Upiranje prstom neće spriječiti novi zločinPiše: Muhamed Jusić (Start br. 303, 03.08.2010.)
Stravičan bombaški napad na policijsku stanicu u Bugojnu 27. juna 2010. godine u kojem je stradao policajac Tarik Ljubuškić, a nekoliko njegovih kolega povrijeđeno, potvrdio je da se terorizam može desiti i kod nas kao što se dešavao i dešava širom svijeta, od zapadnih prijestolnica do džamija muslimanskog svijeta. Jedina je, čini se, razlika između ovog terorističkog akta kod nas i sličnih u nekim drugim zemljama ta što je u većini zemalja od SAD-a, Španije, Saudijske Arabije, Turske i da ne nabrajamo, nakon prvog ozbiljnog terorističkog napada na njihovom teritoriju dolazilo do opsežne analize i reforme svih društvenih, sigurnosnih, zakonskih i političkih faktora i sistema kako se nešto slično ne bi ponovilo. Sudeći prema prvim reakcijama i načinu na koji se čitavom slučaju kod nas pristupa, takvog procesa kod teško da će biti.
Naprotiv, kod nas se sve svelo na igru „upiranja prstom“ i svaljivanja krivnje na drugoga. Tako političari traže smjenu odgovornih u sigurnosnim agencijama, policijske strukture krive političare da su im vezali ruke mizernim platama, lošom zakonskom legislativom i manjkom tehničkih sredstava, mediji krive Islamsku zajednicu, Zajednica medije i nesposobne političare. Sigurnosne agencije se, opet, između sebe okrivljuju koji nivo je zakazao, neki bi da se sve slomi na lokalnom komandantu policijske stanice, drugi kažu da je problem u Tužiteljstvu kojem su oni već neko vrijeme slali sve dokaze protiv ljudi koji se sada terete za teroristički napad u Bugojnu, a da oni nisu bilo šta poduzeli. I tako unedogled. Na kraju će vjerovatno ispasti da niko nije kriv, iako je bolna istina da smo svi mi, svi segmenti društva, manje ili više odgovorni. Naravno, odgovornost se ne može izjednačavati, nego je najbolji recept da se svi zagledaju u vlastite propuste i pokušaju otkriti šta su to mogli ili trebali uraditi kako bi se taj zločin spriječio i kako se ne bi ponovio.
Nažalost, toga nema ni na pomolu, jer niko nije spreman ponijeti svoj dio odgovornosti. Poznajući našu društveno-političku scenu teško da će se išta ozbiljno poduzeti kako se Bugojno ne bi ponovilo. Nakon 11. septembra svijet nije ono što je bio. Nakon našeg 11. septembra u Bugojnu sve će ostati kao što je i bilo, ako ne i gore. Umjesto ozbiljne analize koja bi za cilj imala pokušaj da se čitav fenomen razumije, propusti isprave i nađu adekvatni mehanizmi zaštite, teroristički napad u Bugojnu se pretvorio tek u još jedno „otvoreno pitanje“ na kojem se ubiru dnevnopolitički poeni u odavno zahuktaloj predizbornoj kampanji. On se koristi da se zadaju niski udarci već odavno zaraćenih medijskih, poslovnih i intelektualnih klanova. Bit problema i način na koji osigurati da se on ne ponovi nikoga ne interesuje i on je relevantan samo u onoj mjeri u kojoj se može koristiti kao municija u rovovskim borbama savremenog bosanskog rata drugim sredstvima.
Iako je jasno da niti jedna država ni uz sve zakonske i sigurnosne mjere ne može biti u potpunosti sigurna od terorističke prijetnje, to ni u kom slučaju to ne znači da se na njegovoj prevenciji ne može i ne treba (u)raditi mnogo toga. Terorizam, bez obzira da li se on pravda islamom, nekom drugom ideologijom ili političkim ciljem, po svojoj prirodi je takva pojava da se protiv nje nikada i nigdje nije izvojevala pobjeda samo represivnim i sigurnosnim mjerama.
