajćanin koji je u tom gradu dobro poznat između ostalog i po tome što je osudio napad 11. septembra i što je sa FBI-em sarađivao kao predavač na specijalizovanim obukama.
Brojni zvaničnici i ugledni Amerikanci su stali u odabranu američkih vrijednosti slobode i ravnopravnosti svih građana među kojima je i gradonačelnik New Yorka Michael Bloomberg koji je u svojim javnim nastupima naslutio kakvu opasnu poruku nosi zabrana izgradnje muslimanskog vjerskog objekta u njegovom gradu i pravdanje toga zločinom kojeg su počinili neki od musliman u ime islama. Tako su američki i svjetski mediji prenijeli njegovu izjavu u kojoj kaže: „Nadam se da će džamija pomoći da se odbaci pogrešna i nepodnošljiva misao da je 11. septembar u skladu sa islamskom vjerom. Muslimani su dio našeg grada i zemlje, kao i svi ljudi bilo koje vjere". Ugledni novinar Fareed Zakaria je nedavno vratio nagradu i 10.000 dolara honorara za svoj rad jednoj fondaciji "zbog bizarnih protivljenja projektu džamiji na Manhattanu" dok je njegov kolega novinar Jeffrey Goldberg nedavno kazao kako Amerikanci koji traže marginalizaciju muslimana u SAD-u nesvjesno rade za islamističke ekstremiste.

Politizacija izgradnje
Ništa od toga i od ustaljenog imidža tolerantne Amerike i njenog ponosa kosmopolitske Velike Jabuke (New Yorka) nije bilo dovoljno da se razuvjere ksenofobični desničari koji su u tome vidjeli provokaciju i omalovažavanje žrtava stradalih 11. septembra. Neki od njih okupljenih u udruženja koja predstavljaju porodice žrtva stradalih 11. septembra, kao da među njima nije bilo na desetine muslimana (nepotpunu listu stradalih muslimana u rušenju Blizanaca pogledaj na http://islam.about.com/blvictims.htm ), pokrenuli su kampanju u kojoj su pokazali nevjerovatnu stopu islamofobije i čije parole graniče sa govorom mržnje. Tako je jedno od udruženja zakupilo reklamni prostor na New York- škim autobusima kako bi tamo postavili slike aviona koji se obrušavaju na tornjeve sa natpisom "Zašto tamo?." Prema pisanju Guardiana neki su otišli još i dalje, tako je jedna crkva na Floridi najavila da za 11. septembar planira "Dan spaljivanja Kur`ana", a na tratinu su već postavili znak na kojem piše "Islam je Đavo". Jedna organizovana grupa u Temeculi, Kalifornija, došla je jednog petka pred muslimanske vjernike s psima i antimuslimanskim parolama. A lista sličnih izljeva kreativnog šovinizma se može naći i u izvještajima brojnih nevladinih organizacija koje prate takve incidente.Ono što možda više brine od ovih fašističkih ispada manjih grupa fanatika jeste istraživanje javnosti koje je pokazalo kako većina Amerikanaca ne podržava izgradnju centra na tom mjestu.
Brojni vjerski službenici i aktivisti za ljudska prava se plaše da je ova kampanja samo dodatno rasplamsala islamofobične stavove koji značajan broj Amerikanaca ima još od 2001. Drugi u svemu ovome vide već duže vremena evidentan trend bujanja isključivih, fašističkih, netolerantnih i ideologija neprijateljski raspoloženih prema svemu što je drugačije, a koji nije ograničen samo na Sjedinjene Američke Države.
Ipak, čini se da se u čitavoj analizi događaja ne smije zapostaviti ni politizacija cijelog slučaja. Jer su upravo desničarski republikanski sokolovi najglasniji u suprotstavljanju izgradnji džamije. Među njima, naravno, i nesuđena potpredsjednica SAD-a Sarah Palin i New Gingrich, republikanski političari za koje se smatra da imaju predsjedničke ambicije

Obamina neodlučnost
U početku je predsjednik Obama ostao po strani u vezi sa izgradnjom centra. Iz Bijele kuće su govorili da je na lokalnim institucijama u New Yorku da o tome odluče, ali kako se debata rasplamsala Obama nije mogao ostati po strani. Tako je, govoreći na tradicionalnom iftaru u Bijeloj kući, rekao: "Kao građanin, i kao predsjednik, ja vjerujem da muslimani imaju ista prava da upražnjavaju svoju religiju, kao i bilo ko drugi u ovoj zemlji. I to uključuje i pravo na izgradnju mjesta za molitvu i kulturnog centra na privatnom vlasništvu, u saglasnosti sa lokalnim zakonima i propisima.“ Predsjednik Obama je tom prilikom pojasnio da razumije osjećanja podstaknuta planovima izgradnje džamije u blizini, kako je rekao, svetog zemljišta, ali je naglasio da El-Kaida ne predstavlja islam i da američku opredijeljenost ka religijskim slobodama ništa ne smije poremetiti
Dan kasnije, predsjednik Obama je dodatno objasnio podršku iskazanu na večeri koju Bijela kuća tradicionalno organizira tokom ramazana za predstavnike muslimanske zajednice u Americi i diplomate iz muslimanskih zemalja u Washingtonu. On je, naime, ponovio da podržava pravo muslimana da grade džamiju u blizini Nulte tačke, ali je rekao da ne želi komentirati koliko je pametno da se to uradi- izvijestio je Glas Amerike.
Mnogi evropski mediji, ali i neki američki, zbog ovoga su Obamu optužili za dvoličnjaštvo, kukavičluk, politikanstvo. List Frankfurter Rundschau o ovom Obaminom kalkulisanju je napisao: „Došlo je vrijeme da predsjednik zauzme jasan stav, upravo zbog toga što američki demagozi šireći strah od muslimana, ponovo tematiziraju staru temu koja je izazvala traume. Već odavno se ne radi samo o New Yorku i ‚svetom’ tlu Nulte tačke. Širom SAD su muslimanske zajednice konfrontirane s protestima, kada se donese odluka o gradnji džamije. Šta radi Obama? On brani religiozno pravo muslimana. Ali, istovremeno je i sam suzdržan kada je u pitanju gradnja džamije samo dvije ulice dalje od mjesta napada 2001. godine kada je uništen Svjetski trgovinski centar. Predsjednik taktizira i ne zauzima jasan stav. Time kukavički ostavlja na cjedilu sve one koji se već sedmicama trude da povedu objektivnu debatu.”
Ali Obama čija popularnost među građanima SAD-a rapidno pada nije spreman svoju poziciju dodatno ugroziti naročito kada mu istraživanja pokazuju da još uvijek jedna trećina Amerikanaca vjeruje da je 44. američki predsjednik i sam musliman, te da stoga podržava gradnju islamskog centra i džamije.
Prvu bitku su, ipak, dobili graditelji jer su protivnici izgradnje pokušali postojeću zgradu koja se treba srušiti proglasiti „spomeničkom baštinom“ i time spriječiti nastavak radova. Tvrdili su da je sadašnja građevina bila oštećena 11. septembra 2001 dijelovima letjelice koja se obrušila na jedan od tornjeva dva ulična bloka dalje. Međutim, ova pravna diverzija nije uspjela i predsjednik gradskog Odbora za spomenike je izjavio da se „jedino na temelju te činjenice ne može određivati je li neka građevina spomenik kulture ili ne“, jer bi onda isti status moralo dobiti na stotine zgrada na južnom Manhattanu.
Pravna zavrzlama, ali i žustra politička debata se nastavlja, a Nihad Awad iz Vijeća za Američko-Islamske odnose je za VOA pozdravio Obaminu makar rezervisanu podršku riječima: "Ustvari, ukoliko se centar ne izgradi, to je pobjeda terorista i to je pobjeda ekstremista koji ne smatraju da muslimani u Americi ne uživaju, ili ne bi trebali da uživaju, ista prava kao drugi Amerikanci."

Međuvjerska konferencija GRADEĆI MIR, SLAVIMO BOGA

"Mir nije odsustvo rata. Mir je vrlina...stanje duha" Spinoza

Od 13. do 17. oktobra 2010. godine, na Fruškoj gori (Srbija) bit će organizovana Treće regionalna međuvjernička mirovna konferencije GRADEĆI MIR, SLAVIMO BOGA – „ Živimo u društvu mira i nenasilja – sad nam treba tvoja pomoć “.
Organizacioni odbor konferencija čine brojen organizacje i pojedinci iz BiH i regiona među kojima su: RAND – Adresa za nenasilno djelovanje, Hrvatska, Ana i Otto Raffai, Mihal Sečan, Adnan Hasanbegović iz Centra za nenasilnu akciju Sarajevo, Amra Pandžo, iz Udruženja za dijalog u porodici i društvu Mali Koraci (Sarajevo), Randy Puljek-Shank iz Menonitskog centralnog komiteta, Želimir i Branka Srnec iz Tabite (Novi Sad), te Manda Piršing iz Ravangrada (Sombor), Igor Milanov iz KIFE (Skopje), Azra Ibrahimović iz Nahle (Sarajevo). Organizatori u pozivnom pismu tvrde kako ih niko nije imenovao, imenovali su se, kažu, sami, došli su tu zato što to treba njima, a ne da zadovolje nečije potrebe, političke programe ili ciljeve. Svjesni su i savjesni vjernici i vjernice koji svoj vjernički angažman vide prije svega u – izgradnji mira.
Jedna od organizatorica Amra Pandžo iz sarajevskog Udruženja za dijalog u porodici i društvu Mali Koraci je za Preporod izjavila kako „Balkan, katolici, muslimani, pravoslavlje...Zvuči kao ključne riječi nekog teksta koji najavljuje nove sukobe, nemire, neslaganja...taj nesigurni Balkan. Ipak, ovdje se radi o izgradnji mira, naporu da se izgradi društvo u kome će biti više pravde, više povjerenja i sigurnog prostora za suživot različitosti. Upravo tako, uporedo sa silama konflikta, mraka, nemira, podijela i nerazumijevanja, u posljednjoj deceniji jača pokret pojedinaca i pojedinki koji se zalažu za nenasilne metode rješavanja sukoba, igradnju mira i razumijevanja, te slave različitost i prosperiraju iz nje. Još čudnije je što ti ljudi sebe nazivaju muslimanima, katolicima, pravoslavcima, hrišćanima/kršćanima, protestantima, Jevrejima...te koriste svete spise abarahamskih religija, ne za teološke podjele i rasprave nego kao inspiraciju i nadahnuće za konkretne akcije dobra u svojim sredinama“.

