Stripom protiv nove generacije "mudžahedina"

Nedavno sam na H-Alter-u sklopu redovnog pisanja u rubrici E_ropa/regija pisao o ratu za dušu i misli evropske omladine na primjeru Njemačke. Ovo je tekst.

Stripom protiv nove generacije mudžahedina

Ideološki rat za dušu i misli evropske omladine: prosvjetne vlasti u Njemačkoj publicirale su strip protiv radikalizacije mladih muslimanskih imigranata i za njihovu lakšu integraciju. Iako skeptici tvrde da se radi o bespotrebnom bacanju novca i da će ciljna publika takav pristup samo ismijati, ne možemo negirati kreativnost ovoga poduhvata.

U Evropskoj Uniji u je toku politička i kulturna evolucija. Taj proces ne ide ni brzo ni lako. Sve češće se kao jedno od poprišta tog procesa, ne samo u zemljama članicama EU, javlja pitanje sve većeg prisustva muslimana u onim evropskim zemljama u kojima oni nisu autohtono stanovništvo. Evidentno je kako se otvorena pitanja oko tog prisustva, naročito javnog manifestovanja vjere, rijetko gledaju u kontekstu jednog šireg procesa konstituisanja evropskog identiteta, a najčešće kao nasrtaj na nikada do kraja preciziranu evropsku kulturu i identitet.
I dok se unutar muslimanskih zajednica u Evropi vodi žestoka debata (nerijetko i pravi mali ideološki rat) o tome kako definisati islamski identitet u evropskom kontekstu, čitav proces se odvija daleko od očiju evropske javnosti i predstavnika države. Rijetki su primjeri konstruktivne interakcije i zajedničkog traganja za efikasnim rješenjima. U međuvremenu svaka od, uslovno rečeno, strana samostalno pokušava da nađe rješenja i modele konstruktivne interakcije.
To se vidi i na primjeru naznaka radikalizacije dijela imigrantske populacije muslimanskog porijekla, te sve sporiji proces njihove integracije za koji evropski zvaničnici nemaju jasnu strategiju prevencije. Znatna sredstva koja se izdvajaju za različite procese suzbijanja ekstremizma prema kritičarima najčešće se koriste u banalne i beskorisne kampanje koje ne daju nikakve rezultate. Većina oponenata, bez obzira da li dolaze iz imigrantskih zajednica ili ne, tvrde da bi daleko bolje bilo novac trošiti na poboljšanje životnog standarda useljenika i omogućavanje pristupa kvalitetnijem obrazovanju novoj generaciji mladih Evropljana.
Sličnu debatu pokrenuo je i posljednji projekt Ministarstva unutrašnjih poslova u njemačkoj Saveznoj pokrajini Sjeverna Rajna koji ima za cilj skrenuti pažnju mladih na uspon radikalnih islamističkih ideja. Radi se o drugom nastavku stripa za mlade Andi i prijatelji pisanog slengom kojeg mladi ljudi u Njemačkoj danas koriste u svakodnevnoj komunikaciji. Iako skeptici tvrde da se radi o bespotrebnom bacanju novca i da će ciljna publika takav pristup samo ismijati, ne možemo negirati kreativnost koja ovoj državnoj instituciji ne nedostaje. Inače, ovo ministarstvo je i ranije pokazalo da ima sluha za nove trendove i kreativno sučeljavanje sa njima. Pokazali su to štampanjem Vodiča za roditelje kroz muziku, modu i obilježja, knjige od 174 stranice koja daje odgovor na najčešća pitanja roditelja o tome kojem pravcu tzv. pop kulture njihova djeca pripadaju i šta to znači. Akcenat je stavljen na desničarske grupacije, njihov stil muzike, obilježja i ideologiju. Nisu rijetki slučajevi da roditelji, pa i nastavno osoblje, ne primjećuju očite znakove koji govore o tome da je dijete postalo žrtva neke od opasnih ideologija. I dok u Njemačkoj država pomaže roditeljima da prepoznaju nove i manje poznate simbole nacističkih, radikalnih i netolerantnih ideologija, kod nas roditelji, uz svestranu pomoć obrazovnih institucija i vjerskih zajednica, mirne duše šalju svoju djecu na koncerte na kojima fašističkih obilježja ne nedostaje, a okretanje netolerantnom i militantnom islamizmu se smatra povratkom tradiciji i simbolom duhovne nadgradnje i pobožnosti.
Uposleni u Ministarstvu tvrde da ne očekuju previše, ali da je prvi dio Andija u kome se isti likovi suprotstavljaju napadima neonacističke ideologije na njihovu multietničku družinu, dobro primljen od ciljne publike. To je očito i iz uvodnika stripa kojeg je napisao ministar unutrašnjih poslova Sjeverne Rajne- Westfalije Ingo Wolf: „Kao što su u prvom izdanju stripa Andi neonacistički ekstremisti pokušali omladini poput vas namamiti svojom propagandom, ovaj put su radikalni islamisti ti koji Ajši, Andiju i prijateljima prave probleme. Pritom se ne radi o islamu kao religiji nego o vjerskim ekstremistima jedne opasne manjine. Ovaj strip sam po sebi ne može ponuditi nikakva gotova rješenja protiv ekstremizma. On bi trebao informisati i potaći diskusiju. Čitajte i sami doživite šta konkretno islamizam znači za ljude vašeg uzrasta", tvrdi karikirani lik ministra unutrašnjih poslova na prvoj stranici.
Glavni lik je njemački tinejdžer Andi koji ima djevojku Turkinju Ajšu (Ayshe). Ajša je karakter za sebe, pokrivena maramom (hidžabom), dobro upućena u Kur'an, pobožna a ipak otvorena, hipi i odana tekovinama liberalne demokratije.
Poenta stripa bi trebala doći preko lika Ajšinog brata i Andijevog prijatelja Murata. Zaplet je jednostavan: Murat ne može dobiti posao, pa, naravno potpuno neopravdano (?!), počinje sebi umišljati kako je to posljedica njemačke ksenofobije i odbojnosti prema imigrantima. Onda se na igralištu pojavljuje negativac Harun, islamista koji emotivno posrnulog Murata uvjerava kako ga društvo diskriminira zbog njegovo vjere koja je time napadnuta pa bi je on kao trebao braniti. Ubrzo Harun uspijeva uvjeriti Murata kako, kao pravi musliman, ne smije imati nijednog prijatelja nevjernika. I košarka postaje tabu. Ne znam otkud to, jer nismo čuli da postoje fetve protiv košarke, ali vjerovatno da bi poenta bila očitija.
Murat je ubrzo dobio priliku da upozna korijen problema, ratobornog šejha duge brade i velikog stomaka koji ga podučava da „Bog zapovijeda muslimanima da se ne druže, niti da prijateljuju sa nevjernicima". Harun Muratu pokazuje i web-stranice napada iračkih pobunjenika na koalicione trupe u Iraku. Valjda kao poruku djeci imigranata da odanost novoj domovini znači i odanost njenoj vanjskoj politici. Murat se u jednom momentu koleba i kaže: „Ali u tim napadima gine jako puno muslimana." Šejh je beskompromisan: „Svi su oni licemjeri i lažljivci. Ako među ubijenim i bude muslimana, onda oni umiru kao šehidi. A šta bolje čovjek može poželjeti." Ovdje se mora odati priznanje da je izvrnuta logika islamističkih ekstremista odlično oslikana, a uvid u more propagandnog materijala koje proizvodi on-line islamistička produkcija to dokazuje.
Zatim, kao vrhunac zapleta dolazi Harunovo insistiranje na tome kako mora spriječiti Ajšu da odlazi u kino sa kafirom Andijem.
Nakon trideset i osam kolor stranica kvalitetnog crteža dolazi happy end. Murat se pokajao („došao tobe") ovaj put u drugom pravcu, i od državnog neprijatelja broj jedan postao je ponovno živahni dečko i uz to politički i ideološki podoban. Iznenada je dobio i posao, valjda kao dokaz neutemeljenosti tvrdnji imigranata da su u Njemačkoj izloženi konstantnoj diskriminaciji.
Debata koju bi među učenicima trebao pokrenuti ovaj strip štampan u 170 hiljada primjeraka koji će se besplatno distribuirati u svim školama u pokrajini (već je i Hamburg najavio da će ga koristiti u svojim školama) ogleda se u raspravi koju vode u samom stripu učiteljica i islamista Harun. Harun iznosi argumente islamista prema kojima „Demokratija ne donosi slobodu i jednakost. Demokratija uopšte ne funkcioniše zato što ju je čovjek izmislio. Samo Allah zna šta je najbolje za ljude. Sve ostalo dovodi do nejednakosti. U islamu čovjek ne smije razdvajati vjeru i državu. Jer to dvoje uvijek ide zajedno." A učiteljica brani stajalište koji bi na kraju trebao pobiti islamističke argumente, a prema kojem „Ipak mi ne živimo u Božjoj državi gdje se zakoni usklađuju prema njegovoj volji. Kada čovjek ne bi razdvajao vjeru i državu onda različite vjere nikada ne bi mogle ravnopravno koegzistirati. Zato što bi uvijek jedna dominirala nad ostalima."
Čitav strip je prožet pojašnjenjima koja dodatno trebaju uvjeriti čitaoca u apsurdnost islamističkih stavova i pojasniti razliku između islama i islamizma.
Nakon Francuske, Njemačka u kojoj živi 82,4 miliona stanovnika ima najbrojniju muslimansku zajednicu- od 3,2 do 3,4 miliona - u Zapadnoj Evropi. Ta zajednica je izrazito raznolika i daleko od homogenosti, a skoro tri četvrtine- 2,5 do 2,6 miliona, čine useljenici iz Turske. Upravo zato glavni likovi u stripu Andi dolaze iz te populacije, iako je upravo turska muslimanska zajednica pokazala najveću otpornost na infiltraciju ekstremnih islamističkih ideologija militantnog kova. Možda upravo zato što se sve takve interpretacije islama temelje, u manjoj ili većoj mjeri, na selefizmu ili vehabizmu sa kojim su Turci preko osmanskog hilafeta bili u političkom i ideološkom sukobu od samog njegovog začetka.

Ako želite napraviti kratak pregled kroz strip pogledajte ga ovdje:

Kulturološko krštenje Kosova

U prošlom broju Preporoda pisao sam o vjerskoj dimenziji kosovskog problema. Kosovo je danas uz našu domovinu ne samo jedno od najvećih otovrenih pitanja u regionu nego, sada je već očito, zaleđeni konflikt koji opterećuje međunarodne odnose. Međutim, na Kosovu tinja jedan drugi sukob koji ne dobiva medijsku pažnju, a u kojem se oslikava sva apsurdnost fenomena „balkanizacije religije“. U središtu ovog tihog rata je vjerska pripadnost i vjerska ubjeđenja stanovnika ove najmlađe evropske države. Tačnije, politizacija istih za nacionalne, ali i globalne interese. Kao toliko puta do sada na Balkanu religija se odrodila od svoje iskonske poruke i pretvorila u oruđe podjele i instrument mobilizacije masa zarad jačanja kohezije nacionalne ili političke zajednice. Tekst je na ovom linku:

Kulturološko krštenje Kosova

Koliko američkih para, toliko borbe protiv El-Kaide

Jemen, nova mora Zapada

Koliko američkih para, toliko borbe protiv El-Kaide

Piše: Muhamed Jusić (Start, br. 289)
Za sve koji prate situaciju na Bliskom istoku, Jemen je već godinama klasičan primjer propale države i jedan od zasigurno najvećih regionalnih problema. Ono što je donedavno bilo specifično za ovo bliskoistočno krizno područje je da se sva patnja jemenskog naroda odvijala daleko od očiju svjetske, pa i arapske javnosti. To je država u kojoj je u proteklih nekoliko desetljeća izbilo više građanskih ratova nego bilo gdje drugo na Bliskom Istoku. Već duže od godinu dana u njenoj pokrajini Sada vodi se bjesomučni rat između vladinih snaga i šiitskih pobunjenika poznatih kao El-husijjun. Nezadovoljstvo na jugu Jemena, gdje je građanski rat prije nekoliko godina jedva zaustavljen, sve je veće, pa nikoga ne bi iznenadila nova eskalacija nemira.