Naravno, efikasne sigurnosne agencije su ključan faktor u toj borbi. Zato bi više pažnje trebalo biti posvećeno zaključcima Zajedničke komisije za obranu i sigurnost Parlamentarne skupštine BiH i čelnika Federalne uprave policije, Obavještajno sigurnosne agencije, Agencije za istrage i zaštitu, te Ministarstva sigurnosti i Tužiteljstva BiH, koji su se sastali nakon napada u Bugojnu i ukazali na brojne nedovršene poslove koji bi se što prije morali pokrenuti kako bi se spriječilo novo Bugojno. Među tim zaključcima mogli smo pročitati kako je neophodno ubrzati donošenje zakona ili dopune više zakona (o zaštiti tajnih podataka; o sprječavanju nereda na sportskim takmičenjima; o oružju; o prijevozu opasnih materija; o programu zaštite svjedoka; o dopunama zakona o sprečavanju pranja novca i financiranja terorističkih aktivnosti, itd.), te donijeti poseban zakon o prevenciji i borbi protiv terorizma u BiH. Tek u januaru 2010. godine usvojena je Strategija BiH za prevenciju i borbu protiv terorizma 2010-2013. koja određuje opći okvir djelovanja BiH u borbi protiv terorizma, dajući smjernice za unapređenje postojećih i razvoj novih mjera, mehanizama i instrumenata prevencije i suzbijanja terorizma. Opažen je i nedostatak kapaciteta u agencijama za provođenje zakona, kao i izostanak koordinacije između tih tijela i tužilaštva, odnosno sudstva.
Od svih zaključaka i analiza koje su se mogle čuti na ovoj sjednici najviše je pažnje skrenuo komentar generalnog direktora Obavještajno-sigurnosne agencije BiH Almira Džuve o tri hiljade potencijalnih terorista u BiH. I ponovo je priča krenula u pogrešnom pravcu dok se dokumentu naslovljenom sa Prijedlog mjera usmjerenih na suprotstavljanje ekstremizmu, radikalizmu i terorizmu kojeg je pripremila ista agencija, a koji se našao pred parlamentarcima, nije dao ni dio te pažnje. Naravno da se svi s razlogom plaše da se suzbijanje terorizma ne pretvori u lov na vještice koji bi vjerovatno stvorio više problema nego što bi ih riješio, zbog čega čitavom procesu treba pristupiti hladne glave i bez skrivenih agendi motivisanih sitnim politikantstvom, ali to ne smije skrenuti našu pažnju sa osnovnog cilja, a to je iznalaženje najadekvatnije metode u suprotstavljanju pošasti terorizma.
A u tom izvještaju dostavljenom na zahtjev Ministarstva sigurnosti BiH navodi se kako u OSA-i smatraju kako raniji slučajevi koji su se dovodili u vezu sa terorizmom, kao i najnoviji slučaj u Bugojnu predstavljaju produkt jedne pojave koja nadilazi formalno-pravni angažman, resurse i mogućnosti samo policijskih i Obavještajno- sigurnosne agencije BiH.
Cijenimo da se radi o pojavi koja zahtijeva ozbiljniji i organizovaniji angažman tzv. šire društvene zajednice, odnosno različitih organa, organizacija i institucija. Ukoliko se sav angažman s tim u vezi svede samo na policijske i obavještajno- sigurnosne agencije BiH, sasvim je izvjesno da ćemo se konstantno baviti samo posljedicama te pojave zbog čega će se, vrlo vjerovatno, različiti begtaševići, rustempašići, čauševići i slični slučajevi događati i u budućnosti- stoji u informaciji OSA-e.
Drugim riječima, svi segmenti društva bi trebali dati svoj doprinos. Od Islamske zajednice, koja se u ovom dokumentu nekoliko puta spominje, koja može učiniti puno na edukaciji javnosti kako se stavovi male radikalne skupine ne bi predstavljali kao zvanični stavovi islama. Sličnu ulogu mogu odigrati i škole, te mediji. Akademska zajednica nam treba ponuditi jasna saznanja o samom fenomenu, o ideologiji koja iza njega stoji, o metodama kojima se regruteri služe kako bi vrbovali mladiće za svoje ciljeve i o brojnim drugim aspektima čitave pojave oko kojih očito lutamo čitavo ovo vrijeme. U interesu svih je da osiguramo sigurno okruženje za sve građane ove zemlje, te bi, stoga, barem ovo mogla biti tema pošteđena predizborne politizacije.
