Izbori za EU parlament - Zašto populisti “nikada ne gube izbore”?

Autor:  Muhamed Jusić (Preporod)

Deveti izbori za Evropski parlament nakon prvih direktnih izbora održanih 1979. godine su iza nas. Ovo su još jedni izbori na kojima je ključno pitanje bilo hoće li populisti odnijeti prevagu. I iako se nije desilo ono najgore, tj. iako nismo imali najavljivani „cunami populista“ ipak smo se uvjerili da su oni i politike koje zastupaju više od samo prolazne faze ili izljeva bunta evropskih glasača. S njima Evropa, ali i mi očito moramo živjeti.

I mada se najgore nije desilo i mada populisti nisu odnijeli prevagu u Evropskom parlamentu pitanje je da li možemo reći da su time izgubili izbore i da već živimo „doba post-populizma“.

Teško. Ne samo zbog toga što su populisti ipak, naročito u Francuskoj, Britaniji, Mađarskoj i drugdje ostvarili ozbiljan rezultat, već i zbog toga što su brojni analitičari davno primijetili kako populisti nikada ne gube izbore, odnosno barem oni sebi i svojim sljedbenicima to tako predstavljaju.

Šta je problem s populistima?

Nije problem populista to što podilaze masama, što pokušavaju da se predstave kao zaštitnici njihovih interesa. Ne čini ih to populistima. To rade sve političke opcije. To u konačnici i jeste smisao demokratskog izbora vlasti; izbrati onoga ko će predstavljati narod i donositi odluke u njegovom interesu. Drugo je pitanje što različite političke opcije uvjeravaju javnost šta su njihovi interesi za koje se trebaju zalagati, odnosno šta su im prioriteti. Čitava politika se i vrti oko toga da uvjerite ljude šta im je bitnije i koje politike će im donijeti blagostanje i prosperitet. Ukoliko ljude uvjerite da su identitetska pitanja najbitnija i da su njihovi kolektivni interesi iznad individualnih onda će oni birati one opcije koje će takve politike provoditi. Ako ih uvjerite da su najbitnija njihova „klasna“, radnička ili individualna prava onda će oni birati političke opcije koje će im to osigurati. To nije problem populista.

Problem sa populistima je što oni vjeruju da samo oni mogu predstavljati narod i njegove interese, i to čak i onda kada im taj narod na izborima jasno da do znanja da ne dijele njihove prioritete ili čak vrijednosti.

Iako se može tako činiti populisti nisu posebni ni zbog svoje kritike elita. I kao što nedavno u New York Timesu piše Jan-Werner Muller u tome nema ništa loše. Odnosno nema ništa loše u tome da se kritikuju oni u poziciji moći, naprotiv, to je „zdravo“ za demokratiju. Problem je što populisti tvrde da samo oni predstavljaju „stvarni narod“. Ovo implicira da ne samo da su svi drugi koji se otimaju za vlast korumpirani i da nemaju legitimitet nego i da oni građani koji ne podržavaju populiste nisu „pravi narod“.

U Bosni i Hercegovini je ovaj modus operandi populista i nacionalista dosegao nove nivoe svoje manifestacije kroz famozni konstrukt „legitimnog predstavljanja“. Ali čini se da ove pojave postajemo svjesni i u evropskim i svjetskim kontekstima.

Ako po ovoj logici samo populisti predstavljaju tihu većinu, onda po definiciji, oni će uvijek, kada se većini da prilika da progovori, dobiti izbore. Kada populisti ne uspiju na izborima, onda je imperativ za njih da daju objašnjenje koje se ne može svesti na ono koje sve druge političke opcije najčešće nude, a što obično ide linijom argumentacije po kojoj smo mi upravu, a naši oponenti nisu, ali ćemo pokušati naredne izbore uvjeriti javnost u to. Ne. Umjesto toga, populisti svih kovova i svugdje u svijetu će obično ustvrditi da se ne radi o „tihoj većini“ (silent majority) koja ih nije izabrala nego o „ušutkanoj većini“ (silenced majority). Na ovaj način oni insinuiraju da je uvijek neko iz sjene utjecao na to na narod ne izabere svoje stvarne, istinske legitimne predstavnike. Ponekad će sebe uvjeravati i kako sam narod „ne zna“ šta je njegov interes i šta je za njega, pa ga različitim oblicima represije, diktature i neslobode u to „treba uvjeriti“. Otud je postala sve češća praksa da populisti širom svijeta osporavaju sam izborni proces i njegove rezultate ako nisu njima po volji. To postaje sve ozbiljnija prijetnja samoj demokratiji i rasadnik kako teorija zavjere tako i prakse etiketiranja neistomišljenika kao izdajica naroda i onih koji njemu više ne pripadaju.