Država na lakim drogama
Do sada su samo rijetki upozoravali na demografsku bombu koja prijeti da eksplodira u ovoj zemlji, jednoj od najsiromašnijih na svijetu i sa jednom od najviših stopa nepismenih. Niko nije obraćao pažnju na izvještaje MMF-a o tome kako ovoj državi sa 75% ljudi mlađih od 25 godina, prijeti finansijski bankrot i skoro potpuni kolaps ekonomije, što će dovesti do stvaranja čitave armije nezaposlenih. Ni brojnim društvenim problemima, počevši od skoro neograničenog konzumiranja lake droge „kaad“ koja nije zakonom zabranjena, pa do jednog od najgorih izvještaja o stanju ljudskih prava, niko nije pridavao značaj. Kao i toliko puta dosad, svi ti nagomilani problemi i ratovi nisu zasluživali svjetsku pažnju, sve dok se oni nisu prelili i direktno ugrozili neku od zapadnih zemalja, a taj momenat se desio kada je za Božić mladi Nigerijac bezuspješno pokušao detonirati bombu skrivenu u donjem vešu na letu američke kompanije Delta- Northwest Airlines iz Amsterdama za Detroit. Mladog Nigerijca Abdul Faruka Abdul Mutaliba, studenta iz Londona, koji je već duže vremena bio osumnjičen za povezanost s teroristima, obavještajne službe su povezali sa ogrankom El-Kaide na Arapskom poluotoku ((El-Kaida fi el-Džeziretil-Arab) koja djeluje u Jemenu. Naime, on je priznao kako je u Jemenu prošao obuku u jednom od brojnih kampova u pokrajini Shabwa, da je tamo zadužio bombu i savladao terorističke tehnike. Tek tada je Jemen došao na naslovnicu svih svjetskih i lokalnih medija, ali ponovo samo u kontekstu borbe protiv El-Kaide i njene opasnosti. Ponovo, kao i toliko puta dosad, uzroci i stvarni kontekst problema nikom nije bio interesantan.

Umjesto intervencije pomoć diktatoru
Američki desničari su ponovo počeli prizivati još jednu intervenciju po uzoru na onu u Afganistanu i Iraku, ali je Obamina administracija barem u ovoj fazi pokazala da je nešto naučila od avanturističkih intervencija Bushovih neokonzervativaca. Svi razumni eksperti iz Obamine administracije (za razliku od 69 % ispitanika ankete koju je provela Fox News agencija koji su bili za novi vojni angažman) savjetovali su ga da bi direktna američka intervencija u Afganistanu protiv El-Kaide samo pogoršala američku poziciju i otvorila još jednu frontu u kojoj bi El-Kaida dobila više pristaša nego što bi američke trupe, uz vjerovatno brojne žrtve, uspjele „eliminisati“. Umjesto toga, američki predsjednik Barack Obama i britanski premijer Gordon Brown odlučili su zajednički finansirati jednu antiterorističku jedinicu Jemena. Obama je od Kongresa zatražio 63 miliona dolara pomoći za Jemen u 2010. Međutim najveći dio pomoći i dobar dio zajedničkih akcija, naročito onih obavještajne prirode, iz razumljivih razloga ostaje daleko od očiju javnosti.
Javno, trenutna američka administracija odlučila se samo na snažnu finansijsku, vojnu i stručnu pomoć režimu jemenskog predsjednika Ali Abdala Saliha, kako ne bi dodatno iritirali jemensku javnost koja je izrazito antiamerički raspoložena i koja, iako ne daje podršku El-Kaidi, kada mora birati, kao i brojne druge arapske nacije, između Amerika i El-Kaide, bira El-Kaidu iako nisu naklonjeni njenim stavovima i takvoj interpretaciji islama.

Sukob sunita i šita
Međutim, ponovo su Amerikanci u Jemenu upali u istu zasjedu u koju su padali toliko puta u arapskom svijetu, a to je, da su opet morali dati podršku jednom u vlastitom narodu nepopularnom diktatorskom režimu u borbi protiv direktne terorističke opasnosti, čime možda mogu dobiti jednu bitku protiv terorizma, ali ne i rat. A da stvar bude još zamršenija, treba imati na umu da uloga vladajućeg jemenskog režima, sa „zaštitnikom demokratije“ (ra`i ed-demokratijje“, kako sebe naziva, i kako ga nazivaju državni mediji) predsjednikom Ali Abdala Salihom, u jačanju pozicije El-Kaide ne smije nikada biti zanemarena. Naime, javna je tajna u militantnim islamističkim krugovima, da je Jemen već dugo bio baza u kojoj su se militanti obučavali i pohađali radikalne medrese i univerzitete, odakle su odlazili na džihadska ratišta od Afganistana od Alžira. Sve to se odvijalo uz prešutnu suglasnost vladajućeg ražima koji je militantne selefije koristio u svrhu suzbijanja jačanja nezadovoljne šiitske populacije. Naime, Jemen je država u kojoj živi 53% sunita i 47 % šiita čiji dobar dio čini šiitska sekta Zejdija. Ali vlast i nacionalno bogatstvo, kao i donedavno u Iraku, u najvećem dijelu je u rukama sunita, zbog čega je šiitska manjina uz svestranu podršku Irana, vodila i ovih dana vodi otvorenu borbu sa vladom u Sani i sa Saudijskim vojnim snagama koje su se pridružile u borbi protiv pobunjenika na svojoj granici. U toj konfrontaciji Ali Abdala Salih je često koristio militantne islamiste da vode proxy ratove u buffer zonama, zbog čega je Jemen postao jedno od posljednjih utočišta El-Kaidinim ideologa i militanata naročito nakon što su oni protjerani iz Saudijske Arabije, o čemu je Start ranije pisao.
Nisu rijetki ni oni koji, iako nemaju dokaza, naslućuju kako neuspjeli napad Nigerijca na američki zrakoplov nije bio mrzak ni jemenskoj vojsci i političkom vrhu koji je nakon njega dobio tako nužnu finansijsku i vojnu podršku, baš u vrijeme kada je postalo izvjesno da neće dobiti rat protiv sve bolje naoružanih i opremljenih husijskih pobunjenika, koje svestrano podržava Iran. Nikada se vjerovatno neće moći dokazati u kojoj mjeri su sigurnosne službe Jemena znale i da li su mogle spriječiti neuspjeli napad ili su ga pak priželjkivale, jer nije prvi put da brojni despotski režimi svoju borbu protiv El-Kaide koju su sami izrodili dobro naplaćuju novcem, vojnom i neupitnom političkom podrškom Amerike.
Ono što ostaje kao neminovna činjenica je to da se i danas, kada je Jemen napokon dobio nešto svjetske pažnje, niko ponovo ne bavi razlozima nego posljedicama ne ulijevajući nadu da će se problem El-Kaidinom militantizma riješiti u bilo kakvo dogledno vrijeme.

BBC-ijev pregled desetljeća napada u Jemenu (vidi kartu na engleskom):

Prilog u Novom Muallimu o "medijskoj pismenoti" imama

Već nekoliko brojeva Časopis za odgoj i Obrazovanje Novi Muallim pokrenuo je rubriku Forum u kojoj se diskutuju različita aktuelna pitanja u (i oko) Islamske zajednice. U zadnjem broju koji je do mene došao diskutovalo se o vjeri i medijima. Ja sam pisao o konceptu „medijske pismenosti“ imama.
Na Rijasetovoj stranici slijedeće sadržaje iz Novog Muallima br. 39. možete downloadovati u PDF/doc formatu (Desni klik > Save As):
· Uvodnik
· postFORUM
· Forum
· Putokazi

A evo i čitave moje diskusije:

„Medijska pismenost“ imama

Muhamed Jusić (Novi Muallim, br.39.)

Medijska pismenost (media literacy) je dio komunikologije, koji se sve više razvija kao posljedica šoka od komunikacijske revolucije i globalnih medijskih trendova. Danas se ovaj obrazovni proces definiše kao"sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja poruka posredstvom medija" i u većini razvijenih zemalja svijeta je sastavni dio nastavnog procesa. Ta društva ne ostavljaju pojedincima da se samostalno brinu i nesistemski snalaze u stjecanju tih znanja, nego potiču različite društvene strategije „medijskog opismenjavanja“, slijedeći pozitivne međunarodne primjere i preporuke.
Autor sugeriše da u odsustvu inicijative države da počne raditi na polju „medijske pismenosti“ njenih građana, IZ zbog osjetljivosti medijskog imidža imama i neophodnosti korištenja medija i novih komunikacijskih tehnologija u uspješnom obnašanju imamske misije u XXI stoljeću, naročito sa mladima, treba napraviti prve korake ka uvođenju principa „medijske pismenosti“ u svoj obrazovni proces. Također, on ostavlja mogućnost da se u sklopu jedne šire strategije odnosa sa javnošću/ javnostima Islamske Zajednice u BiH počne kroz specijalističke seminare (kakvi su sa drugim temama već redovni u IZ) počne raditi na „medijskom opismenjavanju“ već angažiranih imama, vjeroučitelja, pa čak i džematlija.

