Gostovanje na Radiju Beograd 2

U ponedjeljak sam imao priliku biti gost u emisiji „Rečeno i prećutano“ voditeljice Dijane Ivanović na Radiju Beograd 2. Gosti su bili, u BiH zbog svojih ranijih stavova ne baš tako omiljeni, prof. dr. Darko Tanasković i muftija srbijanski Muhamed Jusufspahić. Temu emisije možete pogoditi i na osnovu pozvanih gostiju. Naravno, razgovarali smo o raskolu u Islamskoj zajednici u Srbiji, nedavnoj posjeti reisul-uleme Mustafe ef. Cerića Sandžaku, te kontraverznom saopštenju Ministarstva vjera Srbije. Ja sam pokušao predočiti raspoloženje koje vlada u najvećem dijelu bh javnosti koje se taj problem tiče...
Iako su se mogli čuti već poznati i u javnosti već ranije izneseni stavovi svih učesnika, razgovor je bio konstruktivan. Međutim, dojam koji sam ja stekao iz razgovora (u kojem nije učestvovao niko od predstavnika Mešihata IZ u Srbiji) je da će ovaj unutar-muslimanski sukob potrajati još dugo i da se on već sada pretvorio u još jedan zaleđeni balkanski konflikt, kakvih je na ovim prostorima sve više.

Yusuf Islam- Roadsinger (2009)

Yusuf Islam je izdao novi album - Roadsinger (2009). Dugo se čekalo da se ponovo vrati. Prije prelaska na islam Cat Stevens je bio dobro poznata zvijezda onim starijim. Onda se jedno vrijeme bio povukao iz svijeta muzike, da bi se ponovo vratio sa albumom čije pjesme, barem se meni tako čini, kvalitetom ne zaostaju za njegovim nekadašnjim hitovima. Njega se sjećamo i po angažmanu tokom rata u BiH kada se nakratko vratio muzici i snimio pjesmu i album I Have No Cannons That Roar prema tekstu rahmetli Irfana Ljubijankića.

Nakon što je album Roadsinger objavljen (5. maja 2009.) Islam je održao nekoliko zapaženih nastupa širom svijeta. A postao je redovan gost svih značajnijih talk- show-ova od Amerike do Njemačke. Iznenadio sam se kada sam ga vidio kao muzičkog gosta u The Tonight Show kod Jay Lenoa .

Evo, nabasao sam i na čitav studijski album:

01- Welcome Home

02- Thinking 'Bout You

03- Everytime I Dream

04- The Rain

05- World O' Darkness

06- Be What You Must

07- This Glass World

08- Roadsinger

09- All Kinds Of Roses

10- Dream On (Until...)

11- Shamsia

D O W N L O A D

Talibani- nova atomska sila!?

Piše: Muhamed Jusić (START)

U redovnom godišnjem izvještaju State Departmenta o stanju terorizma u svijetu navodi se kako je broj terorističkih napada u svijetu prošle godine opao za 18 procenata, ali da je jedino u Pakistanu „zabilježen alarmantan porast nasilja“. U toj zemlji broj napada povezanih sa terorizmom je lani udvostručen u odnosu na 2007. godinu, a četverostruko je veći nego u 2006. U istom izvještaju se navodi kako, prema izvještajima američkog Ministarstva vanjskih poslova, „Al Kaida i dalje ostaje najveća teroristička prijetnja SAD-u i saveznicima, te da pristalice te terorističke mreže koriste udaljena područja Pakistana za svoja utočišta i obuku odakle komuniciraju sa sljedbenicima, planiraju napade, te upućuju borce u Afganistan“.
Autori izvještaja na osnovu posljednjih nekoliko ofanziva koje se pokrenuli pakistanskim talibani (Tahrik-e-Taliban) konstatuju da su „talibani i terorističke grupe koje sarađuju s Al Kaidom povećali koordinaciju, sofisticiranost i učestalost samoubilačkih i drugih bombaških napada i vlada Pakistana nije u stanju da se im se uspješno suprotstavi“.

Nadomak Islamabada
E sada, teško je znati da li je baš ovaj izvještaj pokrenuo odlučnu ofanzivu pakistanske vojske protiv talibana u graničnim pokrajinama sa Afganistanom (i kod nas se ekspeditivna operacija hapšenja tzv. lica afro-azijskog porijekla kojima je oduzeto bh državljanstvo povezuje upravo sa objavljivanjem ovog izvještaja) ili se to desilo zbog drskosti talibana čije su paravojne formacije počele patrolirati gradovima udaljenim samo stotinu kilometara od glavnog grada Islamabada, zatvarajući škole za djevojčice, paleći muzeje i trgovine muzičkih instrumenata.
Kako god, pakistanska vojska je bila prisiljena ući u gerilski rat protiv vlastitih građana kojeg se dugo plašila i kojeg su svi pokušavali izbjeći. Do dana kada je ovaj tekst završen, stotine mrtvih su na obje strane, a prema procjenama humanitarnih organizacija, preko pola miliona civila je već prisiljeno napustiti svoje domove i sigurnost potražiti u drugim dijelovima Pakistana. Broj onih koji bi rado napustili ratom zahvaćena područja je daleko veći, ali ih silina ratnih dejstava sprječava da napuste dolinu Swat gdje se vode najteže borbe.
Pakistanska vojska koja je već godinama iscrpljenja dugim, čas aktivnim čas zamrznutim konfliktom sa Indijom oko sporne pokrajine Kašmir, zna kako opasni mogu biti ratovi protiv gerile koja se infiltrira među civilno stanovništvo i koja uživa njihovu podršku. Razlog više za zabrinutost pakistanskih generala, zbog čega ranije nisu ušli u sličan obračun, je i to što oni vrlo dobro znaju s kim imaju posla i na šta su sve talibani, danas predvođeni Bejtullahom Mesudom, spremni i to iz prostog razloga što su ih organizovali i obučili pripadnici pakistanske vojne obavještajne službe (ISI) kako bi proširili svoj utjecaj na susjedni Afganistan. Danas se oni moraju suočiti sa neprijateljem kojeg su sami stvorili i koji se oteo kontroli.

Da li je bomba na sigurnom?
Pritisak na pakistansku vojsku da se obračuna sa talibanima pod svaku cijenu počeo je dolaziti od zabrinutih vlada svijeta čijim se predstavnicima ledi krv u žilama od same pomisli da bi se talibani mogli dokopati atomske bombe koju Islamabad posjeduje. Strah od talibana sa atomskom bombom se povećao sa sve češćim izjavama „anonimnih izvora“ iz Pentagona i američkog Ministarstva odbrane kako Amerika ne može više garantovati da su joj poznate tačne lokacije na kojima se pakistansko oružje nalazi. Naime, javna je tajna da je američka administracija nakon dešavanja od 11. septembra i nakon što se uvjerila u sve taktičke i vojne mogućnosti talibana i njihovih saveznika sa pakistanskom vojnom i civilnom vlašću postigla dogovor da će u slučaju da u Pakistanu dođe do državnog udara i da talibani pokušaju doći na vlast, američke specijalne jedince staviti atomsku bombu pod svoju kontrolu. Da su Pakistanci Amerikancima odali gdje se nalazi njihov arsenal atomskog oružja potvrdio je ovih dana (10.5.2009.) i sam predsjednik Ali Zardari gostujući kod CNN- ovog voditelja Wolfa Blitzera u emisiji 'The Situation Room', samo što je ustvrdio da je to uradio neko od njegovih prethodnika iz vojnog i političkog rukovodstva Pakistana.
Danas nakon što su se više puta tačnim pokazale optužbe o tome kako pakistanska Vojna obavještajna služba ISI (Inter- Services Intelligence Directorate) ne samo da blisko sarađuje sa nekim islamističkim militantnim organizacijama nego je jako teško raspetljati ko se tu kome infiltrirao, da li obavještajci među islamiste ili islamisti među obavještajce, niko sa sigurnošću ne može garantovati da se, ako ne atomska bomba, a onda nuklearni materijal potreban za izradu tzv. prljave bombe neće naći u rukama talibana ili Al Kaide. Da bi smirio paniku u Americi, ali i drugim zapadnim metropolama, general David Petraeus, komadant američkih snaga u regiji u više je navrata na svim gledanijim američkim televizijama ponavljao kako „Sjedinjene Američke Države imaju povjerenja u sigurnost pakistanskog nuklearnog arsenala“. O konkretnim mjerama na kojima temelji taj svoj optimizam general Petraeus nije govorio.

Šerijat za mir
S obzirom da talibani zvanično tvrde da njihov cilj u Pakistanu nije dolazak na vlast nego uvođenje šerijata u tu većinski muslimansku zemlju, vlada u Islamabadu je, kako bi izbjegla eskalaciju nasilja, bila spremna napraviti kompromis sa tzv. umjerenim talibanima i ponuditi im uvođenje šerijatskih sudova.
Tako je, u februaru ove godine, postignut dogovor sa talibanima poznat pod imenom „šerijat za mir“ prema kojem se u pakistanskoj sjeverozapadnoj graničnoj provinciji Swat uvode šerijatski sudovi. Zbog ove odluke su predsjednika Asif Alija Zardarija žestoko kritikovali kako zapadni saveznici, tako i sekularna elita u Pakistanu. Međutim, nije trebalo proći dugo pa da se dogovor sam od sebe uruši. Predsjednik je insistirao da Vrhovno sudsko vijeće imenuje sudije što je talibanima bilo neprihvatljivo s obzirom da su tvrdili kako ih predsjednik i vlada pokušavaju izigrati i da će šerijatski sudovi suditi prema nečemu što je daleko od njihove verzije šerijata i onog što oni smatraju da je islam.
Osim toga zbog ovog dogovora došlo je do otvorene političke konfrontacije između MQM (Mutahiddah Qaumi Movement) političkog pokreta koji predstavlja Muhadžire, odnosno muslimane koji su se iz onih krajeva koji će postati današnja Indija preselili u Pakistan i ANP partije (Awami National Party) koja vlada tom pokrajinom i koja predstavlja političke interese Paštuna. MQM ima imidž sekularne partije, dok se ANP smatra talibanima bliskom političkom opcijom koja je i bila posrednik u sklapanju primirja između vlade i krovne organizacije različitih islamističkih frakcija koje su se ujedinile oko zahtjeva za uvođenjem šerijata u pakistanu poznate kao TNSM (Tehrik Nifaz-i- Sheriat-i-Muhammadi). Upravo ovaj politički konflikt odaje jedan daleko dublji raskol koji vlada u pakistanskom društvu i koji nije samo ideološke prirode, nego korijene ima u plemenski duboko podijeljenom društvu. Talibani nikada ne bi bili tako bitan vojni i politički faktor da ne uživaju posebnu podršku unutar Paštuna za koje se vjeruje da ih ima oko 40 miliona, a koji žive upravo u spornim područjima Afganistana i Pakistana. Zato će ovi zadnji sukobi u kojima pored talibanskih militanata ginu i brojni Paštuni civili ostaviti duboke rane s obje strane granice koje će, ako se i porazi talibanska islamistička ideologija, još dugo opterećivati društvene odnose ionako opterećene principima plemenske časti i krvne osvete.