Centar udesno

Ali ako se i desilo da populisti nisu uspjeli osvojiti onoliko glasova u Evropskom parlamentu koliko se strahovalo ostaje činjenica da su zasigurno uspjeli u nečemu drugom. Uspjeli su npr. Angelu Merkel dovesti na skup retuđmaniziranog HDZa- susjedne Hrvatske da sluša Thompsona kako veliča udruženi zločinački poduhvat tzv. Herceg Bosne, iako su nastupi ovog pjevača u Njemačkoj ne tako davno zabranjivani. Odnosno već su uspjeli dominantni centar pomjeriti udesno.

Tako je još 2017. godine Muller, inače jedan od boljih poznavalaca fenomena populizma, tada za Project Syndicate napisao, i to nakon što ni tada populisti nisu ostvarili očekivani rezultat, da oni koji tvrde da je rezultatima izbora u Holandiji i Francuskoj oglašen prelazak u „doba post-populizma“ očigledno ne uočavaju razliku između populizma kao polaganja prava na moralni monopol na predstavljanje biračkog tijela, s jedne, i državnih politika – naprimjer ograničavanja imigracije – koje populisti promovišu u okviru svoje diskriminatorne identitetske politike, s druge strane. Na primer Geert Wilders, koji svakako jeste populista, na izborima u martu (2017.) prošao je slabije nego što se očekivalo. Ali njegov tadašnji glavni protukandidat, premijer Mark Rutte, predstavnik desnog centra, usvojio je retoriku sličnu Wildersovoj i poručivao je imigrantima da mogu da napuste zemlju ako odbiju da se ponašaju „normalno“.

Rutte nije postao populista, on ne tvrdi da je jedini legitimni predstavnik autentičnog holandskog naroda. Ali čitava politička kultura se pomjerila udesno, iako birači nisu dali propisno demokratsko odobrenje za takvo pomjeranje. Izgleda da populisti pobjeđuju čak i kada formalno gube, jer konzervativci prepisuju njihove recepte.

Afera Strache i njihova i naša Evropa

Zanimljivo je kako populisti imaju sklonost da sebe doživljavaju kao jedine predstavnike naroda i njegovih interesa.

Vjerovatno ćemo u danima koji su pred nama doznati još o misterioznoj vezi koja je Milorada Dodika dovela u zagrljaj Strachea EPA - Arhiva

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Takozvana afera “Strache” je još jednom razotkrila ono što o politici, a  naročito onoj koju vode ultradesničari i nacionalisti, znamo već dugo. Iza velikih ideoloških principa, zaštita nacionalnih, civilizacijskih, vjerskih i kakvih sve ne interesa krije se bolesna žeđ za vlašću, koja je opet samo instrument za nelegalno bogaćenje i pokriće za korupciju.

Šest sati snimka na kojem austrijski ultradesničar Heinz-Christian Strache, vice-kancelar Republike Austrije i lider Slobodarske stranke Austrije, na Ibizi uoči parlamentarnih izbora u Austriji 2017, jednoj ruskoj poduzetnici nudi prednost pri dodjeli tendera u zamjenu za nezakonite donacije za predizbornu kampanju FPÖ-a i ovladavanje utjecajnim medijima kao i sve ostalo što se moglo vidjeti i čuti u tom razgovoru je daleko više od još jednog korupcijskog skandala kakvih ne manjka među političarima svih orijentacija.

Akteri ovog snimka su ljudi koji se predstavljaju kao alternativa korumpiranim elitama koje desetljećima upravljaju evropskom politikom. Oni nerijetko pretenduju da zastupaju kršćanske vrijednosti i da su jedini koji će «malog čovjeka» zaštititi od pohlepnih globalnih elita. Zato je njihov pad veći.

