Moj tekst za novi broj Takvima 2026.
Imajući na umu često citiranu Adornovu tvrdnju da je “pisanje poezije nakon Auschwitza barbarizamˮ, nije nam teško pret postaviti koliko je besmisleno danas pokušati objasniti ono što se dešava u Gazi, ali i Ukrajini i Sudanu, a kamoli i pomisli ti da se svemu tome može naći neki smisao. Nikakvog smisla niti opravdanja ne može biti naročito za ono što se dešava u Gazi. Obesmislene su sve napisane knjige i usvojene rezolucije koje su za sva vremena trebale osigurati da se greške prošlosti ne ponavljaju. Prošlost nam se ponavlja i to još brutalnija i nemilosrdnija.
I upravo zbog toga, brojni koncepti se danas s pravom po novo promišljaju, pa i dovode u pitanje. Među njima sve češće, naročito na društvenim mrežama koje su glavni katalizator kreiranja javnog mnijenja, čujemo zapitanosti o tome koliko smisla ima pozivati se na mir, dijalog pa i međunarodne kon vencije kad smo suočeni s ovakvim brutalnim kršenjem svih uspostavljenih principa i indolentnošću svijeta. Čak i među vjernicima se čuju zapitanosti o tome kako govoriti o miru nakon Gaze, dok se na svaki istup vjerskih autoriteta koji pozivaju na mir i poštivanje međunarodnog prava gleda s cinizmom i smatraju se ispraznim parolama.
Zločini izraelskog režima u Gazi prijete da obesmisle mnoge ideale. To će biti dugoročni izazov kojim ćemo se morati pozabaviti, a koji sada nije u fokusu zbog patnje nevinih i ne izvjesnosti njihove budućnosti. Teško je povjerovati da oni koji ove zločine čine ili ih u tome podržavaju nisu ovog svjesni. Pitanje je sada hoće li svijet dozvoliti da se to desi, hoćemo li dozvoliti da odustanemo od svojih ideala, od onog što su naše vrijednosti i ono malo normi međunarodnog prava koje su teškom mukom ustanovljene?!