Medijska pismenost (media literacy) je dio komunikologije, koji se sve više razvija kao posljedica šoka od komunikacijske revolucije i globalnih medijskih trendova. To je pojam koji se u svijetu koristi već neko vrijeme, a definisan je na konferenciji o medijskoj pismenosti 1992. godine (National Leadreship Conference on Media Literacy, 1992) kao "sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja poruka posredstvom medija" (Aufderheide, 1992).Prema mišljenju Nade Zgrabljić Rotar (Zgrabljić Rotar, 2005): „ova definicija je usmjerena na koncept medijske pismenosti koji polazi od medija kao pozitivnih izvora informacija i zabave, a za njih treba usvojiti ili osvijestiti mnoga različita znanja i vještine. Razvijenija društva ne ostavljaju pojedincima da se samostalno brinu i nesistemski snalaze u stjecanju tih znanja, nego potiču različite društvene strategije medijskog opismenjavanja, slijedeći pozitivne međunarodne primjere i preporuke. UNESCO je još sedamdesetih godina prošloga stoljeća potaknuo pitanje obrazovanja za medije. Temeljeći ideju na važnosti koju mediji imaju u životu pojedinaca i porodice, zatražili su da se na međunarodnom nivou sastanu naučnici kako bi istražili načine uključivanja medijskog odgoja u obrazovne sisteme svih razvijenih, pa i manje razvijenih, zemalja.“

I dok u brojnim društvima svijeta, uključujući i naše okruženje, država, uviđajući svu ozbiljnost problema „medijske pismenosti“, kroz svoj obrazovni sistem radi na „medijskoj edukaciji“ građana, kod nas su građani prepušteni sami sebi da se nose sa fenomenom ekspanzije medija. U državama kao što su Australija, Finska, Danska, Kanada, Mađarska, Njemačka, Norveška, Irska, Slovenija, Švedska i Velika Britanija medijska pismenost je dio nastavnog plana i programa. U nekim drugim zemljama postoji minimalna uključenost medijske pismenosti u školske časove: kao što su susjedna Hrvatska, Austrija, Holandija ili SAD.
U odsustvu državne inicijative koja bi za cilj imala „medijsko opismenjavanje“ građana, IZ i Ilmija bi mogle zbog osjetljivosti medijskog imidža imama i činjenice da oni sve češće i mimo svoje volje postaju, nerijetko zlonamjerno, uvučeni u medijske vode, ali i radi uspješnosti njihove misije, poduzeti prve korake na dodatnom upoznavanju sadašnjih, a naročito budućih imama i vjeroučitelja, sa principima „medijske pismenosti“.
Bilo da se to radi kroz nastavni plan i program obrazovnih institucija IZ ili kroz specijalističke seminare, ima dovoljno prostora da se ne čekajući društvo i državu da to urade sa svim građanima još u godinama obaveznog obrazovanja, kod imama razviju "sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja poruka posredstvom medija" .
Naravno, trebamo napomenuti, a kao što se vidi i iz uvoda, da se „medijska pismenost imama“ ne postavlja kao jedini imperativ za nas, nego da se to odnosi na sve slojeve društva, pa čak i na djecu. Ali, tema foruma nas navodi na to da akcenat stavimo na odnos imama i medija, odnosno ljudi koji u kontaktu s javnošću predstavljaju islam i IZ. Raditi na konceptu „medijske pismenosti“ imama ne znači nastojati da se od imama napravi novinar, nego razvijati refleksivne i produktivne sposobnosti za korištenje medija, te razvijati analitički i kritički pristup medijskim sadržajima.
Već dugo vremena, neophodnost poznavanja medija i novih tehnologija nije samo za uski krug specijalizovanih zvanja. Mediji su postali dio naše svakodnevnice i oni već dugo vremena „ne odražavaju našu stvarnost nego je konstruišu“. Uzme li se u obzir značajna uloga koju imami obavljaju u našem društvu i utjecaj koji imaju u narodu, gdje se nerijetko od imama traži da- naročito među slabije obrazovanim džematlijama i u ruralnim sredinama- bude tumač događaja u duhu islamskih vrijednosti, od suštinske je važnosti da imam ima sposobnost analitičkog, kritičkog i kontekstualnog razumijevanja vijesti i događaja o kojima obično informaciju dobije samo preko medija. Uzmemo li u obzir da je u većini naših džemata trend da se hutba koncipira tako da bude „aktuelna“ tj. da se bavi trenutnim događajima, a ne samo univerzalnim moralnim porukama ili tradicionalnim vjerskim naukom, postaje nam jasno zašto je u današnjem vremenu nezamislivo imati uspješnog imama koji ne barata osnovnim vještinama „medijske pismenosti“ ili ga prepustiti da samostalno stiče te vještine.
Da ne govorio o tome kako je već sada u bh društvu da bi se stekla tačna slika čak i o svakodnevnim događajima i da bi se prikupile najosnovnije informacije iz dnevne štampe, neophodno poznavati sve od vlasničke strukture novine do ličnih razmjerica među akterima pojedinih „sarajevskih krugova moći“.
Kod budućih imama, ali i onih koji to već jesu, mora se razvijati svijest o tome da današnji mediji žude za senzacionalnošću i da su rijetki oni koji vijest provjeravaju i koji razmišljaju o posljedicama koje netačne vijesti ili medijske konstrukcije mogu imati po nečiji privatni život i profesionalnu karijeru. U tom smislu, svaki postupak imama koji se na bilo koji način može dovesti u vezu sa neprimjernim ponašanjem s obzirom na poziciju koji oni imaju u društvu, za većinu je medija senzacija i oni će je rado iskoristiti. Kako mediji dobijaju na značaju u svjetskoj, ali i lokalnoj, ekonomiji tako se naglasak premješta sa njihove kulturne i obrazovne dimenzije na ekonomsku. O tome šta je ispravno, a šta ne, sve manje se u svijetu medija govori. Trka da se bude prvi koji je nešto saopštio daje prednost brzini preuzimanja informacija nad tačnošću, provjerom činjenica i upotrebom većeg broja izvora.
Osim toga etnička i vjerska „naelektrisanost“ ovih naših medijskih prostora još više svjetla stavlja na imame čiji se svi postupci, naročito u islamofobičnom svijetu nakon 11. septembra, pokušavaju prikazati u kroz prizmu „islamske prijetnje“ s ciljem produbljivanja brojnih stereotipa o muslimanima.
Nadalje, poznavanje komunikacijskih tehnologija i komunikacijske prakse postali su temelj za uspjeh misije IZ naročito u radu sa mladim generacijama gdje je imam ponovo u prvom planu. Mladi danas sve više žive u vlastitom virtualnom svijetu digitalnih tehnologija i zato je neophodno ne samo poznavati taj svijet kako bi se mladi ljudi razumjeli i kako bi se jaz između njih i njihovih odgajatelja (bilo da se radi o roditelju, vjeroučitelju ili imamu) ne bi još više produbio. Danas, mladi ljudi sve više vremena provode u virtualnim paralelnim životima poput društvene platforme Second Life ili društvenih mreža Facebook ili Twitter. Na forumima i blogovima mladi više uče o svijetu nego možda od svojih roditelja i učitelja. Na internetu vlada pravi mali ideološki rat oko interpretacije islama i sve sljedbe koje su se u BiH pojavile nakon rata imaju svoje portale i aktiviste koji uporno promovišu fetve i stavove svojih mentora. Zato ne samo da je neophodno taj novi virtualni svijet razumjeti nego bi se u njemu trebalo i učestvovati. Barem bi nova, mlađa, generacija imama moglo biti prisutna u tom virtualnom svijetu, a za to je neophodno ovladavanje osnovnim vještinama, na čemu koncept „medijske pismenosti“ insistira.
Proces medijske pismenosti kod građana treba razviti svijest o tome da se komunikacijska prava smatraju temeljnim ljudskim pravima. Imam, kao i svaki građanin, treba biti svjestan da on ima “pravo na tačnu informaciju, pravo na sudjelovanje u medijima i pravo na privatnost“. Usto je svakome ko se bavi bilo kakvim javnim poslom bitno da poznaje osnovnu zakonsku regulativu koja uređuje medijski prostor. Današnji imam bi trebao poznavati procedure kojima se reaguje na ono što on smatra da su neprimjereni sadržaji na javnim servisima, privatnim TV i radio stanicama ili pak printanim medijima. Živimo u društvu u kojem bi svako ko je društveno aktivan trebao biti upoznat sa Zakonom o pravu na pristup informacijama, Zakonom o zaštiti od klevete FBIH, pa nerijetko i osnovnim postulatima u radu Vijeća za Štampu BiH i Regulatorne agencije za komunikacije.
Prostor predviđen za ovaj prilog raspravi na zadatu temu ne daje mogućnost da se sagledaju svi aspekti eventualnog uvođenja u obrazovni proces IZ BiH koncepta „medijske pismenosti“, ali doprinos raspravi možemo reći da umjesto straha od medija i „moralne panike“, te proglašavanja čitavog novinarskog esnafa kao neprijateljskog prema islamskim vrijednostima, te često i nepotrebne konfrontacije sa određenim medijima, treba uraditi više na izgradnji vlastite strategije odnosa s javnošću i stvoriti uslove za otpočinjanje procesa „medijskog opismenjavanja“ imama, a kasnije i džematlija. Mediji nisu ni dobri ni zli, oni su ono što mi od njih napravimo.

Korištena literatura

AUFDERHEIDE, P. (1992) A Report of the National leadership conference on media literacy. http.//www.interact.uoregon/MediaLit/FA/aufderheide/report.html.
ZGRABLJIĆ ROTAR, NADA (2005). Mediji - medijska pismenost, medijski sadržaji i medijski utjecaji (Media - Media Literacy, Media Content and Media Effects), Mediacentar, Sarajevo

Summary
„Media literacy“ Among the Imams in Bosnia
Media literacy is part of communicology, which is increasingly developing as consequence of the shock of communication revolution and global media trends.
Today, this educational process is defined as the “ability to access, analyse, evaluate, and send messages through the media”, and I the majority of developed countries af the world it is an integral part of the teaching process. Those societies do not leave it to individuals to independently care for and unsystematically cope in the acquisition of that knowledge, but instead give impetus to different social strategies of “media literacy” by following positive international examples and recommendations.
The author suggests that in the absence of state initiative to become active in the sphere of “media literacy” of its citizens, the Islamic community, due to the sensitivity of the media image of imams and the indispensability of the use of media and new communication technologies for successfully carrying out the mission of the imam in the 21st century, especially with the youth, should be the first to take steps toward introducing the principles of “media literacy” into the educational process. Furthermore, the author leaves the possibility to, within a wider strategy of public relation of the Islamic Community in Bosnia and Herzegovina and through specialist seminars (which regularly occur in the Islamic Community when it comes to other topics), begin activities in “media literacy” of the already employed imams, religious instructors and even jamat (congregation) members.

تعليم الإمام إعلاميا
محمد يوسيتش
الموجز
يعتبر التعليم الإعلامي جزءا من علم التواصل, و يتزايد نمو هذا الفن نتيجة للصدمة الناجمة عن ثورة الاتصالات و الصرعات الإعلامية العالمية. و تعرّف هذه العلمية اليوم "بالقدرة على الوصول إلى المعلومات, و تحليلها و تقويمها و تبليغها بواسطة وسائل الإعلام", و هي في معظم دول العالم المتطور جزء من العملية التدريسية. و لا تترك تلك المجتمعات للأفراد أن يهتموا باكتساب هذه العلوم بأنفسهم و بأساليب غير منهجية, ولكنها تطلق العديد من الإستراتجيات الاجتماعية "للتعليم الإعلامي", متّبعة في ذلك الأمثلة و التوصيات الدولية الإيجابية.
وفي ضوء غياب المبادرة الحكومية لبدء العمل في ميدان تعليم المواطنين إعلاميا, و نظرا لحساسية الصورة الإعلامية لإمام المسجد و لضرورة الاستفادة من وسائل الإعلام و تكنولوجيات الاتصال الجديدة في أداء رسالة الإمام في القرن الحادي و العشرين , خاصة في العمل مع الأطفال و الشباب , فإن الكاتب يقترح أن المشيخة الإسلامية باتخاذ الخطوات الأولى لإدراج مبدأ "التعليم الإعلامي" في نظامها التعليمي. كما يترك للمشيخة الإسلامية في البوسنة و الهرسك ـ ضمن إستراتجية واسعة لتطوير العلاقات مع الرأي العام ـ إمكانية البدء بعقد حلقات دراسية (على غرار الحلقات الدراسية الدورية في المشيخة الإسلامية حول قضايا مختلفة), من أجل تعليم الأئمة و معلمي الدين, و حتى باقي المسلمين إعلاميا.