Rusko lobiranje

Pakistan je početkom godine, nakon što je Kirgistan, navodno potaknut kreditom Rusije od dvije milijarde dolara, izbacio vojsku SAD-a iz svoje baze Manas, preko koje se NATO opskrbljivao za svoju misiju u Afganistanu, postao glavna ruta snabdijevanja za NATO logistiku. Jedino se oružje i vojna tehnika dopremaju zračnim putem, sve ostalo mora doći preko Pakistana.
Prema posljednjem izvještaju instituta Stratfor džihadisti su u ovom ruskom lobističkom blokiranju NATO-a vidjeli izvrsnu priliku da poremete planove Amerikanca i njihovih saveznika u regionu. Pored talibana priliku da napadima na konvoje vojne logistike postignu, ne vojnu niti političku, nego materijalnu korist vidjeli su brojni kriminalni elementi u paštunskim pokrajinama koji su se počeli pridruživati talibanima kako bi nastavili neometano pljačkanje, otimanje i ucjenjivanje prevoznika i zaštitarskih agencija koje je iznajmio NATO da brinu o sigurnosti konvoja. Do sada pakistanska vojska nije činila puno da zaštiti te konvoje zato što je njihovo osiguranje povjereno privatnim agencijama, a ne vojsci. Brojni generali koji su stvarni vladari Pakistana osjećali su se zakinutim i uskraćenim za značajan dio kolača koje su uzimali neki drugi centri moći u Pakistanu, obično stara garda penzionisanih generala koji su vlasnici većine tih privatnih zaštitarskih agencija. Neaktivnost pakistanske vojske i neka vrsta osvete vojske Amerikancima ostavila je dovoljno prostora za talibane i one koji se sa njima poistovjećuju da ojačaju i dođu do stabilnog izvora finansiranja svojih aktivnosti. To je osokolilo talibane koji su onda počeli sa postepenim preuzimanjem kontrole nad čitavim pokrajinama.
Danas kada su stvari, čini se, počele izmicati kontroli svima je jasno da se jačanju talibana mora stati ukraj i da od uspjeha ili poraza talibana zavisi ne samo stabilnost i budućnost Pakistana, nego i uspjeh NATO misije u Afganistanu. Amerikanci su izvršili pritisak na pakistansko političko rukovodstvo da osiguraju kontrolu nad svojom teritorijom i samim tim osiguraju nesmetano snabdijevanje NATO trupa u Afganistanu. Pakistanskoj vojsci, koja je danas sedma vojna sila u svijetu po broju vojnika (sa 620 hiljada aktivnih vojnika i 500 hiljada rezervista) obećano je milijardu dolara američke pomoći kako bi mogli završiti svoju misiju u vrijeme kada se državni budžet nalazi pred bankrotom i samo zavisi od finansijske pomoći MMF-a. Zvanično, novac bi trebao dobrim dijelom biti potrošen za kupovinu novog naoružanja i preobuku pakistanske vojske za novi stil gerilskog ratovanja za koje oni, kao ni Amerikanci početkom rata u Afganistanu i Iraku, nisu bili obučeni. Međutim, svima je jasno da će najveći dio tog novca završiti u rukama generala i onih bliskih njima. A pitanje da li bi do ovoga uopšte došlo da su Amerikanci na vrijeme platili „pravim ljudima“ osiguranje konvoja nikada neće biti razjašnjeno.

Ko su talibani?
Pokret talibana (množina od arapskog "talib" - "onaj koji traži religijsko znanje") osnovan je u početkom devedesetih godina u Pakistanu.
Mula Omer na jednoj od rijetkih fotografija jer je izbjegavao slikanje smatrajući to velikim grijehomOsnovu ovog pokreta su činile izbjeglice paštunskog porijekla što su u Pakistanu pohađali vjerske škole (medrese). Njih je svojevremeno ustrojila pakistanska vlada s ciljem da štite trgovačke konvoje koji su pokušali, preko Afganistana, ekonomski i trgovački povezati Pakistan i s Centralnom Azijom. Bila je to dobro obučena i naoružana pratnja koja je sprječavala ostale mudžahedinske frakcije uključene u afganistanski građanski rat da pljačkaju kamione natovarene pakistanskom robom.
Predvodio ih je Muhammed Omer, ratni veteran kojem su njegovi sljedbenici dali počasnu titulu mule, vjerskoga učenjaka. On je bio jedan od trideset učenika koji su osnovali Tehrik-el-Islami et-Talibani ili ono što će kasnije postati poznato kao Tahrik-e-Taliban ili talibanski pokret. Kada su pripadnici ovog pokreta 1996. zauzeli Kabul, Mula Omera su izabrali za emirul-muminina ili vođu pravovjernih, tj. jedinog vođu svih muslimana u svijetu. To je počasna titula koju su nosile halife među kojima i četvorica prvih nasljednika Božijeg poslanika. O njemu se jako malo zna. Nikada se nije slikao i rijetko je direktno komunicirao sa medijima. Važi za jednu od najmisterioznijih ličnosti unutar militantnih muslimanskih krugova i danas se nalazi na slobodi i prema relevantnim izvještajima obavještajnih agencija nalazi se negdje u provinciji Quetta gdje i dalje presjedava šurom talibana (savjetodavnim tijelom). Nakon 11. septembra Amerika je sa saveznicima iz NATO-a i Sjevernog saveza vojnih formacija bivših mudžahidskih lidera koji su se borili protiv Sovjeta sa vlasti skinula talibane u Afganistanu, ali su oni i dalje nastavili voditi svoj džihad protiv Amerike i svih onih koji s njim sarađuju pa makar to bile i vlade Afganistana i Pakistana. (http://www.startbih.info/ )

Kako su nastale dvije islamske zajednice u Sandžaku

Na poziv glavnog muftije Islamske zajednice u Srbiji Muamera Zukorlića, delegacija Islamske zajednice u BiH bi od sutra trebala boraviti u trodnevnoj posjeti muslimanima u Sandžaku. U petak uveče Mustafa Makić, predsjednik Sabora Islamske zajednice Sandžaka, na čijem čelu je reis Adem Zilkić, ranjen je iz vatrenog oružja u nogu, što je dovelo do stvaranja tenzija i pokušaja ljudi oko Zilkića da ometu ovu posjetu. Zilkić je pozvao poglavara Islamske zajednice u BiH Mustafu Cerića da ne dolazi u posjetu Sandžaku sve dok se za to ne steknu minimalni uslovi mira, dodavši kako njegova posjeta može da ima "krvav epilog", prenose beogradski mediji.
Evo, ovo je jedan moj pokušaj od prije nekoliko mjeseci da shvatim šta se tamo stvarno desilo i kako je došlo do raskola među tamošnjim muslimanima. Meni se čini da je ovo još jedan školski primjer opasnosti politizacije vjere i uplitanja politike u islamske zajednice u regionu (i obrnuto naravno) .

Raskol u Islamskoj Zajednici Sandžaka- još jedan zaleđeni balkanski konflikt

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start- Sarajevo, 24.6.2008. broj 249.)

Politički život među Bošnjacima Sandžaka je manje više definisan konstantnim rivalstvom i animozitetom između dvije najjače bošnjačke stranke: Strankom Demokratske Akcije (SDA) koju predvodi Sulejman Ugljanin i Sandžačkom Demokratskom Partijom (SDP) koju predvodi Rasim Ljajić. Sukob među njima nadilazi sve okvire normalne demokratske političke borbe i već odavno je prerastao u potpuni raskol unutar društva. Politolozi i sociolozi će vjerovatno razloge za ovo naći u nedovoljno razvijenoj političkoj kulturi gdje se političke partije po pravilu pretvaraju u pokrete. Bilo kako bilo, to rivalstvo je danas sandžačko društvo podijelilo po skoro svim šavovima. Paralelizmi i podvojenosti su evidentni u svim aspektima društvenog života: od medija, sportskih klubova, humanitarnih organizacija, pa sve do kafana u kojima se tačno zna gdje ko sjedi. S toga nije ni čudo da se identičan scenario raskola ponovio i u Islamskoj zajednici, samo što je u ovom slučaju situacija daleko složenija i što nadilazi okvire političke borbe za prevlast nad tom pokrajinom.
Prema mišljenju velikog broja dobrih poznavalaca prilika u Sandžaku s kojima razgovarate sukob koji će rezultirati dvjema islamskim zajednicama u Sandžaku i Srbiji počeo je daleko ranije nego što je na vidjelo izbio politički sukob Ugljanina i Ljajića. Prema toj verziji događaja stvarni sukob oko utjecaja među Bošnjacima Sandžaka koji je eskalirao formiranjem dvije paralelne IZ izbio je u drugoj polovici devedesetih godina između mladog i ambicioznog muftije Muamera ef. Zukorlića i dugogodišnjeg načelnika Novog Pazara i lidera SDA Sulejmana Ugljanina.
Ugljanin je na političku scenu stupio početkom devedesetih kada je osnovan ogranak Stranke Demokratske Akcije u Sandžaku i kada je na prvim demokratskim izborima dobio apsolutnu podršku tamošnjeg bošnjačkog stanovništva.
Nakon izbijanja rata u Bosni i Hercegovini i nakon raspada bivše Jugoslavije došlo je do rasformiranja i tadašnjeg Rijaseta Islamske Vjerske Zajednice i formiranja Islamske Zajednice BiH koja je trebala okupljati sve Bošnjake u BiH i dijaspori, kao i sve muslimane koji joj se žele pridružiti bez obzira na naciju. To je podrazumijevalo da se i u Sandžaku gdje su Bošnjaci činili većinu trebalo pristupiti reorganizaciji vjerskog života na način da se oformi mešihat (upravna jedinica) Islamske Zajednice BiH. I uistinu mešihat je formiran 1993. ali je kao i u slučaju Obnoviteljskog sabora u BiH bio neodvojivi dio procesa nacionalnog buđenja Bošnjaka, što je značilo da je ključnu ulogu u čitavom procesu imao tzv. historijski krug. Drugim riječima, tadašnja politička nacionalna elita bila je ne samo ključni faktor nego, ispostavit će se, i pokretač rekonstitucije Islamske zajednice kod Bošnjaka. Upravo je taj i takav historijski kontekst omogućio Sulejmanu Ugljaninu da na mjesto sandžačkog muftije dovede mladog studenta islamskih nauka koji se tek vratio iz Alžira, Muamera ef. Zukolrlića.

Suština Ugljaninovog političkog djelovanja ogledala se u borbi za autonomiju Sandžaka. Čak je organizovan i referendum o tom pitanju u oktobru 1991. Miloševićev režim ga je optužio za „terorizam, nepoštivanje ustava i pokušaj odcjepljenja“, te je bio prisiljen napustiti Sandžak. Sulejman Ugljanin će se u Sandžak vratiti tek 30. septembra 1996. da bi shvatio kako je muftija Zukorlić popunio vakuum koji je iza njega ostao.
Antibošnjačka politika Slobodana Miloševića nije spriječila mini- ekonomski bum koji je zahvatio Sandžak u vrijeme sankcija koje je Savjet bezbijednosti UN-a bio nametnuo krnjoj Jugoslaviji. Sandžak se u to vrijeme, zbog veza koje su Bošnjaci Sandžaka imali sa rodbinom u Turskoj i širom svijeta, pretvorio u pravi mali centar crnog tržišta što je vremenom poduprlo razvoj drugih legalnih oblika poslovanja. Taj sve veći sloj nove ekonomske elite u muftiji je vidio lidera koji je svojim stavovima i aktivnostima nadilazio ulogu vjerskog autoriteta. Oni su svestrano pomagali i razvoj IZ što je dodatno ojačalo ovu instituciju, ali i poziciju muftije u društvu.
Rivalstvo oko utjecaja među Bošnjacima Sandžaka počinje skoro odmah nakon Ugljaninovog povratka. Balkan Insight je izvještavao kako su se njih dvojica sukobili oko finansijskih pitanja, iako nije definisano kojih. Drugi izvori tvrde da su se sukobili oko vakufske imovine koju Ugljanin nije htio vratiti IZ-u nakon što je postao gradonačelnik Novog Pazara. Iako je prije moguće da je to posljedica, prije nego razlog sukoba. Ljudi bliski muftiji će iskoristiti svaku priliku da vam kažu kako je Ugljaninu jednostavno smetao neko utjecajan i omiljen u narodu kakov je bio Zukorlić i da je do eskalacije sukoba došlo jer muftija nije htio biti produžena ruka Ugljanina i neko ko će biti njegov poslušnik. Za njih je Zukorlić simbol zaštite integriteta IZ i institucije imama pred samovoljom jedne političke opcije.
Mediji bliski SDA i Ugljaninu, međutim, konstantno ponavljaju kako je muftija izašao iz svojih okvira i kako se počeo direktno baviti politikom što njegovoj funkciji ne priliči, te da kao neko ko je politički aktivan i ko se javno priklonio jednoj bošnjačkoj opciji protiv druge, ne može više obnašati tu funkciju.
Zukorlićev raskol sa Ugljaninom su iskoristili njegovi politički oponenti, naročito Rasim Ljajić iz SDP-a, koji je postao muftijin favorit na izborima, što se sasvim sigurno odrazilo i na izbornim rezultatima.