Jednostavno, pokazali su ono što se dugo vremena za njih tvrdi; da dok ganjaju mahrame na glavama djevojčica, broje komšije druge boje kože u svom okruženju, suprotstavljaju se navodnoj islamizaciji Evrope i manipulišu strahom i neizvjesnošću kao rezultatima posrnulog neoliberalnog poretka, ustvari samo jašu na valu populizma kako bi preuzeli vlast.

Snimka je jasno razotkrila da oni nisu «alternativa» koliko god ta riječ bila česta u imenima njihovih političkih projekata. Oni su korumpirani i žedni vlasti i više nego oni protiv kojih se navodno bore.

Ono što bi sigurno trebalo zabrinuti evropsku javnost u ovim odlučujućim trenucima pred izbore za Evropski parlament jeste spoznaja koliko su radikalni desničarski populistički pokreti spremni koketirati sa neslobodnim i autokratskim režimima u kojima vide svoj uzor, prije svega onim Vladimira Putina.

Pažnje je vrijedna i njihova iskazana mržnja i prezir prema medijima i želja da njima ovladaju, kao i prezir prema slobodama uopće. Kako je moguće da slobodarske stranke čine sve kako bi što većem broju kategorija društva oduzeli osnovne slobode?

Nadati se da će biti otrježnjujuće za one koji ih slijede kada vide kako navodni suverenisti preferiraju ruske kompanije nad domaćim nad kojima nemaju utjecaj.  Dobro je da građani Austrije i Evrope vide kako populisti, dok su im puna usta zaštite nacionalnih interesa i domaće ekonomije istu bez pogovora prepuštaju u ruke Rusa ako im to omogućava dolazak na vlast ili ostanak na njoj. 
Vjerovatno ćemo u danima koji su pred nama doznati još o misterioznoj vezi koja je Milorada Dodika dovela u zagrljaj Strachea i njegovog partnera Gudenusa, ali sličnost njihovih politika već sada zaslužuje pažnju.

Jednostavno je modus operandi evropskih radikalnih desničara, suverenista i nacionalista da krijući se iza nekih imaginarnih kolektivnih identiteta populističkim metodama zauzimaju vlast i na njoj opstaju uništavajuću države i društva u čiju zaštitu se kunu. Što su im ideali za koje se bore veći to su im ciljevi prizemniji.

Zanimljivo je kako populisti imaju sklonost da sebe doživljavaju kao jedine predstavnike naroda i njegovih interesa. Samo oni mogu predstavljati narod i samo oni mogu zaštititi njegov interes, jer samo oni znaju i šta je njegov interes. Ako se pak desi da ih narod ne želi i ne bira onda je to zato što tako želi neka strana ili zavjerenička sila koja ne želi da narod vidi istinu. Na ovoj premisi oni pokušavaju vladati uprkos i samoj volji naroda u koju se kunu. Po istom modelu pokušavaju obesmisliti i činjenice i istine. Vjerovatno će i ova ogoljela istina u populističkim krugovima biti tek još jedna zavjera u kojoj će Strache ispasti žrtva. Na to valja biti spreman.

Ipak nadati se da će većina u ovome vidjeti ono što Amerikanci zovu «smoking gun» ili pištolj koji se puši u rukama ubice, neoborivi dokaz da iza novih evropskih populista ne stoje nikakve vrijednosti. Pogotovo ne one evropske.

Jer Evropa koju oni zagovaraju je ksenofobična, netolerantna, ona koja veliča genocid u Bosni zato što je počinjen nad onima za koje vjeruju da ne pripadaju Evropi, koja relativizira holokaust, koja je antisemitska ali istovremeno procionistička jer podržava Jevreje dok oni otimaju arapsku zemlju i dok nisu na evropskom tlu…

Populistička Evropa, vidi se to iz pod votkom opuštenog Stracheovog izlaganja, je Evropa koja će se oslobađati birokrata iz Brisela da bi njome vladali ruski oligarsi. Umjesto «neslobodnih» članica Evropske unije suverene države biti će ruske guvernije».  Umjesto da ih pljačkaju američke i domaće multikompanije to će činiti one koje daju donacije nevladinoj organizaciji bliskoj desničarskoj stranci.

I kao što je pjesnik, književnik i slikar Halil Džubran spjevao pjesmu “Tvoj i moj Liban” onima koji su tada njegovu zemlju uništavali iznutra tvrdeći da se za nju bore tako i danas čekamo nekoga ko će poput ovog “kršćansko-islamskog mistika” spjevati pjesmu o našoj i njihovoj Evropi, jer očito one nisu iste.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Šta muslimani mogu naučiti iz propalog ISIL-ovog društvenog eksperimenta?