Ovom novom konferencijom u Srbiji se nastava započeti niz sličnih okupljanja vjernika različitih konfesija. Godine 2006. na Krku (Hrvatska) održala se Prva mirovna regionalna međuvjernička konferencija kojoj je prisustvovalo više od sedamdeset pravoslavaca, muslimana, katolika, protestanata okrenutih aktivnom nenasilju u svojim zajednicama i sredinama u kojima žive. Američki mirotvorac Harky, suvremenik i suradnik M.L. Kinga, su za ovo okupljanje u više navrata rekli da je "historijska konferencija" i nakon nje će se u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, Kosovu, Makedoniji desiti niz promjena, obrta, malih, ali značajnih, pojedinačnih i grupnih akcija koje nezaustavivo mijenjaju na bolje svijet u kome živimo. Druga konferencija je organizovana 2008. godine u Blagaju (Bosna i Hercegovina). U Blagaju se razgovaralo i o načelima božanskih objava koje ohrabruju odricanje od nasilja i njegovanje suživota, i to iz muslimanskog, katoličkog, pravoslavnog i protestantskog konteksta.
Ova Treća međuvjernička mirovna konferencija će, kažu organizatori, "slaviti Boga" na aktivan, savremen, nenasilan način. Teme koje će se brađivati će između ostalih biti: primjeri nenasilnog djelovanja inspiriranih vjerom, važnost izgradnje povjerenja u poslijeratnim zavađenim zajednicama, primjeri nenasilnih akcija u jugoistočnoj Europi, itd.
Vjerničko mirotvorstvo podrazumijeva živu vjeru, oživljavanje odgovornosti, emaneta prema Bogu, kako kažu muslimani, ili djelovanja na sliku Božiju, kako kažu kršćani. Slažu se da je obaveza izgradnje mira njihov dug prema Bogu- tvrdi mr. Amra Pandžo.

Poziv na konferenciju je otvoren za sve vjernike i vjernice različitih konfesija. Rok prijave je: 10. septembra 2010. a sve dodatne informacije možete se obratiti e-mailom:rand@rand.hr ili randnenasilje@inet.hr

Muhamed Jusić (Preporod)

Most Radija Slobodna Evropa: Koliko je vehabijski pokret jak u BiH

Koliko je vehabijski pokret jak u BiH - tema Mosta Radija Slobodna Evropa

Voditelj: Omer Karabeg - Most RSE

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa vođena je polemika o snazi radikalnog islama u Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili islamski teolog Muhamed Jusić i Esad Hećimović, publicista koji se bavi fenomenom radikalnog islama u Bosni i Hercegovini. Bilo je riječi o raširenosti i masovnosti vehabijskog pokreta u Bosni i Hercegovini, o odnosu Islamske vjerske zajednice prema vehabijama, o terorističkom napadu na policijsku stanicu u Bugojnu, o enklavama u kojima žive pripadnici radikalnih islamskih grupa, o novoj generaciji islamista koji ne prihvataju državu Bosnu i Hercegovinu, o tome da li se pretjerano insistira na islamskom identitetu Bošnjaka, kao i o tome da li vehabije predstavljaju opasnost za Bosnu u Hercegovinu.

Karabeg: Koliko je vehabijski pokret raširen u Bosni i Hercegovini i ko su danas glavni njegovi glavni sljedbenici?

Hećimović: Ako govorimo u teritorijalnom smislu, on je raširen na većini teritorije Bosne i Hercegovine - od Brčkoga do Mostara. Što se tiče toga ko su njegovi pripadnici, tu je došlo do velike promjene nakon 2001. godine. Sada više ne možemo govoriti o strancima kao glavnim pripadnicima tog pokreta, već o Bošnjacima koji su prihvatili taj sistem vjerovanja.

Jusić: To što nazivamo vehabijskim pokretom - iako je to pojam koji oni ne prihvataju, oni sebe radije nazivaju selefijama - nije tako masovno. Ja čak imam osjećaj da se posljednjih godina broj njihovih pristalica smanjuje. To nije ni izbliza monolitna cjelina kako se to pokušava predstaviti. Tu treba prepoznati šta je to što možda i nije sporno i što se može podvesti pod neke granice prihvatljivog u jednom građanskom društvu, kao i stavove i učenja koji bi mogli biti sporni i naškoditi društvu u kome živimo. Za mene nije sporno ako neko odabere da živi načinom života za koji on misli da mu to njegova vjera nalaže, bez obzira koliko taj način bio konzervativan. To je nešto što se, po mom mišljenju, ne bi trebalo automatski uzimati kao dokaz radikalizacije ili nečega opasnog. Ono što je sporno jesu uticaji koji donose isključive, militantne, radikalne i ovom podneblju strane stavove. To nije nešto novo, što je specifično samo za Bosnu. Veza muslimanskog islamizma u Bosni sa ostatkom muslimanskog svijeta je neodvojiva. Ti procesi su i počeli tamo i oni su zapljusnuli obale bosanskog islama. Svi ti uticaji sručili su se na bosanske muslimane u vrijeme rata i tranzicije u kome smo izgubili sve društvene, pa i državne institucije. Ti uticaji nisu dolazili samo iz islamskog svijeta, jer mnogi od ovih ekstremnih stavova koji bi se mogli podvesti pod ono što bismo mogli klasificirati kao radikalni islam, dolazili su i sa Zapada, iz nekih zapadnih metropola i centara. To je jedan globalni trend bujanja radikalizma ne samo među muslimanskom nego i među zapadnom omladinom. Nekad se to pravda vjerom, nekad nacijom, nekad strahom od imigranata, ali to je jedan trend koji je našao pandan u islamskoj tradiciji pozivajući sa na neke stavove iz Kur’ana ili sunneta, najčešće izvađene iz konteksta. U tom smislu mi ne možemo razumjeti šta se dešava unutar bosanskih radikalnih i neradikalnih grupa ako ne razumijemo šta se dešava u matičnim pokretima u svijetu.

Karabeg: Da li tim radikalnim grupama stiže finansijska pomoć iz islamskih zemalja ?

Jusić: Ono što mi naslućujemo ili što možemo znati, iako nemamo operativnih saznanja, jeste da finansijska pomoć ne dolazi od država, niti od zvaničnih institucija, ona dolazi iz privatnih, nezvaničnih, neoficijelnih krugova istomišljenika kako sa Zapada, tako i sa Istoka.

Hećimović: Mislim da je došlo do velike promjene u načinu finansiranja. Značajan dio pripadnika tih grupa ili misionara uključio se u aktivnosti Islamske zajednice i unutar njenih ustanova pronašao načine djelovanja. To je veoma složen problem koji se ne može svesti samo na problem radikalizma ili terorizma, riječ je o islamizaciji društva o čemu nema slobodne debate. Ljudi iz Islamske zajednice često na svako kritičko promišljanje reaguju da je to nepoznavanje problema ili da je izraz islamofobije i onda se svaki pokušaj debate pretvori u sukob.

Karabeg: Gospodin Hećimović kaže da se unutar Islamske vjerske zajednice izbjegava diskusija o radikalnim islamskim grupama. Koliko znam, gospodine Jusiću, vrh Islamske zajednice nije se ogradio od onog militantnog što postoji u vehabijskom pokretu, iako vehabije žestoko kritikuju islam kakav se vjekovima praktikuje u Bosni i Hercegovini jer za njih bosanski muslimani nisu dobri vjernici.

Jusić: Ja se ne bih s vama složio. Koliko znam, vrh Islamske zajednice, i ne samo vrh, više puta se javno ogradio pogotovo od militantnog islama. U svim ozbiljnim analizama fenomena koji nazivamo radikalnim islamom Islamska zajednica se spominje kao jedan od ključnih faktora u spriječavanju da se takve ideje omasove, da one postanu mainstream u muslimanskom društvu, bilo da je je riječ o posljednjem izvještaju Sigurnosno-obavještajne agencija Bosne i Hercegovine ili analizama stranih stručnjaka. Islamska zajednica predstavlja jednu od najvećih prepreka širenju takvih ideja stranih bosanskim muslimanima. Islamska zajednica je jedna od glavnih meta tih radikalnih elemenata upravo zbog toga što je oni vide kao najveću prepreku nametanju njihove interpretacija islama i islamizacije društva onako kako ga oni vide.

Karabeg: Vi kažete da se vrh Islamske zajednice ograđuje od vehabizma, ali ja ću vam citirati poglavara Islamske zajednice reisa Mustafu Cerića koji kaže: “Nekima smetaju novi muslimani koje nazivaju vehabijama, a sve zato što su oni preživjeli genocid i protive se režimu aparthejda“.

Jusić: Pazite, vi ste rekli da Islamska zajednica nije osudila militantne stavove. Ja sam rekao da je osudila one koji su militantni, znači skloni nasilju. Što se tiče ove konkretne izjave, ona je jako puno korištena u Bosni i Hercegovini. Islamska zajednica je izdala nekoliko rezolucija u kojima obavezuje sve imame, medrese, i profesore vjeronauke da insistiraju na tradicionalnom učenju islama. Ono što Islamska zajednica može jeste da kroz svoje institucije insistira na naučavanju islama kakav se stoljećima interpretirao na ovim prostorima. Ono što ona ne može je da bude inkvizitor, da bude neko ko će propisivati jedinu ispravnu verziju islama, pokrenuti lov na vještice i progoniti one koji vjeruju drugačije. Ali ona ima obavezu da reaguje i osudi ako primijeti da se stavovi opasni po društvo pravdaju islamom. Ona ima obavezu da brani islam od toga da bude otet od nekih ljudi koji u njegovo ime nastupaju.

Hećimović: Vrh Islamske zajednice koristi vehabije na nekoliko načina. On se, recimo, predstavlja međunarodnoj javnost kao neko ko je u stanju da kontroliše vjerski radikalizam kod Bošnjaka, a kao osnov te kontrole ističe princip islamskog legitimiteta. I onda oni zapadnim diplomatama i vladama kažu: “Odriješite nam ruke, mi moramo zagovarati veću islamizaciju društva jer je to jedini način da kontrolišemo vjerske radikale“. To je samo jedan od načina na koji se koriste vjerske radikalne grupe. Te grupe se koriste i za različite političke i nacionalne sukobe oko ključnih tema uključujući i pitanje ustavnog uređenja u Bosni i Hercegovini. Za mene je veoma važno da pokažemo u kakvim su odnosima ove grupe sa strukturama Islamske zajednice i na koji način se eskploatiraju od različitih političkih i nacionalnih snaga u Bosni i Hercegovini.