Međutim, stvarni problemi su počeli kada je sukob oko utjecaja među Bošnjacima u Sandžaku privukao pažnju političkih centara moći iz Beograda.
Prema izvještajima Međunarodne krizne grupe Zukorlić je ispravno protumačio političku situaciju u Srbiji nakon sloma Miloševićevog režima, našavši dodirnu tačku sa pokojnim premijerom Zoran Đinđićem koji je muftiju prihvatio kao svog glavnog partnera u Sandžaku. Kada god su zvaničnici iz Beograda, uključujući i samog premijera Đinđića, dolazili u službenu posjetu Sandžaku obavezno bi se sastajali sa muftijom Zukorlićem i redovno bi izbjegavali susret sa Ugljaninom, pa čak i Ljajićem. SDA je ovakvo ponašanje kako muftije, tako i Đinđića i ljudi oko njega, smatrala krajnje neprimjerenim jer su prema njihovom mišljenju političke strukture Sandžaka bile prava adresa za kontakte Beograda sa pokrajinom, a ne njihov vjerski lider bez obzira na njegov utjecaj. Zukorlić je za svoju podršku od Đinđića dobio brojne usluge, od saglasnosti za otvaranje prvog privatnog islamskog univerziteta u vlasništvu IZ, do toga da je muftija bio član zvanične državne delegacije Srbije koja je putovala u posjetu Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ta podrška zvaničnog Beograda još je više ojačala poziciju muftije, ne samo kao neprikosnovenog vjerskog lidera nego i onog političkog.
Dobri odnosi između Đinđića i Zukorlića podjednako su smetali kako Zukorlićevom oponentu Ugljaninu, tako i Đinđićevim političkim rivalima okupljenim oko Koštunice. Iako apsurdno, ovakav razvoj situacije zbližio je dvojicu nacionalista onog bošnjačkog -Ugljanina sa onim srpskim- Koštunicom.
Novi savezi su bili skovani, i ono što je do tada bio unutarsandžački problem sve više postaje bitka koja se nerijetko vodi u skupštinskim klupama i političkim kuloarima Beograda. Na jednoj strani su se našla dvojica nacionalista- Ugljanin i Koštunica, naspram, kako neki mediji ističu, proevropskih i modernistički nastrojenih muftije Zukorlića i njegovog političkog favorita Ljajića, te pokojnog Đinđića, a kasnije i Borisa Tadića.


Nakon raspada SFRJ i IVZ u njoj, formirana je IZ BiH sa jednim od mešihata u Sandžaku, koji je tada pokrivao oba dijela Sandžaka; onaj u Srbiji kao i onaj u Crnoj Gori. U ostatku Srbije formirane su još četiri Islamske zajednice koje su trebale služiti vjernicima među 230 000 muslimana koliko se procjenjuje da živi u Srbiji bez Sandžaka. Imam Bajrakli džamije u Beogradu Hamdija ef. Jusufspahić osnovao je vlastitu zajednicu koja je manje-više pokrivala područje grada Beograda. Druga je formirana u Vojvodini i predvodio ju je efendija Fadil Murati. Dvije sa albanskom većinom su formirane na jugu Srbije, jednu je (osnovanu tek 2003.) vodio Xhemail Hasani, a drugu koja priznaje autoritet Rijaseta sa Kosova vodi Mumin Tahiri.
Izdvajanjem Crne Gore iz državne zajednice i podjelom Sandžaka između dvije suverene države, te usvajanjem Zakona o crkvama i vjerskim zajednicama (objavljen, 20.4.2006, u Službenom Glasniku: 36/06) koji eksplicitno kaže kako u Srbiji može postojati samo jedna jedinstvena tradicionalna Islamska zajednica, počela je utrka za ujedinjene svih muslimana u Srbiji u jednu zajednicu, ali i utrka za državni legalitet.
19. februara 2007, beogradski muftija Hamdija Jusufspahić je sebe proglasio Reisul-ulemom Islamske zajednice Srbije. Ovakav potez Jusufspahića koji je uz sebe imao još i svoga sina Muhameda u Sandžaku je dočekan sa podsmijehom. Zvaničnici Mešihata IZ u Sandžaku su novi Rijaset nazivali „porodičnim biznisom porodice Jusufspahić“ ukazujući na svu apsurdnost pokušaja nekoga ko kontroliše jednu ili dvije džamije u Srbiji da se nametne za legitimnog predstavnika muslimana naspram Mešihata IZ Sandžaka, koji je samo u Sandžaku koji je upravljao sa 120 džamija sa aktivnim džematima.
Konačan udarac ideji od Sarajeva odvojenog „srpskog Rijaseta“ trebao je uslijediti 27. marta 2007. kada je održan Ujediniteljski Sabor koji je trebao ujediniti sve muslimane u Srbiji u jednu jedinstvenu Zajednicu koja bi trebala zadržati svoju autonomiju s tim da bi se duhovni centar bošnjačkim muslimanima ostalo Sarajevo, a albanskim Kosovo. Na ovaj Sabor je uredno pozvan i samoproglašeni reis Jusufspahić kome je ponuđena pozicija muftije Beogradskog. Jusfspahići su to, naravno, odbili. Među brojnim zvanicama koje su prisustvovale Saboru našao se i reisul-ulema IZ BiH Mustafa ef. Cerić, reisul-ulema IZ Makedonije Sulejman ef. Redžepi, te reisul-ulema IZ Crne Gore Rifat ef. Fejzić.

Objediniteljski Sabor Islamske zajednice u Srbiji verifikovao je mandate 54 člana Sabora Islamske zajednice u Srbiji sa područja Sandžačkog muftijstva, Preševskog muftijstva, Novosadskog muftijstva i Beogradskog muftijstva. Sabor je dobio svog predsjednika, i to Hajrudina ef. Tutića, i dva potpredsjednika - jednog s područja Preševskog muftijstva, a drugog s područja Novosadskog muftijstva. Ostalo je upražnjeno mjesto za područje Beogradskog muftijstva koje se nudilo Jusufspahićima za koje se vjerovalo da će se prije ili kasnije priključiti jednoj jedinstvenoj zajednici. Usvojen je i novi Ustav Islamske zajednice u Srbiji, kao najviši pravni akt kojim se uređuje ustrojstvo ove zajednice, koji zajednicu predviđa kao izrazito decentralizovanu strukturu gdje veliki značaj i odgovornost imaju muftijstva kao glavne regionalne organizacione jedinice. Njime je omogućen nastavak tradicionalnih vjerskih duhovnih odnosa i sa Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini i sa Islamskom zajednicom na Kosovu.
Za predsjednika Mešihata i muftiju Sandžačkog izabran je Muamer ef. Zukorlić na period od godinu dana (do raspisivanja izbora). Sjedište Islamske zajednice, vjersko i administrativno, ostalo je u Novom Pazaru, a prema odredbi Ustava, Islamska zajednica bi trebala imati i svoje drugo sjedište u Beogradu, prije svega za one službe koje će biti zadužene za saradnju sa državnim organima i diplomatskim predstavništvima, te drugim predstavništvima međunarodnih institucija i organizacija koja se nalaze u glavnom gradu tj. Beogradu- istakao je Muftija Zukorlić na press-konferenciji nakon okončanja rada Sabora.
Bilo je očito da je pitanje paralelizma u organizaciji vjerskog života muslimana u Srbiji okončano. Zakon je nalagao da se ta zajednica prizna kao jedini legitimni predstavnik muslimana vjernika u Srbiji. Međutim, pored oca i sina Jusufspahića koji su bili nezadovoljni ovakvim razvojem događaja, pojavio se Zukorlićev stari rival- Ugljanin, koji nije mogao dozvoliti da Zukorlić toliko ojača. Osim toga, srpskim nacionalistima u Beogradu bilo je nezamislivo da država prizna jednu Islamsku zajednicu koja pored vjerskog, artikuliše i nacionalne interese muslimana, prvenstveno Bošnjaka i Albanaca. Nezamislivo im je bilo da bi Priština i Sarajevo mogli imati direktan utjecaj na muslimane u Sandžaku i Peševskoj dolini. S obzirom da bi IZ u Srbiji formalno- pravno i dalje bila dio IZ BiH, to bi vjerovatno značilo da bi po uzoru na ugovor koji je Srpska pravoslavna Crkva u Srbiji potpisala sa državom BiH, Beograd morao potpisati ugovor sa reisul-ulemom u Sarajevu. Bio je to razvoj događaja koji Koštunicini nacionalisti nisu mogli ni zamisliti. Ponovo su proradila stara savezništva. Dok Jusufspahići nisu mogli osigurati značajniju podršku svojoj ideji na terenu, to se nije moglo reći za Ugljanina i njegovu SDA, koji su i u samom Sandžaku bili u stanju organizovati ozbiljnu opoziciju Zukorliću, čak i među imamima. I upravo su to i uradili.

Puč u Islamskoj zajednici
Dok je Muftija Zukorlić bio na službenom putu van zemlje, grupa imama i sabornika lojalnih Sulejmanu Ugljaninu održala je vanrednu sjednicu Sabora, 3. oktobra 2007. na kojoj su sa svih funkcija smijenili Muamera ef. Zukorlića. Prisutni sabornici su za novog reisa izabrali imama iz Tutina Adema ef. Zilkića koji je izrazio svoju lojalnost dotadašnjem reisu Jusfspahiću. 11. oktobra 2007. Hamdija ef. Jusufspahić je u beogradskoj Bajrakli džamiji predao menšuru reisu Zilkiću koji je formalno preuzeo upravljanje Islamskom zajednicom Srbije (umjesto Islamske zajednice u Srbiji kako se nazva zajednica koju predvodi Zukorlić).
Međutim, muftija Zukorlić je vrlo brzo sazvao većinu članova Sabora i proglasio odluke Zilkićevih pristaša nevažećim. Kada se reis Zilkić vratio, nakon primanja menšure u Beogradu u Novi Pazar, na glavnom gradskom trgu dočekale su ga dvije grupe vjernika: oni koji su u njemu vidjeli novog reisa i oni koji su mu zviždali kao izdajici i beogradskom poltronu. Bio je to ujedno i prvi veći sukob dva tabora koje su prenijeli svi mediji. Od tada traje sukob za skoro svaku džamiju, dok su nasilni incidenti postali svakodnevnica u Sandžaku.
S obzirom da se ne nazire bilo kakvo rješenje za ujedinjenje dvije paralelne islamske zajednice, barem dok se preko njih budu prelamali različiti politički interesi, ostaje nam samo još jedan zaleđen sukob kojima Balkan, ovih dana, obiluje.