75 godina bosanskog „Takvima“

Ove godine se oblježava 75 godina od izlaska prvog bosanskog Takvima. U ovom broju ja sam objavio jedno od svojih predavanja koje sam držao u programu Malih koraka o društvenom aktivizmu kod muslimana. Tekst u pdf formatu možete skinuti sa Rijasetove stranice (ovdje: - DRUŠTVENI AKTIVIZAM I MUSLIMANI)

Kao i svi prethodni brojevi i ovaj broj Takvima je, piše rijaset.ba, pored namaske vaktije sa važnijim datumima u islamskom kalendaru obogaćen i raznim tekstovima autora iz bošnjačkog intelektualnog kruga među kojima su: Mustafa Sušić „Sedamdesetpetogodišnjica izlaska bosanskog Takvima", akademik dr. Esad Duraković „Neimari pozitiviteta u Al-Fatihi", Rifet Šahinović „U okrilju milosti kur'anske sure Er-Rahman", dr. Almir Fatić „El-Felek i En-Nas: sure zaštitnice i završnice Kur'ana", mr. Muharem Omerdić „Suština islamskog vjerovanja", Nedim Begović „Kolektivni idžtihad", mr. Muhamed Mehanović „Higijenski i zdravstveni propisi klanja životinja i pripremanja mesa za ishranu prema sunnetu Allahovog Poslanika", dr. Safvet Halilović „Dužnost prema umrlima", Senad Ćeman „Nastanak i razvoj studija o ciljevima Šerijata", Ibrahim Begović „Svijest o mektebu", Nezir Halilović „Razvoj dječijih sposobnosti", dr. Mustafa Jahić „Nauka i knjiga u islamskoj civilizaciji", Muhamed Jusić „Društveni aktivizam i muslimani", dr. Jusuf Mulić „Ustanci Srba u Beogradskom pašaluku i pogromi nad muslimanima", dr. Enes Pelidija „Osmanista umjetničkog duha (Ešref Kovačević)", mr. Džemaludin Šestić „Zenički hafizi s kraja 19. i početka 20. Stoljeća", mr. Mustafa Prljača „Društvo vjernika", Aida Krzić „Kompromis i kalkulacije", dr. Amel Alić „Procjena kvalitete života", Ismet Dedić „Spriječimo propadanje pluća planete", mr. Muharem Omerdić „Najbolja opskrba", Aziz Kadribegović - O romanu Enesa Karića "Pjesme divljih ptica".
- SADRŽAJ Takvima 2010 u pdf formatu.

U društvu „štela“ niko nikome ne vjeruje

UNDP o društvenom kapitalu u BiH

U društvu „štela“ niko nikome ne vjeruje

Priredio: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH, br. 287)

Nedavno je u Sarajevu predstavljen Izvještaj o humanom razvoju u BiH 2009. kojeg redovno priređuje globalna mreža za razvoj Ujedinjenih Nacija UNDP (Razvojni program Ujedinjenih nacija). S obzirom da je u svim ranijim izvještajima iz ovog serijala u BiH primijećen izuzetno
nizak nivo društvenog povjerenja, priređivači ovogodišnjeg izvještaja su sebi dali za cilj da čitav fenomen detaljno izuče. Zaključci su sabrani u izvještaju pod naslovom „Veze među nama- društveni kapital u BiH“, a njegove najzanimljivije dijelove prenosi Start.

Skupo nepovjerenje
Polazeći od zabrinjavajuće spoznaje primijećene u ranijim istraživanjima prema kojoj „veoma malo ljudi u BiH smatra da se većini ljudi može vjerovati“, (svega nekih 10%) autori UNDP-ovog Izvještaj o humanom razvoju u BiH 2009. detaljnije su istražili ne samo kome to ljudi smatraju da mogu vjerovati u svakodnevnom životu – članovima porodice, rodbini, komšijama, bliskim prijateljima, pripadnicima iste nacionalnosti, itd. – nego i vrste društvenih veza kojima su povezani. Osim toga, istražili su i osjećaj pripadnosti, broj i vrstu prijatelja koje imaju, te sastav mreže njihovih poznanika kako bismo, možda po prvi put, stekli kvalitetniji uvid u način na koji povjerenje funkcionira u okviru mreže naših društvenih veza.
Podaci do kojih su UNDP-ovi istraživači došli sabrani su u zasebnoj publikaciji pod naslovom „Veze među nama- društveni kapital u BiH“.
Publikacija sadrži detaljan opis glavnine društvenih veza –kroz kvantitativno istraživanje te društvenih veza onih izloženijih društvenoj isključenosti – do kojih se došlo kroz diskusije u fokus grupama. Prema riječima priređivača, cilj je bilo analizirati „društveni kapital“ kroz objektiv humanog razvoja, s naglaskom na razjašnjavanje načina na koji višestruki aspekti nepovoljnog položaja doprinose socijalnoj isključenosti.
Prema Mr. Ahmetu Alibašiću sa FIN-a „društveni kapital“ je relativno nov koncept u društvenim naukama kojim se izražava sposobnost pripadnika jedne zajednice ili grupe da kolektivno djeluju radi ostvarenja svojih zajedničkih ciljeva. Povjerenje i aktivan angažman u različitim oblicima udruživanja smatraju se najvažnijim elementima društvenoga kapitala. Prema istom autoru, sve je više istraživanja koja pokazuju da su različiti oblici društvenoga kapitala nužni za ekonomski, politički i društveni razvoj društava, odnosno da nepovjerenje i pasivnost imaju visoku ekonomsku, političku i društvenu cijenu.
Cjeloviti izvještaj, koji je dostupan na UNDP-ovoj web stranici (http://www.undp.ba) sadrži preporuke u dva široka područja: jačanje članstva i rada u udruženjima te rada na rješavanju pitanja socijalne isključenosti. Sve preporuke imaju za cilj izgradnju inkluzivnog društvenog kapitala, uz nastojanje da se pri tome smanje efekti isključujućeg društvenog kapitala. Preporuke su upućene državnim, entitetskim i kantonalnim vlastima, općinskim vlastima, organizacijama i predstavnicima medija.

Neka svoga u gori hajduka
Izvještaj nedvosmisleno pokazuje da u BiH društvu dominiraju snažne porodične veze. Ljudi su skloniji provoditi vrijeme i vjerovati svojoj neposrednoj društvenoj mreži koja se sastoji od porodice, bliskih prijatelja i poznanika. Tako je npr. svega 4,4% ispitanika izjavilo da rijetko ili nikada ne provode vrijeme sa svojom porodicom. U ovim trendovima gotovo da i nema razlike u odnosu na nacionalnost, dob, spol ili entitet. Ljudi su u vremenima potrebe također skloniji oslanjati se na porodicu.
3, 83% ispitanika vjeruje svim ili većini članova porodice, 61% vjeruje bliskim prijateljima, dakle daleko više od 10% kod generaliziranog povjerenja. Vrijednosti za partikularizirano povjerenje u komšije padaju i prilično su niske –samo 21% za one iz iste etničke grupe. Stope povjerenja od 11% i 9%, za one iz drugih etničkih grupa i ljude sa drugačijim stilom življenja, tim redom, vrijednosti koje su vrlo slične onoj od 10%, za generalizirano povjerenje.
Dakle, postoji visok stepen povjerenja u porodicu i prijatelje, srednji nivo povjerenja u susjede, dok je malo povjerenje prema onima koji nisu porodica i susjedi. Opće karakteristike društvenog kapitala u BiH, prema zaključku autora istraživanja, sugeriraju da je to društvo izgrađeno na snažnim, ali prvenstveno porodičnim ili lokalnim vezama. Premošćujućeg ili spajajućeg društvenog kapitala je malo, te tkivo društva koje nastaje iz takvog stanja karakterizira fragmentiranost i rascjepkanost namjesto kohezije i solidarnosti. Takvoj mreži snažnih lokaliziranih veza nedostaje kompenzacijski, integrirajući obrazac slabijih ali širih veza koje bi povezivale pripadnike različitih zajednica, nacionalnosti i društvenih klasa.
Koliko god ovakva slika izgledala pesimistično, snažne veze imaju i svojih prednosti, posebno u teškim vremenima. U BiH je jako malo ljudi koji nemaju takvih veza, ali se oni koji ih nemaju suočavaju s posebnim teškoćama. Dodatni nedostatak društva kojeg karakteriziraju snažne lokalne veze jeste njihov potencijal u smislu podsticanja socijalne isključenosti, nepotizma, klijentelizma i kronizma.
Ništa bez dobre veze
Ono što je posebno zabrinjavajuće u UNDP-ovom izvještaju jeste ta relativno visoka stopa isključujućeg društvenog kapitala. Za razliku od inkluzivnog društvenog kapitala koji po svojoj prirodi integriše društvo, ekskluzivni (isključujući) društveni kapital djeluje suprotno i stvara se u zatvorenim mrežama, gdje „pristup mreži zahtijeva skupe aktivnosti od strane osoba koje nisu članovi, ili je isključivo zasnovan na nestečenim društvenim obilježjima kao što su rasa, porodična pripadnost, društvena klasa itd, što otežava ili onemogućuje prijem novih članova.
Neformalne društvene mreže i veze predstavljaju značajan resurs na koji se ljudi pozivaju u teškim ili vremenima potrebe. Međutim, kada one, kao što je to slučaj sa BiH, prerastu u zatvorene, elitističke i isključive mreže, mogu se iskoristiti i na način kojim se stvaraju i umnožavaju nejednakosti. U izvještaju se ova negativna pojava istražuje kroz prizmu „štele“, kolokvijalnog lokalnog pojma kojim se opisuje oblik nepotizma odnosno klijentelizma. Izvještaj ukazuje na to kako posjedovanje štele olakšava pristup uslugama, stvara značajne nejednakosti i doprinosi društvenoj isključenosti.
Istraživanje je dokazalo ono što većina nas već zna: lične veze se koriste za pristupanje uslugama ili institucijama na načine koji su u najvećem dijelu nezasluženi. Tako je 95% ispitanih u anketi izjavilo da je posjedovanje „štele“ uvijek ili ponekad od koristi u pristupu osnovnim socijalnim uslugama. 85,7% ljudi lične veze smatra jedinim načinom da se dobije posao, te većina ljudi koristi porodične veze u traženju posla.
Skoro svi ispitani su izjavili da je posjedovanje štele korisno u stjecanju osnovnih usluga, uključujući pristup obrazovanju, zapošljavanju i zdravstvenoj zaštiti. Većina ih se također slaže da štela pomaže i u dobijanju zvaničnih dokumenata i ispunjavanju formalnih procedura.
Pored direktnih pitanja o šteli, istraživanje daje uvida i u nedostatak transparentosti u sektoru zapošljavanja kroz ispitivanje metoda traženja posla. Više od trećine zaposlenih ispitanika naveli su da su posao našli putem ličnih veza.
Ono što je važno napomenuti jeste da autori izvještaja u Sažetku na bosanskom jeziku naglašavaju da BiH ni po čemu u tom smislu nije jedinstvena. Siva područja između „networkinga“ i nepotizma/klijentelizma su prisutna u brojnim zemljama, a liniju na kojoj prestaju usluge i počinje korupcija nije uvijek jednostavno identificirati. Ono što je u BiH značajno su razmjere ove pojave, jer se čini da je tako sveprisutna u tako mnogo institucija. Tako je ono što tako zabrinjava stepen u kojem štela djeluje kao obeshrabrujući faktor, u kojem smanjuje kvalitetu usluga, u kojem blokira pristup uslugama i u kojem podstiče korupciju.