Karabeg: Bombaški napad na policijsku stanicu u Bugojnu, koji se dogodio 27. juna ove godine, kada je je jedan policajac poginuo, a nekoliko ih je bilo povrijeđeno, pokazao je da pripadnici militantnog islama u Bosni i Hercegovini ne prezaju ni od terorizma. Neki su bugojanski napad nazvali bosanskim 11. septembrom.

Jusić: Ja sam se nadao da će se nakon ovog nemilog događaja u Bugojnu u Bosni i Hercegovini desiti ono što se desilo u Sjedinjenim Američkim Državama nakon 11. septembra ili u Saudijskoj Arabiji i Španiji nakon bombaških napada u Rijadu i Madridu, a to je da se sve sfere društva upitaju gdje su njihovi propusti. Ovdje je to bilo sasvim drugačije. Počela je igra upiranja prstom ko je kriv. Počelo je, prije svega, između sigurnosnih agencija i unutar njih, pa između sigurnosnih agencija i tužiteljstva, a u jednom momentu sve se pokušalo svaliti na Islamsku zajednicu i na čovjeka koji je predstavlja. Ja se ne bih složio sa gospodinom Hećimovićem da Islamska zjednica iskorištava te grupe. To je problem sa kojim je Islamska zajednica suočena ne svojom voljom i ona još uvijek traga za najboljim modelom kako se s tim izazovom nositi. Nakon ove igre upitanja prstom vjerovatno će se desiti da niko neće biti kriv i da se nikakav korak neće poduzeti kako se nešto slično ne bi ponovilo. Ja sam očekivao da će se sve sfere društva, ne samo državne institucije nego svi od škole i vjerske zajednice do medija, zapitati gdje su njihovi vlastiti propusti, ne s ciljem da se izjednači krivica, nego da vidimo gdje smo svi mi napravili propuste. Ja ipak mislim da Bugojno nije bio naš 11. septembar, iako smo trebali iskoristiti tu priliku da napravimo cjelokupnu reviziju, da vidimo šta nam nedostaje u zakonodavstvu. Mislim da je izvještaj State Departmenta došao kao dobronamjeran savjet šta treba uraditi. Međutim, vidjeli ste kako je on dočekan. Ponovo je ispolitiziran i čitava je priča krenula u pogrešnom pravcu koji neće ni na koji način pomoći da se ovaj problem riješi. Naprotiv, plašim se da će ga produbiti.

Hećimović: Za mene je bugojanski napad značio dolazak na scenu nove generacije islamista. To je generacija koja državu Bosnu i Hercegovinu ne doživljava kao svog saveznika, niti kao svoju državu i koja je spremna da se protiv nje bori. U ovom trenutku imamo tri grupe vehabija koje su pod istragom Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Te grupe su sa područja Bugojna, Sarajeva i sjeverne Bosne. Po prvi put se susrećemo sa mladim ljudima koji otvoreno kažu da ne prihvataju državu Bosnu i Hercegovinu i njeno uređenje, ne žele čak ni da imaju njenu ličnu kartu i dokumente. Nema više one ratne solidarnosti koju je imala prethodna generacija islamista koja se zajedno sa Bošnjacima borila za Bosnu i Hercegovinu. Ova nova generacija je spremna da za svoja uvjerenja uđe u unutarmuslimanski i unutarbošnjački sukob. U tome je glavna opasnost od pojave nove generacije islamista.

Karabeg: Da li ta nova generacija dolazi iz onih izolovanih enklava u kojima žive pripadnici različitih islamskih radikalnih grupa koje ne priznaju zakone države Bosne i Hercegovine i čiji stanovnici žive aposlutno po svojim pravilima - ne dozvoljavaju čak ni policajcima da tamo uđu?

Hećimović: Jedna od grupa koja je pod istragom državnog tužilaštva upravo dolazi iz jedne takve enklave. U toku i poslije rata u Bosni i Hercegovini je bilo enklava u kojima se pokušavala nametnuti islamska vlast. Te zone su bile u planinskim područjima u okolici Travnika i Zenice ili kasnije u selu Bočinji kao jednoj vrsti dogovorene enklave u kojoj je pojedinim grupama bivših islamskih dobrovoljaca ustupljen teritorij gdje su nekada bila sela iz kojih su izbjegli Srbi. Na sličan način se radilo i u područjima iz kojih su izbjegli Hrvati. Sada ne možemo govoriti o postojanju takvih enklava. Sadašnje enklave se formiraju uglavnom u blizini međuentitetskih i međuetničkih linija razgraničenja, kao što je slučaj sa džamijom kralja Fahda u Sarajevu, ili se nalaze u onim selima srednje Bosne gdje je u toku rata bilo islamskih dobrovoljaca i misionara. Dakle, ne možemo govoriti o teritorijalnim enklavama, ali možemo govoriti o grupama i organizacijama koje pojačano djeluju na pojedinim područjima.

Jusić: Prema mom saznanju bilo je sporno samo selo Gornja Maoča gdje je izvedena policijska akcija “Svjetlost“. Ja ne znam da postoje slične enklave. Ali ono što postoji su manje skupine ljudi kojima više ne treba teritorij da bi se izolovali iz društva. Oni se izoluju na sasvim drugačiji način. Ti ljudi ne dolaze u džamije, ne održavaju kontakte s bilo kim iz vlastite vjerske zajednice - i to je ono što mene brine. Dokle god su oni dolazili u džamiju, Islamska zajednica je imala načina da možda nekog od njih razuvjeri, da s nekim od njih porazgovara da mu pokuša pokazati i drugačiju verziju islamskog učenja. Njih je, ponavljam malo, ali nije bitan broj, dokle god takvi ljudi postoje, dok god su oni spremni da se izdvoje iz društva, da se okrenu protiv države i protiv svega onoga što je krasilo bosansko društvo, njihovo prisustvo će biti problem.

Omer Karabeg: Gospodin Hećimović je pomenuo džamiju kralja Fahda u Sarajevu. Da li oni tamo dolaze?

Jusić: Ne. Oni, rekao sam, ne zalaze u bosanske džamije. Oni koji dolaze ne zagovaraju isključivost i upotrebu sile iako zastupaju stavove koji su strani bosanskim muslimanima i izgledom podsjećaju na ove o kojima govorimo. To je drugi ogranak selefija. Moramo imati u vidu da je selefijski pokret vrlo širok i raznolik. Tu imamo ljude koji su izrazito apolitični, koji na svoj način tumače vjeru, ali oni to zadržavaju za sebe. Za mene su sporni oni koji islamom pravdaju stavove koji su opasni kako za muslimane, tako i za sve ljude koji žive u Bosni i Hercegovini zato što su isključivi, netolerantni prema svakome ko ima drugačije mišljenje i spremni su da silom nameću svoje stavove.

Hećimović: Ekstremne, radikale grupe kontaktiraju moguće sljedbenike u blizini velikih džamija, a traže ih i na druge načine, uključujući i internet. Međutim, kako oni djeluju - to su pitanja za specijaliste i stručnjake. Ali ono što većinu ljudi u našoj zemlji i u okruženju zanima je kako će islamizacija uticati na međunacionalne odnose na ovom području. Ukoliko budemo naglašeno insistirali na islamskom identitetu Bošnjaka i značajnih dijelova društva, biće veoma teško održati Bosnu i Hercegovinu kao zajedničku državu sa druga dva kršćanska naroda. Mislim će u tom slučaju i budućnost Bosne i Hercegovine kao zajedničke države Bošnjaka, Srba i Hrvata biti pod znakom pitanja. To pitanje je šire i važnije od samog djelovanja ovih grupa koje treba da budu pod nadzorom i kontrolom specijaliziranih policijskih i obavještajnih agencija.

Karabeg: Gospodine Jusiću, smatrate li da je naglašeno inisistiranje na islamskom identitetu Bošnjaka opasnost po Bosnu i Hercegovinu?

Jusić: Ne smatram. Ako se islam tumači onako kakav on u svojoj biti jeste i kako se ovdje stoljećima tumačio, ne bi bio nikakav problem da zadržimo duh tolerancije koji je vladao na ovim prostorima. To što neko manje ili više drži do svoje vjere, dok god je to njegov lični izbor i dok god on tim svojim izborom ne ugrožava drugog i drugačijeg, za mene je prihvatljvo. Ali, ponavljam, ako neko kroz taj svoj islamski identitet ili način na koji tumači svoju pripadnost vjeri naučava nešto što krši principe koji su tradicionalno bili ovdje prisutni, a to su tolerancija i spremnost da prihvatiš drugog onakvim kakav jeste, onda je to problem. Ono čega se ja, međutim, plašim jeste da se protiv jedne isključivosti ne borimo drugom isključivošću, protiv jedne netolerancije drugom netolerancijom.

Hećimović: Tolerancija je srednjevjekovni pojam, bosanskohercegovačkom društvu u 21. stoljeću potrebno je više pluralizma, a to znači - ne da trpimo druge, nego da im priznajemo da imaju ista prava kao i mi sami i da je njihovo tumačenje vjere i spasenja jednako legitimno kao i naše muslimansko i islamsko. Mi, međutim, sada imamo grupe koje nastupaju sa pozicije agresivnog prozelitizma, koje tvrde da je istina samo njihova, da je objava samo njihova i da su svi drugi u zabludi i koje agresivno nastoje da mijenjaju ovo društvo u pravcu njegove veće islamizacije. Oni od drugih traže da ih prihvate onakvi kakvi su, a sami nisu spremni da ta ista prava priznaju i drugima. Dakle, umjesto da trpimo druge, mi im moramo priznati puna prava, a ti drugi su prije svega pravoslavni Srbi i katolici Hrvati koji također traže da na ovom području razvijaju svoje identitete. I zbog toga je jedina mogućnost za opstanak Bosne i Hercegovine izgradnja zajedničke sekularne države koja će se na isti način ponašati prema svim nacionalnim grupama na ovom prostoru, a ne da mi polako pokušavamo graditi nacionalnu državu Bošnjaka u kojoj će dominantna društvena snaga biti Islamska zajednica.

Karabeg: I na kraju, da li vehabijski pokret predstavlja opasnost za Bosnu i Hercegovinu?