Djeci Sarajeva سراييفوا - لطفي بشناق

Čitam kako je danas na Dan pobjede nad fašizmom u podne u Velikom parku u Sarajevu uz prisustvo roditelja i predstavnika gradskih i državnih vlasti zvanično otkriven Spomenik ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva 1992-1995. Tim povodom bih da sa vama podijelim ovu pjesmu o opkoljenom Sarajevu na koju sam naletio ovih dana. To je pjesma Lotfi Bouchnaka, Tunižanina bošnjačkog porijekla koja je devedesetih godina bila simbol solidarnosti arapskog svijeta sa patnjama građana Sarajeva, a u kojoj se pjesnik pita: „koliko puta moramo umrijeti da bi spasili život?“.

povodom 1. maja- Osveta Marksa

Osveta Marksa

Welcome to SSAD- Socijalističke Sjedinjene Američke Države

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)

Bauk socijalizma ovih dana kruži Amerikom. Mjere koje je počela poduzimati Bushova, a nastavila Obamina administracija s ciljem sprječavanja potpunog kolapsa globalnog tržišta finansija i radi ekonomskog oporavka mnoge u Americi podsjećaju na tamo tako tradicionalno omraženi socijalizam. Američki konzervativci koji su još od Reaganove ere, likovali kako je njihova vizija tržišta sa što manje regulativa i sa što manje uplitanja države čarobno rješenje koje donosi konstantan ekonomski rast, sada su suočeni ne samo sa kolapsom američke ekonomije koji je za sobom povukao čitav svijet, nego i sa udarom na temelje njihove ideologije. Do ovih su dana sve republikanske vlade zagovarale i provodile politiku što manjeg miješanja države u tržište i finansijske institucije, trudile su se da osiguraju što manje zakonskih regulativa kako bi firme i biznisi što jednostavnije poslovali, bili su za niska socijalna izdvajanja, niske poreze i prepuštanje pojedinca samom sebi. Drugim riječima, za njih je uspješna vlada bila slaba vlada. Što manje države, to više ekonomskog rasta. Danas i najvatreniji zagovornici ovog modela nisu sigurni da je to baš najbolje rješenje. Međutim, ono što im se nudi kao jedini izlaz iz nereda kojeg su sami stvorili jeste po svim kriterijima ako ne klasični socijalizam, a ono oponašanje njegovih metoda.
Iako su republikanci Baracka Obamu, tokom predizborne kampanje zbog njegovih predizbornih obećanja nazivali „radikalnim socijalistom“, ostat će paradoksalna činjenica da je proces uvođenja onog što neki već sada nazivaju „američkim modelom socijalizma“ pokrenula republikanska administracija. Historija će zabilježiti kako su republikanci i njihova perjanica George Bush pred Kongresom gurali i progurali 700 milijardi dolara vrijedan paket sanacije finansijskog sektora kojim su sredstvima budžetskih korisnika (tj. države) počeli kupovati dioničke udjele u devet najvećih američkih banaka kako bi u njih ubrizgali svjež kapital i tako pomogli zdravim bankama da nastave kreditirati poduzeća i potrošače. Svima je već tada bilo jasno da su vrata nacionalizacije u Americi širom otvorena. Zato mjere koje je nastavio poduzimati Barack Obama nisu ništa drugo nego nastavak očekivanog procesa. Zato ne vidimo da Obamu danas nešto naročito žestoko kritikuju neki iz republikanskih krugova od kojih bi se to očekivalo. Nije da nema takvih. Ima fanatika poput radio- voditelja Rush Limbaugha koji redovno Obamu osuđuje za uvođenje socijalizma i francuskog modela države. Ali većina onih zdesna koji bi rado na Obamu osuli drvlje i kamenje, ako imalo drže do sebe, ne mogu kritikovati poteze koje su i sami poduzimali i za koje ne mogu ponuditi alternativu.
Ni Obama ne ide republikancima prstom u oko. On je na vrijeme naglasio kako za njega više ne postoji drevna dilema o „velikoj i maloj državi“, za njega, kaže on, postoji samo „pametna država“. Drugim riječima, nije bitno koliko će se država uplitati u ekonomiju ili ne, nego na koji način. Za mnoge je ovo samo još jedna igra riječima, promjena termina (rebranding je postao zaštitni znak Obamine administracije) i bježanje od stvarnih problema čime se Obama služi od početka svoje kampanje.
Njegovi ljudi su na vrijeme reagovali i objasnili kako je nesuvislo o današnjim izazovima govoriti jezikom prošlog stoljeća. Drugim riječima, teško da će više biti čisto kapitalističkih država, onako kako su kapitalizam zamišljali ekstremni američki konzervativci, kao što već dugo nema čisto socijalističkih zemalja (vidi pod Kina i Rusija).
I dok se okorjeli konzervativci tješe kako će se Amerika vrlo brzo nakon što kriza prođe ponovo vratiti “free market style“ kapitalizmu, većina analitičara je mišljenja kako stvari više nikada neće biti iste i da će država u godinama koje dolaze i u Americi kao i u većini zemalja svijeta igrati značajniju ulogu u regulaciji tržišta i ekonomije.
Međutim, ono što je interesantno jeste kako je posljednja kriza slobodnog kapitalizma i priča o „socijalizmu u Americi“ ponovo u prvi plan vratila mišljenje jednog čovjeka za kojeg su mnogi mislili kako je „otišao na smetljište historije zajedno sa totalitarnom ideologijom komunizma nastalom na njegovom učenju“. Riječ je, naravno, o Karlu Marksu, čije djelo Kapital se ovih dana sve češće viđa na policama američkih, ali i svjetskih, knjižara.

Osveta Marksa
Jedan od rijetkih autora koji je i ranije predviđao da bi Marks mogao ponovo postati relevantan je John Cassidy engleski novinar irskog porijekla koji je pisao za poslovnu rubriku prestižnog The New Yorkera. Ovaj bivši urednik londonskog The Sunday Timesa je još 1997. godine u The New Yorkeru napisao kako bi koautor Komunističkog manifesta (Communist Manifesto) iz 1848. mogao postati „slijedeći bitni intelektualac za one čiji je posao izučavanje tržišta“.
U svom eseju on se prisjeća razgovora kojeg je tih dana imao sa svojim prijateljem sa fakulteta koji mu je tada rekao „što sam duže na Wall Streetu, sve sam sigurniji da je Marks bio u pravu”. U prvi mah, veli on, nije mogao vjerovati da to čuje od svog školskog prijatelja s kojim je ranih osamdesetih zajedno studirao ekonomiju na Oxfordu, gdje je većina njihovih profesora naučavala kako je Marksova ekonomska teorija „čisti hokus-pokus“ i da je komunizam „uvreda za zdrav intelekt“, te da takve teorije mogu služiti samo za političko manipulisanje masama. Međutim, nakon toga, autor pokušava shvatiti o čemu je njegov školski kolega govorio i dolazi do zaključka da je Marksova zaostavština zatamnjena promašajima komunizma, koji nije bio njegovo primarno interesovanje. Zapravo, tvrdi on, Marks nije imao nešto puno da kaže o tome kako bi socijalističko društvo trebalo da funkcioniše. A ono što je on napisao o odumiranju države i sl. nije baš bilo od neke koristi. To su na gorak način shvatili Lenjin i njegovi drugovi nakon što su preuzeli vlast... Međutim, osim što je govorio o stvarima koje će postati temelj komunizma, Marks je ispisao briljantna poglavlja o globalizaciji, nejednakosti, političkoj korumpiranosti, monopolizmu, tehnološkom progresu, propasti visoke kulture, sve teme koje su danas više nego relevantne.
Tako npr. autor izdvaja njegove stavove o globalizaciji. Danas je globalizacija tema o kojoj govore svi i svako, ali Marks je predvidio mnoge njene implikacije još prije stotinu pedeset godina. On je nagovijestio globalizaciju kada ona nije svima bila očita.
Još tada je uočio kako kapitalizam teži monopolu zbog čega moraju postojati strože regulative, te jednostavne opservacije danas zadiru u samu srž globalne ekonomske krize.
Da ne bude zabune, Cassidy i dalje ostaje skeptičan prema nekim Marksovim stavovima, ali godinama prije nego što je globalni kapitalizam zapao u krizu, on je upozorio da u Marksovoj kritici kapitalizma ima zanimljivih i korisnih zapažanja koja se ne smiju zaobilaziti samo iz pukih ideoloških predrasuda prema svemu što ima veze sa komunizmom.
U godinama koje su uslijedile interesovanje za Marksom i njegovim stavovima je raslo, ne samo u redovima nove generacije mladih ljevičara, nego i u ozbiljnim akademskim i ekonomskim krugovima u zapadnim domovinama kapitalizma.
U aprilskom broju časopisa The Atlantic, Christopher Hitchens u opširnom eseju „Osveta Karla Marksa“ podsjeća na gore spomenuti tekst John Cassidya, ali na čitav niz knjiga, studija i tekstova koji su prepravili akademske krugov,e a u kojima je glavna tema ponovno iščitavanje Marksove kritike kapitalizma. Tako on spominje Jamesa Ledbettera, poznatog poslovnog novinara, koji je prikupio, u izdanju „Penguin Books”-a, najbolje novinarske radove Karla Marksa koje je ovaj svojevremeno objavljivao u Horace Greeleyevom New Yourk Tribuneu. Tu je i britanski autor Francis Wheen koji je, 1999. napisao Marksovu biografiju, a nedavno (2007.) je objavio i djelo Kapital za koje Hitchens kaže da je „anatomija Kapitala“. U njemu analizirajući „Kapital“, Wheen, još jednom zaključuje da bi njegov autor mogao postati „najutjecajniji mislilac dvadeset prvog vijeka“.
Nema sumnje da će se dok ima kapitalizma i problema s njim analizirati i sve analize koje kapitalizam imaju kao glavnu temu. Međutim, ono čega se mnogi plaše jeste historijsko iskustvo koje nas uči da sve veće ekonomske i društvene krize skoro po pravilu izrode ekstremne ideologije sa utopijskim rješenjima koje onda više pokvare nego što poprave. Marks nikada nije bio sporan. Problem su bili mladi skojevci koji su njegove stavove smatrali konačnim istinama i koji su, ako treba i silom, bili spremni društvo voditi u neki bolji svijet i jednom za sva vremena postići utopiju raja na zemlji.

Recikliranje Marksa
Među brojnim novim promišljanjima Karla Marksa na zapadu je i knjiga iz 2002. Meghnada Desaia „Osveta Marksa“. Prema mišljenju Willa Huttona, iznesenom u osvrtu na knjigu objavljenom u The Independentu ovo štivo je na sebe skrenulo značajnu pažnju akademskih i medijskih krugova prvenstveno zbog provokativnih stavova iznesenih u njemu, te zbog akcentiranja paradoksa Marksovog učenja i toga kako se historija poigrala s njim. Samo jedna od brojnih opservacija koje, u svojoj knjizi, pravi ovaj britanski ekonomist i laburist je ona o navodnom Marksovom učenju o tome kako socijalizam može doći samo nakon što kapitalizam i globalizacija iscrpe sve svoje mogućnosti. On dalje tvrdi kako je Marks ustvari bio „historijom opsjednuti prokapitalistički intelektualac“ koji je zagovarao komunističko uređenje svijeta samo kao neostvarivu utopiju, dok je kapitalizam smatrao zlom realnošću sa kojom se treba naučiti nositi. Na osnovu ovoga on tvrdi kako je najveći udarac socijalizmu zadala ruska revolucija koja je, prema njegovim riječima, došla prerano. Ona se desila prije nego što je ruski kapitalizam mogao završiti svoj proces modernizacije na kojem bi kasnije mogao biti izgrađen socijalizam. Ustvari, on tvrdi kako su prema Marksovoj teoriji veći izgledi za uspjeh socijalizma danas u sadašnjim kapitalističkim društvima u kojima je kapitalizam dao sve od sebe i stvorio materijalnu osnovu na kojoj se može početi graditi socijalizam, nego u nerazvijenoj i siromašnoj Rusiji iz 1917.