Hoće li oni koji su u Bosni i svijetu odgojili topovsko meso ISIL-a uzeti pouku iz tragedije onih koje su u zabludu odveli i hoće li muslimani iz ove tragedije izvući pouku?

Šta muslimani mogu naučiti iz propalog ISIL-ovog društvenog eksperimenta?

Piše: Muhamed Jusić (Preporoda broj 06/1136 od 15. marta 2019)

Ovih dana su snimci i slike boraca ISIL-a, među kojima je i značajan broj državljana Bosne i Hercegovine i Bošnjaka iz Srbije, koji se poniženi predaju različitim vojnim frakcijama u Siriji i Iraku obišli svijet. Tako je javnost imala priliku po prvi put ponovo vidjeti one koji su samo nekoliko godina ranije muslimanima u Bosni poručivali kako su ostali u zabludi i koji su tvrdili da im je najveća želja da „zakolju Reisu-l-ulemu na Baščaršiji“. Iako većina stručnjaka za terorizam smatra  kako će se sljedbenici ideologije ISIL-a vjerovatno pokušati vratiti na političku, sigurnosnu i ideološku globalnu scenu, naročito u Siriji i Iraku, povratkom na stare terorističke taktike i djelujući kroz tzv. paradžemate ostaje činjenica da je sociološki eksperiment poznat kao „Islamska država“, ISIL ili Daiš ovih dana sveden na nekoliko šatorskih naselja i grupa izgladnjelih fanatika sa ženama i djecom koji su opkoljeni iračkim, šiitskim i kurdskim i kakvim sve ne vojnim formacijama u Baghouzu i da je doživio svoj očekivani fijasko.

Sada je pitanje šta smo kao muslimani naučili iz tog eksperimenta koji je uništio milione života, sabotirao sirijsku revoluciju, razorio brojne države u većinski muslimanskom svijetu, ne samo Siriji i Iraku, otvorio stare sektaške sukobe, poslao milione izbjeglica širom svijeta pa i na vrata Evrope kreirajući uslove za jačanje ksenofobnih i antievropskih politika i pokreta, koji je skoro istrijebio neke od najugroženijih manjina i povećao sumnjičavost prema islamu i muslimanima. I da, ne treba zaboraviti da je ova avantura u koju je skupina onih koji su se uvjerili kako Uzvišeni nije uputio na pravi put nikog do njih ozbiljno kompromitovala brojne koncepte tradicionalne islamske misli i tradicije kakvi su hilafet, «islamska država», šerijat, džihad i brojne duge koji su krivotvoreni i danas i muslimanima treba, a kamoli onima koji na islam ne gledaju sa simpatijama, objašnjavati da oni nemaju značenje koje im je svojim postupcima davao DAIŠ i kako to što vjeruju i zagovaraju njegovi sljedbenici i oni njima slični pokreti nije islam.

Sve što je ostalo od tzv. Islamske države- posljednje uporište DAIŠ-a u Baghousu gdje su se predali i borci iz Bosne

Tzv. «Islamska država» je uspjela u jednom momentu burne moderne historije Bliskog istoka uspostaviti političku i društvenu tvorevinu koju su nazvali „hilafet“ tvrdeći da je ona utemeljena na modelu vladavine nastalom oko muslimanske zajednice koju je utemeljio Poslanik, a.s.

Ideolozi ISIL-a i njemu sličnih pokreta su na osnovama islamske tradicije, historijskih modela življenja islama i tadašnjih pravnih rješenja, ali izvađenih iz konteksta i bez dosljednog razumijevanja, razvili vjersku argumentaciju koja se možda najbolje može nazvati pseudoteologijom koju su bez ikakvog obzira i na silu pokušali pretočiti u novu realnost. Ona počiva na hiperreligioznosti njegovih fanatiziranih sljedbenika koji islamsko učenje zloupotrebljavaju kako bi ostvarili svoje ideološke i političke ciljeve. Njihovo poimanje realnosti počiva na crno- bijeloj matrici, zato njihovi sljedbenici prihvataju samo argumentaciju niskog nivoa kompleksnosti koja se uklapa u njihovu sliku svijeta. Ta njihova „rješenja“ nagomilanih problema muslimanskog svijeta, ali i njihovo razumijevanje vjere, islamske tradicije i pravnih propisa je toliko simplistički postavljeno da se slabo obrazovanim, neiskusnim i na površnost naviklim mladim ljudima čine očitim i uvjerljivim.