Tenzije bogatih i siromašnih
UNDP-ovo istraživanje pokazuje i brojne zaključke koji možda i nisu tako očiti ili ne idu ukorak sa generalnom slikom o našem društvu. Tako su npr. ljudi skloniji da percipiraju izražene društvene tenzije između bogatih i siromašnih (88%) nego između menadžmenta i radnika (86%) ili ljudi različitih nacionalnosti (79%). To nam govori da je BiH jednako, ako ne i više, podijeljena na osnovu bogatstva, klasne pripadnosti i pitanja radnih odnosa, koliko i etničkim podjelama. Rat je ljudima manje važan nego prije nekoliko godina. Došlo je do velikog zaokreta u odgovorima od
„veoma je važan, nikada neću zaboraviti“ ka „važan je, ali sam nastavio sa svojim životom“. Čini se da se to pak odnosi na sve dijelove društva, bez obzira na entitet ili spol. Takvo što ohrabruje i sugerira da je pravo vrijeme za inicijative kojima bi se nanovo izgradili društveno povjerenje i kapital.

Preporuke
U NHDR za 2009. godinu je i lista preporuka svim nivoima vlasti kao i drugim institucijama civilnog društva za koje tvrde da će osigurati osnovu za rješavanje nekih od najznačajnijih jazova u društvenom tkivu BiH u nadi da će se tako unaprijediti humani razvoj i osigurati veća socijalna inkluzija. Za izgradnju veza između podijeljenih i homogenih društvenih mreža u BiH će trebati vremena, ali je takvo što od životne važnosti za budućnost zemlje i stabilno napredovanje na putu ka Evropskoj uniji.
Ovo su neke od tih preporuka
Preporuke institucijama vlasti
• Ojačati koordinaciju s organizacijama civilnog društva
• Unaprijediti i razviti zakonske okvire iz domene dobrovoljnog rada - volontiranja
Preporuke općinskim vlastima
• Unaprijediti mehanizme za distribuciju sredstava organizacijama na lokalnom nivou koju uključuju primjenu jasnih, relevantnih i jednakih (uključujući i rodno osviještene) kriterije za prijave
• Omogućavanje organizacijama civilnog društva da javne objekte (poput sportskih objekata, centara za mlade, sala za sastanke, itd.) koriste besplatno ili po povoljnim cijenama
Preporuke organizacijama civilnog društva
• Primjerom raditi kako bi se razbio negativan imidž organizacija civilnog društva u BiH
• Stvarati krovne organizacije koje mogu civilno društvo propagirati i zastupati u okviru različitih foruma
• Aktivno usmjeravati aktivnosti na okupljanju članstva u udruženjima na žene i/ili aktivnosti udruženja činiti prihvatljivijim ženama
Preporuke medijima
• Izvještavati o uspješnim inicijativama civilnog društva širom zemlje
• Podizati svijest o dobrobitima zvaničnog – organiziranog volontiranja

Izvještaj možete preuzeti na slijedećim linkovima:
· NHDR Executive Summary - (2095 KB)
· NHDR sazetak izvjestaja - (2186 KB)
· The Ties that Bind:Social Capital in BiH - (5777 KB)
· Veze među nama: društveni kapital u BiH - (6120 KB)

Sve hadžije iz Mostara dobile knjigu Meka i Medina

Drago mi je bilo vidjeti da su sve buduće hadžije sa područja Medžlisa IZ Mostar dobile po primjerak moje knjige "Meka i Medina". Drago mi je što sam i na taj način dao skroman doprinos edukaciji naših hadžija. Inače, edukacija hadžija je nešto na čemu ćemo, akoBogda, morati raditi i u budućnosti.
VIjest nisam ranije vidio, a link je ovdje.

Gostovanje na FTV u emisiji Pošteno

Sinoć sam gostovao u emisiji FTV-a Pošteno, urednice Duške Jurišić. Emisija je bila posvećena Danu ljudskih prava a razgovarali smo, kako stoji u najavi emisije, o ljudskim pravima, pravu manjina, i to jedne specifične manjine, ženama s nikabom i hidžabom u Bosni i Hercegovini. Pretresali smo kontroverze, prava, diskriminaciju, predrasude i prinudu. Pored mene gosti su bili Đermana Šeta, Sadika Avdić, fra Mato Zovkić, Jasna Bakšić-Muftić i gost mjeseca: Ahmed Burić.

Umjesto bilo kakvog komentara (jer bi to bila naknadna pamet) preporučujem da emisiju pogledate na ovom linku: Pošteno - 10.12.2009.

Minaret kao trn u oku

Na H-Alteru sam objavio prvi komentar na zabranu izgradnje minareta u Švicarskoj. O ovome će se vjerovatno još pisati, a teško je sada sagledati sve posljedice ove odluke većine švicarskih građana koji su izašli na referendum. Ovo su prva razmišljanja koja je objavilo i sarajevsko Oslobođenje, rijaset.ba i brojni drugi online mediji i radio stanice:

Minaret kao trn u oku

Piše: Muhamed Jusić (H-Alter)

Za 400.000 muslimana koliko se procjenjuje da ih živi u Švicarskoj, argumenti o tome kako su minareti simboli „islamizacije zemlje" i kako oni vode „uvođenju šerijata" su apsurdni, naročito ako znamo da većina švicarskih muslimana dolazi iz Turske, Bosne i Hercegovine i drugih balkanskih zemalja koji se nikada nisu susreli sa šerijatskim pravom.

Treći dan najvećeg muslimanskog blagdana Kurban Bajrama (u nedjelju 29.11.2009.) u Švicarskoj je održan referendum na kojem su se stanovnici ove tradicionalno tolerantne države izjašnjavali o ustavnoj zabrani izgradnje novih minareta.
Referendum je organizovan nakon što je grupa političara iz desničarske Narodne stranke, najveće stranke u zemlji, i Federalne demokratske unije, skupila dovoljno potpisa za referendum o ovoj inicijativi za koju tvrde da ima cilj spriječiti „islamizaciju Švicarske“. Prvi preliminarni rezultati koji su saopšteni istog dana pokazali su kako je 57 procenata onih koji su izašli da se izjasne o referendumskom pitanju dalo svoj glas za zabranu. Prijedlog o zabrani gradnje minareta nije prošao samo u četiri kantona od njih 26 što je stvorilo osnov za izmjenu Ustava.
Švicarska vlada i parlament su još ranije odbacili inicijativu uz obrazloženje da krši ustav, vjerske slobode i tradiciju tolerancije po kojoj je zemlja poznata. Sad je nepoznanica kako će vlada koja je prije referenduma pozivala građane da glasaju protiv izmjena ustava postupiti. Analitičari tvrde kako se švicarski zvaničnici plaše ekonomskih posljedica ovakve odluke jer, očekivati je, kao što je to pokazao primjer danskih karikatura poslanika Muhameda, burnu reakciju muslimanskog svijeta i najvjerovatnije bojkot švicarskih proizvoda na jednom od najvećih tržišta svijeta.
Zabrinutost su izrazili i Ujedinjeni narodi, a većina međunarodnih organizacija smatra kako će se ovim poslati pogrešna poruka ne samo onim muslimanima koji žive u Švicarskoj i susjednim državama Evropske Unije, nego i širom svijeta.
Međutim, to mišljenje ne dijele i organizatori referenduma. Tako parlamentarni zastupnik Ulrich Schluer smatra kako „su minareti prvi korak prema islamskoj državi“. On je svjetskim medijima izjavio kako: "Minareti nisu religijski simbol, već simbol politike koja Švicarskoj želi nametnuti šerijatsko pravo koje je u potpunoj suprotnosti s tradicionalno demokratskim švicarskim zakonima. U tome je srž problema."
Za 400.000 muslimana koliko se procjenjuje da ih živi u Švicarskoj gdje je islam druga religija po brojnosti, ovi argumenti o tome kako su minareti simboli „islamizacije zemlje“ i kako oni vode „uvođenju šerijata“ su apsurdni naročito ako znamo da većina švicarskih muslimana dolazi iz Turske, Bosne i Hercegovine i drugih balkanskih zemalja koji se nikada nisu susreli sa šerijatskim pravom (barem u smislu kako se on doživljava na Zapadu danas). Bosanski muslimani koji žive u Švicarskoj posebno teško doživljavaju ove stavove o tome kako minaretima nije mjesto u Evropi s obzirom na iskustvo urbicida i genocida koje su preživjeli devedesetih i od kojeg su pobjegli u Švicarsku. I kao što mi je jedan od njih napisao nakon što su rezultati referenduma saopšteni „ispade da sistematsko rušenje 614 džamija s munarama u Bosni i nije bio baš tako `nevropski čin“.
Bez obzira na sve, iako je evidentno da postoje brojna otvorena pitanja kada je riječ o integraciji sve većeg broja muslimana u Evropi, i kada se ne može zanemariti postojanje radikalnih elemenata (ma kako malobrojni bili) koji zagovaraju netolerantnu i isključivu viziju islama i uređenja svijeta, teško je objasniti kako će kršenje osnovnih ljudskih prava i ograničavanje vjerskih sloboda pomoći tom procesu. Naprotiv, oni elementi među muslimanima koji zagovaraju nespojivost islama sa zapadnim vrijednostima koriste ovakve i slične nepromišljene poteze kako bi potvrdili svoju sliku svijeta u kojem dominiraju sukobljene civilizacije i rat do istrebljenja. Svi oni koji sve muslimane i simbole islama poistovjećuju sa malom skupinom ekstremista i koji neće ili ne žele napraviti razliku između islama kao religije i civilizacije i male skupine ekstremista, čine uslugu ekstremistima, jer ih predstavljaju kao legitimne predstavnike islama, a upravo ekstremisti stalno ponavljaju kako zapadna civilizacija i „kršćanska Evropa“ nisu u ratu sa njima, nego sa islamom i svim muslimanima.
Zato su teološko- historijske rasprave o tome da li su minareti izvorno islamski vjerski simbol ili nešto drugo krajnje irelevantne za ovu raspravu, jer, iako je tačno da su minareti kao dio muslimanske sakralne arhitekture razvijeni u određenom kulturno-historijskom kontekstu, to važi i za mnoge druge simbole ne samo islama, nego i drugih religija. Teško je govoriti o slobodi religije ako bi neko sa strane morao određivati šta je religija, i koji elementi čovjekove religioznosti su prihvatljivi za druge (osim ako se njima ne krše zakoni i prava drugih, što je priča za sebe).
Apsurdno je da u današnjoj Evropi na pragu 21. stoljeća vrijede zakoni koji su nekada vladali u srednjem vijeku u nekim državama. Apsurdno je da su restrikcije koje je Osmansko carstvo imalo nad izgradnjom vjerskih objekata kršćanskih crkvi na Balkanu bili „liberalniji“ od nekih evropskih zakona glede muslimanskih sakralnih objekata.
Iako je Švicarska po mnogo čemu specifična država pitanja koja su aktuelizirana švicarskim referendumom o zabrani minareta su ista pitanja sa kojima se susreću brojne druge evropske države članice EU-a. Zato se mnogi plaše da bi Švicarska inicijativa, ako zaživi, mogla biti samo probni balon, prvi korak, i da bi uskoro mogla uslijediti slična rješenja nekih drugih otvorenih pitanja, ne samo u Švicarskoj, nego i u nekim od članica EU, a možda i u samom Briselu. Jer kako sada stvari stoje, trenutne članice EU-a nisu našle djelotvorna rješenja na pitanje muslimanske integracije i prisustva islama na javnoj sceni buduće Evrope. Tome u prilog govori i to što su u odsustvu boljih rješenja neke EU zemlje već pribjegle mjerama ograničavanja javnog manifestovanja vjere kao jedinom načinu u rješavanju „muslimanskog pitanja“. Tako se već danas u Grčkoj, koja je članica EU, za svaki minaret viši od 7.5 metara treba osigurati dozvola ministra, a ako se ta saglasnost i dobije onda on ne može biti viši od 16 m. Po istom modelu su tretirana i neka druga slična pitanja u nekim drugim državama EU, kao što je ograničavanje dimenzija džamije u Kelnu kako ne bi zasjenila tamošnju katedralu, zabrana hidžaba u francuskim školama itd.
Teško je vjerovati da će se zabranama išta riješiti, pa tako i pitanje muslimanskog prisustva u Evropi iza kojeg se, ustvari, kriju puno krupnija pitanja kao što su položaj i uloga imigranata (uopće, a ne samo muslimana) u društvu, pitanje evropskog identiteta i navikavanja Evrope na multikulturalnost, suzbijanja ekspanzije neofašizma i rasizma i brojna druga pitanja o kojima se nema hrabrosti raspravljati nego se ona politiziraju kroz populistički pristup nove evropske desnice.