POZIV NA SEMINAR TRAG -om vjere i mira

Udruženje za dijalog u porodici i društvu MALI KORACI Sarajevo organizira seminar na temu mira i vjerskog identiteta pod nazivom TRAG -om vjere i mira . Ja bih trebao biti jedan od predavača i sa nestrpljenjem očekujem još jedno druženje sa mladim ljudima i nadam se kvalitetnoj diskusiji. Ako ste zainteresovani da uzmete učešće javite se organizatorici Amri Pandžo (063 792 141) ili pogledajte http://www.malikoraci.com.ba/

Poziv

U Bosni i Hercegovini kao postkonfliktnom društvu prepoznajemo potrebu za dijalogom, povjerenjem i jačanjem dobrosusjedskih odnosa. Ovo su pretpostavke za trajni mir koji je našem društvu prijeko potreban. Vjerujemo da je osobna odgovornost ključna za mirovne procese, te da je pojedinac začetnik i nosilac svake društvene promjene.

U Bosni i Hercegovini kao postkonfliktnom društvu prepoznajemo potrebu za dijalogom, povjerenjem i jačanjem dobrosusjedskih odnosa. Ovo su pretpostavke za trajni mir koji je našem društvu prijeko potreban. Vjerujemo da je osobna odgovornost ključna za mirovne procese, te da je pojedinac začetnik i nosilac svake društvene promjene. Smatramo da se izgradnjom kapaciteta pojedinca/ke, njegovim/njenim usvajanjem znanja i vještina, stvara potencijal za društveno djelovanje na polju izgradnje mira i pravednijeg društva. Akteri za ovakvo društveno djelovanje trebali bi biti vjernici/e bez obzira na religijsku pripadnost, jer su tolerancija, težnja ka pravednosti i mir ključna mjesta svake duhovnosti. Demokratsko okruženje podrazumijeva različite ideje i ideologije koje kruže prostorom međuljudskih odnosa. Na ovom svojevrsnom tržištu nalaze se i različite vjere i religije. Kako se nositi sa ovim savremenim izazovom današnjice? Da li je religija otrov ili lijek za društvene odnose? Pitanja o ulozi vjere se nameću u profesionalnom i privatnom životu čovjeka. Koliko sam vjernik/vjernica, da li me moja vjera obavezuje na određenu vrstu ponašanja, mišljenja, koliko mogu samostalno odlučivati, šta vjera i vjernici dobro mogu ponuditi u kontekstu bosanskohercegovačkog društva danas? Želite učiti o tome kako hrišćanstvo i islam mogu i trebaju biti putevi mira i razumijevanja? Udruženje za dijalog u porodici i društvu MALI KORACI organizira seminar na temu mira i vjerskog identiteta pod nazivom TRAG -om vjere i mira .Dvije interaktivne četverodnevne radionice održaće se u prelijepom okruženju planine Vlašić, gdje ćete imati priliku slušati prof.dr. Ugu Vlaisavljevića, fra Ivu Markovića, prof. Muhameda Jusića. Razmjeniti ćete iskustva sa kolegama/icama koji/e se religijom bave kao uposlenici/e različitih nivoa vlasti, novinarima/kama, profesorima/kama, aktivistima/cama nevladinih organizacija.
Slobodno vrijeme obiluje sadržajima kao što je šetnja na planinskom vazduhu, vožnja na četverotočkašu motoru i dr. Troškovi smještaja, putni troškovi i slobodne aktivnosti pokriveni su od strane organizatora. Na kraju programa, biće dodijeljen certifikat o stjecanju općih znanja u oblasti vjerske izgradnje mira koji može poslužiti kao generalna referenca za različite angažmane u pomenutim oblastima.
Na ovaj seminar se mogu prijaviti svi građani/ke Bosne i Hercegovine (starosti iznad 21 godine), muslimani/ke, (h)kršćani/ke i drugi/e koji/e su zainteresovani za izgradnju mira i vjeru. Radni jezik je bosanski/srpski/hrvatski.
Učesnici/e muslimani/ke prisustvovaće radionici koja će se održati od 28.05.2009. do 31.05.2009. godine i na međuvjerskom susretu TRAG -om vjere i mira od 03.09.2009. do 06.09.2009 godine. Rok za slanje upitnika je 18.05.2009. godine za TRAG -om vjere i mira za muslimane/ke. Učesnici/e (k)hrišćani/ke prisustvovaće radionici koja će se održati od 25.06.2009. do 28.06.2009. godine i na međuvjerskom susretu TRAG -om vjere i mira od 03.09.2009. do 06.09.2009 godine. Rok za slanje upitnika je 15.06.2009. godine za TRAG -om vjere i mira za (h)kršćane/ke. Zainteresovani za seminar trebaju ispuniti upitnik, po mogućnosti detaljno, jer će on poslužiti kao osnovna smjernica u odabiru učesnika/ca. Upitnike poslati na email: amrap70@gmail.com ili fax: 033 627 232 ili poštom na adresu: Pruščakova 29, 71 000 Sarajevo.

Za sve informacije kontakt osoba: Amra Pandžo (063 792 141) ili http://www.malikoraci.com.ba/. Dodatne informacije biće proslijeđene nakon odabira učesnika/ca.

Ovaj projekat je podržan od strane Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).

Intervju za Hayat.ba

Intervju: "O muslimanima se nerijetko piše u duhu antiterorističke kampanje"


Muhamed Jusić, bh teolog, novinar i koordinator Foruma za islam u jugoistočnoj Evropi ISSEF za Hayat.ba:

Centar za napredne studije i Forum za islam u jugoistočnoj Evropi (ISEEF) organizirao je međunarodnu konferenciju „Administriranje islamskih pitanja u sekularnoj državi: iskustva jugoistočne Evrope“ koji je održan u Sarajevu, 17-19. aprila 2009. u hotelu Saraj. Više od 20 domaćih i stranih eksperata je tri dana analiziralo stoljetno iskustvo muslimanskih zajednica iz ovog dijela Evrope u organizaciji islamskog vjerskog života u sekularnim državama.Na ovu temu smo razgovara li s Muhamedom Jusićem, bh teologom, novinarom i koordinatorom ISSEFA.

Razgovarao: Erdem Dizdar

Koga je sve okupila konferencija koju su organizirali Centar za napredne studije i Forum za islam u jugoistočnoj Evropi (ISEEF)?

Jusić: Preko dvadeset domaćih i stranih eksperata je tri dana analiziralo stoljetno iskustvo muslimanskih zajednica iz ovog dijela Evrope u organizaciji islamskog vjerskog života u sekularnim državama. Bila je to jedina od rijetkih prilika da se na jednom mjestu susretnu muslimanski teolozi, ljudi iz islamskih obrazovnih institucija i eksperti iz regiona i cijelog svijeta koji se bave ovom tematikom.

Kakva su iskustva unutar islamskih zajednica u jugoistočnoj Evropi i da li se susreću sa istim izazovima?

Jusić: Ono što se moglo primijetiti, barem sam ja stekao takav utisak, tokom izlaganja predavača jeste da su islamske zajednice u regionu, iako se susreću sa relativno sličnim izazovima, izrazito heterogene i da su model organizacije i trenutna situacija u njima zavisni od historijskog konteksta, političke strukture država u kojim žive pa sve do broja muslimana i njihovih veza sa nekim od brojnijih muslimanskih zajednica u blizini ili svijetu. Postoje neki zajednički elementi u organizaciji većine tih zajednica koji su vrijedni pažnje i koji su specifični za ovaj prostor, a koji bi mogli poslužiti kao kvalitetni elementi u iznalaženju adekvatnog modela organizacije vjerskog života muslimana u drugim sredinama npr. u Evropskoj Uniji. Jedan od takvih detalja je reprezentativno predstavljanje muslimana, tzv. laika u strukturama islamske zajednice kroz slobodne izbore, te nesvođenje zajednice samo na udruženje uleme.

Koji od modela se pokazao kao najučinkovitiji?

Jusić: Teško je napraviti bilo kakvu pojednostavljenu komparaciju, ali je sigurno da su muslimani ovih prostora uspjeli razviti autohtone vjerske zajednice koje su uspjele sačuvati svoj vjerski identitet i to u izrazito teškim trenucima u historiji, te da su svi ti modeli bili dio sekularnih društava i da su često bili izrazito produktivni i konstruktivni društveni faktori.

Kakvo je iskustvo kada je IZ u BiH u pitanju?

Jusić: Islamska zajednica u BiH je sa sigurnošću jedna od najbolje organizovanih vjerskih zajednica u ovom dijelu svijeta. Njena iskustva su zanimljiva mnogima, ne samo u regionu, nego i šire. Iskustvo koje je IZ BiH skupila tokom svog postojanja predstavlja pažnje vrijedan kapital iz kojeg se može mnogo šta naučiti. To ne znači da se ikada može reći da imamo konačna i savršena rješenja, uvijek treba biti ostavljen prostor za dorade, inovativnost i sistemska poboljšanja, jer je to garant da će IZ BiH, ali i druge zajednice u regionu, biti sposobne da se nose sa izazovima vremena i da idu „ukorak s vremenom“. Da li vjerskih zajednica u jugoistočnoj Evropi ima previše u politici? Jusić: Ono što sam ja mogao primijetiti iz velikog broja izlaganja jeste da je politizacija religije prisutna u velikom broju država. Nerijetko države, odnosno neki politički centri moći, žele uspostaviti kontrolu nad vjerskim zajednicama kako bi osigurale utjecaj među onim dijelom populacije koji vjeruje vjerskim strukturama. To ne znači da nisu evidentni slučajevi gdje vjerski službenici žele utjecati na političke procese i predstavljati sebe kao konačne tumače nacionalnih interesa.

Da li je to posljedice nesposobnosti i korumpiranosti vlasti?

Jusić: Prije će biti da se radi o bolestima društava u tranziciji u kojima još uvijek nisu jasne pozicije svih faktora društvenih tokova i gdje se svi još uvijek ne osjećaju sigurno da neće postati predmet politizacije.

Koje su to alternativne islamske strukture u regionu i kakva je njihova uloga?

Jusić: Ako pod alternativnim grupama mislimo na one koje su van zvaničnog vjerskog sunitskog establišmenta, onda je tu situacija jako raznolika. Imamo države gdje derviški radovi, poput bektašija u Albaniji, ili neke druge vjerske sljedbe, poput alevita u Bugarskoj, djeluju skoro potpuno neovisno od zvaničnih islamskih zajednica. Tu je i čitav niz ženskih, humanitarnih, medijskih i omladinskih organizacija koje se pozivaju na islam koje djeluju van zvaničnih struktura i koje obično pokrivaju one oblasti vjerskog života na kojima zvanične vjerske zajednice nisu učinile dovoljno ili onoliko koliko njihovi članovi od njih očekuju. Evidentne su i određene antiestablišmentske grupe koje svoje paralelno djelovanje i pokušaje nezavisne organizacije vjerskog života pravdaju ideološkim razlozima i drugačijom interpretacijom islama od one koje je prisutna na ovim prostorima i koja je produkt historijskih okolnosti i vjerske tradicija naroda Jugoistočne Evrope. Čak su evidentni razni slučajevi instrumentalizacije islama i pokušaja organizacije političkih opcija na tim osnovama. Neke od tih alternativnih grupa imaju konstruktivnu društvenu ulogu dok neke mogu predstavljati opasnost po društvenu harmoniju svojim militantnim, radikalnim i isključivim stavovima.

Imaju li vjerske zajednice odgovore na različite oblike radikalizama unutar svojih zajednica?

Jusić: Većina zajednica se susreće sa fenomenom radikalizacije manjih skupina svojih (obično bivših) članova i ideološkom interpretacijom islama. Također, većina njih i dalje traga za najboljim načinom nošenja sa tim problemom, tako da se ne služe svi istim metodama. U nekim zemljama se takve skupine izoliraju od strane zvanične zajednice i javno dijaboliziraju, dok se u nekim drugim pokušava sa takvim elementima uspostaviti dijalog i postepeno one među njima koji pokažu spremnost integrisati u mainstream zajednicu. Teško je danas zaključiti koja od ovih, ili nekih drugih metoda, daju bolje rezultate.