Jusić: Ja bih rekao da on predstavlja više izazov nego opasnost. Naravno, da izazov, ako se s njim pravilno ne nosimo, može prerasti u problem.

Hećimović: U ovom trenutku postoje tri grupe vehabija koje su pod istragom državnog tužilaštva i mislim da već ta činjenica govori da te grupe predstavljaju prijetnju sigurnosti u Bosni i Hercegovini.

Susjedi, a ne neprijatelji- brošura

Brošura u pdf formatu o regionalnoj konferenciji "Susjedi, a ne neprijatelji" koja je održana u aprilu 2010. u Sarajevu. Preuzmi ovdje.

Šta uraditi da nam se Bugojno ne ponovi

Upiranje prstom neće spriječiti novi zločin

Piše: Muhamed Jusić (Start br. 303, 03.08.2010.)

Stravičan bombaški napad na policijsku stanicu u Bugojnu 27. juna 2010. godine u kojem je stradao policajac Tarik Ljubuškić, a nekoliko njegovih kolega povrijeđeno, potvrdio je da se terorizam može desiti i kod nas kao što se dešavao i dešava širom svijeta, od zapadnih prijestolnica do džamija muslimanskog svijeta. Jedina je, čini se, razlika između ovog terorističkog akta kod nas i sličnih u nekim drugim zemljama ta što je u većini zemalja od SAD-a, Španije, Saudijske Arabije, Turske i da ne nabrajamo, nakon prvog ozbiljnog terorističkog napada na njihovom teritoriju dolazilo do opsežne analize i reforme svih društvenih, sigurnosnih, zakonskih i političkih faktora i sistema kako se nešto slično ne bi ponovilo. Sudeći prema prvim reakcijama i načinu na koji se čitavom slučaju kod nas pristupa, takvog procesa kod teško da će biti.
Naprotiv, kod nas se sve svelo na igru „upiranja prstom“ i svaljivanja krivnje na drugoga. Tako političari traže smjenu odgovornih u sigurnosnim agencijama, policijske strukture krive političare da su im vezali ruke mizernim platama, lošom zakonskom legislativom i manjkom tehničkih sredstava, mediji krive Islamsku zajednicu, Zajednica medije i nesposobne političare. Sigurnosne agencije se, opet, između sebe okrivljuju koji nivo je zakazao, neki bi da se sve slomi na lokalnom komandantu policijske stanice, drugi kažu da je problem u Tužiteljstvu kojem su oni već neko vrijeme slali sve dokaze protiv ljudi koji se sada terete za teroristički napad u Bugojnu, a da oni nisu bilo šta poduzeli. I tako unedogled. Na kraju će vjerovatno ispasti da niko nije kriv, iako je bolna istina da smo svi mi, svi segmenti društva, manje ili više odgovorni. Naravno, odgovornost se ne može izjednačavati, nego je najbolji recept da se svi zagledaju u vlastite propuste i pokušaju otkriti šta su to mogli ili trebali uraditi kako bi se taj zločin spriječio i kako se ne bi ponovio.

Nažalost, toga nema ni na pomolu, jer niko nije spreman ponijeti svoj dio odgovornosti. Poznajući našu društveno-političku scenu teško da će se išta ozbiljno poduzeti kako se Bugojno ne bi ponovilo. Nakon 11. septembra svijet nije ono što je bio. Nakon našeg 11. septembra u Bugojnu sve će ostati kao što je i bilo, ako ne i gore. Umjesto ozbiljne analize koja bi za cilj imala pokušaj da se čitav fenomen razumije, propusti isprave i nađu adekvatni mehanizmi zaštite, teroristički napad u Bugojnu se pretvorio tek u još jedno „otvoreno pitanje“ na kojem se ubiru dnevnopolitički poeni u odavno zahuktaloj predizbornoj kampanji. On se koristi da se zadaju niski udarci već odavno zaraćenih medijskih, poslovnih i intelektualnih klanova. Bit problema i način na koji osigurati da se on ne ponovi nikoga ne interesuje i on je relevantan samo u onoj mjeri u kojoj se može koristiti kao municija u rovovskim borbama savremenog bosanskog rata drugim sredstvima.

Iako je jasno da niti jedna država ni uz sve zakonske i sigurnosne mjere ne može biti u potpunosti sigurna od terorističke prijetnje, to ni u kom slučaju to ne znači da se na njegovoj prevenciji ne može i ne treba (u)raditi mnogo toga. Terorizam, bez obzira da li se on pravda islamom, nekom drugom ideologijom ili političkim ciljem, po svojoj prirodi je takva pojava da se protiv nje nikada i nigdje nije izvojevala pobjeda samo represivnim i sigurnosnim mjerama.
Naravno, efikasne sigurnosne agencije su ključan faktor u toj borbi. Zato bi više pažnje trebalo biti posvećeno zaključcima Zajedničke komisije za obranu i sigurnost Parlamentarne skupštine BiH i čelnika Federalne uprave policije, Obavještajno sigurnosne agencije, Agencije za istrage i zaštitu, te Ministarstva sigurnosti i Tužiteljstva BiH, koji su se sastali nakon napada u Bugojnu i ukazali na brojne nedovršene poslove koji bi se što prije morali pokrenuti kako bi se spriječilo novo Bugojno. Među tim zaključcima mogli smo pročitati kako je neophodno ubrzati donošenje zakona ili dopune više zakona (o zaštiti tajnih podataka; o sprječavanju nereda na sportskim takmičenjima; o oružju; o prijevozu opasnih materija; o programu zaštite svjedoka; o dopunama zakona o sprečavanju pranja novca i financiranja terorističkih aktivnosti, itd.), te donijeti poseban zakon o prevenciji i borbi protiv terorizma u BiH. Tek u januaru 2010. godine usvojena je Strategija BiH za prevenciju i borbu protiv terorizma 2010-2013. koja određuje opći okvir djelovanja BiH u borbi protiv terorizma, dajući smjernice za unapređenje postojećih i razvoj novih mjera, mehanizama i instrumenata prevencije i suzbijanja terorizma. Opažen je i nedostatak kapaciteta u agencijama za provođenje zakona, kao i izostanak koordinacije između tih tijela i tužilaštva, odnosno sudstva.
Od svih zaključaka i analiza koje su se mogle čuti na ovoj sjednici najviše je pažnje skrenuo komentar generalnog direktora Obavještajno-sigurnosne agencije BiH Almira Džuve o tri hiljade potencijalnih terorista u BiH. I ponovo je priča krenula u pogrešnom pravcu dok se dokumentu naslovljenom sa Prijedlog mjera usmjerenih na suprotstavljanje ekstremizmu, radikalizmu i terorizmu kojeg je pripremila ista agencija, a koji se našao pred parlamentarcima, nije dao ni dio te pažnje. Naravno da se svi s razlogom plaše da se suzbijanje terorizma ne pretvori u lov na vještice koji bi vjerovatno stvorio više problema nego što bi ih riješio, zbog čega čitavom procesu treba pristupiti hladne glave i bez skrivenih agendi motivisanih sitnim politikantstvom, ali to ne smije skrenuti našu pažnju sa osnovnog cilja, a to je iznalaženje najadekvatnije metode u suprotstavljanju pošasti terorizma.
A u tom izvještaju dostavljenom na zahtjev Ministarstva sigurnosti BiH navodi se kako u OSA-i smatraju kako raniji slučajevi koji su se dovodili u vezu sa terorizmom, kao i najnoviji slučaj u Bugojnu predstavljaju produkt jedne pojave koja nadilazi formalno-pravni angažman, resurse i mogućnosti samo policijskih i Obavještajno- sigurnosne agencije BiH.
Cijenimo da se radi o pojavi koja zahtijeva ozbiljniji i organizovaniji angažman tzv. šire društvene zajednice, odnosno različitih organa, organizacija i institucija. Ukoliko se sav angažman s tim u vezi svede samo na policijske i obavještajno- sigurnosne agencije BiH, sasvim je izvjesno da ćemo se konstantno baviti samo posljedicama te pojave zbog čega će se, vrlo vjerovatno, različiti begtaševići, rustempašići, čauševići i slični slučajevi događati i u budućnosti- stoji u informaciji OSA-e.
Drugim riječima, svi segmenti društva bi trebali dati svoj doprinos. Od Islamske zajednice, koja se u ovom dokumentu nekoliko puta spominje, koja može učiniti puno na edukaciji javnosti kako se stavovi male radikalne skupine ne bi predstavljali kao zvanični stavovi islama. Sličnu ulogu mogu odigrati i škole, te mediji. Akademska zajednica nam treba ponuditi jasna saznanja o samom fenomenu, o ideologiji koja iza njega stoji, o metodama kojima se regruteri služe kako bi vrbovali mladiće za svoje ciljeve i o brojnim drugim aspektima čitave pojave oko kojih očito lutamo čitavo ovo vrijeme. U interesu svih je da osiguramo sigurno okruženje za sve građane ove zemlje, te bi, stoga, barem ovo mogla biti tema pošteđena predizborne politizacije.

Promocija Monografije Ajvatovica

Promocija Monografije Ajvatovica,

5. avgusta 2010. godine u 19:00 sati, Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića
Promotori: Nusret ef. Avdibegović, Zoran Filipović, prof.dr. Enes Karić, prof.dr. Ismet Bušatlić i književnik Mile Stojić
Moderator Nazif Hasanbegović
Organizatori: Muftijstvo travničko, naklada Zoro, Platform CMC uz podršku Bošnjačkog instituta

Bujrum

Tribina "Islamistički pokreti i IZ u BiH između anarhije i pluralizma"

Sarajevo, 28. juli 2010. (MINA) - „Islamistički pokreti i Islamska zajednica u BiH između anarhije i pluralizma" bila je tema tribine BOSNA DANAS koja je u organizaciji Glavnog odbora Udruženja ilmijje IZ u BiH održana danas na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.
Teroristički čin koji se desio u Bugojnu na dan Ajvatovice ponovo je u centar pozornosti vratio pitanje prisustva radikalnih grupa u nekim džematima. Razmatrajući ovaj problem na svojoj redovnoj sjednici Glavni odbor je zaključio da je važno i potrebno organizirati tribinu o pomenutoj temi.
Uvodničar na današnjoj tribini bio je Muhamed Jusić, dobar poznavalac ove problematike koji je objavio (2005.) i knjigu pod naslovom „Islamistički pokreti".