Ono što se nerijetko prešućuje jeste da su oni ustvari uspostavili model kojeg su teoretski zagovarali i brojni islamistički pokreti prije njih.

Uzeli su pravna rješenja srednjovjekovnih muslimanskih pravnika izvedenih kroz instrumente fikha- islamske jurisprudencije iz šerijatskih izvora i pokušali ih doslovno primijeniti, vraćajući muslimane i njihova društva stoljećima u prošlost. To je jedan socijalni, pa ako hoćete i vjerski, eksperiment koji zaslužuje ozbiljnu pažnju. Ideološki i teološki temelji na kojima je ovaj pokret i njegova „država“ nastao imaju jako puno toga da kažu muslimanima o njihovom trenutnom stanju, ali i stanju njihove vjerske misli. Nažalost, kvalitetnije analize se pišu na Zapadu nego među muslimanima. Ummet se zadovoljio ponavljanjem mantri o tome kako to nije islam, i čini se kao da se svi u muslimanskom svijetu trude da ovaj period  svoje savremenosti jednostavno što prije potisnu iz kolektivnog pamćenja, da ga gurnu pod tepih ili da ga samo sagledaju kroz geopolitičke i vojne izvještaje i analize o terorističkoj organizaciji koja gubi teritoriju, odnosno kroz pitanje kako će se povratnici s tih ratišta integrisati u društva ukoliko se vrate.

Posljednji dani tzv. hilafeta i ideološka previranja među njegovim ideolozima i sljedbenicima u sebi sadrže pažnje vrijedne spoznaje iz kojih bi prije svega muslimani i njihova ulema trebali i mogli jako puno naučiti. Iz ovog krvavog društvenog eksperimenta treba se i mora izvući što više lekcija i pouka. Lekcija koje će osigurati prije svega da se iste greške ne ponove.

Neke od tih lekcija mogu biti da muslimani vide kako bi izgledala doslovna primjena klasičnih pravnih rješenja na koja su se pozivali ideolozi ISIL-a u svemu što su radili (od toga da svi imaju samo izbor da prime islam, plaćaju džiziju ili budu ubijeni, da oni koje među manjiskim vjerama proglase mušricima nemaju ni taj izbor koji se nudi samo ehlu-l-kitabima- kršćanima i Jevrejima, nego mogu birati između prelaska na islam, smrti odnosno ropstva, do sudstva zasnovanog na dosljednoj primjeni hududa itd.), ili da vide kako bi izgledao politički sistem u kojem sva vlast pripada halifi i koji ima samo Boga Uzvišenog kao nekoga kome odgovara bez ikakvog učešća građana u izboru ili odlučivanju, te svođenja političkog procesa na rastezljivi koncept šure ili savjetovanja koje nikakvom procedurom ne obavezuje nijedan nivo vlasti pa ni samog halifu. Većina tih pravnih i društvenih rješenja se i danas izučava na islamskim fakultetima muslimanskog svijeta bez da se kontekstualiziraju u vrijeme u kojem su nastala nego se predstavljaju kao jedina ispravna i čak „superiorna islamska rješenja za svijet“. To je vjerni dokaz atrofije islamske društvene a posebno političke misli koji je samo posljedica krize ukupne vjerske misli.

Brojni su tradicionalistički pokreti koji zagovaraju „hilafet“ koji se ne bi razlikovao od onog ISIL-ovog osim možda po taktici njegove uspostave. Mnogi od njih ne zamjere ISIL-u što su pokušali uspostaviti društvo i državu na takvim pravnim rješenjima i tumačenjima vjere nego samo to da su olahko iz toga isključili druge i da su neke «stvari činili prije nego što su muslimani bili dovoljno jaki da ih primijene».

Oni bi bili možda malo manje brutalni i možda manje otvoreni u iznošenju svojih konačnih ciljeva, ali i dalje revnosno vjeruju kako imaju savršena utopijska rješenja za sve probleme čovječanstva koja su davno uspostavljena i koja nisu podložna bilo kakvoj reformi (ar. tedždidu pa čak ni idžtihadu) ili doradi, te da je ljude i represivnim metodama dozvoljeno utjerati u tu apsolutnu istinu i spas.