Ruska skaska s elementima šerijata

Čečenija- Lični feud Putinovog pulena Ramzana Kadirova

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)

Današnji predsjednik Čečenije Ramzan Kadirov je jedna od najkontraverznijih ličnosti ne samo ruske nego i svjetske politike. I dok ga jedni smatraju diktatorom „kojem Putin ne može ni na ruke politi“ drugi u njemu vide novu priliku za procvat Čečenije i čitavog regiona u okvirima „moćne ruske Federacije“.
Ramzana Ahmadoviča Kadirova je od trenutka kada je stupio na političku scenu pobunjene ruske republike Čečenije koja se godinama borila za svoju neovisnost, bio i ostao, najblaže rečeno, kontravezna ličnost. On je sin bivšeg muftije i predsjednika Čečenije Ahmeda Kadirova koji je ubijen u atentatu maja 2004. godine. Kada se raspao Sovjetski Savez i kada su jedna za drugom bivše republike dobivale svoju nezavisnost, Čečeni koje je ranije raselio Staljin i koji su se ponovo vratili u svoju domovinu, krenuli su u odlučnu borbu za nezavisnost. Jedan od ključni lidera te borbe bio je Ramzanov otac Ahmed koji je bio muftija pobunjenika. Ramazan je tada sa šesnaest godina bio komandant specijalne jedince koja će postati osnova za njegovu paravojnu formaciju poznatu kao Kadirovsti, a koja će biti (a i danas je) glavni oslonac za preuzimanje vlasti.

Moskva „draža“ od vehabija
Kada je ujesen 1999. u Čečeniji izbio drugi rat (nakon što su prvi Čečeni dobili) Kadirovi su odlučili stati na stranu vlade iz Moskve jer su ustvrdili kako su se „vehabije i internacionalni džihadisti infiltrirali u Čečeniju kako bi je preoteli za svoje ciljeve i kako bi preko Čečena vodili svoj sveti rat sa Rusijom“. Za njih je to bila zloupotreba Čečenije, njenog naroda i želje Čečena za nezavisnošću. Između vehabija i Moskve oni su izabrali Moskvu.
Moskva je njihovu promjenu strategije nagradila time što je muftija Ahmed Kadirov imenovan predsjednikom. Nakon što su mudžahedini izvršili atentat na njega, njegov sin ga nije mogao naslijediti jer važeći zakoni Čečenije nalažu da predsjednik ne može biti mlađi od trideset godina. Zbog toga je Kadirov Mlađi morao „stažirati“ na pričuvnim pozicijama nekoliko godina kako bi naslijedio svoga oca. Nije da nije u tom periodu bilo pokušaja da ga se izgura sa političke scene i da se okonča dominacija Kadirovića u čečenskoj politici. Ali i pored svega, uz neupitnu podršku Kremlja i zahvaljujući svojim Kadirovistima i nemilosti prema političkim oponentima, Ramzan se održao na vlasti, a centar odlučivanje se pomjerao sa pozicijama koje je on obnašao. Zahvaljujući paralelizmima koje je izgradio u svim sferama društva i političkim institucijama Kadirov je i prije nego što je postao predsjednik vladao Čečenijom. Odmah nakon atentata na njegovog oca Ramzan je imenovan za zamjenika premijera, da bi 1. marta 2006. dotadašnji premijer Sergej Abramov dao ostavku pod uslovom, kako je sam izjavio, da na njegovo mjesto dođe Ramzan Kadirov. Odmah po preuzimanju pozicije premijera mlađahni Kadirov je poduzeo nekoliko populističkih poteza tražeći od federalne vlade više sredstava kako bi se ubrzala obnova u dva rata potpuno razrušene republike. Osim toga, uputio je zahtjev da se svi vojnici Ruske Federacije, osim onih raspoređenih na granici, povuku iz Čečenije, pa čak i uveo elemente šerijatskog prava u Čečeniju.
Već tada je pridobio podršku značajnog broja Čečena, a obnova Groznog i čitave republike je bila nešto što niko nije mogao negirati.

Počela likvidacija 500 nepoželjnih?
Preuzimanje pozicije predsjednika, nakon što je ispunio zakonske uslove, nije išlo tako lako jer dotadašnji predsjednik Alu Alhanov nije htio jednostavno odstupiti. Zato je posegnuo za saveznicima svoga oca iz Kremlja koji su se, navodno, jedno vrijeme mislili da li da podrže Kadirove ambicije da i zvanično preuzme vodeću političku poziciju u ovoj južnoj pokrajini, i to u tako kratkom vremenskom roku. Naime, prema pisanju ruskih medija, njemu su u Moskvi sugerisali da, s obzirom da ionako drži skoro svu vlast u republici, sačeka izbore i da onda „preuzme vlast“. Međutim, Kadirovu, koji je smatrao da je ionako dugo čekao, se žurilo, zbog čega je sve češće na ruskoj televiziji i medijima počeo govoriti o tome kako će zahtijevati istrage o zločinima ruske vojske u Čečeniji, tvrdeći da u Moskvi postoje određeni krugovi koji ne žele da mir zavlada Čečenijom i da su to isti oni ljudi koji su pokrenuli rat u Čečeniji.
Nedugo zatim (15. februara 2007.) Vladimir Putin je potpisao odluku kojom se razrješava funkcije dotadašnji predsjednik Alhanov, a na njegovo mjesto postavlja Ramzan Kadirov. Nakon što je preuzeo i zvanično najbitniju poziciju u republici, Kadirov je izvršio i posljednju čistku dovodeći svoj paralelni sistem upravljanja na zvanične pozicije. Kao i ranije, brojne svjetske nevladine organizacije koje prate situaciju u Čečeniji će ga optužiti za to da republikom upravlja kao "ličnim feudom", kao i za neviđeni nepotizam zbog kojeg se na svim ključnim pozicijama u društvu nalaze članovi njegovog klana Beno.
Pored nevjerovatne autokratije, slamanja slobode govora i kršenja temeljnih ljudskih prava, brojne svjetske organizacije Kadirova kritikuju i zbog njegovih navodnih brutalnih metoda borbe protiv preostalih pobunjenih Čečena koji nisu odustali od borbe za nezavisnu Čečeniju. Iako je Rusija nedavno obznanila kraj svoje antiterorističke kampanje u Čečeniji, a Kadirov već duže vrijeme izjavljuje kako je u šumama preostalo samo sedamdesetak pobunjenika, napadi islamističkih militanata su redovna pojava kako u Čečeniji, tako i u susjednim republikama.
Organizacije za zaštitu ljudskih prava na dušu Kadirova i njegovih mentora iz Moskve stavljaju i desetine ubijenih aktivista, novinara i humanitarnih radnika koji su se bavili situacijom u Čečeniji. Tako se u tim krugovima, naravno bez očitih dokaza, Kadirov dovodi u vezu sa ubistvom veteranke antiratnog izvještavanja iz Čečenije Anne Politkovskajeve, kao i otete pa ubijene Natalije Estemirove, aktivistice i saradnice u nevladinoj organizaciji Memorial koja se bavila istraživanjem zločina u Čečeniji.
Prema nekim podacima humanitarnih i organizacija za ljudska prava, na koje se u svome prilogu pozvao novinar radija DW, na listi nepoželjnih u Rusiji i koji bi po svemu sudeći svakako trebali biti likvidirani, nalazi se oko 500 osoba. Jedan od njih, navodi se u istom prilogu, bio je Umar Izrailov, izbjeglica iz Čečenije, ubijen u Beču. U sudskom procesu čiji su predmet bile metode mučenja i maltretiranja u čečenskim zatvorima, a koje je naredio navodno sam predsjednik Kadirov, Umar Izrailov je bio krunski svjedok tužiteljstva. Tokom procesa njega je zastupao advokat Ane Politkovskaje – Stanislav Merkelov, koji je i sam stradao nekoliko dana kasnije – kako kažu njegovi prijatelji između ostalog i zbog posjedovanja dokumenta u kojem je njegov klijent Izrailov tvrdio da ga je u zatvoru osobno mučio čečenski predsjednik Kadirov i to elektrošokovima.
Lista žrtava nepodobnih koji su maknuti zbog svoga protivljenja zvaničnoj politici Kremlja ili onih koji su čačkali oko Kadirova i metoda kojima je on uveo red i mir u Čečeniju je duga.
Ne znam treba li spomenuti kako Vladimir Putin, a danas i Dimitri Medvedev, kao i njihova desna ruka na Kavkazu Ramzan Kadirov sve te optužbe negiraju kao izmišljotine zapadnih plaćenika i špijuna koji Rusiji žele zlo, stalno upirući prstom u nevjerovatno brzi ekonomski oporavak koji je evidentan danas u Čečeniji.