Ima li islamofobije u našem društvu?

Jusić: Evidentno je da se o muslimanima u Jugoistočnoj Evropi piše skoro isključivo senzacionalistički, površno i tendenciozno, nerijetko u duhu „antiterorističke kampanje“. Izuzeci su prava rijetkost, sve od Grčke do Slovenije. Drugi o muslimanima u ovom dijelu svijeta znaju jako malo i jako rijetko muslimani dobijaju priliku da samo govore o sebi. Nužno je lokalnu, evropsku i svjetsku javnost upoznati sa stvarnim stanjem unutar muslimanskih zajednica u regionu. Naročito bi novinari koji tako često pišu o islamu i islamskim temama trebali uložiti minimum truda da ovladaju barem osnovnim znanjima o onome o čemu pišu, te se upoznati sa stvarnim stanjem među muslimanskim zajednicama. Na tom planu i vjerske zajednice bi trebale učiniti više. Učiniti svoj rad transparentnim i uspostaviti dobre odnose sa javnošću.

Zemlje jugoistočne Evrope su u procesu tranzicije, da li vjerske zajednice prate taj trend? Da li IZ BiH može odgovoriti svim savremenim izazovima?

Jusić: Kroz historiju su najznačajnije promjene u islamskim zajednicama u regionu dolazile izvana. Rijetko je to dolazilo iznutra i voljom vjerskih autoriteta ili samim „sazrijevanjem zajednica“. Obično su državna uređenja u kojima su one djelovale diktirale tempo, a zajednice su se samo prilagođavale i iznalazile najbolja rješenja u skladu sa islamskim fikhom, tradicijom, interesima muslimana i mislim da će se to desiti i sada.

Često se danas čuju kritike na račun vjerskog poglavara u BiH reisa dr. ef. Mustafe Cerića da je više okrenut prema vanjskoj politici nego džematu.

Jusić: Konferencija nije na ovaj način analizirala pojedinačne slučajeve u bilo kojoj od zajednica.

Izvor:

http://www.hayat.ba/vijesti/bih/670-intervju-qo-muslimanima-se-nerijetko-pie-u-duhu-antiteroristike-kampanjeq

U Sarajevu završena međunarodna konferencija “Administriranje islamskih pitanja u sekularnoj državi: iskustva jugoistočne Evrope“

U Sarajevu je od 17-19. aprila 2009. u organizaciji Centra za napredne studije i Foruma za islam u jugoistočnoj Evropi (ISEEF) održana međunarodna konferencija “Administriranje islamskih pitanja u sekularnoj državi: iskustva jugoistočne Evrope“. Preko dvadeset domaćih i stranih eksperata je tri dana analiziralo stoljetno iskustvo muslimanskih zajednica iz ovog dijela Evrope u organizaciji islamskog vjerskog života u sekularnim državama, saopštio je medijima u nedjelju Muhamed Jusić koordinator ISEEF-a.

Prvi dan konferencije profesor doktor Fikret Karčić sa Pravnog fakulteta u Sarajevu, Christian Moe, nezavisni istraživač iz Norveške i Cornelija Sorabji, antropolog iz Velike Britanije napravili su uvod u opsežnu temu iskustva upravljanja vjerskim pitanjima u ovom dijelu Evrope sa posebnim osvrtom na BiH.

U nastavku su razmijenjena znanja i iskustva o postojećim modelima organizacije islamskih zajednica kao i alternativnim islamskim strukturama u regionu. Govorilo se o različitim sufijskim zajednicama koje djeluju paralelno sa oficijelnim sunijskim establišmentom. Analizirano je djelovanje muslimanskih ženskih organizacija i grupa, kao i sukobi oko liderskih pozicija unutar vjerskog establišmenta koji su često povezani sa širim političkim konfliktima. Posljednja sesija bila je posvećena pozitivnoj ulozi islamskih zajednica u prevenciji radikalizacije. Među učesnicima su bili i Natalie Clayer i Xavier Bougarel iz Francuske, Armina Omerika iz Njemačke, Juan Carlos iz Španije, te istraživači iz BiH, Turske, Bugarske, Srbije, Makedonije i Crne Gore.

Prema mišljenju organizatora i učesnika bila je to jedinstvena prilika da se na jednom mjestu susretnu muslimanski teolozi, ljudi iz islamskih obrazovnih institucija i eksperti koji se bave ovom tematikom. To je prema mišljenju direktora Centra za napredne studije Ahmeta Alibašića bila jedinstvena prilika da se položaj muslimana u ovom dijelu svijeta sagleda bez stereotipa.

Promjena kursa američke politike prema „muslimanskom svijetu“

Yes, we can, inshallah

Piše: Muhamed Jusić (Start br. 269.)
U jeku predizborne kampanje za američkog predsjednika dvije nevladine organizacije su plasirale jednu novu strategiju odnosa sa muslimanskim svijetom koja je po mnogo čemu bila drugačija od dotadašnjih vizija koje su govorile o sukobu civilizacija i prema kojima su Sjedinjene Američke Države trebala kopirati taktike iz hladnog rata u navodnom „sukobu sa muslimanskim svijetom“. A upravo takve strategije su bile jedine koje su dolazile iz brojnih američkih think-tankova bliskih Bushovoj administraciji. Ova nova strategija sabrana u izvještaju pod naslovom „Promjena kursa: nova uputstva za američke odnose sa muslimanskim svijetom" (Changing Course: A New Direction for U.S. Relations with the Muslim World) privukla je veliku medijsku pažnju s obzirom da su u njenoj izradi učestvovala i da ju je podržala trideset i četiri istaknuta Amerikanca među kojima su i bivši državni sekretar Madeleine Albright, kao i bivši izaslanik Sjedinjenih Država na Bliskom istoku Dennis Ross. Da se ne radi samo o još jednoj inicijativi nevladinog sektora i intelektualnih krugova koja će se poput morskog talasa rasprsnuti na stepenicama Kongresa i Bijele kuće, znalo se onog momenta kada je gospođa Albright tu strategiju smiono branila pred nadležnom kongresnom komisijom i pred auditorijem instituta Council on Foreign Relations. Sudeći prema potezima koje je do sada povlačila Obamina administracija, ali i simboličnim gestovima dobre volje prema muslimanskom svijetu koje je sam predsjednik više puta pokazao u prvih stotinu dana svoje vladavine, čini se da će ova strategija biti okosnica Obamine politike prema muslimankom svijetu. Možda je baš zato svijet pokazao toliko interesovanje za ovim izvještajem zbog čega su se autori krajem februara odlučili ponovo, sa nekim nadopunama, štampati izvještaj.

Nova američka strategija
Ideja da se još jednom promisli strategija odnosa SAD-a prema muslimanskom svijetu na temeljima koji neće počivati na Huntingtonovoj teoriji „sukoba civilizacija“, niti Bušovoj doktrini „ili ste s nama ili protiv nas“, artikulisanoj kroz jednu njegovu nesmotrenu tvrdnju o tome kako Amerika ustvari vodi križarske ratove u tom dijelu svijeta, rodila se u jednom ozbiljnom krugu istaknutih američkih autoriteta na polju vanjske politike još, sada već davne, 2006. Dvije neprofitabilne organizacije iz Amerike sa bogatim iskustvom u sličnim projektima izgradnje koncenzusa o kompleksnim globalnim problemima i to Search for Common Ground i Consensus Building Institute osmislile su i okupile učesnike projekta Američko- muslimanske saradnje (US- Muslim Engagement Project). Od tada je grupa u kojoj su se pored Madeleine Albright i Dennisa Rossa našli i Richard Armitage, bivši zamjenik državnog sekretara; Dov Zakheim, pomoćnik ministra odbrane u administraciji predsjednika Georgea W. Busha;¸te kongresmeni Vin Weber i Steve Bartlett; imam Feisal Abdul Rauf, muslimanski učenjak Vali Nasr, i devet drugim lidera muslimanskih zajednica u Americi; Tom Dine, bivši izvršni direktor The American Israeli Public Affairs Committee (AIPAC); Richard Land iz Southern Baptist Convention; te drugi bivši diplomati i oficiri, održala više sastanaka, konsultacija i istraživanja kako bi ponudile kvalitetan način izlaska iz situacije nepovjerenja i neprijateljstva u kome su se nakon 11. septembra našle SAD-e i muslimanske zajednice širom svijeta. Sažetak svojih analiza su objavili u spomenutom izvještaju koji je dostavljen svim relevantnim pojedincima u novoj Obaminoj administraciji. Prema tvrdnjama Roberta Fersha, jednog od direktora US- Muslim Engagement Project-a objavljenim u autorskom tekstu u The Washington Timesu u početku su se neki osjećali neugodno što sjede u istoj sobi sa nekim od ljudi koji su članovi mreže. Vremenom se došlo do zanimljivih zaključaka koje su podržali predstavnici na prvi pogled sukobljenih strana.
Kako sada stvari stoje čini se da je nakon osam godina dominacije neokonzervativnih ideologa i apsolutnog kraha tzv. rata protiv terorizma, svima, ne samo u Americi, nego i u svijetu, jasno da je to jedini put naprijed. Stavovi se moraju graditi na činjenicama, analizama, uvažavajući realnost, a ne na osnovu ideologije i podjele svijeta na dobre i loše momke. Historija je pokazala da svijet ne trpi imperije i da nema prostora za hegemoniju bilo koga ma koliko on bio siguran u vlastite dobre namjere, te da se mir u svijetu može postići samo kroz izgradnju koncenzusa i uvažavanje interesa različitih međunarodnih faktora. Taj put je teži i zahtjevniji od onog kojeg je slijedio Bush Mlađi, a koji se pretvorio u urbanu foru koja je do boli banalizirala ideale demokratije i slobode, kada se neko osjetio da napravi samoljepljivu sličicu na kojoj piše „Budite dobri prema Americi ili ćemo donijeti demokratiju u vašu zemlju“.

A šta je to novo?
David Fairman, jedan od direktora projekta, u intervju za Radio Glas Amerike pojasnio je sažetak izvještaja:"Naš izvještaj se temelji na takozvanoj ‘strategiji četiri stuba’. Prvi je rješenje sukoba, prvenstveno diplomatskim putem. Drugi je poboljšanje vladine uprave i učešća građana u formiranju politike u muslimanskim zemljama, bez diktiranja forme u kojoj bi se trebala odvijati vlast ili demokratski razvoj. Treći je zajednički rad na razvijanju uzajamno korisnog ekonomskog partnerstva s ciljem ekonomskog razvoja i kreiranja novih radnih mjesta u muslimanskim zemljama, kao i trgovinskih odnosa sa Sjedinjenim Državama. Posljednji - četvrti stub je izgradnja poštovanja i razumijevanja među našim društvima i narodima na svakom nivou."
U rezimeu izvještaja se jasno naglašava kako je centralna poruka nove strategije da američki lideri iz vladinog, poslovnog, vjerskog, obrazovnog i medijskog sektora moraju sarađivati sa svojim kolegama iz muslimanskog svijeta i muslimanske zajednice kako bi izgradili koaliciju koja će „pokrenuti plimu protiv ekstremizma“. Preporuke iz izvještaja su upućene prvenstveno američkim liderima i institucijama, ali prema svjedočenju autora, one mogu dati rezultate samo ukoliko naiđu na razumijevanje u muslimanskim zajednicama i među istaknutim muslimanskim liderima. I tu već počinju brojni problemi. Jer već sada se čuju kritičari, naročito u sekularnim krugovima muslimanskog svijeta, koji kažu da je pristajanje na traženje rješavanje odnosa između Amerike i „muslimanskog svijeta“ nasijedanje na ideologiju islamista i zagovornika „sukoba civilizacija“. Mnogi u muslimanskom svijetu ne žele da se međunarodna politika sa njihovom državom gradi na činjenici da su oni muslimani. Za njih vjera je stvar pojedinca i oni žele da se sa njima razgovara kao sa narodima i državama, a ne vjerskim zajednicama. To, prema njihovom mišljenju samo jača utjecaj islamista i upravo je u suprotnosti sa onim što oni vide da je potrebno kako bi taj dio svijeta istinski demokratizirao.
U isto vrijeme, među umjerenim islamistima, koji ne kriju simpatije prema novom pristupu još uvijek postoji strah od bilo kakove saradnje sa Amerikom jer se do sada svaka inicijativa SAD-a u muslimanskim zemljama gledala kroz prizmu neke velike zavjere protiv islama i muslimana. Zato izvještaj predviđa da se američka muslimanska zajednica i njima slične muslimanske zajednice na Zapadu iskoriste kao inicijalna kapsula za izgradnju povjerenja.