Na početku svog izlaganja Jusić je istakao da su bosanskohercegovački muslimani dugo vremena bili pod staklenim zvonom i izolovani od dešavanja u muslimanskom svijetu. Izbijanjem agresije na BiH i u postratnom periodu kao zajednica i narod ušli smo preko noći u procese koji traju desetljećima u muslimanskom svijetu, tako smo se suočili sa čitavim spektrom različitih ideologija islamističkih pokreta u svijetu. Ne radi se samo o vehabizamu i selefizamu, rekao je Jusić.
On je naglasio veoma značajnim potrebu preciziranja granice gdje prestaje pluralizam, a nastaje anarhija. Bošnjačka tradicija nije isključiva prema različitim interpretacijama islama, ali je Hanefijski mezheb oficijelni i mora ga se pridržavati, jer je to definisano i Ustavom Islamske zajednice u BiH.
Islamska zajednico prema Jusićevim riječima ne može biti inkvizitor kako to neki od nje traže, ali ima obavezu da reaguje kada se uoči da se izlazi iz okvira učenja koja se temelje na Kur`anu, Hadisu i Šerijatu.
Analizirajući uzroke prihvatanja među mladim ideja koje se kose s bošnjačkom tradicijom on je naveo kao uzroke krizu u identitetu, osjećaju pripadnosti i potrebu za angažmanom, na čemu bi Islamska zajednica trebala više poraditi.

Učestvujući u raspravi na današnjoj tribini, reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić je pohvalio i podržao inicijativu Udruženja ilmijje na čelu s predsjednikom Muharemom Hasanbegovićem, da se pozabave ovim procesima, koji će prema njegovim riječima duže potrajati.
Podržao je program Udruženja ilmije u tom pogledu, a to je da se ovim problemima ne može prići propagandistički, već argumentima na osnovu Kur-ana i suneta, da se ta pitanja ne mogu rješavati represijom, već razgovorom i argumentima akaidske doktrine, artikuliranjem identiteta, razvijanjem osjećaja pripadnosti zajednici i većim angažmanom mladih u Islamskoj zajednici. Reisu-l-ulema je pozvao ulemu da se angažuje upravo na ovim principima.

Pojam „islamski terorizam“ je netačan i kontraproduktivan

Piše: Muhamed Jusić, Preporod- 14/928- 15. juli 2010.

Tekst je preuzeo i Rijasetov portal.

Američki predsjednik Barack Obama je naredio reviziju Američke nacionalne sigurnosne strategije s ciljem da se iz nje izbace svi termini koji povezuju islam sa terorizmom - prenose svjetske agencije.

Nakon stravičnog terorističkog napada u Bugojnu i pogibije nedužnog policajca koji je šokirao sve građane naše zemlje ovu spoznaju bi na umu trebali imati političari, mediji i javnost kako u BiH tako i u regionu kako ne bi pravili istu grešku u koju je nakon 11. septembra upala američka i svjetska javnost, a koju nova administracija sada pokušava ispraviti.

Dobro i zlo Georgea W. Busha
Prema pisanju Anwara Iqbala iz Dawn.com-a zvaničnici iz Obamine administracije su potvrdili kako će termini kao što su „islamski radikalizam“ biti izbačeni iz Nacionalne sigurnosne strategije, dokumenta kojeg je izradila ranija administracija kako bi ocrtao Bushovu doktrinu preventivnih ratova.
Inače Američka nacionalna sigurnosna strategija (The National Security Strategy of the United States of America) je dokument koji periodično za potrebe američkog Kongresa priprema izvršna vlast, a u kojem se navode glavni sigurnosni izazovi za državu i planovi kako izvršna vlast planira da ih riješi. Američki, ali i svjetski mediji obično terminologiju u svojim izvještajima crpe upravo iz ovog dokumenta.
U Bushovoj eri, zvanični dokumenti su tzv. rat protiv terorizma opisivali kao „borbu protiv militantnih islamskih (rjeđe islamističkih) radikala… veliki ideološki konflikt s početka 21. stoljeća“ i sl. Ta terminologija se dobrim dijelom uklapala u neokonzervativnu sliku svijeta u kojoj vlada sukob dobra i zla, a u kojem je Amerika, njen društveni poredak, vjera i način života jedini ispravan i model koji oslikava univerzalno dobro. Naravno, ista ta terminologija je ukorijenjena i u Samuel Phillips Huntingtonovoj teoriji o sukobu civilizacjia iz 1993, odnosno 1996. Međutim, većini je odavno bilo jasno da takav pristup tzv. „ratu protiv terorizma“stvara više problema nego što ih rješava.
Zato je ova odluka Obamine administracije dočekana, naročito u muslimanskom svijetu, ali i u akademskim krugovima širom svijeta, s oduševljenjem, te uz nadu da se neće zaustaviti samo na promjeni terminologije, nego da će je slijediti i zvanična politika koja će početi skidati stigmu terorizma sa islama i muslimana.
Ovaj potez je, čini se, samo još jedan dio šire strategije na kojoj Amerika od dolaska Obame u Bijelu kuću radi ne samo u okvirima „rata protiv terorizma“ nego i cjelokupnog odnosa prema islamu i muslimanskom svijetu.
Konkretna odluka je utemeljena na instrukcijama koje je 2008. godine izradio Američki protuteroristički centar (US National Counter-Terrorism Centre ) usvojivši dokument nazvan „Riječi koje djeluju i riječi koje ne djeluju - vodič za protuterorističku komunikaciju“( Words that Work and Words that Don’t: A Guide for Counter-Terrorism Communication) u kojem se sugeriše da se El-Kaida više ne naziva islamskom ili muslimanskom organizacijom jer to samo „nesvjesno daje legitimitet“ njihovim postupcima. Centar naglašava da njihovi zaključci nisu obavezujući za američke dužnosnike, niti da se te smjernice trebaju slijediti kada se izrađuju službeni izvještaji, analize ili stručni radovi, nego ih se treba shvatiti kao korak ka postizanju boljeg razumijevanja u duhu pravila PR-a prema kojem nije bitno šta se kaže nego šta oni kojima se govori čuju.
Je li islam sve što čine muslimani?
Unutar muslimanskih zajednica širom svijeta traje, prije svega ideološka borba, za „dušu islama“. U tom konfliktu apsolutna većina „kulturoloških“ i „vjerujućih“ muslimana želi pokazati kako nije sve što čine muslimani islam, a naročito ne ono što čine bombaši samoubice koji u ime islama ubijaju civile širom svijeta. Kada nasuprot toga imate političku i medijsku mašineriju koja čini sve da upravo te ekstremiste prikaže kao jedine predstavnike islama, onda je očito da takve institucije čine medvjeđu uslugu. Zato nije došlo kao iznenađenje što su brojne muslimanske organizacije, među kojima je i Savjet za američko-muslimanske odnose (The Council on American- Islamic Relations) pozdravio ovaj potez nazivajući ga „korakom u pravom pravcu“.
Čini se da je zvanična Amerika napokon na tragu da shvati kako nije u njenom, niti bilo čijem drugom, interesu da se stvori dojam kako je „rat protiv terorizma“ ustvari rat protiv islama. I ranije, još za vrijeme kada su neokonzervativci vodili ključnu riječ u Washingtonu, brojni intelektualci i eksperti su upozoravali kako poistovjećivanje terorizma sa islamom ide na ruku onim militantnim islamistima koji se žele prikazati kao stvarni predstavnici islama i muslimana.
Zato se u „Vodiču za protuterorističku komunikaciju“ posebno potcrtava kako administracija u Washingtonu, ali i mediji, trebaju izbjegavati da terorističke organizacije nazivaju islamskim i da ne forsiraju „sukob Amerike sa islamom“ jer to je upravo ono što El-Kaidina medijska mašina pokušava proturiti. U strategiji se podsjeća kako bi bilo pogubno izgubiti podršku tako značajnog dijela svjetske populacije koja sebe smatra muslimanima i da ni Amerika, niti bilo ko drugi, ne može sebi dopusti luksuz da protiv sebe okrene sve muslimane svijeta zato što će ih sve smatrati odgovornim zbog onoga što čini jedna mala skupina. Nadalje, dokument sugeriše kako iako El-Kaidina mreža iskorištava vjerska osjećanja i nastoji koristiti vjeru da opravda svoje postupke, ona se ipak treba tretirati kao nelegitimna politička organizacija, podjednako teroristička i kriminogena.
Kultu sklona organizacija El-Kaida
Umjesto nazivanja terorističkih organizacija islamskim ili muslimanskim, strategija predlaže da se one opisuju pojmovima kao što su totalitarne, terorističke ili nasilno ekstremističke, tj. terminima za koje se kaže da su „općepoznati termini koji na adekvatan način definišu našeg neprijatelja i istovremeno mu oduzimaju svaki oblik legitimiteta“.
Na temeljima iste teze strategija predlaže i da se „teroristi više ne nazivaju mudžahidima, niti njihove akcije džihadom“. „Mudžahid (ili mudžahedin) je sveti ratnik, odnosno pozitivna karakterizacija u islamskoj tradiciji u kontekstu pravednog rata. U arapskom jeziku džihad je „ulaganje truda na Božijem putu“ i koristi se u brojnim drugim kontekstima mimo onog ratnog. Nazivati naše neprijatelje mudžahidima, a njihov pokret globalnim džihadom znači nesvjesno legitimiziranje njihovih postupaka“- kaže se u dokumentu.
Usto, predlaže se da zvanični dužnosnici u budućnosti kada govore o El-Kaidi i njenim simpatizerima koriste pojmove kao što su „kult smrti“, „kultu sklona organizacija“, „sektaški kult“, „nasilni kultisti“. Također, se predlaže čak i odvajanje pojma islamizam i islamistički od terorističkih organizacija, kako bi se njima ubuduće opisivale organizacije koje zagovaraju politički islam, ali ne nužno i terorizam.
Iz dosadašnjeg iskustva postoje opravdani strahovi kako bi se efikasnom hvatanju ukoštac sa izazovom terorizma nekih islamističkih skupina i definiranju razumne strategije borbe protiv terorizma ponovo mogla ispriječiti čitava plejada novokomponovanih eksperata za islam i „islamski terorizam“ koji su preko noći ugrabili priliku da se domognu dobro plaćenih pozicija u sigurnosnim agencijama, medijima i naučnim institutima, ne samo u SAD-u nego i širom svijeta. Njihov cilj nije riješiti problem, nego ga konstantno držati aktuelnim, kako bi sebi osigurali materijalnu korist. Nisu rijetki slučajevi da takvi kvazi-eksperti svojim mišljenjima, kasnije pretočenim u političke odluke, samo dodatno pogoršavaju problem i stvaraju uslove za daljnju radikalizaciju muslimanskih masa, a nakon što je u Bugojnu i naša zemlja dobila svoj 11. septembar plašiti je se da se iste greške ne ponove i kod nas