Najveća evropska džamija
Kontraverzni čečenski predsjednik Ramzan Kadirov zna da ga znatan broj Čečena smatra ruskom marionetom koja je zbog želje za vlašću žrtvovala njihov san o nezavisnosti. Zna on također da ga mnogi u muslimanskom svijetu smatraju izdajicom ne samo Čečena, nego i svih muslimana koji su se tokom brutalnog rata ruskih snaga protiv čečenskih boraca za nezavisnost solidarisali sa čečenskim narodom. Zato Kadirov ne čini sve kako bi samo izgradio kult vlastite ličnosti, nego istu medijsku podršku i novac iz Moskve koristi kako bi sebe predstavio zaštitnikom muslimana i promotorom šerijata. U tome ima svestranu podršku Moskve koja blagonaklono gledala na njegove odluke o tome da u Čečeniji uvede elemente šerijatskog prava, da na teritoriju pokrajine zabrani proizvodnju alkohola, organizovanje kockarnica i da javno govori o blagodatima poligamije.
Kada je 2006. izbio skandal oko karikatura poslanika Muhameda u danskoj štampi, on je javno optužio Dance koji su se zadesili u Čečeniji da su špijuni koji sarađuju sa teroristima. Zabranio je danskim državljanima ulazak u Čečeniju i uskratio saglasnost za djelovanje najveće danske humanitarne organizacije u regionu Danish Refugee Concil. Mediji su tada zabilježili da je izjavio kako „one koji su nacrtali karikature treba zakopati žive“. Naravno nakon što se medijska prašina slegla Kadirov je, navodno pod pritiskom Moskve, povukao svoje odluke ali je njegova medijska mašinerija još dugo njegovu reakciju predstavljala kao dokaz njegove spremnosti da brani islam.
Kadirovi kritičari tvrde kako je i izgradnja „najveće evropske džamije“ u Groznom čiju je izgradnjo on inicirao dok je još bio zamjenik premijera izgrađena sa istim ciljem. Džamija je dobila ime po njegovom ocu Ahmedu Kadirovu koji je bio i čečenski muftija tokom borbe za nezavisnost od Rusije. Na dan otvaranja džamije ruski mediji su prenijeli kako je Kadirov Mlađi izjavio: “Ova je džamija dokaz da islam nije ugrožen u Rusiji”.
Oni koji podržavaju Kadirovu politiku se slažu s njim i tvrde kako je izgradnja najveće evropske džamije u Groznom, gdje od 1930. kada su sve džamije u tom dijelu Staljinovog SSSR-a porušene, nije izgrađena niti jedna džamija, očit dokaz ispravnosti njegove politike. Oni posebno naglašavaju kako je ova džamija u koju može stati deset hiljada klanjača došla kao vrhunac cjelokupne obnove Groznog i navjestitelj svijetle budućnosti Čečenije koja pod vodstvom Kadirova postaje jedna od najperspektivnijih ruskih republika.

Putin je moj idol
U ekskluzivnom intervjuu Radiju Slobodna Evropa u avgustu ove godine Ramzan Kadirov je odbacio optužbe za nedavno ubistvo ruske aktivistkinje za ljudska prava Natalije Estemireve i ugrožavanje ljudskih prava u Čečeniji i pojasnio odnose sa njegovim "idolom", ruskim premijerom Vladimirom Putinom. U tom intervjuu on je između ostalog rekao:"Putin je moj idol. Ja ga volim. Ja ga poštujem. Za mene lično ne postoji niko kao on. Dugujem mu više nego ikome. Dugujem mu moj život. To je moje lično mišljenje. Ali kao predsjednik Čečenije, mogu reći da je Dmitri Medvedev naš predsjednik. On je snažan, mudar i pravi političar, i da je drugačiji ne bi bio izabran Njegov tim me ne bi podržao. Putin je mijenjajući svoju poziciju ponovo pokazao svoju snagu i to da služi narodu. Ali to ne mijenja moj stav prema njemu. Ja bih i sada dao svoj život za njega," rekao je Kadirov.Na pitanje da li bi želio da Putin ponovo postane predsjednik Rusije, Kadirov je odgovorio:"Jako. Želim da Putin bude doživotni predsjednik Rusije."

II Internacionalni festival duhovne muzike Bugojno 2009.

II Internacionalni festival duhovne muzike Bugojno 2009.

Medžlis islamske zajednice Bugojno i ove godine organizira «II Internacionalni festival duhovne muzike Bugojno 2009.». Centralni dio ove manifestacije je Koncert duhovne muzike, koji će biti održan u Kulturno-sportskom centru, dana 21. 11. 2009. godine (subota) sa početkom u 19:00 sati. Učesnici će biti horovi: Arabeske iz Zagreba - Hrvatska, Đulistan iz Novog Pazara - Srbija, Semazen iz Tetova - Makedonija, Sejfullah iz Konjica, Kewser, Gazel i Rejjan iz Sarajeva, te solisti: Hamza Ražnjatović i Eldin Huseinbegović. Ulaz je slobodan.
Predviđeno je da na svečanosti prisustvuje i reisul-ulema IZ BiH Mustafa ef. Cerić i travnički muftija Nusret ef. Abdibegović.

Na koncertu će biti dodijeljene i nagrade za najbolju ilahiju po izboru slušalaca BM Radija, Radija Bir, Radija Bugojno, Radija Hayat - Studio Slobodni Igman, Radija Visoko, Radija Maglaj, Antena radija- Jelah, Radija Slon- Tuzla, Radija Stari Most- Mostar, Radija Preporod- Odžak. Također će biti dodijeljena i nagrada za najbolji album ilahija u proteklih pet godina po izboru muzičkih urednika istih radio- stanica.
Nagrada za najbolju ilahiju bit će dodijeljena horu Đulistan iz Novog Pazara za ilahiju „Smiraj srca moga“, a nagrada za najbolji album horu Kewser iz Sarajeva za album „Pusti me do Kewsera“.
Očekujemo da Vašim dolaskom uveličate ovu manifestaciju.

Rađanje nove Kraljevine

Saudijska Arabija i reforme: Otvoren Univerzitet za nauku i tehnologiju Kralj Abdullah

Rađanje nove Kraljevine

Piše: Muhamed Jusić (Start br. 284)
U Saudijskoj Arabije je 23. septembra otvoren prvi univerzitet na kojem će nastavu zajedno pohađati studenti oba spola. Dio je to šire strategije koju već neko vrijeme implementira kralj Abdullah bin Abdulaziz, a koja za cilj ima ne samo reformu obrazovnog sistema, nego i sveukupnu društvenu, pa čak i djelomičnu političku i vjersku, reformu ove bogate, ali konzervativne države. I kao što se očekivalo, otvaranje Univerziteta za nauku i tehnologiju Kralj Abdullah (The King Abdullah University of Science and Technology -KAUST), nije proteklo bez suprotstavljanja selefijske uleme, ali i brojnih zamjerki malobrojnih liberala na način kako je projekat osmišljen, što je još jednom pokazalo o kako se komplikovanom procesu radi.

Reforme bez efekta
KAUST je već dugo vremena najavljivan kako jedan od najambicioznijih projekata u oblasti obrazovanja koji je trebao biti vidljiv dokaz da Kraljevina poduzima konkretne korake na reformi obrazovnog sistema koji je nakon 11. septembra 2001. bio izložen otvorenoj kritici saudijskih saveznika iz Washingtona, nekih evropskih metropola i malih sekularnih lokalnih medijskih i književnih krugova. Oni su tada kao jedan od glavnih razloga za to što je većina napadača El-Kaide na New York i Washington bila iz Kraljevine, naveli saudijski obrazovni sistem za koji su tvrdili da ima previše vjerskih sadržaja i da nerijetko podstiče na netoleranciju i isključivost. Brojne studije i izvještaji koji su tada napravljeni u kojima su analizirani nastavni planovi i udžbenici u državnim školama i na univerzitetima tvrdili su kako cjelokupan sistem kreira netrpeljivost ne samo prema nemuslimanima, nego i prema muslimanima koji imaju različito mišljenje ili baštine drugačije razumijevanje islama od onog saudijskog, te da ubija svaki oblik kreativnosti i slobodnog razmišljanja kod učenika. U međuvremenu je Saudija pokrenula više projekata revizije nastavnih planova i programa na svim nivoima obrazovanja, ali suštinskih promjena nije bilo.
Zato zagovornici temeljitih reformi ne vide u otvaranju univerziteta KAUST udaljenog osamdeset kilometara od prvog većeg grada, u ovom slučaju Džide (koja se nalazi u granicama harema ili svete zemlje oko Meke) neki poseban iskorak kada je riječ o efektima koje će taj projekat imati na modernizaciju saudijskog obrazovnog sistema. Kao argument više oni navode činjenicu da će se na Univerzitetu izučavati prirodne i tehničke nauke, ali ne i one društvene, što je za kritičare više nego indikativno.
Tako se Pierre Akel u svom osvrtu u on- line magazinu Shaffaf (http://www.shaffaf.net/) pita: „Može li znanje napredovati bez nauka kao što su sociologija i filozofija? Može li čovjek usvojiti samo modernu tehnologiju, a pritom odbaciti njihov intelektualni, ideološki, religijski, društveni i politički okvir? Kada jedno društvo odbija religijsku reformu, može li ostvariti naučni skok koji će mu omogućiti ulazak u savremeni svijet? Kada ostaje u stadiju apsolutne vlasti i ne zna ni za ustav ni za građanski status, može li sudjelovati u modernosti?“
Ipak, svi oni su jednoglasni u tome da projekat kao što je KAUST može biti samo od koristi Saudiji i regionu, te da se radi o koraku u dobrom pravcu koji, iako neće riješiti sve probleme ovog društva, zasigurno hoće pokrenuti, ako ništa a ono raspravu o tome kako bi Kraljevina trebala izgledati u budućnosti.
Osim toga, ako se čak na kraju ispostavi da KAUST neće imati nikakvog efekta na društvene tokove u Saudiji, većina se nada da silni novac (samo građevinski radovi su koštali 10 milijardi dolara, a na izgradnji je bilo angažovano 20 000 radnika) koji je uložen u ovaj projekat neće propasti i da će KAUST postati jedan od najvećih naučnih centara barem u prirodnim i tehničkim naukama. A univerzitet ima sve predispozicije da to postane. Već sada tamo je angažovano sedamdeset vrsnih profesora iz čitavog svijeta i 817 studenata iz 61 zemlje svijeta. Planovi su da u idućih osam do deset godina tamo studira dvije hiljade najboljih studenata iz Saudijske Arabije, ali čitavog svijata. Laboratorije sa kojima je Univerzitet opremljen su među najsavremenijim u svijetu. Tu je smješten i 14. po brzini superkompjuter na svijetu. Bivši američki diplomata John Burgess je na svom blogu posvećenom Saudiji „Crossroad Arabia“ napisao: „Uistinu ne postoji niti jedan univerzitet u svijetu da je tako dobro opremljen kao KAUST. Ama baš nigdje. Pitanje, naravno, ostaje šta će se uraditi sa tom silnom opremom i kako će ona biti korištena, a to može reći samo budućnost koja je pred nama.“