Druga dobra lekcija je ona o krizi političke misli kod muslimana. Nevjerovatan pokušaj da se islamskim pravom, «fikhom» nadomjesti atrofirana islamska politička misao se nigdje nije bolje vidjela nego u ISIL-u koji je sve svoje postupke pokušavao zaogrnuti plaštom davnih pravnih rješenja islamskih pravnika. Iz ISIL-ovog eksperimenta se vidi kako su tzv. «islamska rješenja» i «modeli» ustvari vrlo često samo utopije i kako je npr. neriješeno pitanje odnosa uleme i vlasti ili odnosa vjere i politike vrlo brzo eskaliralo. Odnosno, kako je brzo došlo do toga da ponovo neka nova vlast progoni «ulemu» kada se ona ispriječi na putu njihove neobuzdane želje za vlašću. Tu je i pitanje jednoumlja, tj. odsustva ideje o bilo kakvom pluralizmu i potrebe da se vjeruje kako u svim pitanjima postoji samo jedna istina i kako je drugačije mišljenje ustvari zabluda, odnosno odstupanje od Bogom određene Istine koja kao takva može biti samo jedna što je samim time izdaja vjere i Zajednice. Vjerovanje kako je istina samo jedna u svakom i najbanalnijem pitanju je sjeme stalnih razdora koje razdire islamske bukvaliste i ekstremističke skupine nastale na takvoj metodologiji (ar. menhedžu) razumijevanja vjere. To je ustvari i sjeme njihovog uništenja jer su oni konstantno sukobljeni unutar sebe i stalno se usitnjavaju i sukobljavaju, ali prenoseći te sukobe na čitava muslimanska društva koja im to dozvole. To se posebno dobro može vidjeti u zadnjim danima ISIL-a kada se njihovo raslojavanje nastavilo do konačnog kraha. I u zadnjim danima propasti ISIL-ove tvorevine njihovi sljedbenici iz Bosne su se međusobno optuživali da su izdali menhedž prvih generacija, da su novotari, da su fasici i nevjernici.

Sličnih lekcija bi se zasigurno moglo izvesti napretek, i dobro bi bilo da, prije svega muslimanski svijet i oni pokreti koji su ove ideologije izrodili u svojim njedrima, smognu hrabrosti da se zagledaju nad ovom tragedijom, jer ljudi, pogotovo žene i djeca koje gledamo ponižene u dalekoj zemlji su prije svega žrtve, i da izvuku pouku. Najgore što se može desiti jeste da se sve potisne u kolektivnom pamćenju dok ponovo ne eskalira u nekoj drugoj metastazi ISIL-a.

Anterfile

Strani borci iz Bosne i Hercegovine na sirijsko-iračkom ratištu.

Sigurnosne agencije u BiH procjenjuju da je od 2012. do 2016. godine na ratišta u Siriju i Irak otišao 241 odrasli državljanin BiH (179 muškaraca i 62 žene), te oko 80 djece (50 iz BiH i 30 iz dijaspore). U međuvremenu, u Siriji i Iraku rođeno je još 77 djece čiji su jedan ili oba roditelja državljani BiH. Procjenjuje se da je krajem 2018. godine na tom prostoru preostalo još 98 odraslih osoba (po 49 muškaraca i žena). Vjeruje se kako se od tog broja oko 70 osoba (31 muškarac i 39 žena) još uvijek nalaze na teritoriju pod kontrolom ISIL-a, uglavnom u dolini rijeke Eufrat, dok su preostali uglavnom na strani formacije Hay'at Tahrir al-Sham (bivši Al-Nusra Front ili Jabhat al-Nusra) u pokrajini Idlib, na sjeverozapadu Sirije. Još devet odraslih državljana BiH (4 muškarca i 5 žena s devetero djece) nalazi se u pritvoru ili u kampovima koje kontroliraju kurdske snage. Ukupno 88 državljana BiH (81 muškarac, četiri žene i troje djece) poginuli su do sada ili umrli prirodnom smrću u Siriji i Iraku. U BiH se do sada vratilo 49 odraslih osoba (44 muškarca i 5 žena) i sedmero djece (od kojih je dvoje rođeno u Siriji, a jedno u turskom zatvoru).