«Džem'at et-Tekfir ve-l-Hidžra»- Odlomka iz knjige Islamistički pokreti

Mislim da ova tema ovih dana ponovo postaje aktuelna, pa evo donosim jedno poglavlje iz knjige Islamistički pokreti da se podsjetimo na jednu epizodu iz historije tekfira u arapskom svijetu:

«Dže'at et-Tekfir ve-l-Hidžra»

Pokret «Džem'atu el-Muslimin» (Skupina muslimana) drugi su nazivali «Džem'at et-Tekfir ve-l-Hidžra» (anatema i iseljenje) zbog njihovog insistiranja na učenju o tome kako su muslimanska društva današnjice ustvari nevjernička jer ne sude po Božijim zakonima, te učenja da se istinski vjernici moraju iseliti u zajednice koje su uređene «prema volji Božijoj» po uzoru na iseljenje Božijeg poslanika iz Meke u Medinu (ar. hidžra). Ovo je jedan od najradiklanijih i najmilitantnijih pokreta koji se pojavio u arapskim zemljama u proteklom vijeku.
Pokret je u Egiptu (najvjerovatnije 1975. god ili čak ranije) osnovao mladi inženjer agronomije Šukri Mustafa. Mustafa je prvovremeno bio član pokreta Muslimanske braće a o mogućim razlozima njegovo istupanja iz ove organizacije Dejan Lukić (dugogodišnji dopisnik sa Bliskog istoka) kaže: „Muslimanska braća koja su u nekoliko navrata okusila surovu represiju arapskih ražima, a njihovi lideri visili na konopcima ili padali pokošeni rafalima tajne policije, nisu za mladog Šukri Mustafu bili dovoljno radikalni. Njemu su bili već preko glave jalovi politički manevri Muslimanske braće. Težio je akciji bez kompromisa. Po svaku cijenu i uz sve žrtve…“ (Lukić, Dejan Islamski ekstremizam, str. 12)
Šukri je u egipatski zatvor ušao kao pripadnik Muslimanske braće ali je fizička i mentalna tortura koju je tamo pretrpio radikalizirala njegove stavove tako da je još za vrijem svoga robijanja zbog stavova koje je zastupao izbačen iz bratstva kao „suviše“ ekstreman.
Nakon što je oslobođen 1971. Šukri je odmah počeo sa okupljanjem istomišljenika a tri godine kasnije kairska štampa će početi pisati o postojanju „tajne terorističke skupine mladića koji sebe nazivaju imenom „Džem'atu el-Muslimin“ (Skupina muslimana)“.
Muslimanska braća su pokušala urazumiti Šukrija i njegove sljedbenike i vratiti ih u okvire matičnog pokreta, ali svi njihovi pokušaji nisu urodilo plodom. Čak je i sam tadašnji vrhovni vođa Muslimanske braće (ar. muršid) Hasan el-Hudejbij direktno odgovorio Šukriju i njegovim sljedbenicima u knjizi pod naslovom „Propovjednici- da, sudije- ne“ (ar. Du`at la kudat).
Šukri Mustafa je vodio Tekfir kao visoko discipliniranu organizaciju, koju je kontrolirao njen emir (vođa). Kao i pripadnici Muhamedove mladeži, i Tekfir je savremeno egipatsko društvo smatrao neislamskim, društvom nevjernika. Imajući u vidu primjer Poslanika Muhameda, koji je, suočen s nevjernicima u Meki, prešao u Medinu, Tekfir je osnovao svoje sopstvene "ispravno vođene" (to jest, Božijoj riječi odane) zajednice u kojima su ljudi radili, učili i molili se. Njihov cilj je bio da se u Egiptu stvori zasebna zajednica istinskih vjernika. Kao kod Muslimanske braće i organizacije Džema'at-i islami u Pakistanu, u njima je postojalo stepenovanje članstva. Od onih koji su bili punopravni članovi očekivalo se da se potpuno posvete radu zajednice i da napuste posao, porodicu i prijatelje. Ideal je bio mučeništvo, spremnost da se da život u borbi za islam. Emir je zahtijevao bespogovornu poslušnost. Kolebljivi članovi su ili ekskomunicirani i/ili kažnjavani. (John L. Esposito Islamska prijetnja mit ili stvarnost Selsebil- Živinice 2001. str.163)
Svu svoju brutalnost pokret je pokazao otmicom i ubistvom egipatskog ministra za vakufe (vjerska dobra) Šejha Ez-Zehebija. Ez-Zehebi je bio cijenjen i štovan širom islamskog svijeta zbog svoje naobrazbe i većeg broja dijela iz različitih oblasti islamske teologije i muslimanske svakodnevnice.
3. jula 1977. godine, Šejha su iz njegove kuće oteli pripadnici Tekfira da bi kasnije pregovarali sa egipatskim režimom o njegovom puštanju na slobodu. Kada su pregovori propali oni su ga brutalno zadavili.
Osmog jula, 1977. god, pet dana nakon kidnapovanja Zehebija, uhapšen je Šukri Mustafa, a dan kasnije i njegov zamjenik Enver Šukri. Nakon ovoga država je uz podršku javnog mijenja krenula ka slamanju Tekfira, u čemu je u dobroj mjeri uspjela. U avgustu iste godine 620 članova i simpatizera pokreta našlo se iza rešetaka u jednom od najvećih sudskih procesa islamistima u historiji.
Nakon ovoga pokret se u organizacionom smislu nikada više nije oporavio ali je duh „tekfira“, koji je duže vremena bio pokopan, ponovo probuđen nastavio da tumara islamističkim ideologijama muslimanskog svijeta.

Učenje o „tekfiru“ ili proglašavanju drugih muslimana nevjernicima i odmetnicima od vjere rodilo se jako rano u muslimanskoj teološkoj misli. Začetnici ovog učenja bili su pripadnici vjersko-političkog pokreta poznatog kao haridžiti ili haridžije.
Zanimljivo je to da u prvi mah islamistički krugovi u militantnom miljeu nisu blagonaklono gledali na ovu radilkalizaciju stavova naspram ostatka muslimanske zajednice. Tako je zabilježen pokušaj atentata na Usamu bin Ladina od strane pripadnika pokreta Džem'at et-Tekfir ve-l-Hidžra za vrijeme njegovog boravka u Sudanu. Naime, za njih Usama nije pio dovoljno militantan niti dovoljno predan idejama „svete borbe“.

Novo lice „Tekfira“ ili „vjera Ibrahimova“

Pripadnici pokreta Tekfir su kroz svoje učešće u Afganistanskom džihadu uspjeli svoje stavove nametnuti mnogim pripadnicima različitih islamističkih pokreta koji su se borili rame uz rame sa njima. Po okončanju rata u Afganistanu, „Afganski mudžahidi“ (kako su nazivali veterane tog rata) su učenja o tekfiru nerijetko u nešto izmijenjenoj formi prenijeli u svoje matične države. A tekfir je postao skoro nezaobilazna nit u mustri militantne islamističke ideologije.
Među najznamenitijim osobama koje danas promovišu ideju tekfira u nešto modifikovanom učenju jeste Palestinac nastanjen u Jordanu poznat pod nadimkom šejh Ebu Muhamed Makdisi. (U knjizi je i intervju koji sam ja obavio sa El.Makdisijem nakon njegovog puštanja iz zatvora).
Puno ime mu je Asim sin Muhameda el-Burkavi, poznatiji pod nadimkom Ebu Muhamed El-Makdisi. Rođen je u selu Burka nedaleko od Nablisa u Palestini godine 1958. god. Kada je imao tri godine njegovi roditelji su se iselili u Kuvajt gdje je El-Makdisi odrastao. Tamo je završio osnovnu i srednju školu. Slijedeći želju svoga oca studirao je prirodne nauke na Univerzitetu u Mevsilu u Sjevernom Iraku. Za vrijem svog boravka u Mevsilu, došao je u kontakt sa različitim ideologijama mnogobrojnih islamističkih pokreta koji su djelovali u studentskim krugovima.
Najveći dio svoje mladosti proveo je na relaciji Irak- Kuvajt ostvarujući kontakt sa svim značajnijim pokretima i pojedincima koji su djelovali na islamističkom polju djelovanja.
Kako je kasnije sam tvrdio za sebe; najveći utjecaj na njega ostvarila su djela Ibn Tejmije i Ibn Kajima, te osnivača selefijskog pokreta Muhameda bin Abdulvehaba. Ovo nam pojašnjava zašto se njegova retorika u potpunosti ne razlikuje od one selefijske. Čak šta više, većina analitičara smatra da je učenje o „vladavini Allahovih zakona- hakimijetu“ kako ga zagovara el-Makdisi neminovan produkt dosljednog pridržavanja selefijske metodologije (ar. Menhedža).
Za vrijem afganistanskog džihada putovao je u Afganistan i Pakistan. Iako nije uzeo značajnije učešće u oružanoj borbi niti je uspio zauzeti značajnije mjesto među liderima (emirima) džihada, el-Makdisi je još u pakistanu štampao svoju prvu knjigu u kojoj je iznio osnove svoga viđenja problematike nepraktikovanja šerijatskog prava u muslimanskim zemljama. Knjiga je nosila simboličan naslov „Zajednica Ibrahimova“ (Miletu Ibrahim) čime je aludirao na dosljedno pridržavanje načela monoteizma (tevhida) čiji je simbol bio Allahov poslanik, Ibrahim, as. Naime, kako nam autor u knjizi sugeriše, svako praktikovanje bilo kakvih zakona koji nisu utemeljeni šerijatom je suprotno učenju o tevhidu, jer je propisivanje zakona isključivo u Božijoj „ingerenciji“ ta se svako donošenje drugih zakonskih regulativa smatra uzurpacijom Božijeg prava i poistovjećivanje sa Njim što je ravno herezi. Svaki musliman koji sprovodi te zakone ukoliko je njima zadovoljan postaje nevjernikom, jer je „prihvatio da nešto od onoga što pripada samo Uzvišenom pripiše ljudima (propisivanje zakona i toga šta je dozvoljeno a šta zabranjeno) čime se poistovjetio sa mnogobošcima i idolopoklonicima“.
Ovo će ostati okosnica el-Makdisijevog učenja a čitavu doktrinu on će nazvati „Tevhid el-hakimije“ ili „monoteizam u vlasti“.
Nije trebalo dugo a da ljudi u ovim stavovima prepoznaju učenje „tekfira“ koji je, kao što smo ranije spomenuli (posebno nakon ubistva Ez-Zehebija), od širih muslimanskih masa bilo dijabolizirano. Čak su i mnogobrojni islamski autoriteti upozoravali na ovakve stavove kao na neislamske. Posebno se na tom polju isticao selefistički Šejh Nasrudin el-Albani i Muhamed Ibrahimseš-Šakra i Šejh Halebi.
Kako bi izbjegao ove kritike i sa sebe i svojih sljedbenika skinuo etiketu „tekfira“ šejh El-Makdisi je napisao jednu knjigu u kojoj je kritikova navodne „ekstremne sljedbenike tekfira“ pokušavajući time da dokaže kako se ono što on zagovara razlikuje od uobičajenog učenja o anatemi.
1992. godine nastanio se u Jordanu gdje počinje sa ustrojem pokreta koji će promovisati učenje o „tevhidu hakimije“. Većina onih koji su se počeli okupljati oko El-Makdisija i njegovih predavanja koja je držao u jednoj lokalnoj džamiji i kućama svojih simpatizera bili su veterani afganistanskog džihada.
Nije prošlo duga a skupina oko El-Makdisija je privukla pažnju jordanskih obavještajnih službi. Nakon što je Šejh izdao fetvu kojom se dozvoljava svaki oblik borbe protiv izraelske okupacije Palestina, makar to bili sa teritorija Jordana, manja skupina ljudi koji su bili bliski sa njim je uhvaćena sa većom količinom oružja i eksploziva. 1994. El-Makdisi je sa većino svojih najbližih suradnika bio osuđen na dugogodišnje kazne zatvora. Za vrijeme svoga boravka u zatvoru Šejh je nastavio sa organizovanjem svojih simpatizera među kojim je bio i Ebu Musab ez-Zarkavi. Sa ovim mladim Jordancem el-Makdisi se razišao još u zatvoru zbog, kako su tvrdili neki od odgovornih u jordanskoj obavještajnoj službi el-Muhaberat, njegovog insistiranja na liderskoj poziciji. Abu Musab je 1999. godine u Afganistanu osnovaoorganizaciju Džundu-š-Šam koja će izrasti u jednu od najaktivnijih militantnih formacija nakon američke okupacije Iraka.