Alimi protiv „vesternizacije“
Nasuprot onih koji od ovog univerzitetskog kampusa smještenog na obali Crvenog mora očekuju samo najbolje, stoje brojni konzervativni saudijski alimi i intelektualci, koji su u čitavom projektu prepoznali opasnost za svoju viziju obrazovnog sistema i nedopustiv nasrtaj na saudijsku tradiciju i interpretaciju islama. Njima nije sporno samo to što će po prvi put na tlu Saudijske Arabije u jednoj državnoj instituciji muškarci i žene zajedno pohađati nastavu i „miješati se“ (ar.ihtilat), niti što će u tom kampusu i ženama biti dozvoljeno da voze automobile, nego što će se na tom univerzitetu naučavati, barem oni tako predviđaju, i brojne teorije za koje oni, prema svojoj interpretaciji islama, smatraju da su neprihvatljive, kao što su teorija evolucije, Velikog praska i sl.
Za kritičare univerzitet je očit dokaz upliva zapadne ideologije, „američkog imperijalizma“ i pokušaja vesternizacije saudijskog društva, što oni po svaku cijenu žele spriječiti.
Među prvim otvorenim kritičarima je bio šejh Saad el-Shithri iz Vrhovnog vjerskog komiteta, jedne od najutjecajnijih institucija u Saudijskoj Arabiji, koji je javno pozvao saudijsku ulemu da poduzmu sve kako se na univerzitetu ne bi izučavale nauke suprotne islamskim principa i „strane ideologije“, kao što je evolucija. Jadna druga grupa alima koji nisu u zvaničnim vjerskim institucijama je već izdala fetvu koja kruži internetom, a u kojoj se čitav projekat KAUST proglašava neislamskim i prijetnjom koju ulema i vjerska policija trebaju staviti pod svoju kontrolu.
Noć nakon što je El-Shithri iznio javno svoje stavove, Kralj ga je, kako je izvijestila saudijska državna agencija SPA, smijenio sa pozicije u ovom vrhovnom vjerskom organu. Ovim potezom Kralj je poslao jasnu poruku da neće odustati od svoje vizije kontrolisane i postepene modernizacije, te da neće podleći kako kritičarima slijeva, tako i ovima zdesna, te da će, kao i dosad, vladajuća porodica nastaviti hodati po žici i nastaviti Kraljevinu voditi nikad u potpunosti preciziranim putem između selefijskog konzervatizma i zapadnog modernizma.
I upravo je zato ideja KAUST-a u Saudijskoj Arabija pridobila više pristalica nego kritičara. Skeptični liberalni saudijski krugovi u ovom univerzitetu vide prvu utvrdu slobodnog istraživanja koja će dugoročno proizvesti novu generaciju saudijskih naučnika koji će ići ukorak s tehnološkim napretkom u ostatku svijeta, što će, prema njihovom mišljenju, prije ili kasnije dovesti do modernizacije i u drugim društvenim sferama. Za njih je to još uvijek malo i presporo, ali bolje išta nego ništa.
Ni među ulemom nije bilo onoliko kritičara koliko se očekivalo, iako je teško znati da li je to zbog toga da ne bi završili kao El-Shithri ili pak zbog toga što misle da je Kralj povukao dobar potez ograničivši univerzitet na prirodne i tehničke nauke, ostavljajući zasad ostale univerzitete i čitav obrazovni sistem da funkcioniše bez znatnih promjena i uz striktni nadzor ulemanskih institucija i vjerske policije (ar. al-mutavve). Na kraju će ipak jedna od dvije strane biti razočarana, samo je pitanje koja i kako će oni tada reagovati.

Veliki prasak medijske panike

U Francuskoj uhapšen fizičar alžirskog porijekla koji je radio na projektu CERN

Piše: Muhamed Jusić- magazin Start BiH

U ponedjeljak (12.10.2009.) se tridesetdvogodišnji muškarac alžirskog porijekla uhapšen nekoliko dana ranije pojavio pred francuskim sudom. On je zajedno sa svojim dvadesetpetogodišnjim bratom uhapšen u antiterorističkoj operaciji francuskih snaga u jugoistočnom francuskom gradu Vienne.

Želio bih napasti
Prema sudskim izvorima, a kako prenosi novinska agencija AFP, osumnjičeni, čije ime u skladu sa francuskim zakonima nije još uvijek saopšteno, na sebe je skrenuo pažnju sigurnosnih agencija tokom nezavisne istrage o potencijalnim islamističkim militantima koji su, navodno, imali planove boriti se u Afganistanu. Nakon što je postao sumnjiv, ovaj fizičar koji je doktorirao fiziku čestica je osamnaest mjeseci bio pod prismotrom francuskih agenata da bi prošlog mjeseca sudac Christophe Teissier, specijaliziran za terorizam, otvorio i službenu istragu o njegovim sumnjivim aktivnostima. Nakon toga je uslijedio hapšenje. U međuvremenu brat mu je oslobođen dok se on na saslušanju pred sudom pojavio kako bi odgovorio na optužbe za „kriminalno udruživanje u terorističku organizaciju“. Ovo je, zasad, preliminarna optužnica koja daje sudiji mogućnost da provede istragu i donese odluku da li će nastaviti suđenje. U optužnici koja je pročitana pred sudijom tereti ga se da je razmjenjivao poruke putem interneta sa ljudima bliskim ogranku El-Kaide u Sjevernoj Africi (El-Kaida fi El-Magrib el-Islamij) i da je u toj korespondenciji izrazio želju da izvede napade bez da je „došao do faze materijalne pripreme za sam napad“.
Iako se svakom slučaju potencijalnog povezivanja sa El-Kaidom bilo koga i bilo gdje u svijetu, naročito u zemljama koji imaju svoje trupe u Afganistanu, pridaje velika pažnja, ovaj posljednji slučaj hapšenja je još jednom pokazao kako su neki mediji, ali i državni zvaničnici, spremni izvoditi ishitrene zaključke i preuveličavati prijetnju od terorizma, nesvjesni da tako nerijetko samo pomažu teroristima protiv kojih se bore.
Naime, nakon što su agencije objavile kako je uhapšeni radio kao fizičar za Evropsku organizaciju za nuklearna istraživanja – CERN (Conseil Européen pour la Recherche Nucléaire), uslijedio je čitav niz natpisa u medijima, a o Internet sferi da i ne govorimo, o tome kako je El-Kaida planirala spektakularne napade na evropska nuklearna postrojenja. I ne samo to, nego se preko naslova brojnih medija u svijetu i regionu sugerisalo kako se El-Kaida pokušala dočepati „Božije čestice“ ili „Mašine sudnjeg dana“, i kako je zaustavljena u zadnji čas.
Sve te spekulacije su se temeljile na šturoj informaciju tužiteljstva kako je osumnjičeni radio zajedno sa sedam hiljada drugih naučnika na već od ranije kontraverznom eksperimentu CERN-a, smještenom nedaleko od Ženeve na švicarsko-francuskoj granici, poznatom pod nazivom LHC (Large Hadron Collider) ili Velikom hadronskom sudaraču, najvećem i najskupljem naučnom stroju na svijetu, vrijednom pet milijardi eura koji je trebao stvoriti simulaciju „Velikog praska”.

Crni scenario El-Kaidi u korist
Još u oktobru prošle godine kada se trebao desiti prvi sudar čestica u četrnaest godina građenom postrojenju LHC-a brojni mediji su čitavo ljeto, pozivajući se na mišljenja nekoliko naučnika koji su od početka bili skeptični prema čitavom projektu, upozoravali da će pokretanje LHC-a dovesti do stvaranja, ni manje ni više, nego crne rupe koja će progutati Zemlju. Naravno, svijet nije nestao nakon prvog eksperimenta, ali to nije razuvjerilo kritičare iz naučnih i inih krugova da se nešto slično neće desiti u budućnosti ako naučnici iz CERN-a nastave potragu za sve manjim česticama kako bi došli do one „od koje je čitav svemir stvoren“.
Same naznake da je El-Kaida bacila oko na to postrojenje ili da se oko njega počela motati postala je argument više u rukama njegovih kritičara. Zato su iz agencije požurili da odagnaju bilo kakvu sumnju u sigurnost čitavog projekta naglašavajući da uhapšeni, iako jeste kao naučnik radio na Velikom sudaraču hadrona „nije zaposlen u CERN-u, već da je u eksperimentima sudjelovao na osnovu ugovora između CERN-a i drugog naučnog instituta“.
U saopštenju koje je ovim povodom izdao CERN, a koje su prenijele agencije se navodi i to kako „optuženi u pogonima te organizacije nije dolazio u kontakt s materijama koji se mogu upotrijebiti u terorističkim napadima“.
Međutim, ništa od toga, kao ni činjenica da je istraga tek u toku i da je na sudiji tek da utvrdi ima li dovoljno dokaza (čak i prema novim antiterorističkim zakonima prema kojima je dovoljno dokazati bilo kakvu vezu između osumnjičenog i nekog od pripadnika terorističke organizacije) za nastavak suđenja nije spriječila medije da već izađu sa najcrnjim scenarijem, što je još jednom aktueliziralo pitanje tzv. simbioze medija i terorizma.
Kažu da je ranije bit terorizma bila da se ubije jedan, a zastraše stotine. Danas terorističke organizacije uz pomoć medija mogu ubiti jednoga, a zastrašiti milione. Zato nalazimo da su mediji postali nezaobilazni dio strategije terorističkih organizacija. Klasična trijada terorizma "teroristi-žrtve-vlast", danas zamjenjuje kvartet "teroristi-žrtve-vlast-masovni mediji" – barem tako smatra Viktor Ciganov u svom radu Mediji i terorizam iz 2004. (str.20). I upravo je ova simbioza medija i terorizma navela brojne ozbiljne medijske radnike kojima je stalo do objektivnog izvještavanja da se zamisle nad svojom ulogom u razbuktavanju globalne panike oko nagle ekspanzije terorističkih organizacija i njihovih aktivnosti.
Iskustva iz svijeta nam kazuju kako medijska pažnja za kojom vape brojne ekstremističke organizacije i pojedinci često postaje bitan faktor njihove dodatne radikalizacije, zbog kojeg pribjegavaju radikalnim izjavama, potezima, a nerijetko i gnusnim terorističkim aktima. Davanje prevelikog značaja i medijskog prostora nebitnim pojedincima i organizacijama, a kada je riječ o islamističkom ekstremizmu, predstavljanje samoproglašenih autoriteta kao stvarnih predstavnika muslimana i muslimanskih zajednica, čini uslugu upravo onima protiv kojih se navodno bore. Zato su BBC i brojne druge ozbiljne medijske međunarodne organizacije izradili specijalizovane vodiče za novinare koji izvještavaju o terorizmu, a koji prvenstveno insistiraju na neophodnosti da se izvještava samo o činjenicama, bez da se izmišljaju lažne prijetnje i preuveličava opasnost. Žeđ za senzacionalizmom često i ozbiljne novinare uvlači u opasnost da budu oni koji nesvjesno pomažu onima protiv kojih vjeruju da se bore. Tako su možda oni koji su samoinicijativno razradili bez ikakvog dokaza najcrnje scenarije mogućeg angažmana CERN-ovog fizičara nesvjesno učinili uslugu El-Kaidi i pomogli joj da bez ikakvog truda zastraši Evropljane i čitav svijet, što i jeste njihov glavni cilj.