(Polazni program za suzbijanje nasilnog ekstremizma, Sažetak nalaza istraživanja – Bosna i Hercegovina, decembar, 2018.)

Održan seminar pod nazivom “Medijska pismenost”

21. aprila 2019. godine je započeo ciklus seminara „Mladi lideri“, u organizaciji Udruženja Svitanje. Seminar je održan u prostorijama Centra za lično i profesionalno usavršavanje, a prisustvovalo je 25 učesnika. Prvi seminar je održan na temu „Medijska pismenost“, a istu je prezentovao Muhamed Jusić, islamski teolog, arabist i savjetnik Reisu-l-uleme za medije.

U toku seminara je definisan i detaljno objašnjen pojam medijska pismenost. Naime, medijska pismenost podrazumijeva sposobnost pristupa, analize, vrjednovanja i odašiljanja poruke posredstvom medija”.

Posebno se istakla činjenica da se ova vrsta pismenosti ne odnosi samo na novinare nego je bitna i nužna za sve građane jednog društva. Postavlja se pitanje zašto je bitna medijska pismenost za sve građane?

Naime, u slobodnim društvima ne postoji cenzura medija, medijskog sadržaja te su samo građani pozvani da reaguju na ponuđene medijske sadržaje. Da bi bili sposobni da prepoznaju šta je to neprikladno i da reaguju na adekvatan način potrebno je da su medijski opismenjeni.

Važnost medijske pismenosti prepoznale su zemlje članice EU tako da ta vrsta opismenjavanja zauzima posebno mjesto u nastavnim planovima i programima. U Bosni i Hercegovini o medijskoj pismenosti se govori samo kroz neformalni oblik obrazovanja jer ona još uvijek nije sastavni dio formalnog obrazovanja.

Ono što građani BiH mogu da naprave ukoliko uoče neke neprimjerene medijske sadržaje jeste da dostavljaju prigovore:

-          Regulatornoj agenciji za komunikacije (ukoliko je neprimjeren sadržaj emitovan na RTV programima ili na RTV stanicama)

-          Vijeću za štampu u Bosni i Hercegovini (ukoliko se radi o štampanim i online medijima)

Bitno je naglasiti da se prilikom pisanja prigovora pozivamo na Kodeks o emitovanju RTV programa i Kodeks o oglašavanju i sponzorstvu u programima RTV stanica (kada pišemo prigovor RAK-u) i na Kodeks za štampu i online medije BiH (kada pišemo prigovor Vijeću za štampu u BiH). Oba Kodeksa se mogu pronaći na sljedećim stranicama:

https://www.rak.ba/

https://www.vzs.ba/

Za svitanje.ba:

Samira Žunić-Velagić

Portparol Islamske zajednice u BiH: Današnje fašističko divljanje u Višegradu nije incident

Avaz, Dnevni avaz, avaz.ba (A. La.)

Današnje postrojavanje pripadnika četničkih organizacija i paravojnih formacija u Višegradu za Avaz komentirao je Muhamed Jusić, savjetnik reisu-l-uleme za medije i portparol Islamske zajednice u BiH.
- Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini najoštrije osuđuje današnje fašističko divljanje u Višegradu, govor mržnje, veličanje ratnih zločina i zločinaca i to na mjestu koje je kroz historiju više puta bilo poprište stravičnih zločina nad civilima, građanima ovog bosanskohercegovačkog grada i pripadnicima IZ u BiH.
Sličnu osudu je već javno iznio i reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović.
- Neprihvatljivo je da se državne i međunarodne organizacije ovom pojavom bave na nivou incidenta, kao da se ne radi o dugogodišnjem i dobro organiziranom projektu održavanja zločinačke ideologije živom s ciljem nastavka realizacije velikodržavnih projekata i stvaranja etnički čistih prostora i u stanju mira. Svjedoci smo kontinuiranog projeka historijskog revizionizma kojeg provodi trenutna vlast u Srbiji i bosanskohercegovačkom entitetu RS kroz rehabilitaciju zločinačkih ideologija kako bi se legitimirali rezultati ratnih zločina - istakao je Jusić naglašavajući da Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini očekuje od državnih organa da stanu u kraj javnom promoviranju nasilnog ekstremizma i podrivanja sigurnosti BiH.