Temelje zla postavio drug Staljin

U svoj ovoj frci sam zaboravio postaviti ovaj tekst o Kirgistanu dok je bio aktuelan:

Temelje zla postavio drug Staljin

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start)

Geostrateške „tektonske ploče“ se ponovo pomjeraju i na rubovima dolazi do potresa u kojima, kao i u prirodnoj nepogodi, stradaju nevini. Posljednji takav se desio u bivšoj sovjetskoj republici Kirgistan. U etničkim sukobima između većinskih Kirgiza i manjinskih Uzbeka na jugu Kirgistana ubijeno je 179 ljudi, dok je skoro 100 hiljada izbjeglo u susjedni Uzbekistan. Strahuje da će broj ubijenih biti puno veći kada se otvore brojne masovne grobnice za koje očevici tvrde da se nalaze širom zemlje. Tako predstavnici uzbekistanske manjine u Kirgistanu navode da je poginulo i do 700 osoba, a prema procjenama UNHCR-a do sada je krizno područje napustilo ukupno 275 000 ljudi.

Sukob bandi kao uvertira
Uzrok sukoba nije još utvrđen, mada ima više verzija. Prema nekim navodima sve je počelo u četvrtak (10.06.) u gradu Ošu. drugom po veličini u Kirgistanu. koji se nalazi na jugu gdje skoro pola stanovništva čine etnički Uzbeci. Inače Uzbeci čine 15 posto od 5,2 miliona stanovnika Kirgistana. Prema tom scenariju, u Ošu su se sukobile dvije bande Uzbeka i Kirgiza a nakon toga se sukob proširi čitavim jugom nakon čega su naoružane bande većinskih Kirgiza krenule u krvavi pohod protiv manjinskih Uzbeka u kojem su palili, ubijali i silovali sve stanovništvo koje nije pobjeglo ili se zabarikadiralo u većinski uzbeške dijelove grada.
Ali ljudi se ne ubijaju tek tako i etnička čišćenja se ne dešavaju spontano i niotkud. To mi u Bosni barem dobro znamo.
Korijeni ovog sukoba su u dalekoj prošlosti, međuetničkoj netrpeljivosti i, naravno, kao što je to uvijek bilo u tom dijelu svijeta, u stalnoj želji Rusije da tu dominira ili da to barem bude zona njihovog strateškog utjecaja, te želje globalne velesile SAD-a da suvereno vlada ovim strateškim područjem.
Historijske temelje današnjeg krvoprolića postavio je ni manje ni više nego sam drug Josif Visarionovič Džugašvili Staljin, inače poznat kao kreativan kartograf. Kirgistanske granice su vještačka i neprirodna tvorevina, iscrtane, kao i druge interne granice sovjetskih republika, tako da se nikada nijedna od njih ne može osamostaliti, etnički, ekonomski ili geografski zaokružiti svoj prostor i time steći suverenitet. U Centralnoj Aziji postoji samo jedna istinski vrijedna i naseljena prostorna cjelina, a to je dolina Fergana. Staljin je obode i brda iznad doline odakle dolazi sva voda u dolinu dao Kirgistanu. Uzbekistan je dobio plodnu niziju, a Tadžikistan jedini pristojan ulaz u čitavu dolinu. Na taj način su sve tri države postale ovisne jedna o drugoj, ali su tako i dovedene na ivicu stalnog konflikta. Lokalno stanovništvo je tako izmiješano da su historijska područja svake etničke zajednice ostala u granicama republike ili države u kojoj oni nisu većina. To nije dolazilo do izražaja dok se države nisu osamostalile. Tada je preko noći došlo do eskalacije međuetničkih sukoba i međudržavnih teritorijalnih sporova između skoro svih republika.

Rusko-američka igrica
Ali uzroci stravičnih događaja u Kirgistanu ne leže samo u prošlosti, nego i u geostrateškim igrama i igricama Rusije, SAD-a i lokalnih moćnika željnih vlasti. Tako u institutu Startfor (izvještaj Peter Zeihana od 25. juna 2010) podsjećaju na kompleksnu ulogu koju Rusija igra u regionu. Naime, američka zauzetost Bliskim istokom je dala Rusiji zlatnu priliku da ponovo uspostavi svoju sferu utjecaja u regionu i da postepeno širi zonu kontrole tako da je ona danas skoro pa dosegla granice bivšeg SSSR-a. Od 2005, kada je proces započeo, Rusija se uspjela ponovo nametnuti kao dominantna sila u Armeniji, Bjelorusiji, Kazahstanu, Azerbejdžanu, Kirgistanu, Tadžikistanu i Ukrajini, dok su Gruziju i Turkmenistan pretvorili u tihe posmatrače- tvrde u Stratforu.
Kirgistan je brdovita zemlja sa zabačenim i raštrkanim gradićima i selima u kojima vladaju lokalni moćnici i u kojima skoro da ne postoji centralna vlast. To ovu zemlju čini podložnom manipulacijama i stranom utjecaju, ne samo Rusije nego i brojnih drugih „stranih igrača“.
Tako su prije nešto malo više od pet godina, prozapadne nevladine organizacije (i u Stratforu tvrde sigurno značajan broj obavještajnih službi) udružile snage sa nekim od ovih lokalnih i regionalnih moćnika s ciljem da s vlasti skinu prorusku vladajuću elitu. U tome su i uspjeli, a puč je ostao poznat kao „obojena revolucija“ ili „revolucija tulipana“. Kirgistan se nakon revolucije i dolaska na vlast opozicionara Kurmanbek Bakijeva, približio zapadu, možda ne u potpunosti, ali za ruski ukus i to je bilo previše i ubrzo su pokazali da su i oni izučili zanat „smjene vlasti preko dešavanja naroda i nezavisnih nevladinih organizacija“. U aprilu ove godine uslijedila je kontrarevolucija i novi puč u kojem je Bakijev svrgnut i prognan, dok je na poziciju vršiteljice dužnosti predsjednika došla Roza Otunbajeva.