Vrući Bliski istok
Obama je napravio pravi mali diplomatski blitzkrieg ne samo na muslimanske zemlje nego i na sva međunarodna žarišta od Rusije do Sjeverne Koreje. Njegovi izaslanici, državni sekretar Hilary Clinton, ali i on lično su obećali promjenu američke vanjske politike u skoro svim međunarodnim sporovima. Gospođa Madeleine Albright je izjavila pred 250 gostiju paleokonszrvativnog (blokom tradicionalno sukobljenim sa neokonzervativcima) instituta Council on Foreign Relations kako ne zna da li je Obamina administracija prihvatila svaku riječ izvještaja kojeg su im kao novu strategiju ponudili, ali su sigurni da sudeći prema prvim koracima slijede instrukcije koje su predložene u izvještaju.
To znači da potezi koje Obama čini, a koji su bili nezamislivi prije samo dvije godine, kao to da je prvi svoj intervju kao predsjednik SAD-a dao arapskom satelitskom kanalu Al-Arabiya, da je obećao da će se muslimanskom svijetu obratiti iz jedne muslimanske zemlje (ovih dana će to učiniti iz Turske), da je najavio mogućnost pregovora sa umjerenim talibanima, da pokušava odmrznuti odnose sa Iranom, da je uputio snimljenu čestitku povodom nove iranske godine, i tako dalje i tako dalje, nisu samo sporadični gesti dobre volje nego dio šire strategije koju će SAD slijediti sa muslimanskim svijetom i sa muslimanskim zajednicama širom svijeta.

Međutim, za pravi preokret potrebno je puno više od dobrih govorničkih sposobnosti novog predsjednika i medijskih kampanja. Potrebne su efikasne, dosljedne, i kreativne politike. U slučaju muslimanskog svijeta to bi značilo jedan ozbiljan preokret koji bi uzdrmao neke od temelja dosadašnje američke vanjske politike. Za početak, to bi značilo da bi se SAD morale postaviti kao istinski posrednik u izraelsko-arapsko/ palestinskom mirovnom procesu. Što bi značilo da Amerika prestane sa neupitnom podrškom svemu što Izrael čini. Koliki je to politički rizik za Obamu najbolje govore zadnja ispitivanja američke javnosti koja su pokazala da 75% Amerikanaca podržava nedavni izraelski napad na Gazu, dok se sa Palestincima u Gazi suosjeća samo 17% Amerikanaca. O snazi famoznog izraelskog lobija i riziku ulaska u konflikt s njim u Americi se već sve zna. Ništa manje teška i riskantna ne bi bila ni odluka da se SAD prestanu samo deklarativno zalagati za demokratizaciju Bliskog istoka, a u isto vrijeme nastave davati neupitnu podršku diktatorima i despotima sve dok izvršavaju instrukcije iz Washingtona. Praksa dvostrukih standarda prema kojima se na neke zemlje regiona vrši pritisak zbog kršenja ljudskih prava, dok se druge države koje su strateški partneri SAD-a iako imaju isti ili gori izvještaj o stanju ljudskih prava podržavaju, pa čak i potpomažu u slamanju bilo kakve ozbiljne opozicije.Za takve odluke treba hrabrosti. Jednom riječju, jako teško će biti Americi da popravi svoje odnose sa muslimanskim svijetom sve dok se u tom dijelu svijeta ponaša kao imperija ili neka nova kolonijalna sila.

Changing Course - A New Direction for U.S. Relations with the Muslim World
Report of the Leadership Group on U.S.-Muslim EngagementSeptember 2008
SECOND PRINTING, WITH A NEW PREFACE AND ENDORSEMENTSFebruary 2009
Download a PDF copy of the Report
Order a print copy from Amazon.com
Download the official Arabic translation of the Report
Endorsements of the Report>
Congressional Statements on the Report>

Snoop Dogg se pridružio Naciji islama

Kuda ide američka Nacija islama

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)


(već smo jendom na ovom blogu pisali o ovoj temi, ali čini se da je ona ponovno aktuelna, pa evo tekst iz prošlog broja Preporoda)

BBC je prošle sedmice saopštio kako se možda i najpopularnija hip-hop ili rap zvijezda Snoop Dogg pridružio Naciji islama. Zbunjeni novinari su ovog lidera hip-hop zajednice u svijetu primijetili na tradicionalnom okupljanju Nacije islama u Chicagu koje je predvodio Louis Farrakhan. Sumnje da bi njegovo pojavljivanje na jednom ovakvom skupu moglo značiti i njegovo priključivanje Naciji ,odagnala je sama rep zvijezda kada je prisutnim medijima izjavio "Ja sam već otprije u Naciji islama i zato sam danas ovdje", dodavši: "Ja sam advokat mira! Ja sam dio mirovnog pokreta od trenutka kada sam se počeo baviti muzikom".
Iako su mnogi, naročito među njegovim brojnim mladim fanovima sa muslimanskim korijenima, ustvrdili kako je Snoop Dogg ustvari prešao na islam, teško je povjerovati da će se on ostaviti svoga dosadašnjeg raskalašenog i sa islamskim vrijednostima nepomirljivog načina života i imidža zbog kojeg je (možda više nego zbog svoje muzike) stekao slavu i status ikone hip hop generacije. Prije će biti da je pristupanje nekoga kao što je on u redove Nacije islama samo još jedan dokaz odstupanja od pravca kojeg je za svog života promovisao jedan od najistaknutijih lidera Nacije, rahmetli imama W. D. Muhameda koji je dobrim dijelom uspio izmijeniti rasističke i sa tradicionalnim islamom nespojive stavove osnivača i koji je Naciju islama približio doktrinama mainstream sunitsko- muslimanskog učenja.

Naime, početkom septembra prošle godine u Americi je umro imam W. D. Muhamed (Mohammed) čovjek koji je naslijedio svog oca Elijah Muhameda u vođenju kontraverznog crnačkog pokreta Nacija islama.
Muhamed je umro u svome domu u Markhamu u 74. godini života. Zajednica Amerikanaca afričkog porijekla bila je šokirana viješću, svi relevantni svjetski mediji su objavili prilog o njegovom životu i smrti. Kod nas u Bosni, čak i u muslimanskim vjerskim krugovima, vijest je tada prošla nezapaženo.
O samom pokretu Nacija islama (Nation of Islam) kod nas se jako malo zna iz prostog razloga što se vrlo malo pisalo o ovom autentičnom crnačkom pokretu koji se poziva na islam. Kuriozitet neakademske javnosti je postojao zbog činjenice da u BiH živi znatan broj muslimana. Bilo je to očito svaki put kada bi u javnost procurile vijesti, poput ove koja se tiče Snoop Dogga, kako je neka od afroameričkih zvijezda odlučila prihvatiti islam, kada je saopšteno kako se Michael Jackson stavio pod zaštitu Nacije islama ili kada bi, naročito među mlađom populacijom procurile pjesme repera umjetničkog imena Allah (!). Posebnu znatiželju prema Naciji islama bh javnost je pokazala nakon što je FTV počela prikazivati igrani serijal Oz kojeg je producirao HBO u kome se među brojnim grupacijama u zatvoru Emerald City ("Em City") pojavljuju i crni muslimani koje predvodi karizmatični imam Kareem Said. U danima nakon što se serija počela prikazivati skoro redovna tema na kahvi u Bugojnu bio je imam Said uz pitanje: kakva su ono mraka oni Saidovi muslimani, da li ono stvarno ima u Americi?
Iako se Said svojim ponašanjem, odijevanjem, stavovima i izjavama (izgovaranjem šehadeta u kome se Muhameda, a.s., priznaje kao posljednjeg Božijeg poslanika u jednoj od epizoda) teško može uklopiti u viziju pripadnika početnog učenja Nacije islama, on je ustvari personifikacija promjene koju je u pokret unio sada već rahmetli W.D. Muhamed približavajući Naciju bliže oficijelnoj interpretaciji islama a koje su ovih dana, čini se došle u pitanje.

Nacija islama je pokret kojeg je utemeljio misteriozni lutalica Muhamed Farad (poznat kao Weli Farad ili samo Farad), koji je migrirao u Ameriku 1930. i godinu dana kasnije uspostavio u Detroitu prvi hram pokreta koji je svojim učenjem bio mješavina crnačkog rasizma, protestantske armagedonske teologije i islamske vjerske terminologije.
Njegovi su sljedbenici bili siromašni Afroamerikanci koji su vjerovali da je Farad otjelovljeni bog, koji je došao da oslobodi, kako je on nazvao, "posljednju pronađenu naciju islama na Zapadu" ili kako je tvrdio da mu je sam Bog objavio „posljednje potomke crnih Azijaca iz plemena Šabaz“.
Godine 1934, Farad je misteriozno nestao ostavljajući iza sebe Elijaha Muhameda (koji se prije zvao Robert Pol) za svoga nasljednika. U to vrijeme pokret teško da je imao išta zajedničkog, osim imena, sa zvaničnom islamskom ortodoksijom. Elijah Muhamed je za nestalog Farada tvrdio da je utjelovljenje boga koji je i sam crnac, dok je sebe proglasio poslanikom što je u suprotnosti sa islamskim vjerovanjem u Muhameda kao posljednjeg Božijeg poslanika. Prema Elijahovom učenju bijelci su, za razliku od ljudi afričkog porijekla, demonska stvorenja koja su pod kontrolom šejtana. Bog im je dozvolio da privremeno vladaju zemljom, što objašnjava kolonijalizam i robovlasničke odnose i siromaštvo kome su izloženi crnci. Faradovim dolaskom nagoviješten je bliski trenutak u kome će Bog sa lica zemlje uništiti bijele đavole i to u „apokaliptičnoj vatri koja će zahvatiti čitav svijet“. Nadalje, suprotno islamskom učenju, on je podučavao kako ne postoji džennet niti džehennem. „Poznavanje svog porijekla, svog Boga, svoje vjere i svoga neprijatelja jeste raj, a nepoznavanje jeste pakao“- naučavao je Elijah. Među još nekim kontraverznim naučavanjima je i ono o tome kako se Farad (utjelovljeni bog) rodio 1877. godine i kako i sada živi u Meki gdje će živjeti još 444 godine.