Pucnji iza zatamljenog stakla
Već u prvim danima puča došlo je do sporadičnog nasilja na jugu u gradovima Ošu i Džalalabadu u kojima je nasilje kulminiralo ovih dana, jer je svrgnuti predsjednik među tamošnjim Uzbecima imao svoju političku bazu (a od tamo je i rodom). I dok za stravični pokolj jedni krive trenutnu vladu u Biškeku koja na taj način pokušava da uspostavi kontrolu nad državom i etničkim čišćenjem ukloni svaku opoziciju, ovi za sve optužuju svrgnutog predsjednika. Tako Radio DW i drugi svjetski mediji prenose izjavu zamjenika kirgistanskih Snaga sigurnosti Kubata Baibalova koji je izjavio kako je njihova istraga pokazala da je grupa naoružanih ljudi prošle sedmice iz auta sa zatamnjenim staklima otvorila vatru na Uzbekistance i Kirgistance kako bi isprovocirala njihov međusobni obračun. „Naručitelj ove akcije je vrlo blizak porodici Bakijev,“ -kaže sa apsolutnom dozom sigurnosti Baibalov.
Istovremeno je i kirgistanska Vlada saopćila da su osumnjičeni za napad prilikom hapšenja izjavili kako su radili po nalogu pristalica bivšeg predsjednika Bakijeva s ciljem stvaranja nemira kako bi se poremetilo održavanje ustavnog referenduma zakazanog za 27. juni.
Bakijev, koji je nakon svrgnuća pobjegao u Bjelorusiju, odbacio je svaku odgovornost u ovom smislu, ali naglasio da događaji na jugu dokazuju da je trenutna vlada nesposobna da uspostavi red u državi.
Problemi ne prestaju tu, jer u jednom tako složenom području vrlo lako sve može izmaći kontroli i čitav sukob bi se mogao preliti preko granica Kirgistana. O kako ozbiljnoj situaciji se radi najbolje pokazuje oprezna reakcija Rusije koja je, svima je to jasno, jedan od bitnih igrača u zemlji. Ali Rusija nije i jedini igrač, jer u Kirgistanu svoje vojne baze imaju i Amerikanci i Rusi, i do sada su se i jedni i drugi itekako petljali u sve što se tamo dešavalo. Iako je trenutna predsjednica odmah zatražila vojnu pomoć od njoj bliske Rusije i kada je većina mislila da će Kremlj iskoristiti ovu priliku da pojačaju svoje vojno prisustvo u još jednoj bivšoj SSSR republici, kao što su nedavno uradili u Gruziji, Rusija je rekla da neće poslati svoje trupe nego su dva odreda ruskih komandosa s oko 150 pripadnika upućena u zrakoplovnu bazu Kant radi zaštite porodica ruskih vojnika.
Dok neki smatraju kako se Rusija nije smjela uplitati zbog regionalno moćnog Uzbekistana kako ne bi bila uvučena u rat koji teško može dobiti, drugi su mišljenja kako je poziv Rusiji za pomoć bio potreban samo kako bi se Uzbekistan spriječio da stane u zaštitu svojih sunarodnjaka dok posao njihovog progona ne bude završen.
Zato je pitanje svih pitanja kako će reagovati Uzbekistan i hoće li ostati po strani, tj. da li će se sukob pretvoriti u regionalni, ali i to kako će reagovati Amerika koje se sve ovo itekako tiče jer je Roza već bila najavila kako bi mogla razmisliti o zatvaranju američke zračne baze Manas koja iritira Moskvu. Lopta je sada na njihovoj strani, a ubijeni i protjerani nikada u takvim igrama nisu ni bili u prvom planu.
Zadnje vijesti koje stižu iz Kirgistana kažu kako je Roza Otunbajeva najavila kako im neće trebati ni ruske niti bilo kakve druge snage da uspostave red u zemlji. Naravno, posao etničkog čišćenja je skoro završen, a niko ne govori o povratku protjeranih Uzbeka ili procesuiranju odgovornih koji iza kulisa vuku konce zapetljane igre u brdima Tian Shana.

Vehabizam i terorizam u BiH- prilog Slobodne Evrope

Marija Arnautović - Slobodna Evropa
U Bugojnu je u utorak ukopan policajac Tarik Ljubuškić, žrtva terorističkog napada koji se prije dva dana dogodio u tom gradu.

Teroristički napad na policijsku stanicu u Bugojnu otvorio je brojna pitanja - od toga koliko je terorizam prijetnja Bosni i Hercegovini, rade li sigurnosne agencije i tužilaštva svoj posao, do onog koje je konstantna tabu tema: zašto se najuticajniji bošnjački političari i inteligencija, na čelu sa Islamskom zajednicom, nisu zvanično ogradili od ekstremnog djelovanja vehabijskog pokreta.

Islamski teolog Muhamed Jusić vjeruje da je ćutnja Bošnjaka o vehabijskoj zajednici uzrokovana, između ostalog, time što se postojanje ovog pokreta uvijek koristilo za političku manipulaciju:

„To je onda izazvalo jedan kontra stav na bošnjačkoj strani da je najbolje o tome ne govoriti, da je to najbolje gurnuti pod tepih zato što se svako otvaranje zloupotrebljava ili od nekih lokalnih političkih centara moći, možda čak i međunarodnih. I onda je to dovelo do toga da je to samo produbilo taj pokušaj da se o tom pitanju unutar Bošnjaka ne raspravlja kako se ne bi davali argumenti onima koji su željeli da to pitanje ne riješe, nego da ga zloupotrijebe za neke dnevno-političke ciljeve.“

Ni političko ni duhovno rukovodstvo Bošnjaka nije se nikada dovoljno ogradilo od vehabijskog pokreta, koji sam po sebi ne mora značiti terorizam, upozoravaju stručnjaci. Razloga za guranje problema pod tepih bilo je dovoljno. Jedan od njih svakako je i ratna prošlost i povezanost današnjih ljudi na funkcijama sa nekim od pripadnika takozvanog vehabijskog pokreta.

Lider Stranke demokratske akcije Sulejman Tihić kaže da je uvijek otvoreno govorio o problemima koje može donijeti radikalni islam u Bosni i Hercegovini. On podvlači da se svi pripadnici vehabijskog pokreta ne mogu označiti kao radikalni i da je riječ isključivo o pojedincima:

„Mi imamo tu potpuno jasan stav. Vidjeli ste da sam ja i lično napadnut od te osobe na jednom skupu koji je bio u Islamskom centru. Mislim generalno da smo mogli i da trebamo uraditi više, cijelo društvo, uključivši i lokalnu zajednicu i socijalni rad i političare i medije.“

Predsjednik Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ i profesor na sarajevskom Fakultetu političkih nauka Šaćir Filandra:

„Ne može se reći da Islamska zajednica nije učinila izvjesne napore oko kanoniziranja interpretacije islama u BiH, ali se može reći da ti napori nisu bili dovoljni. A određeni dijelovi javnosti različito su na to reagirali. Imamo neku slobodnu, medijski posredovanu javnost koja je uvijek vrlo kritički se odnosila prema tim pojavama, dok su određeni dijelovi javnosti očito bili nijemi, ili su se suglašavali s određnim pojavama ili im nisu pridavali određeni značaj.“

Vehabije predstavljaju veliku opasnost

Teroristički napad u Bugojnu prvi je od 1995. godine čiji planeri i izvođači su uvjereni da to čine u ime islama, a koji je direktno usmjeren protiv jedne državne institucije. Novinar i autor knjige „Mudžahedini garibi u BiH“ Esad Hećimović:

„Sada je očito da ove nove generacije islamista i radikalnih grupa postavljaju kao svoj cilj same državne strukture. Ta promjena se dogodila već 2006. godine kada su državne strukture BiH od strane ovih radikalnih islamskih grupa proglašene za nevjerničke.“

Iako su verbalni napadi nekih pripadnika vehabijskog pokreta bili usmjereni uglavnom na Islamsku zajednicu u BiH, čelni ljudi Rijaseta nikada javno i zvanično nisu osudili djelovanje ovog pokreta. Neki pripadnici vehabijskog pokreta, pored toga što ne priznaju način prakticiranja islama kakav vijekovima postoji u BiH, ne priznaju ni muslimanska dovišta, pa tako ni najveće među njima - Ajvatovicu. Bomba u Bugojnu eksplodirala je na dan kada se 20-tak kilometara dalje obilježavala petstota godišnjica ovog dovišta. Neki analitičari smatraju da je njena poruka bila jasna: bošnjačka Ajvatovica je nepoželjna.
Tog dana reis Mustafa ef Cerić nekoliko sati nakon eksplozije još jednom je, ali opet u rukavicama na Ajvatovici osudio djelovanje radikalnog islama u BiH:

„Naravno, ne možemo ne spomenuti ni unutarbošnjačku oikofobiju, strah od vlastite kuće, samomržnju, samoponižavanje i samodestrukciju, od čega nam se krv ledi.“

Profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu Adnan Silajdžić:

„Sve ono što se u bošnjačkoj muslimanskoj kulturi ne uklapa u njihovu percepciju islama biva proglašeno krivovjernim i zbog toga vehabije, ja sam davno upozorava u medijima, predstavljaju doista veliku opasnost i veliki problem muslimanima BiH.“

Vehabijski pokret unutar BiH nije monolitan, kaže Muhamed Jusić. Neki od njih priznaju autoritet reis-u-uleme, drugi ne. Islamska zajednica, dodaje Jusić, osuđivala je djelovanje vehabijskog pokreta insistirajući na tradiciji Bošnjaka u BiH, ali nikada nije otvoreno osudila sve pravce koji postoje unutar tog pokreta:

„Ja se plašim kad bi Islamska zajednica ušla u konflikt s tim što nazivamo svim vehabijama, bez izuzetka, znači bez obzira da li su militantni ili nisu, na šta bi to izašlo, šta bi to pokazalo, koliko bi, ustvari, Islamska zajednica bila efikasna da nešto takvo spriječi, kakve uopšte ona mehanizme da to uradi? Ona može osuditi - i šta poslije toga?“

Protestna šetnja građana Bugojna protiv terorizma

Na bugojanskom Gradskom trgu u ulici Zlatnih ljiljana sinoć su se okupili prijatelji policajca rahmetli Tarika Ljubuškića, koji je smrtno stradao u terorističkom napadu na Policijsku stanicu Bugojno.
Njima se pridružio veliki broj građana Bugojna u mirnoj šetnji prema sablasno oštećenoj zgradi Policijske stanice, gdje je proučena Fatiha i na drugi način odata počast poginulom- javila je FENA
Oni su uputili poruku svim odgovornim institucijama u ovoj državi da žele “slobodnu, suverenu i sigurnu zemlju, u kojoj će njihova djeca i unuci mirno šetati ulicama grada, i BiH u kojoj neće biti terorizma”.
Građani su danas najavili novo okupljanje i organizirani odlazak na dženazu rahmetli Ljubuškiću, koja će biti obavljena na mezarju u Jakliću, i nakon toga novu protestnu šetnju ulicama Bugojna. Iz Rijaseta su saopštili da će dženazu predvoditi reis Mustafa ef. Cerić.

Istraga je u toku,a prema medijskim izvještajima, uhapšeni Haris Čaušević Oks je priznao napad.

Stravićno je to što nam se desilo, a da sada ne otvaram temu o tome ko je zakazao. O uzrocima ovog zla sam na ovom blogu često pisao...

U Centru princeze Dževhere održana književna večer sa Džemaludinom Latićem

Auto:r Dževdet Šošić (http://www.ajvatovica.org.ba)
U utorak 22. juna u 20:00 sati u Bugojnu u Centru princeze Dževhere je održana književna večer sa Džemaludinom Latićem. Učesnici večeri su bili ugledni gosti: Akademik prof.dr. Muhamed Filipović, Gradimir Gojer, direktor Narodnog pozorišta Sarajevo i sam književnik prof.dr. Džemaludin Latić. Moderator večeri bio je Muhamed Jusić, prof.

Izvještaje sa svih dešavanja u okviru 500. Ajvatovice kao i najavu novih sadržaja možete pratiti na: http://www.ajvatovica.org.ba