Najtemeljitiji proces približavanja Nacije islama tradicionalnom islamskom učenju vodio je upravo Wallace Delaney Muhamed koji će, kasnije, promijeniti svoje ime u Warith Deen. On je rođen u Hatramcku u Michiganu kao sedmo dijete Elijaha i Clare Muhamed. Nakon što je završio srednju školu na University of Islam, obrazovnoj instituciji u vlasništvu Nacije islama, služio je u paravojnim formacijama pokreta poznatim kako Fruit of Islam (FOI ili Plodovi islama). Nakon toga, prema njegovoj biografiji dostupnoj na stranicama pokreta, služio je kao sveštenik pokreta u jednom od hramova u Filadelfiji. Godine 1961. osuđen je na tri godine zatvora, jer je odbio da se odazove obaveznoj vojnoj mobilizaciji. Prema istom izvoru upravo je u zatvoru, gdje je provodio više vremena čitajući i istražujući učenje svoga oca usporedo sa onim islamskim, zaključio kako učenje Nacije islama nema skoro ništa zajedničko sa zvaničnim učenjem islama.
Prema pisanju britanskog The Guardiana nakon izlaska iz zatvora, odvojio se od očevog pokreta i oformio svoju vlastitu grupaciju nazvanu The Afro-Descendant Upliftment Society s ciljem da Naciju približi sunitskom učenju islama. Nakon što je 1965. ubijen karizmatični Malcolm X koji je iz istih razloga napustio Naciju W. D. se vratio pod očevo okrilje.
Ni nakon toga Warith Deen nije odustao od svoga nauma zbog čega je dva puta i suspendiran iz članstva zbog svojih disidentskih stavova. Međutim, to ga nije spriječilo da bude izabran za nasljednika svoga oca nakon njegove smrti u vođenju Nacije. U februaru 1975. pred dvadeset hiljada sljedbenika koji su se bili okupili u Chicagu da obilježe rođendan Master Farada, inauguriran je za novog lidera u to vrijeme vrlo razgranane i brojne organizacije.
Nakon što je preuzeo vodstvo, W.D. Muhamed nije gubio vrijeme i odmah je počeo raditi na zauzimanju novog kursa. Juna 1975. omogućio je članstvo svim vjernicima, bez obzira na rasu. Da bi spriječio stvaranje organizirane opozicije i izbjegao rizik od prevrata raspustio je paravojni FOI. Umjesto posta na Božić, što su do tada praktikovali članovi Nacije, uveo je post mjeseca ramazana.
U procesu islamizacije pokreta W. D. Muhamed je pokazao zavidnu vještinu reinterpretacije tradicije i teoloških tekstova na kojoj bi mu pozavidio svaki teolog. Svojim podanicima je objašnjavao kako je poruka koju je njegov otac naučavao bila jedina adekvatna s obzirom na kontekst i na poziciju u kojoj su se u to vrijeme Amerikanci afričkog porijekla nalazili. Nakon što je takva doktrina polučila svoje rezultate, sada kada je svijest Afroamerikanaca na sasvim novom nivou treba je zamijeniti novom, boljom i adekvatnom za novi kontekst koja će dodatno nastaviti proces prosvjetiteljstva unutar crnačke populacije. Na sličan način on je reinterpretirao pojam „bijeli đavo“ koji za njega nije bio nikakav rasistički pojam nego termin za osudu stanja svijesti u kojem su se neki ljudi nalazili za vrijeme segregacije i izrabljivanja njegovog naroda. Demonizacija bijelog čovjeka nije bila ništa drugo do dio procesa oslobađanja crnaca i ponovnog vraćanja samopouzdanja i potiranja osjećaja niže vrijednosti. Na identičan način W.D. Muhamed je redefinisao skoro sve postulate učenja Nacije islama kako bi joj dao sasvim novo lice.
U slučajevima kada mu sunitska tradicija nije davala dovoljno prostora za islamizaciju on nije prezao ni od zalaska u šiitsku interpretaciju islama kako bi postigao svoj cilj. Tako je učenje Nacije islama o misterioznom nestanku osnivača pokreta, Faradu i njegovom navodnom vanvremenskom postojanju i besmrtnosti poistovjetio sa šiitskim učenjem o skrivenom imamu Mehdiju (Mehdi Muntazar) koja se suštinski i ne razlikuju.
Proces islamizacije pratila je i promjena imena organizacije. 1976. godine Nacija islama (NOI) je postala Svjetska zajednica islama (World Community of al-Islam in the West -WCIW). Nedugo zatim organizacija je preimenovana u Američku muslimansku misiju (American Muslim Mission) da bi naposljetku dobila naziv Muslimansko američko društvo (Muslim American Society -MAS). S promjenom imena mijenjala se i prateća terminologija; hramovi su postajali džamije ili mesdžidi, sveštenici su postajali imami i sl.


Prema tekstu kojeg je u britanskom The Guardianu (petak, 12. septembar 2008.) objavio škotski historičar i pisac Malise Ruthven, ekspert za islam, islamističke fundamentalističke pokrete i BBC-ev saradnik, novi pravac kojeg je W.D. Muhamed zacrtao pokretu donio mu je brojne političke i ekonomske koristi. Godine 1975. W.D. Muhamed se susreo sa egipatskim predsjednikom Enverom Sadatom u Chicagu. Godinu dana nakon tog susreta, Nacija islama je od emira emirata Sharjah (Ujedinjeni Arapski Emirati) dobila donaciju od, u to vrijeme daleko vrednijih, šesnaest miliona dolara za kupovinu džamija i školskih prostora.
Međutim, u isto vrijeme njegova vizija islamizacije nije prošla bez protivljenja i opozicije.1977. jedan od vodećih lidera Nacije Louis Farrakhan se, nezadovoljan novim kursom, sa malom grupom istomišljenika otcijepio od matičnog pokreta i osnovao „obnovljenu“ Naciju islama. Farrakhan je tvrdio kako je W.D. iznevjerio učenje svoga oca i da on, Farrakhan i sada komunicira sa Elijah Muhamedom koji nikada nije umro kao ni Farad. Vremenom je i odmetnuto krilo NOI-a približilo svoje stavove islamskom učenju, ali je to još uvijek daleko od islamske ortodoksije. Farrakhan i Muhamed su se zvanično pomirili dvijehiljadite godine kada su viđeni zajedno na džumi u Chicagu. I pored toga W.D je ostao izrazito kritički raspoložen prema znatnom broju lidera odmetnutog krila kao i prema njihovoj interpretaciji očevog učenja. Ni „obnovljena“ Nacija islama nije umirala od ljubavi za W.D. Muhamedom. Na njihovoj oficijelnoj web stranici nije se našlo prostora za Muhameda, čak ni nakon vijesti o njegovoj smrti. Analitičari ovog pokreta danas tvrde da Farrakhanovo krilo pridobivanjem zvijezda poput Snoop Dogga ustvari pokušava ojačati svoju struju unutar nacije, ali i zaustaviti proces islamizacije zajednice sa kojim nikada nisu bili u potpunosti zadovoljni.

Malcolm X
I prije W. D. Muhameda u pokretu je bilo pokušaja revidiranja stavova o crnačkoj dominaciji i pokušaja približavanja islamskoj ortodoksiji. Najpoznatiji slučaj je onaj Elijahovog glasnogovornika Malcolma X. Malcolm je rođen kao Malcolm Little u mjestu Omaha (Nebraska) 19. maja 1925. godine kao dijete Earla i Louise (rođ. Norton) Little. Unutar Nacije islama kruži predanje prema kojem su njegovog oca, baptističkog propovjednika, zaklali pripadnici bjelačke rasističke udruge Crni legionari. Godine 1939. godine Malcolmova je majka proglašena mentalno nestabilnom osobom i hospitalizirana nakon čega se o Malcolmu i njegovoj braći i sestrama brinu različiti skrbnici. Nakon burnog djetinjstva i mladosti tokom kojih je često dolazio u sukob sa zakonom Malcolm ulazi u okvire Nacije islama. Tada uzima novo ime Malcolm X u kojem ono X simbolizira odbacivanje svog ropskog imena. S obzirom da je bio vrlo vješt govornik brzo je napredovao unutar Nacije islama. Vremenom je postao toliko popularan među sljedbenicima Nacije islama da je došlo do raskola između njega i Elijaha Muhameda. Izvori Nacije islama tvrde kako je do raskola došlo jer je Elijah kritikovao Malcolmovu sklonost ka ženama i promiskuitetno ponašanje. Kakogod, 8. marta 1964. godine Malcolm je obznanio da istupa iz Nacije islama i osniva zasebnu organizaciju- Muslimansku džamiju. Iste je godine odlučio poći na hadž u Meku gdje se susreo sa saudijskim kraljem Fejsalom. S hadža će se vratiti s novim imenom - El-Jajj Malik El-Shabazz i odlučan da ispravi učenje Nacije islama i da ga dovede u sklad sa izvornim islamskim učenjem. Malcolomova popularnost je vrtoglavo rasla i njegovoj viziji islamizacije se odazivalo sve više starih pripadnika Nacije islama, ali i novih članova. To se nije svidjelo liderima Nacije. Godine 1965. (21. februara) Malcolm X je ubijen u atentatu dok je u plesnoj dvorani Audubon na Manhattanu držao govor pred 400 ljudi. Proces islamizacije je time samo privremeno zaustavljen, dok je Malcolmov aktivizam ostao simbol crnačke borbe za prava Amerikanaca afričkog porijekla.

Konferencija: Administriranje islamskih pitanja u sekularnoj državi: iskustva jugoistočne Evrope

Poziv na otvaranje konferencije
Administriranje islamskih pitanja u sekularnoj državi: iskustva jugoistočne Evrope
Sarajevo, 17-19. april 2009., Hotel Saraj

Forum za islam u jugoistočnoj Evropi (ISEEF) ima čast pozvati Vas da prisustvujete otvaranju međunarodne konferencije „Administriranje islamskih pitanja u sekularnoj državi: iskustva jugoistočne Evrope“ koja će se održati u Sarajevu, 17-19. aprila 2009. u hotelu Saraj. Otvaranje Konferencije i uvodna sesija će početi sa radom u petak, 17. 4. 2009. u 18:00. Cjelovit program i spisak učesnika konferencije će uskoro biti objavljen. Radni jezik je engleski i neće biti prijevoda.
Administracija islamskih pitanja i predstavljanje muslimana je sve češće raspravljano pitanje u zapadnoj Evropi i to u kontekstu integracije građana muslimana u zapadna društva. Jugoistočna Evropa ima bogato iskustvo na ovom planu. Muslimani ovog područja su uspostavili dobro organizirane autohtone islamske vjerske administracije. Iako ovo iskustvo ne može jednostavno biti „presađeno“ u druge društvene sredine, ono može ponuditi neka zanimljiva zapažanja za one koji donose odluke u još uvijek narastajućoj evropskoj zajednici koja iz godine u godinu postaje kulturološki sve raznolikija.
Ništa manje bitna nisu ni znanja i iskustva sa alternativnim islamskim organizacijama u regionu. Tu različite sufijske zajednice djeluju paralelno sa oficijelnim sunijskim establišmentom. U isto vrijeme, oficijelne vjerske autoritete podjednako kritikuju kako panislamski, tako i sekularni krugovi, dok su nove selefijske mreže u nekim prilikama postale izazov za postojeće islamske administracije. Sve češće se pojavljuju i nezavisne organizacije i grupe muslimanskih žena. Sukobi oko liderskih pozicija unutar vjerskog establišmenta koji su često povezani sa širim političkim konfliktima, su doveli do podjela, paralelnih organizacija i eskalacije lokalnog nasilja. Osim toga, u posljednjih nekoliko godina postoji povećan interes za islam u jugoistočnoj Evropi u kontekstu evropskih integracija.
Zbog svega spomenutog odlučili smo se ostvariti uvid u stanje islamskih zajednica u regionu. Cilj konferencije je da po prvi put stavi u fokus spomenute ključne strukturalne aspekte islama u regionu koji imaju društvene i političke implikacije.
Druga dva dana Konferencije (18. i 19. april) bit će radnog karaktera, a zainteresovani za prisustvovanje trebat će uplatiti participaciju od 200KM za troškove materijala, hrane i osvježenja. Ako ste zainteresirani molimo Vas da se prijavite na jusicm2000@yahoo.com

S poštovanjem,

Muhamed Jusić
Koordinator ISEEF-a